Draga braćo, mi se nalazimo u osmom danu mjeseca septembra 2017. lunarne godine i u 17. danu mjeseca zul-hidždžeta 1438.godine po Hidžri. Mjesec zul-hidždže zadnji je mjesec hidžretskog kalendara što znači da smo na pragu Nove 1439. hidžretske godine. Ona pada na 21. septembar ove godine za nepune dvije sedmice. Spominjati Hidžru ne znači vraćati se u prošlost radi prošlosti. S obzirom na ogromne problem s kojima smo suočeni danas to bi bilo pogrešno. Vraćati se u prošlost samo radi historijskih fakata značilo bi glumiti noja i zabijati glavu u pijesak pred trenutnim problemima. No, isto tako je pogrešno shvatiti da je Hidžra prvih muslimana bila samo historijska kategorija, koja je bila i prošla. Njene poruke treba da emaniraju u svakom vremenu i prostoru. Hidžra Muhammeda, a.s. i muslimana iz Mekke u Medinu bila je odgovor Poslanikov na situaciju u kakvoj smo danas i mi i mnogi drugi muslimani širom svijeta. Veoma je važno da zapamtimo ovu riječ ODGOVOR. Nije Hidžra bila bijeg, nego akcija, dinamičan, velik, jak i snažan odgovor na neprijateljstvo koje je bilo okrenuto prema muslimanima tada.Hidžra ima još jedan biljeg za nas danas jako važan. Ona pokazuje da je muslimanima islam iznad njih, iznad komoditeta, iznad zavičaja, iznad trenutnog interesa – ali u svom putu ona svjedoči da kad se muslimani tako postave spram vjere, islam zauzvrat vraća u puno boljem stanju i komoditet i zavičaj i interes.
I kao što je Ibrahim, a.s., odazivajući se na Božiji poziv bio spreman žrtvovati i sina pa zauzvrat dobio i sina i kurban, tako su i oni koji su napustili Mekku punu idolopoklonika radi islama, za osam godina dobili Mekku ispunjenu muslimanima.
Gdje smo mi danas? Gdje su muslimani svijeta danas? U kakvom smo stanju? Postaje li situcaija manje više za sve nas kao ona za muslimane Mekke 622 godine?
Ovih dana ponovo se Bošnjacima nameće teška stigma nepovjerenja, biljeg opasnog elementa u Evropi, što se naširoko i besramno u međunarodnoj javnosti širi isključivo zbog njihove privrženosti islamu. Bošnjaci se opet, kao ‘90. godina, brutalno izlažu mržnji i priprema se teren za lov i progone. Ali bitna razlika u odnosu na ‘90. godine jeste što je ondašnja mržnja, koja je završila u genocidu, narastala u regionalnim, komšijskim, a sada se njeno sjeme zaklijava u širim evropskim okvirima. Ako je rezultat regionalne stigmatizacije bio genocid, šta bi mogla biti posljedica evropske?
Bošnjaci se primiču famoznoj granici od 700 godina življenja islama u Evropi. Mogu li prijeći ovaj rekord koji su postavili muslimani Španije. Može li Evropa podnijeti prelazak tog praga od 700 godina trpljenja svojih autohtonih muslimana?
Nama danas predstoji odsudna paralelna borba na dva kolosjeka. Moramo odlučno iznutra razvijati svoju autentičnu formu življenja islama, imanentnu onome što Bošnjaci jesu i kakvi moraju biti u „vučijem okruženju“. A ono što mi danas ovdje živimo, zasigurno ne može bolje od nas znati neki daleki šejh, čiju bi interpretaciju vjere neki tek-tako ovdje nakalemili, rizikujući da se od tog kalema i cijelo stablo sasuši. Ne, draga braćo, mi ovdje nismo došli iz Mekke da bi se u Mekku vraćali, mi smo ovdje autohtoni narod i ne smijemo razmišljati niti imamo prostora za to, da se negdje hidžrom vratimo. Hidžra koja nama danas treba jeste process prelaska od naše slabosti do naše snage, naše neroganizovanosti do naše organizovanosti, naše nemarnosti do našeg truda, našeg neznanja do vrhunskih spoznaja, našeg bezvoljnosti do našeg elana i poduzimljivosti. A da bi izvršili takvu Hidžru trebaju nam iste uloge i metode kakve je Poslanik primijenio u Mekki.
