Primjećujem da veliku energiju mnogi ljudi troše da dokažu i pojasne kako su nekad bili veliki i važni. Islamski alimi širom svijeta stoljećima ponavljaju kako su muslimani prednjačili u svijetu nekad. Pišu se knjige, drže govori, traži se nešto na osnovu toga. Pitanje je šta?
Istinu oni govore, ali ako se ta istina gleda samo historijski, u pogledu nas i našeg danas te našeg sutra, nije mnogo drukčija od izjava naše braće koja kao dokaz svoje vjere navode dedu koji je klanjao svaki vakat ili sestara koje umiju reć kako je neka njihova tetka nosila šal.
Vraćanje u prošlost pred izazovima današnjice može imati koristi jedino ako će čovjek uzeti podstrek i inspiraciju za sadašnje djelovanje, napojiti dušu, srce i um da čvršće i stamenije kroči u izazove današnjice.
Prošlost po meni treba prihvatati kakva jeste.U njoj što valja uzet i nastavit, što nam se ne dopada mijenjati na bolje. Nisam našao da se prošlost može mijenjati ičim osim lažima, niti da se na lažima može gradit išta osim laž… No govorenjem istine danas može se ublažit i pobrisat laž od jučer.
Biti danas dobar musliman, biti to i sutra, bolje je nego sedam dana, sedam mjeseci i sedamdeset godina izmišljati činjenice o sebi kako smo nekad bili dobri muslimani.
Čak i kada čovjek jeste bio dobar, bolje je da nastavi činiti dobro nego da „ode u penziju“ i vrijeme ispunjava pričom o onom što je bio.
Sve više djelujemo kao da smo umrli, kao da je sve završeno, kao da više ne možemo ništa do li pričati. Kako da smo igrali utakmicu, sudija svirao i sad samo prperičavamo šta smo i gdje i kako odigrali. Tumača prošlog na svakom koraku, o budućnosti niko ni riječi da progovori.
Natura nam se logika kako je sve definisano negdje izvan nas, kako se ništa ne može mjenjati, kako smo nemoćni. Ta logika nema veze ni s našim iskustvom ni s našom vjerom.
Puno snage i vremena trošimo da se utopimo u većinu, to postaje filozofija života danas. A zaboravljamo šta se o većini govori u Kur’anu:
Elif Lam Mim Ra. Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina je, ali većina ljudi neće da vjeruje…
Stvaranje nebesa i Zemlje je, sigurno, veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna….
Allah vam je dao noć da se u njoj odmarate, a dan da vidite. Allah je neizmjerno dobar prema ljudima, ali većina ljudi neće da zahvaljuje…
Zar svaki put kada neku obavezu preuzmu – neki od njih je odbace jer većina njih ne vjeruje. (Bekare 100)..
Allah je, zaista, dobar prema ljudima, ali većina ljudi ne zahvaljuje. (Bekare 243)
…pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!… itd.
Želimo li biti dio ove većine?
Često ćemo reći, bi, al šta mogu protiv većine. 10% spremnih i odvažnih članova jedne zajednice ujedinjenih oko ideje i vođe zavladaće zajednicom. Ne zato sto su teorijski snažniji od onih 90% nego zato što je ovih 90% u stvari samo 90 puta po 1%. Puka većina je manjina skoro svugdje u svijetu. Pošto živimo u zemlji gdje postotci sve odredjuju treba imati na umu ove činjenice da bi razumili kako smo uvijek donji a postotak nam dobar. Isto tako valja nam shvatiti da velike stvari ne dolaze u društvenoj ljestvici od mnoštva nego od pojedinca. Sve velike uspjehe i napretke civilizacije započeli su odvažni pojedinci.
Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ljudi su kao stotinu deva, jedva među njima nađeš jahaću!“ (Buharija)
U pojašnjenju hadisa se kaže: „I kada imamo stotinu deva, u situaciji u kojoj nam treba prava jahaća deva, među njima je teško pronaći tovarnu devu i slično. Isto tako je i sa ljudima; imamo ih mnogo, ali kada neko treba da imami, izda fetvu, poduči nekoga, preuzme vlast, odgovornost i slično, onda ih je malo i rijetki su oni koji preuzeti emanet
Naše društvo treba da se trudi da priprema ljude koji će mijenjati društvo na bolje i koji će biti od koristi svima, koji će imati progresivne ideje i imati kapaciteta da ih realiziraju i koji će voditi računa o dunjalučkim i ahiretskim ciljevima.
Svaka civlizacija zahtijeva materijalne pretpostavke, kako bi odgovorila svojoj svrsi, ali prije toga ona zahtijeva ljude koji će imati više ciljeve, one koji će imati jak moral, ubjeđenje i motive, kako bi sve to stavili u funkciju.
Pravi čovjek je vrijedniji od najskupocjenijih ruda i plemenitih materijala i on je skuplji od najskupocjenijih dragulja.
Braćo i sestre, pravi mu’min je svjestan svoje pozicije i emaneta, on je nosilac napretka i prosperiteta i on se oslonivši na Allaha, dželle še’nuhu, potpuno predaje svome poslu i trudi da ga obavi na najbolji način i upućuje dove da mu to bude primljeno, a kakva je svrha svega što činimo, ako Allah sa time nije zadovoljan!? Snaga nije isključivo u materijalno-tehničkim sredstvima i snazi mišića.
Prošao je Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, pored grupe dječaka, koji su se igrali, pa kada su ga ugledali, pobjegoše, a na svome mjestu ostade samo Abdullah ibn Ez-Zubejr. Upita ga Omer ibn El-Hattab: „Zbog čega nisi otišao sa drugovima?“ Reče dječak Abdullah ibn Ez-Zubejr, radijallahu anhu, iz kojeg je izbijala muškost: „Nisam ništa skrivio da te se bojim, a niti je put tijesan, pa da ti se sklonim da prođeš!“
Život liči našoj Neretvi. Kupamo se ovih dana. Ako želiš na drugu obalu trebaš zaplivati ka njoj. Ako ti je mrsko, ako se bojiš, ako nećeš da mašeš, ako se samo održavaš na površini, Neretva će te odnijeti svojom maticom. Puno nas se nakon rata održavalo smao na površini, puno nas to radi is ad, zato i nismo zadovoljni mjestom gdje nas je Neretva snijela i izbacila na obalu. No, same žalopojke nam neće pomoći, ako si na pogrešnoj strani rijeke zaplivaj na suprotnu, ako si suviše nizvodno vrati se uzvodno, ja rijekom plivajući ja obalom hodajući. Ako nećeš ni jedno ni drugo, bar ne plači, budi zadovoljan da si ikako na obali jer s obzirom na naš trud do sad smo se trebali dosta puta udušit.
Čaršijska džamija – Konjic, 11.08.2017.g.
Esad Bajić