U okviru manifestacije „Dani tradicionalnih mevluda 2019.“ u ponedjeljak 15. jula 2019. godine u Galeriji Medžlisa IZ-e Konjic, s početkom u 19:30 sati, održan je okrugli sto na temu “Konjičke medrese i muderrisi”. Izlagači su bili uvaženi profesori: prof.dr.Ismet Bušatlić, prof.dr. Senadin Lavić, prof.dr. Adnan Velagić.
Donosimo rad prof.dr. Adnana Velagića na temu:
OBRAZOVANJE U BOSANSKOM EJALETU S POSEBNIM OSVRTOM NA PODRUČJE HERCEGOVINE
Karakter osmanskog školskog sistema
Školski sistem Osmanskog carstva imao je konfesionalni karakter. Nauka je bila podređena tradicionalnim islamskim shvatanjem, koje je učenje o vjeri smatralo jedinim pravim znanjem i čiji je isključivi cilj bio razumevanje Božje reči. Kur’an i tradicija Muhammeda a.s. bili su osnova ovog učenja, dok je razum važio samo kao pomoćno sredstvo u službi vjere. Polaznu tačku u proučavanju obrazovanja u školama Osmanskog carstva predstavljala je podjela nauka od Ahmeda Taškeprilizadea, islamskog učenjaka i profesora u medresi u XVI st., koji je sve nauke svrstavao u jednu od četiri kategorija: a) Kaligrafske nauke; b) Oralne nauke; c) Racionalne nauke i d) Duhovne nauke.[1] Glavni stub islamskog obrazovanja bio je muderis. Ukoliko bi neki student želio posebnu obuku on bi putovao u mjesto gdje živi učenjak čuven u toj nauci i pred njim bi učio i polagao za diplomu.
Prva medresa u Osmanskom carstvu osnovana je u Nikeji 1331. godine. Sultan Mehmed II Osvajač je po zauzimanju Carigrada 1453. godine izgradio Veliku džamiju i oko nje 8 medresa, koje su bile poznate kao Semanije. Svaka od tih medresa imala je 19 soba i 1 učionicu. Od 19 soba njih 15 bilo je namjenjeno studentima na specijalizaciji tzv. danišmendima. U to doba Semanije su bile najviše obrazovne institucije Osmanskog carstva Osim njih poznate su bile: Ali-pašina medresa u Edirneu, Mahmud-pašina u Carigradu, Ishak-begova u Skoplju, Šihabedin-pašina u Plovdivu i dr. Sulejman Veličanstveni je unio značajne promjene u hijerarhiju medresa. On je oko svoje džamije u Carigradu osnovao 4 opće i 2 specijalizovane medrese – za hadis i medicinu. Medrese su se dijelile na Haridž medrese (vanjske medrese), u kojima su držani nastavni predmeti općeg znanja i dahil medrese (unutrašnje medrese) u kojima je stjecano više znanje. U medresama su se školovali pripadnici uleme, koja je bila vrhovni tumač i izvršilac islamskih zakona. Ove dužnosti obavljeli su muftije i kadije. U Osmanskom carstvu ulema je imala vrlo krutu hijerarhiju i dijelila se na: muderise, muftije i kadije. Poglavar cjelokupne uleme bio je šejhulislam. Njega je imenovao sultan svojim ukazom.
