DERVIŠ (MUJO) ČOMOR (1900-1971)
U septembru ove godine, navršava se 45 godina od preseljenja na ahiret Derviš ef. Čomora, zvanog „hodža Pivodić“. Čudni nadimak je dobio po tome što je njegov babo bio u boju u Crnoj Gori, tokom II svj. rata i tamo je sreo izvjesnog Muju Pivodića, junaka na glasu. Kada mu se rodio sin, od dragosti ga je njegov babo zvao: Moj Pivodić! To je mu je bila draga uspomena na junaka pivodića iz Crne Gore. Derviš ef. je rođen u Lukomiru (Konjic) od oca Muje i majke Mejre. Osnovno obrazovanje mu je bio mekteb kod Arif-efendije u svome selu. Kad mu je bilo dvadesetak godina, a na poticaj roditelja, odlazi u Konjic da se upiše u konjičku medresu. Tu je primljen na naukovanje i terbijjet kod muderrisa Rustempašića. Ostaje nekoliko godina (negdje do 1927.), a nakon toga se vraća u Lukomir baviti se poljoprivredom i stočarstvom na svom imanju. Nakon što se pročulo za mladog hodžu, iz podbjelašničkih sela počeše dolaziti ljudi sa molbom da Derviš ef. dođe kod njih učiti im djecu i imam da im bude. Tako poče životna priča jednog hodže hercegovačkog. Nekoliko godina je obilazio sela bjelašnice i postao omiljen kod ljudi. Teška su to i fukarali vremena bila. A od svega je najteže bilo po mećavi, kiši, blatu i snijegu ići od sela do sela i ljudima prenositi iskru Vjere. Tijesne su to bile staze i bogaze i tvrdi konaci, ali to ga nikad nije pokolebalo u pozivanju na dobro. Pamte ga kao skromnog i pobožnog insana. Drugi svj. rat ga zatiče u rodnom selu i tu je ostao cijelo vrijeme. Nije se priključio ni u jednu vojsku. Radio je na svojoj babovini i molio Boga za selamet. Odmah, nakon što je došao mir, odlazi u selo Grušču kod Konjica da bude imam. Radio je za harar žita i varićak hošafa. U Grušči ostaje nekolike godine i nafaka mu se ukazala na Gubavici, niže Mostara. Dolazi na Gubavicu i to je, možda, najzrelije doba njegovog rada sa narodom. Služio se arapskim i turskim jezikom. Slušao sam osobe koje je u mektebu učio da i danas, u svojoj starosti, pamte arapske riječi: kalbun, zi’bun, maun… iz čega se vidi njegova velika ljubav prema jeziku Kur’ana. Bio je krhkog zdravlja i relativno rano ide u penziju, u 61. godini. Vraća se u svoj Lukomir i živi miran život sa svojom hanumom Humom rahmetli i troje djece. Uči Kur’an i u zimskom periodu „kazuje djeci“ po kućama. Na poticaj hodže Pivodića javlja se želja kod mještana da prave džamiju. Za dvije godine (1968-1970) sa komšijama je napravio džamiju. Bio je prvi njezin imam, nepune dvije godine.
Nadaleko su ga poznavali kao hodžu „sedepli ruke“ tj. ljudima je pisao zapise, učio rukju i klanjao istiharu-namaz. Kaziv’o je nekoliko puta svojim ukućanima da je za to dobio izun od svog muderrisa. Naime, kada je završio školovanje, on i njegova generacija, muderris im je kazao da svi klanjaju istiharu i da mu u jutro nakon sabaha ispričaju svoj san! Neki su snivali ralo i volove, neki široke puteve a, Derviš ef. usnio je ćup u koji pomače kalem i piše po ćagetu. Tada mu je muderris kazao : Ti piši i zapisuj narodu! Tako je rahmetli hodža Pivodić kazivao i mnogom insanu i hajvanu musibete, Božjim emerom, uklanjao.
Sa dinom i imanom,inša-Allah, preselio je na Ahiret u ranu jesen ’71. Iza njega su ostala dva sina i kćer. (Ne mogu, a da ne spomenem imena njegove djece iz samo jednog razloga: ova imena govore o vjeri ovoga insana, dobrog „hodže Pivodića“: Sulejman, Muhammed i Rabija.)
Azem ef. Čomor