Vezivanje ‘bezvremenog i raskrajoličenog’
Osvrt na knjigu „Kriške uspomena“ Esada Bajića
„Još uvijek doživim ona jutra kada se osjetim početnikom u životu“, zapisao je Esad Bajić na samom početku svoje knjige namijenjene za one otvorenog srca i uma, za vječite tragače čiji duh jednako uznemiri mraz na prozorskim oknima kao i nišani gradskih i seoskih harema. O nišanima, biljezima ljudske prolaznosti, kazuje mnogo. Oživljava ih dječijim dlanom, prateći nit nekada i sada, i pokušava, u svom traganju, spojiti početak i kraj u jedan savršeni krug.
S obzirom na vlastiti poziv i na jednu čvrstu iskustvenost, Bajić se u ovim svojim redovima često poziva na ajete iz Kur’ana, da bi svijet objasnio sebi ali i sebe svijetu.
Na tom svom putu prisjeća se Esada-dječaka, Esada-čobanina, Esada-maloljetnog dobrovoljca, dedinog, naninog, očevog, majčinog, sinovog.
I zaista, čitajući ovu knjigu zaključujem da bi se svi trebali prisjetiti one rupe na čarapi u predjelu pete, od opanaka isprovocirane rupe, da začepimo vlastite. Možda bi trebali da se sjetimo i da smo od Onih kojima je bilo čudno da se šljive i jabuke prodaju u granapima.
Esad je zahvalan sagovornik. Njegova zapitanost kao i ključ njegove spoznaje ne moraju nužno biti jedina istina, ali je zasigurno njegov put istina. I onda kada razgovara sa mrtvima, i onda kada traži kiseonik za lijepu riječ, i onda kada pije kahvu sa nanom Đulom.
Kroz Bajićevo kazivanje, čitač će se sjetiti svojih predaka koji su nas naučili da budemo i jaki i razmaženi, onih istih čijim nestankom smo sve više sami i čijih pouka se sve češće pokušavamo sjetiti – da bi zadržali ono ljudsko u sebi, onaj glas što pred spavanje šapće iz svakog jastuka.
„Ko jede kriške na klis jednom će zasigurno posegnuti za filozofijom“, napisao je Bajić. I eto je – filozofija Župe, duhovnost iskamenjala iz hercegovačkog krša i duhovitost zdravog težaka, jer kao što već rekoh – Esad je zahvalan sagovornik, pa i ne moraš biti vjernik da bi shvatio šta je blagoslov u imanju dobrog sagovornika.
Esadove kriške u kojima je sreće žudnja a ne stanje, pa je i samim tim sadašnjost najkraći trenutak postojanja, možda i nisu pod visak za one koji razumiju naginjanje samo udesno ili ulijevo, ali su za sve one koji razumiju naginjanje prema unutra , i takvima je toplo preporučujem,
I u tom pravcu, za ovog knjigom prosipam vodu.
Aldina Medija