Školstvo u ejaletu Bosna
Padom srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva pod osmansku vlast, 1463. godine, nastupile su velike društvene, ekonomske vjerske i druge promjene. Osmanlije su najprije razbile društveno-političku i administrativnu strukturu države, a potom pristupili cjelokupnoj asimilaciji osvojene teritorije. Unoseći u Bosnu tradiciju svoga sistema življenja oni su vrlo pozitivno djelovali na pojedine društvene grane, kao što su npr. obrazovanje i kultura, koji su do dolaska Osmanlija bili u vrlo lošem stanju. Obrazovnih institucija nije ni bilo, a opismenjavanje stanovništva se odvijalo u crkvenim institucijama, na dvorovima pojedinih feudalaca i kroz takozvano samoučko opismenjavanje, zastupljeno kod seoskog stanovništva. Pismeno stanovništvo srednjovjekovne Bosne služilo se bosančicom, međutim koliki je bio učinak ovakvog načina opismenjavanja, u smislu preciznih podataka, nemože se znati ali je sasvim sigurno da ono nije dalo neke impozantne rezultate. Ogromna većina bosanskohercegovačkog stanovništva je do dolaska Osmanlija bila nepismena. Istina postojali su preduslovi da se na ovom polju učini mnogo više. Državna kancelarija koju je utemeljio ban Kulin (1180-1204) bila je vrlo napredna i izdavala je razna dokumenta, kao što su pisma, povelje, privilegije, mirovne ugovore i sl. U periodu najveće moći države, za vrijeme kralja Tvrtka (1377-1391), bosančica je doživjela svoj procvat. U porodičnim krugovima ona se kroz priče i pjesme prenosila sa koljene na koljeno.[2] Međutim nedostatak šireg organizovanog rada na polju obrazovanja, koji bi država preuzela na sebe, rezultirao je haotičnim stanjem što je olakšalo Osmanlijama da ostvare potpunu dominaciju u ovom društvenom segmentu. Osmanlije su u Bosnu donijele turski jezik, arapsko pismo, vjeru islam, te elemente svoje tradicije i kulture. Zahvaljujući njihovoj toleranciji domaće stanovništvo je zadržalo svoje pismo, koje se nastavilo razvijati uporedo sa arapskim pismom. Bosančica je bila dobro prihvaćena i kod Osmanlija, tako da postoje podaci koji ukazuju da su se i pojedini pripadnici uleme, ponekad koristili ovim pismom.[3] Međutim, zavodeći svoju administrativnu upravu i školski sistem, turski i arapski jezik su brzo prodirali u društvo. Kao rezultat miješanja arapskog i domaćeg pisma nastala je arebica, kroz koju se razvila domaća muslimanska književnost, nazvana alhamijado. Svoj procvat ova književnost je doživjela u XVI i XVII stoljeću, kada su i nastala najveća djela alhamijado književnosti. Arebicu je kasnije reformirao reis-ul-ulemma Džemaludin ef. Čaušević uvodeći neke glasove iz turskog i perzijskog jezika, kojih nema u arapskom jeziku.
Školski sistem Osmanskog carstva nije mogao odudarati od cjelokupnog društveno-političkog sistema. Pošto je država bila postavljena na temeljima šerijata, školski sistem je dobio konfesionalna obilježja. U skladu s tim, u Bosni i Hercegovini su nastale tri vrste konfesionalnih škola koje su se, u okvirima državnog obrazovnog sistema, paralelno razvijali jedan pored drugog. Najprije su se po dolasku Osmanlija razvile muslimanske škole, koje su do XIX stoljeća bile i jedine vrste škola. Tada se razvijaju škole katoličkog i pravoslavnog stanovništva u Bosni.
Muslimanske škole u Bosni i Hercegovini su od početka imale vjerski karakter. Najrašireniji oblik osnovnoškolskog sistema bili su sibjan-mektebi.[4] U njima se učilo arapsko pismo, jer se ono moralo znati kako bi se moglo učiti iz Kur’ana što je bila jedna od osnovnih zadaća mektebske pouke. Pored toga u njima su djeca učila o principima islamske dogmatike, obredoslovlja (fikh) i morala (ahlaka). Svjetovnih predmeta nije bilo. Koliki je bio broj mekteba na teritoriji ejaleta Bosna u pojedinim periodima nije poznat, ali je sigurno da je on za kratko vrijeme prešao broj od hiljadu.[5] Takođe, treba naglasiti da je veliki broj mekteba stradao u mnogim vojnim sukobima i elementarnim nepogodama. Tako su npr. u toku provale Eugena Savojskog 1697. godine stradala 32 sarajevska mekteba.[6]
