“I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! a roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima – namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” (En-Nisa’, 36)
“Ko uradi koliko je trun dobra, vidjet će ga.” (Ez-Zelzele, 7.)
“Onaj koji čini dobro, sebi ga čini…” (El-Džasije,15.)
Ibn Abbas,r.a., prenosi da jeVjerovjesnik, a.s., rekao: “Nije vjernik onaj ko je sit, a zna da je njegov komšija gladan.” (El-Bejheki uEs-Sunnenu)
Prenosi se preko Enesa, r.a., od Vjerovjesnika, a.s., da je rekao: “Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša, neće rob biti pravi vjernik sve dok ne bude želio svome komšiji (ili je rekao svome bratu) ono što želi samom sebi.” (Buhari)
Poslanik, a.s., je rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne nanosi štetu svome komšiji, ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti svoga gosta i ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori ono što je dobro ili neka šuti.” (Buhari i Muslim)
Draga braćo, ovdje smo se podsjetili na nekoliko ajeta i hadisa koji govore na temu obaveze i vrijednosti pomoći i korisnosti drugima. U prvom ajetu Uzvišeni Gospodar nas upozorava na obaveznost činjenja dobročinstva pa na prvom mjestu objavljuje: “I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte”, bez čega sve drugo nema vrijednosti, a na određeni način, navedeno nakon ovog nam isto tako sugeriše i da samo naše vjerovanje mora imati svoje vanjske djelatne pokazatelje a oni se iskazuju, između ostalog, i kroz dobročinstvo roditeljima, rođacima, siročadi, siromasima, komšijama bližnjim, komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima – namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Ajet završava riječima: “Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.”
Ovim nam se poručuje da naša dobrota biva upotpunjena kroz iskren nijet (u ime Boga), činjenje samog dobra uz prisustvo skromnosti i tajnosti kada je tajnost bolja od javnosti.
Među propise dobra u predajama se navodi jedna veoma važna činjenica, a to je da se ono čini tako da se nečija potreba ispunjava prije nego taj neko postane neovisan o tvojoj pomoći. Znači, da nije naša obaveza samo pomoći kad nam se neko za pomoć obrati nego voditi računa o onima oko nas, da smo dužni biti upoznati sa njihovim stanjem, pa da preventivno djelujemo, da pomognemo prije nego li taj neko dođe u situaciju da nas moli za nešto.
Ovdje je jasno kako pomaganje drugima u slučaju da se ugrozi obraz, čast, dostojanstvo druge strane nije nikako poželjno. Zato što su poštovanje i veličina osobe jako bitni.
Mi danas imamo jednu pojavu u društvu koja je dosta česta gdje se zbog raznoraznih dunjalučkih i nefsanskih interesa strogo čeka da se čovjek ponizi i dođe iskati pa da mu izađemo u susret, kako bi istog imali za svoje potrebe i interese na ime te pomoći. Nema u ovakvim postupcima ni lijepa nijeta i vjerom ispunjena djela. Pogotovo je opasno kad se u društvu nečija prava zakidaju a taj neko dovodi u situaciju da moli za svoj hak. To je teško kršenje Božijih propisa i teror nad ljudskom ličnosti. Radnici rade i zarade svoje plate a onda ih neko prisiljava da mole za iste kao da im ih taj neko daje kao sadaku. Raznih ucjena po tom pitanju ima. Zaradio čovjek 6 plata ili više a onda mu poslodavac kaže hoćeš se odreć dvije da ti ovo odmah isplatim ili ako nećeš sad ću ti dati samo jednu pa ćemo vidjet kad će ostale.
Draga braćo, mislim da svako od nas u određenoj situaciji, u skladu sa svojim mogućnostima, može pomoći. Usluga, svako dobro djelo, korist, finansijska pomoć, duhovna i kulturna podrška drugima, lijepa riječ kojom ćemo nekom olakšati… trebaju biti na skroman način i uz shvatanje da to nije namet na nas nego prilika za dobro i ovog i onog svijeta.
