Hvala Allahu Uzvišenom. Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih. Onoga koga Allah na pravi put uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko ga na pravi put ne može uputiti. Svjedočimo da je samo Allah bog i da je Muhammed Alejhisselam Njegov rob i Njegov Poslanik, koga je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene prije nego što nastupi Sudnji čas. Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku na pravom je putu, a onaj ko se Njemu i Njegovom Poslaniku ne pokorava u velikoj je zabludi.
Kazuj im vijest o onome kome smo dali naše znakove, ali on im se otrže, pa ga šejtan dostiže te postade zalutali. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili. (Al A’raf 175-176)
Draga braćo, odabrao sam ovaj ajet na početku hutbe jer me prepao njegov primjer i sličnost tog primjera sa mnom a i sa našim društvenim stanjem. Živimo, imamo probleme, dahćemo, riješe nam se ti problemi mi dahćemo zbog nekih drugih…vremenom ne primjećujući da naše dahtanje nije proizvod problema nego naše prirode. U dosta slučajeva mi ne želimo nešto konkretno, jer da želimo jednom bi se to ostvarilo, nego kontinuirano želimo da želimo, i ma šta se ostavrilo mi nastavljamo da dahćemo za nečim novim. Neki kažu da je to priroda čovjeka, no drugi opet kažu da je to priroda čovjeka koji nema viziju, plan, cilj, čovjeka koji ne zna šta hoće.
Kur’anski primjeri poput ovog nas pozivaju na razmišljanje. Na preispitivanje i shodno tome na donošenje zaključaka. Kur’an nam spominje događaje da bi nas uputio na pouku koji oni u sebi nose. Kroz ove primjere Kur’an nas uči da preispitujemo i svoj život, da svoje postupke vagamo shodno Božijoj uputi i da otkrivamo svoje mjesto na skali postojanja. Kur’an nas kroz mnoštvo slikovitih primjera navodi da promišljamo o sebi. Da se protresemo-preispitamo. Kakvu sliku sebe imamo, na osnovu čega smo je kreirali. Kad dijete dobije jedinicu u školi dođe kući i kaže-dobilo ju je još deset učenika. Ono bira iste ili slabije da bi boljim prikazalo svoj primjer. Šta će reći kad ga upitamo, a dobro je li iko dobio peticu?
Većina ljudi je sklona da sliku sebe u svojim očima kreira na osnovu usporedbe sa slabijim.
Muslimani danas imaju velike probleme, poistovjetili su se sa svojom vjerom i njenim epitetima. Kada muezin izgovori ”Allahu ekber!” – ”Allah je najveći!”, tu nema mjesta usporedbi, jer Allahu nema niko ravan ni sličan. Sve drugo, mimo Allaha, podložno je usporedbi, čak i Allahovi poslanici, na šta aludira ajet:”Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge.”(El-Bekara, 253.), i meleki, kao što dolazi u ajetu: ‘‘Hvaljen neka je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje što hoće, On, uistinu, sve može.” (Fatir, 1.) Ljudi prave usporedbe u svim područjima života: političkom, naučnom, sportskom, društvenom, i dr.Uglavnom, u objašnjavanju nečijih karakteristika, prednosti, nadmoći, ili pak nedostataka, pribjegavamo uspoređivanju sa nekim ili nečim drugim.
Ako proučavamo današnju stvarnost, u političkom i moralnom pogledu, shvatit ćemo opasnost uspoređivanja koje nas uvjerava da smo mi najbolji u svemu, jer ono ubija naše snove, težnje i ambicije prizivajući slavnu prošlost ummeta. No, poznato je da onaj ko je nesposoban da gleda u budućnost, on se okreće prošlosti.
Uporno forsiramo govor: islam je najbolji pa shodno tome i mi smo najbolji.
Al hajmo biti realni. Po čemu smo najbolji mi muslimani danas. Po tom što su u našoj dalekoj prošlosti recimo španski muslimani ljekari operisali oko kada su evropski kraljevi umirali od čireva jer ih niko nije znao liječit. Po tom što je recimo osmansko carstvo u svoj vakat raspolagalo vojnim tehnikama kojima nije mogla parirat nijedna carevina, po tom što su naši preci preuzeli i unaprijedili sva tada dostupna znanstvena iskustva? Da, tada jesmo bili najbolji, u usporedbi sa ostalim, ali zašto danas, kada su drugi uznapredovali u odnosu na nas kako su naši preci bili napredni u odnosu na njihove mi primjenjujemo drugu logiku uspoređivanja?