Osim mekteba, kao osnovne škole, postojale su i muallimhane(učiteljev dom, kućaučitelja). Bile su koncipirane na principu internata, u kojem su polaznici imali osiguranu hranu, odjeću, stan i obrazovanje. Od XVI stoljeća, u nedostatku medresa one su koristile kao niže srednje škole. Prvu sarajevsku muallimhanu uvakufio je sandžak-beg Ajjas 1477. godine. On je za poterebe muallimhane zavještao svoj hamam, donju kuću, sve dućane koje je imao u Sarajevu i Visokom.[7] Medrese su bile srednje i više vjerske škole. Pošto su i njih osnivali vakifi one su nosile njihova imena. Najpoznatija je svakako Gazi Husref-begova medresa u Sarajevu, koja je osnovana 1537. godine. Sve medrese, izuzev medresa-dershana, bile su uređene na internatskom principu. U njima su učenici poučavani duhovnim i svjetovnim predmetima: arapskom jeziku, aritmetici, geometriji, logici, retorici, apologetici, hadisu, islamskoj tradiciji, tumačenju Kur’ana, i dr. Koliki je bio tačan broj medresa u ejaletu Bosna, nezna se, ali se veliki broj historičara slaže kako ih je bilo više od stotinu.[8] Austro-Ugarska monarhija je nakon okupacije 1878. godine, u Bosni zatekla 43 medrese.[9]
Sistem izgradnje školskih institucija, Osmanska država nije provodila planski. Škole su nastajale kao izraz pobožnosti njihovog osnivača, odnosno vakifa. Darujući svoj vakuf za izgradnju škole pojedini vakifi su postavljali i svoje zahtjeve. Tako npr. livanjski Mustaj-beg 1642. godine, u svojoj vakufnami navodi sljedeće:
U mektebu će se učiti Kur’an prema dječijim sposobnostima, jezik (pjesma i proza) i krasnopis. To će poučavati muallim vješt pismu.[10]
U takve svrhe uvakufljavala se pokretna i nepokretna imovina, kao što su npr. dućani, mlinovi, njive, vinogradi, novac, i sl. Najveći broj vakufa bio je namjenjen za izgradnju džamija, mesdžida, mekteba, medresa, tekija, i ostalih objekata, koji su bili u funkciji širenja islama i razvoja islamsko-orjentalne kulture.
Važnu ulogu u obrazovanju bosanskohercegovačkih muslimana imale su i biblioteke. One su nastajale uz džamije, tekije, ali i u privatnom vlasništvu. Najbogatiji knjižni fond imale su biblioteke u Sarajevu (Gazi Husref-begova) i Mostaru (Karađoz-begova i Ćejvan-ćehajina). U skoro svim varošima Bosanskog ejaleta postojale su kiraethane (čitaonice).
Stanje školskih ustanova u Hercegovini
Uspostavljanje sandžaka Hercegovina
Osmanski prodor u bosansko kraljevstvo bio je uglavnom koncentrisan na gradove u Bosni, dok je hercegova zemlja bila većim djelom pošteđena. Osmanlije su zauzele teritoriju hercega Stjepana Kosače sjeverno od linije Gacko-Nevesinje-Ljubuški prema Primorju.[11] Ovakvo stanje nije se moglo dugo održati, jer je sultan bio odlučio da zauzme cijelo kraljevstvo. U prilog su mu išle svađe između hercega i njegovog sina Vladislava, koji se približio sultanu kako bi mu on pomogao u osvajanju „svoga“dijela očevine. Pod vođstvom Isa-bega Ishakovića Osmanilije su u julu 1465. godine upali u Hercegovinu i prodrli skroz do granice sa Dubrovačkom republikom. Tada su zauzeli Uskoplje, Bijelu, Zubce, Gacko i Kute, a u junu 1468. godine i Blagaj.[12] Zemlje koje su oduzete od hercega do 1470. godine ušle su u sastav sandžaka Bosna. Ostali dio Hercegovine zauzet je početkom 1482. godine, kada se bez borbe predao grad Novi. Međutim još i prije konačnog osvajanja Hercegovine, Osmanlije su 1470. godine osnovale sandžak Hercegovina.[13] U kasnijim stoljećima ovaj sandžak je obuhvatio oblasti od Konjica na sjeveru, do Risina na jugu, te dio Dalmacije sa Makarskim primorjem. Evlija Čelebi spominje slijedeća mjesta u sandžaku Hercegovina: Lupuška (Ljubuški); Pernarye (Primorje; vjerovatno Makarska); Imočka (Imotski); Koničse (Konjic); Lipeuta (Lipeta); Mostar; Bulgaj (Blagaj); Počitelj; Gabela; Novin (Norin); Korija (ne zna se koje mjesto; Korin = gaj); Prezor (Prozor); Islana (Slano; pripada Dubrovniku); Nova (Novi); Ponte Rose (Rosa); Kumbor (5 km istočno od Novog); Risan (pripada sandžaku Skadar); Verige (Veriga); Perast; Kotor; Gulmenene (Klimenti); Podgorica (ostala u Albaniji); Kleyik (Kolobuk); Piva; Nikšić; Batkan (Banjani); Dodoniyak (Drobnjak). Na Gatačkom polju su: Kuluc (Ključ); Luyn (Kasaba Ljubinja); Ilče (u org. štamparska greška. Treba Istolče. Odnosi se na Stolac); i Kasaba Nevesinje. Tu su još: Ulon (Kasaba Ulog); Yeleh (Jeleč); Šeher Foča; Kasaba Ustikolina; Čauče (Kasaba Čajniče); Pljevlja (Šeher Taslidža); Mileševac; Perpol (Kasaba Prijepolje) i Kabin (Kovin).[14] Sjedište sandžka bilo je do 1592. godine u Foči, a nakon toga do 1833. godine u Taslidži. Od sredine XVI stoljeća hercegovački sandžak-bezi su dosta vremena provodili u Mostaru, koji je od 1833. godine postao i službeno sjedište sandžaka Hercegovina.