Zaista je pomaganje blagodat za samog pomagača. Onaj kome je dato u većoj je potrebi za davanjem nego li onaj koji traži za primanjem. Mi se u životu susrećemo sa blagodatima pored kojih jednostavno prođemo i ne obraćamo na njih pažnju. Ponekad ljudi kažu kako svako malo neko dolazi i traži pomoć. Trebamo znati da je to što smo potrebni ljudima dar nama, i zato nemojmo okrenuti leđa darovima. Zapitajmo se je li nam veći problem to što neko traži od nas ili da sami dođemo u situaciju da tražimo od nekog. Šta bismo odabrali?
Prenosi se da je u prošlim vremenima neki kralj naredio da se na put kojim ljudi prolaze stavi veliki kamen. Zatim su se on i njegovi ljudi sakrili da vide kako će ljudi reagovati. Veliki broj trgovaca i velikaša je prošao pored kamena. Mnogi obični ljudi su takođe prošli pored kamena i proklinjali kralja zašto ne sredi ceste i ne pomogne im. Ali niko nije ništa uradio kako bi sklonio kamen. Nakon nekog vremena jedan seljak, koji je nosio u ruci zelen, naišao je na kamen. On je istog trena kada je stigao do kamena ispustio ono što je nosio i počeo gurati veliki kamen, sve dok ga nije izgurao sa ceste. Nakon što je odgurao kamen, seljak je pronašao vrećicu s novcem na mjestu gdje se nalazio kamen. Kada je to otvorio, ugledao je veliki broj zlatnika i jedan natpis na kojem je pisalo: ”Novac pripada onom ko ukloni kamen ljudima s puta.”
Kralj je na taj način ljude naučio da svaka prepreka koja nam se nađe na putu može biti prilika za napredak i uspjeh.
I mi smo danas svjedoci da malo ko sklanja kamen s puta. Smatramo čak naivnim da neko izađe iz auta i skloni prepreku jer “ima neko plaćen za to-što bi ja radio nečiji posao”. Time što je neko plaćen za nešto što mi možemo popraviti neće umanjiti naš sevab ako to učinimo. On će nositi breme svoje obaveze a i mi ćemo nositi breme svoje mogućnosti koja nam je pružena.
Kada bismo danas pogledali koliko je “kamenja na putu” a poznavajući islamske preporuke vjernicima o uklanjanju prepreka zapitali bi se na dosta mjesta ima li ovdje ikako muslimana.
Kada bismo pogledali koliko je smeća oko nas, a poznavajući islamske preporuke vjernicima o čistoći zapitali bi se na dosta mjesta ima li ovdje ikako muslimana.
Dobrota prema drugima omogućuje u nama samima podlogu za napredak i sreću. Vidimo da je naše društvo od svog postanka podjeljeno na potrebite i one kojima je dato da tu potrebu mogu ispuniti. Ako se osjećamo u grupi Božijih robova koje je on izabrao da otvaraju put drugima i ispunjavaju potrebe nemoćnih, gladnih i na druge načine potrebitih morali bi zbog toga biti zahvalni a ne da se osjećamo kako nam je to teret. U nekim predajam se navodi da će Bog, odbijemo li činiti dobro, nas zamijeniti drugima koji to neće odbijati.
Među velika dobra koja možemo učiniti na današnjem vaktu, po meni, ima jedno koje od nas ne traži da išta radimo a donijelo bi dosta hajra. Sadržano je u dijelu hadisa kojeg smo na početku citirali: “…ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori ono što je dobro ili neka šuti.”
Kada bismo prihvatili ovaj savjet učinili bi veliko dobro sebi i društvu u cjelini danas (bez da to iziskuje materijalno davanje ili neki fizički trud). Bilo bi puno više tišine i lakše bi se u njoj čulo krčanje crijeva gladnih oko nas.
Jedna dobra poslovica kaže: Ne postoje problemi-postoje rješenja!
“Kamenje” na našem putu nije uvijek samo prepreka nego je i prilika da se zaradi i ovosvjetska i onosvjetska nagrada. Onaj ko čeka samo “velike” prilike propuštajući male tanko će išta dočekati. Tanka je fajda od auto-puta ako su magistralni i regionalni puni rupa i kamenja.
Molim Allaha da nas pomogne i uputi da budemo od onih koji vjeruju, čine dobra djela, koji su istrajni u strpljivosti i istini. Amin!
Esad Bajić,
Grabovci 27.2.2015 / 8 dzumade-l-ula 1436.h.g