Treba nam planer, trebaju nam dobri savezi, trebaju nam hazreti Alije da legnu u postelju i tako kupuju vrijeme, hazreti Ebu Bekri da prate, trebaju nam pećine Sevra da nas štite, trebaju nam zaobilazni putevi da bi sakrili prave namjere, treba nam vjera u Boga da bi imali paučinu i golubicu tamo gdje zatreba.
Zašto smo slabi i zaostali, kako mi u Bosni tako muslimani širom svijeta? Ima odgovor i na ovo pitanje samo nije jednostavan, nije lahak. Mi smo poput bolesnika koji se zapustio, koji doktoru ide tek kad ne može više o sebi. Takav bolesnik neće dobiti jednu dijagnozu niti jedan recept. Izaće od doktora sa hrpom lijekova. I nama nama kao zajednici koja se ‚zapustila‘ neće pomoći jedan lijek.
Navest ćemo danas dvije dijagnoze koje nam je ustanovio Poslanik, a. s., u svom hadisu: „Doći će vrijeme pa će drugi narodi nasrnuti na vas kao što gladan svijet navali na posudu sa hranom. Neko od prisutnih upita: Je li to zato što će nas biti malo? Ne, odgovori Poslanik. Naprotiv, bit će vas puno ali ćete biti kao pjena. Allah će iz grudi vaših neprijatelja ukloniti strah koji od vas imaju, a u vaša srca će ubaciti slabost. Koja je to slabost, Božiji Poslaniče, upitaše? Ljubav prema dunjaluku i prezir prema smrti.”
Danas smo zaista kao pjena gaziranog soka koja na trenutak napuni čašu da izgleda da će se čaša presuti, a onda par momenata kasnije pjena se slegne da bi ostala tek trećina ili četvrtina čaše. Tako je i sa nama, puno nas je, ali kada mjerimo naš doprinos na raznim poljima kao da nas je tri ili četiri puta manje.
Voljeti dunjaluk, samo po sebi nije grijeh pod uvjetom da smo to stekli na halal način i da smo izmirili svoje obaveze. No, ako imamo dunjaluk pa ga ne damo kada treba zovemo to škrtost; ako ga nemamo, a žudimo za njim i u tome nemamo mjere onda to zovemo gramzivost i pohlepa. A to su osobine koje nas čine slabim, kaže Poslanik. Kako? U drugim hadisima Poslanik daje odgovor pa kaže: „… Čuvajte se pohlepe jer je ona uništila one prije vas: učinila je pa su pokidali rodbinske veze, pa su prava i hakove jedni drugih počeli otimati; pa su se odali razvratu, pa su se počeli ubijati….“ Pohlepa zajednicu vodi direktno u propast.
Drugi uzrok naših slabosti Poslanik, a.s., je nazvao strahom od smrti. Zapravo, riječ je o nespremnosti na žrtvu čiji je vrhunac, svakako, spremnost da se položi život. A ta spremnost na žrtvu je izvor snage.
Prije par godina provedeno je obimno međunarodno istraživanje o tome u šta koja nacija vjeruje i koje vrijednosti najviše poštuje. Jedno od pitanja je bilo i: da li ste spremni boriti se za ono u šta vjerujete? Tek trećina Francuza i nešto više drugih Evropljana je rekla da jesu, dok je više od dvije trećine Amerikanaca dalo isti odgovor. Eto ta spremnost da se bori za ono u šta se vjeruje, da se za to živi i radi izvor su snage.
Njemački filozof Hegel je govorio da je razlika između slobodna čovjeka i roba u tome što je slobodan čovjek spreman umrijeti da bi bio slobodan, a rob nije.
Danas je zapravo jedan od najvećih problema muslimana u Bosni a i širom dobrog dijela islamskog svijeta apatija, pasivnost, anemičnost, bezvoljnost, potištenost, ogorčenost, pesimizam, beznađe, gotovo kolektivna depresija i bespomoćnost. Nema elana i vjere u bolje sutra koji bi nas potakli da se pokrenemo. Stari, a nažalost i mladi uglavnom jadikuju i kukaju nad stanjem. Po njima u Bosni je mrkli mrak. Ne želimo se upuštati u raspravu o tome, jer u nekim segmentima i nekim kategorijama zaista nije lahko. Ali ako i jeste mrak, njegovo ponovljeno opisivanje, grđenje i kuđenje neće ništa promijeniti. Ali situaciju hoće promijeniti i mrak otjerati ako potražimo šalter i upalimo svjetlo, a ako nema svjetla onda svijeću ili bilo kakav drugi izvor svjetla.