Stanje školskih ustanova u Hercegovini
Sve do XIX stoljeća, kada počinju da se javljaju pravoslavne i katoličke škole, u Hercegovini su (kao i ostalom djelu ejaleta) postojale samo muslimanske škole. Najviše je ovakvih institucija izgrađeno u Mostaru. Evlija Čelebi je 1664. godine zabilježio da u ovom gradu postoji 45 džamija.[15] Uz džamije je osmanska vlast izgrađivala mektebe, mualimhane i medrese. Prema navodima fra Petra Bakule 1867. godine, u Mostaru su postojala 23 mekteba, a u zadnjoj godini osmanske vladavine (1878.) čak 40.[16] Među najpoznatijim bili su: Ćejvan-ćehajin, Karađoz-begov, Derviš-paše Bajazidagića, Sinan-pašin, Balin mekteb, Koski Mehmed-pašin mekteb, itd. Među najstarijim u Mostaru, ali i u cijeloj Hercegovini je mekteb Ćejvan-ćehaje, koji je podignut u XVI stoljeću. Njegov vakif, Ćejvan ćehaja, je u svojoj vakufnami utvrdio pored plaće za mualima i jedan dio sredstava za voće i slatkiše koji će se dijeliti djeci prilikom pohađanja mekteba. U Mostaru je postojalo i šest medresa. To su: Ćejvan-ćehajina, Karađoz-begova, Medresa Derviš-paše Bajezidagića, Koski Mehmed-pašina, Roznamedži Ibrahim-efendijina i Hadži Balina. Prva veća medresa u Mostaru bila je Karađoz-begova. Ona je izgrađena između 1557. (kada je podignuta istoimena džmija) i 1569. godine (kada je napisana vakufnama za oba objekta.[17] Prema vakufnami, Karađoz-beg je za ovu medresu zavještao 100.000 dirherma u gotovini i odredio da će se taj novac trošiti za plaće muderisa i materijalne troškove. Prvi njen muderis bio je Mevlan Hasan Zijaije.
U Foči su postojala četiri mekteba. To su: Turali-begov, Mekteb uz Aladža džamiju, Defterdar Memišahov mekteb i Mekteb Mehmed-paše Kukavice. Pored mekteba postojalo je i pet medresa: Mehmed-begova, Džafer-čelebijina, Ali-pašina, Kadi Osmanova i Medresa Hadži Mehmed-paše Kukavice.
U Konjicu je postojao jedan mekteb, koji je izgradio Hadži Mehmed-beg 1569. godine. Pored njega postojale su i dvije medrese od Junuza Čauša, koju je izgradio Ibrahim-aga 1623. godine (poznat kao Junuz Čauš) i i hanikah-medresa, koju je podigao njegov brat Mehmed Čauš.
U Čapljini je postojao jedan mekteb, koji je podignut na vakufu porodice Topalović.[18] Kasnije ga je čapljinski trgovac Memiš-aga Fazlić proširio. Na prostoru Hercegovine mektebi su postojali u: Dretelju, Tasovčićima Počitelju, Fojnici, Prozoru, Bugojnu, Gabeli, itd.
U Počitelju je postojala medresa Šišman Ibrahim-paše, koju je ovaj ćehaja velikog vezira Ahmed-paše Čuprilića, dao sagraditi nešto prije 1664. godine.[19] Medrese su postojale još u: Trebinju i Fojnici.
Mualimhane su bile izgrađene u: Livnu (Mualimhana Mustafe, sina Ibrahim-paše), Prozoru (Hadži Sinanova) i Bugojnu (Ahmed-agina).
Tačan broj školskih institucija, na prostoru sandžaka Hercegovina, teško je utvrditi. Iz jednog podneska hercegovačkog mutesarifa od 05.V 1869. godine, vidi se da u sandžku Hercegovina postoji 61 mekteb.[20] Od toga njih 30 je u dobrom stanju, dok se 10 mora popraviti, a 21 podignuti jer se nastava odvija po kućama.[21] Osim toga u ovom podnesku se vidi da su izdržavanje mekteba vršili roditelji djece, a da je država sa 100 groša mjesečno pomagala njihov rad. Takođe, predlaže se državnim organima da obavezno školovanje počinje od 7, a završava sa 13 godina.
Umjesto zaključka
Dolaskom Šerif Osman-paše na čelo ejaleta Bosna (1861-1869), započele su aktivnosti na poboljšanju ukupnih kulturno-prosvjetnih prilika. Tako je u aprilu 1866. godine otvorena Vilajetska štamparija u Sarajevu, koja je između ostaloga služila i za štampanje udžbenika. Tri godine kasnije, u julu 1869. godine, donesen je Zakon o školama kojim je bilo predviđeno otvaranje četverorazrednih državnih škola. Prema članu 6. ovog Zakona predmeti u školama su bili : Turski jezik, Kur’an, Tedžvid, Prirodne nauke, Ilmihal, Pisanje, Mala računica, Kratka historija Osmanskoga carstva, Kratak zemljopis i Knjiga potrebnih znanosti.[22] Školovanje ženske djece predviđeno je da traje od 6 do 10 godina, a muške od 7 do 11 godine. Zakonom je bilo dozvoljeno i osnivanje privatnih škola, te Dar-ul-mualimin (škola za mualime).
Međutim, Zakon o školama nije našao svoju primjenu u praksi, jer je jedino muslimansko stanovništvo dobrim djelom prihvatilo da šalje svoju djecu u državne škole. Na drugoj strani katoličko stanovništvo je sve više prihvatalo škole Milosrdnih sestara, dok je kod pravoslavnih u usponu bila nacionalna ideja, koja se tih godina u još većem obimu infiltrirala u njihove obrazovne institucije.
[1]Opširnije u Halil Inaldžik, Osmansko Carstvo. Klasično doba 1300-1600, Beograd, 1974.
[2] Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo 1983, 24.
[3] Ljudevit Bosano, izaslanik rimskog pape u Bosni, zapisao je 1550. godine da se i „turski sveštenici služe pismom slovinskim, onim što Slovini zovu bukvica i ćirilica“. Vidi u: Vojislav Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1973, 100.
[4] Sibjan – arap. djeca i mekteb – turska verzija koja ima značenje arapskog izraza «kuttâb» što znači osnovna škola. Vidi u: Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Mostar 1999, 25.
Prema uredbi Ullema medžlisa stoji da su: „Mektebi početne islamske vjerske škole u kojima se predaje islamska vjeronauka i uči arapsko pismo“. Vidi u: Vojislav Bogićević, Istorija razvitka osnovnih škola u Bosni i Hercegovini od 1463-1918 godine, Sarajevo 1965, 228. (dalje: V. Bogićević, Istorija razvitka osnovnih škola u BiH)
[5] H. Ćurić, n.dj., 25.
[6] Isto.
[7] I. Kasumović, n. dj., 79.
[8] Vidi u: Isto, 156 i u: H. Ćurić, n. dj., 26.
[9] Enciklopedija Jugoslavije (separat za Bosnu i Hercegovinu), Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1984, 228.
[10] I. Kasumović, n. dj., 89.
[11] Sima Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd 1964, 330.
[12] Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk – Postanak i upravna podjela, Sarajevo 1982, 44.
[13] Isto, 45.
[14] Evlija Čelebi, Putopis (Prevod, uvod i komentar Hazim Šabanović), Sarajevo 1996, 273 i 274.
[15] Isto, 472.
[16] I. Kasumović, n. dj., 112.
[17] Isto, 189.
[18] Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj (Srednjoj Hercegovini), Mostar 1999, 125.
[19] I. Kasumović, n. dj., 229.
[20] H. Ćurić, n. dj., 73.
[21]Isto.
[22] V. Bogićević, Istorija razvitka osnovnih škola u BiH, 109.