Čime mi danas dokazujemo da smo najbolji? I kako se ponašamo shodno zaključku da nismo.
Nažalost mi se lažemo i znamo da se lažemo, uporno pokušavamo da se vratimo na svijetle staze naših prethodnika, ali nam neda činjenica što pri tom nismo spremni priznati sebi da smo danas među najgorima.
Druga činjenica koja nam smeta jeste što mi mislimo da su naši prethodnici bili dobri zbog njihovih metoda pa umjesto da slijedimo primjer adekvatnog traženja odgovora na svaki današnji problem, mi današnje probleme pokušavamo liječiti sredstvima naših prethodnika od prije par stotina godina.
Operacije koje su vršili španski msulimani tada se bile vrh medicine, ali ako bi danas neko primijenio takvu operaciju vjerovatno bi se to smatralo krajnjom nuždom. Jer danas je izmišljen laser, izmišljene su mnoge stvari, no, problem je što ga nisu izmislili današnji muslimani, što ga ne proizvode današnji muslimani, što bez nemuslimana danas muslimani ne bi mogli ni letit, ni telefonirat, a ratove bi, manje više, vodili strijelom i mačem.
Mi imamo najbolju vjeru, ali mi nismo najbolji?
Ja sam ’92, ’93, ’94 možda bio dobar imam, shodno tom vremenu i mojim godinama moglo me se postavit na ovu minberu i smatrat da je džemat pronašao odgovarajućeg imama za to doba. No, da li sam danas dobar za ovo mjesto ako su mi svi kvaliteti isti onim iz tog vremena? Nisam. Ako nisam učio, ako nisam ovladavao potrebama novog vremena, ako nisam spreman odgovorit na njih džemat griješi ako me i dalje drži tu kao što griješim i ja ako ne prepustim mjesto sposobnijem
Kad govorimo o higijeni nemojmo se uspoređivati sa tim koliki je napredak u tom smislu učinio Poslanik, a.s., i ashabi u njihovu vremenu nego hajmo reći koliko smo mi u nazatku u našem vremenu.
Kad govorimo o ljepoti islamske države, nemojmo uspoređivati hazreti Omerov hilafet sa tadašnjim okolnim carstvima, nego usporedimo naša današnja društva u odnosu na okolna. Kada govorimo o moralu nemojmo govoriti kakvo idelano društvo nudi Kur’an nego pođimo od tog kako je naše društvo u odnosu na naprednija društva. Bez ispravne dijagnoze nemoguće je uspostavit ispravnu terapiju i liječenje. Početak liječenja najtežih bolesti počinje onog trenutka kad ljekar kaže: Žao mi je imaš tu i tu bolest. Težak je to momenat ali on daje nadu, bez tog momenta, bez te dijagnoze, bez liječenja, naš kraj bio bi jako blizu. Vraćanje na ispravne staze naših prethodnika ne znači kovati mač kakvim su oni dobijali bitke nego vidjeti šta je ekvivalent tog mača danas. Kad govorimo o zauzimanju Bosne od strane turske rijetko se spominje da je ta vojska tad imala top kojeg je moralo vuć 12 volova. Bio je to najnapredniji tomahavk tog vremena. Univerzitetski centri moći iz islamskih zemalja šalju vojske svršenika da svijetom pronalaze bidate, no , mislim da su najveći bidati i novotarije islamskog svijeta u tome što iz tih centara ne šaljemo pored teologa i vrsne doktore, vrsne tehničare, vrsne inžinjere, vrsne pilote, vrsne nuklearne stručnjake, vrsne astronaute, ekonome, poljoprivrednike…
Čovjek treba da se uspoređuje sa drugima, ne da dokaže svoju superiornost u odnosu na njih, već da upozna sve aspekte i strane svoje snage i svojih sposobnosti, i da otkrije svoje nedostatke i pronikne u ono što mu je neophodno činiti da bi se popravio.
Molimo Allaha, našeg Gospodara, da nas uvrsti medju one koji se Njemu i Njegovom Poslaniku pokoravaju, koji slijede Njegovo zadovoljstvo i koji se čuvaju Njegove srdžbe. Mi smo Allahovi i Njemu pripadamo.
Esad Bajić
Čaršijska džamija, 7.april 2017.g.