Neki pitaju kako je Zapad uspio kad uglavnom ne zna za Boga? Poslužimo se Ibn Haldunovim odgovorom ovdje. On kaže da je najbolji sistem onaj uređen po Božijoj volji, Šerijatu. Nakon njega slijedi onaj uređen po ljudskom razumu, a najgori je onaj uređen po hiru i strasti. Kada nema onog uređenog po Božijim propisima, sljedeći najbolji je onaj ustanovljen na razumu. To objašnjava dominaciju Zapada u današnjem svijetu čiji sistemi izvan Zapada su u većini slučajeva ustanovljeni upravo na hiru i strasti.
To vrijedi i za nas pojedince. Kako to da se oni koji ne vjeruju u našem društvu bolje snalaze od nas? Nemaju vjeru al’ koriste pamet i zakonitosti društva. Šta mi koristimo? Po čemu se upravljamo? Nisu li mnogi od nas vjeru pretvorili u hir i strast? O glavi nam se radi a mi bi se pobili radi toga treba li il’ ne treba dizat ruke. Takav način iskazivanja vjere nije vjera, to je neznanje, bolest, glupost, bezobzirnost, nazadnost. Kao što je nazadnost da stranke koje okupljaju Bošnjake uživaju kada njihove pristalice mrze i vrijeđaju jedni druge. Najveća opasnost ovakvog okruženja jeste što „skidamo glave“ onima koji se bore i imaju elana i entuzijazma. U vjeri ako su, proglašavamo ih „vakim i nakim“ u politici pak smetaju taborima koji gledajuć samo svoj interes istrajavaju u ograđivanju torova, umova…
Svakako, mijenjanje svijesti i navika je težak proces. Navike ne umiru od starosti! Naprotiv, što su starije to su jače i otpornije. Mi nađemo stotine izgovora zašto ne bi trebali ništa činiti, uvijek nam je kriv neko drugi – no ja čvrsto vjerujem da će navedemo li se na razmišljanje bar jedne oči progledati… Nastavićemo na ovu tmeu iiduće hutbe, ako Bog da.
ألا إن أحسن الكلام و أبلغ النظام. كلام الله الملك العزيز العلام. كما قال الله تبارك و تعالي في نظم الكلام:• وَ إِذاَ قُرِئَ الْقُرْآنُ فَاسْتَمِعُوا لَهُ وَ أَنْصِتُوا لَعَلَّكُمْ تُرْحَمُونَ • أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيْطَانِ الرَّجِيمِ … بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ … إِنَّ الدِّينَ عِنْدَ الله ِاْلإِسْلاَمُ … صَدَقَ الله ُالْعَظِيمُ .
الحمد لله حمد الكاملين. و الصلاة و السلام علي رسولنا محمد و آله و صحبه أجمعين. تعظيما لنبيه و تكريما لفخامة شأن شرف صفيه. فقال عز و جل من قائل مخبرا و آمرا: إن الله و ملائكته يصلون علي النبي, يا أيها الذين آمنوا صلوا عليه و سلموا تسليما.
اللهم صلي علي محمد و علي آل محمد
اللهم أصلح أحوالنا, و بلّغْنا مما يرضيك آمالنا, و ولِّ اُمورنا خيارنا, و لا تولَّ اُمورنا شرارنا, و لا تؤاخذنا بما فعل السفهاء منّا, و كن لنا و لا تكن علينا. اللهم اجعل هذا البلدآمنا, مؤمنا, مطمئنّا و سائر البلاد المسلمين برحمتك يا أرحم الرحمين.
…إِنَّ اللّهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِوَالإِحْسَانِ وَإِيتَاء ذِي الْقُرْبَى وَيَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاءوَالْمُنكَرِ وَالْبَغْيِ يَعِظُكُمْ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ•