HAZRETI HASAN

Naziv knjige: HAZRETI HASAN, radijallahu anhu
Autor: Esad Bajić
Izdavač: Fondacija “Lijepa riječ” Konjic
Konjic 2014.g.

Uvod

Da bi smo imali razlog interesovati se za nečiji život, riječi, posebice da bi smo smatrali korisnim uzimati pouke iz nečijih stavova i postupaka, potrebno je da ta osoba ostavi jasan i važan trag, djelo koje bi svojom veličinom svjedočilo o vrijednosti same osobe ili da nam neki veći autoritet posvjedoči o veličini te osobe.

U islamu je najveći autoritet Božija objava i Poslanik islama kao prenosilac i dostavitelj Objave.

Hazreti Hasan, koji je naslovom ove knjige označen kao njena tema i sadržaj, ima uporište da bude uzet kao primjer zbog veličine svoje ličnosti, djela koje je ostavio iza sebe, a jednako je potvrđen i Poslanikovim, a.s., hadisom kao osoba velike važnosti i  vrijednosti.

Hazreti Hasanov život, njegovi postupci, moralne i sve druge osobine koje su ga krasile, sam po sebi, dovoljan je da nam posluži kao inspiracija, primjer i nadahnuće, a njegova “nadobična“ vrijednost potvrđena slovom autentičnih hadisa koji ga između ostalog  predstavljaju kao predvodnika džennetskog, izdižu njegov primjer iznad uobičajenog  motrenja na onoj opće ljudskoj ravni kojom proučavamo živote slavnih vojskovođa, mudraca i sl.

Uzvišeni Gospodar iz Svoje apsolutne i savršene mudrosti odlikovao je neke ljude nad drugim ljudima. Jednima je dao posebne počasti i uzvisio ih nad ostatkom ljudskog roda.

Poslanik Muhammed, a.s., najodabraniji je i najčasniji od svih ostalih poslanika. Kur’an za njegov moral veli: “Ti si (o Muhammede), doista, na najuzvišenijem stupnju morala.“ (El-Kalem, 4.)

Onaj koji posjeduje najuzvišeniji moral nesumnjivo je najdostojniji da odgoji najčasniju porodicu koja je ikad kročila dunjalukom. Ta najsavršenija i najodgojenija porodica jeste Poslanikova, a.s., porodica – Ehlu-l-bejt.

Da bi se poimala stvarna slika te vrijednosti neophodno je prisjetiti se i vrlina i vrijednosti Poslanikove, a.s., porodice (Ehlu-l-bjeta) kojoj hazreti Hasan, bez obzira koje mišljenje o okvirima Ehlu-l-bejta slijedili, sigurno pripada.

O tome ko se sve smatra Vjerovjesnikovom, a.s., porodicom postoji nekoliko mišljenja:

Cilj ove knjige nije dokazivati neku od ovih tvrdnji. Budući da se hazreti Hasan nalazi u svakom od ovih mišljenja nedvojbeno je da je on član Poslanikove, a.s., porodice, Ehlu-l-bejta. Kako se svi hadisi o izuzetnosti Poslanikove, a.s., porodice  time jasno odnose i na hazreti Hasana prenijet ćemo nekoliko hadisa iz Tirmizijine zbirke hadisa[1] knjiga 7. koji govore o vrijednosti i vrlinama Ehlu-l-bejta.[3]

Ovim nisu iscrpljeni hadisi o vrlinama Ehlu-l-bejta u našim hadiskim zbirkama, no kako ovo nije uža tema ovog kazivanja ja sam se ograničio na ova nekolika hadisa, pogotovo iz razloga što će sličnih kazivanja u nastavku knjige, dok budemo govorili o Hazreti Hasanu, biti još.

Kao što je evidentno, iz prethodno citiranih predaja, vrijednost Poslanikove porodice je velika, a njen položaj poseban. Poštivanje i iskazivanje ljubavi prema Poslanikovoj, a.s., porodici naša je obaveza.

Mi na svakom namazu spominjemo Ehlu-l-bejt učeći: “Allahume salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed … “

Riječi “ali Muhammed“ označavaju Poslanikovu, a.s., porodicu, Ehlu-l-bejt.

Poslanik je rekao da je ponižen onaj u čijem prisustvu bude spomenut, a ne donese  salavat na njega.  U drugoj predaji se navodi da je sugerisao da se ne donosi krnjav (nepotpun) salavat na njega pa kada je upitan kakav je to “krnjav“ salavat odgovorio je da se kaže samo: Allahumme salli ala Muhammedin a da se ne doda ve ala ali Muhammed. To znači da je potpun i ispravan salavat koji podrazumijeva donošenje salavata na Poslanika i njegovu porodicu. U pisanju se to izražava na više načina. Budući da se koriste skraćenice ja u ovoj knjizi, ako ne citiram neko djelo, koristim skraćenicu “a.s.“ (alejhi selam) podrazumijevajući njome puni salavat. Za Poslanikovu porodicu koristim izraz Ehlu-l-bejt, s velikim slovom, osim kada navodim citate iz drugih dijela tada navodim onako kako je korišteno u tim izvorima (ehli bejt, ehlul bejt i dr.).

Ako se želimo približiti Allahu i sebi priskrbiti nešto od prefinjenog ahlaka i morala, kojeg je posjedovala najodgoje-nija i najčasnija porodica, onda se neminovno trebamo posvetiti iščitavanju literature koja govori o njihovim životima. Porodica, koju je lično odgojio Poslanik, a.s., zasigurno odiše najprefinjenijim i najposebnijim svojstvima koja ćemo apsorbovati jedino ako se pobliže upoznamo sa odlikama i posebnostima Ehlu-l-bejta.

Nadam se da ova knjiga zavrjeđuje svojim sadržajem, nijjetom i trudom, koji je uložen u njeno pisanje, da bude svrstana među djela koja čuvaju i  napajaju našu ljubav prema Poslaniku, a.s., i njegovoj  časnoj porodici – Ehlu-l-bejtu.

HAZRETI HASANOVI RODITELJI

Karakter ličnost u velikoj mjeri zavisi od karaktera ličnosti oca i majke. Otac i majka su ti koji postavljaju temelje karaktera djeteta i u kalupu svoje etike i duha ga predaju društvu. Tako se može reći da je svako dijete primjer, ogledalo i cjelokupni prikaz karaktera i ličnosti oca i majke i njihovog načina odgoja. Kada je u pitanju Hazreti Hasan onda se pored roditelja svakako treba imati na umu i utjecaj koji je na njega ostavio djed, Poslanik, a.s., a Poslanika u ovoj knjizi nećemo posebno predstavljati ni opisivati jer izuzetna ličnost, duhovna veličina, moralnost, uzvišeno nastojanje, požrtvova-nost i hrabrost plemenitog Poslanika nisu nepoznati nijednom muslimanu, pa čak nijednom informiranom čovjeku. O njegovoj veličini je dovoljno ono što je rekao Uzvišeni Bog: A ti si, zaista, najljepše ćudi.[4]Spomenut ću samo specifičnost odnosa Poslanika, a.s., prema hazreti Hasanu i njegovom bratu Husejnu iz kojeg u suštini i proizilazi važnost poznavanja njihova života, te sam razlog pisanja ovih redaka.

Jedna od tajni stvaranja je da svako želi da ima potomka kako bi ga odgajao po svojoj želji i ostavio kao spomen na sebe. Čovjek svoje dijete smatra preostalim dijelom svoga bića i smatra da dolaskom smrti njegovo postojanje ne okončava. Čovjek bez potomka, s druge strane, svoj život smatra kratkim i okončanim dolaskom smrti. Sistem stvaranja na taj način čuva čovjekovu vrstu od izumiranja. Časni Poslanik je znao da je smrt čovjeku neizbježna i da u okviru ograničenog perioda svog života ne može u potpunosti ostvariti svoj veliki cilj i spasiti čovječanstvo od vrtloga zablude. Poslanik je dobro znao da poslije njega trebaju postojati osobe koje će ozbiljno nastojati da slijede njegov cilj i prirodno je da je želio da te požrtvovane osobe budu iz njegovog potomstva. Zbog smrti djece, njihovi neprijatelji su bili veseli i radosni jer su mislili da je time prekinuta Muhammedova, a.s., loza. Ponekad su Poslanika nazivali “ebter”, što znači (prekinut) bez djeteta. Kada je umro Abdullah, ‘As ibn Va’il, umjesto da izrazi suosjećanje sa Muhammedom, a.s., zbog gubitka djeteta, na javnim mjestima ga je nazivao “ebter” i bez potomka. Govorio je: “Nakon što Muhammed umre, neće ostati nikakvog traga od njega”, a svojim uvredama je povređivao i Muhammeda i Hatidžu.[5]

Međutim, Bog je obradovao Poslanika viješću da će mu dati mnogo dobra. U odgovoru neprijateljima Poslanika objavio je suru Kevser, rekavši: “Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi sigurno će bez spomena ostati.”[6]

Poslanik nije bio od onih ljudi kratke pameti iz doba džahilijeta koji su se stidjeli kada bi dobili kćerku i koji su u bijesu korili i iskaljivali ljutnju na nevine majke djece te su se posramljeni udaljavali od ljudi. Muhammed, a.s., je poslan da se bori protiv ljudi koji ženama nisu pridavali vrijednost i značaj, i koji su ih udaljavali iz društva, dok su nevine djevojčice žive zakopavali u zemlju, i da im stavi do znanja da je i žena bitan član društva te da ima izuzetno velike i teške dužnosti i odgovornosti. I ona treba uložiti napor u razvoju i napretku društva i ispuniti dužnosti koje su stvaranjem predviđene za nju. Božijim davanjem svijetu je i praktično pokazana vrijednost žene kroz činjenicu da je čisto Poslanikovo potomstvo nastavljeno kroz njegovu kćerku hazreti Fatimu – Zehru. Na taj način je zadao jak udarac nerazumnim ljudima koji kćerku nisu smatrali svojim potomstvom, nego su je smatrali sramotom i tegobom.

Hazreti Fatima i hazreti Ali ibn Ebi Talib

Prema djelu Nisaun hawle Resul, str. 143. Uzvišeni Allah dao je da se hazreti Fatima rodi oko pet godina prije prve Objave. Allah je dao da se Fatima odgaja u teškim poslaničkim trenucima, da raste u krilu poslanstva. Kao takva ona je rasla sa poslaničkom misijom i razvijala se sa njenim širenjem.Allah je htio da se Fatimino srce kali u iskušenju tog vremena i sazrijeva na žaru bolesti i tuge. Prvo ju je pogodio gubitak majke, još kao djevojčicu. Nepunu godinu otkada su Poslanik i njegovi prijatelji oslobođeni iz izolacije Ši’ba[7], njena majka Hatidža je preselila na bolji svijet.[8]

Historija nije razjasnila šta se u Poslanikovoj kući dešavalo u ovom teškom periodu i kako su oni vodili svoj život, ali očima srca se može osvjedočiti u teško stanje stanovnika ove kuće. Ugled i veličina koje je časni Poslanik uživao među ljudima iz dana u dan su se povećavali. Zbog toga je i njegova draga kćerka Zehra stalno privlačila pažnju istaknutih Kurejšija i drugih uglednih i bogatih ljudi koji su, svako malo, dolazili da je prose.

Nekoliko najbližih Poslanikovih drugova je prosilo hazreti Fatimu ali ih je Poslanik, a.s., odbio govoreći da je još mlada.

Ali ibn Ebi Talib[9] je bio poznat među svojim narodom kao jedan od najčestitijih i najskromnijih ljudi. Govorili su za njega da u sebi nije nosio nikakvo zlo ni mržnju. Također su ga poznavali i po tome što je bio veoma pobožan i što nikada nije bio idolopoklonik prije primanja muslimanske vjere. U historiji islama zapamćen je kao prvi dječak koji je primio islam, a predaje kažu da ga je majka rodila u samoj Kabi. Kaže se da su je porođajni bolovi snašli dok je obilazila Kabu te je ušla u Kabu i tu rodila hazreti Aliju. Otac mu se zvao Abu Talib, a majka Fatima bint Asad. To su bili ljudi koji su časnog Poslanika, a.s., odgajali u njegovoj mladosti sa mnogo privrženosti i ljubavi i koji su časnom Poslaniku, a.s., davali više ljubavi nego vlastitoj djeci. Po rođenju hazreti Alije finansijsko stanje njegovog oca bilo je loše, a imao je mnogo djece koje je trebalo zbrinuti. Iz tog razloga je Poslanik, a.s., hazreti Aliju uzeo pod svoju zaštitu, te je hazreti Alija odrastao u kući časnog Poslanika. Dobro je poznavao Fatimu i u potpunosti je bio upoznat sa njenim osobinama i moralom. Oboje su odgojili Poslanik i Hatidža i odrasli su u jednoj kući. Hazreti Ali (ili Alija kako je  u bosanskom jeziku udomaćeno) je islam primio kao desetogodišnjak i prvi je primio islam nakon Poslanikove časne supruge hazreti Hatidže. Kao dijete, hazreti Alija, r.a., odrasta u islamu. On već u pupoljku svoga života biva odgajan od najvećeg odgajatelja svijeta. Kao takav hazreti Alija se okitio svim pozitivnim osobinama. Bio je nadaleko poznat po znanju i hrabrosti, njegovi dvoboji su svjetionici historije i svjedoci njegove hrabrosti. Bio je stidan, moralan i obrazovan. Isticao se izrazitom fizičkom snagom i nikada nije pobijeđen u dvoboju. Bio je srednje visine, visokog čela, tamnoput, krupnih očiju i lijepa lica. Nosio je veliku bradu.

Hazreti Alija je znao da hazreti Fatimu krase sve ljudske vrline i savršenstva. Hazreti Ebu Bekr mu je predložio da zaprosi Fatimu, i kako prenose neke knjige historije, njegov prijedlog toliko je potresao Alijev duh i rasplamsao njegovu unutrašnju ljubav da u tom trenutku više nije mogao nastaviti sa svojim poslom. Okupao se, obukao čist ogrtač, obukao obuću i požurio je kod Poslanika. Poslanik se nalazio u kući Ummu Seleme. Ali je otišao do kuće Ummu Seleme i pokucao na vrata. Poslanik se obratio Ummu Selemi rekavši: “Otvori vrata, to na njih kuca onaj koga vole Bog i Njegov Poslanik, a i on voli Boga i Poslanika.”

Rekla je: “O Božiji Poslaniče! Žrtvujem za te i oca i majku. Ko je to da, ne vidjevši ga, tako sudiš o njemu?”

Odgovorio je: “O Ummu Seleme, šuti, to je hrabar čovjek, moj brat i amidžić i meni najdraži čovjek.”

ISPRIČAO NAM JE Ibrahim b. Seid el-Dževheri; kaže: Obavijestio nas je Esved b. Amir prenijevši od Džafera el-Ahmera, on od Abdullaha b. Ataa, on od Ibn Burejdea, a on od svoga oca, koji je kazao: “Allahovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je od ženskih osoba bila najdraža Fatima, a od muškaraca Alija.“[10]

Ummu Seleme je ustala i otvorila vrata. Ali je ušao u kuću, nazvao je selam i sjeo pored Poslanika. Od stida je oborio glavu i nije mogao iznijeti svoj zahtjev. Prošlo je neko vrijeme, a obojica su šutjeli. Konačno je Poslanik, a.s., prekinuo šutnju i rekao: “O Ali, čini se da si mi došao sa nekom željom i sada se stidiš da je izneseš. Bez ustezanja iznesi svoju želju i budi siguran da će sve tvoje želje biti prihvaćene!”

Ali je rekao: “O Božiji Poslaniče, žrtvujem za te i oca i majku, ja sam odrastao u tvojoj kući i uživao sam tvoju naklonost i milost. U mom odgoju si se trudio više od oca i majke i upućen sam blagodareći tebi. O Božiji Poslaniče, tako mi Boga, ti si sve što imam i na ovom i na drugom svijetu. Sada je došlo vrijeme da izaberem suprugu za sebe i osnujem porodicu kako bih se s njom zbližio i olakšao svoje teškoće. Ako smatraš ispravnim i svoju kćerku Fatimu vjeriš sa mnom, to će biti velika sreća za mene.”

Poslanik je očekivao ovakav prijedlog. Rekao je: “Sačekaj da uzmem dozvolu od Fatime!”

Poslanik je otišao do Fatime i rekao: “Kćeri moja! Alija ibn Ebi Taliba dobro poznaješ, došao je u prošnju. Da li dozvoljavaš da sklopim zaruke s njim?”

Fatima je od stida zašutjela i ništa nije rekla. Poslanik je njenu šutnju uzeo kao znak odobravanja.

Vjenčanje Alija i Fatime jedan je od najosjetljivijih i najznačajnijih primjera islamskog braka, jer je otac djevojke bio najistaknutija ličnost Arapskog poluotoka i svijeta islama i odabrani Božiji Poslanik. Djevojka je bila najbolja, najpa-metnija, najodgojenija i najsavršenija žena islama, koja se ubraja u četiri najodabranije žene čovječanstva, a mladoženja je, također, bio plemenitog arapskog porijekla i roda. Bio je junak islama. Ovakvo vjenčanje trebalo bi, po našim današnjim shvatanjima i mjerilima, biti obavljeno uz najveće počasti i ceremonije. Ali, ne, obavljeno je na najjednostavniji način. Ruho najuzornije žene islama je nabavljeno na najprostiji način. Još je zanimljivije što je to ruho nabavljeno od mehra hazreti Fatime. Dakle, nije mehr ostavljen po strani, a da mladin otac, uz hiljadu problema i teškoća, osigurava ruho za svoju kćer.

Ali je govorio: “Nikada nisam učinio nešto što bi naljutilo Fatimu.” I Fatima je govorila: “Ali ibn Ebi Talib me nikada nije naljutio.” Ali je u posljednjim satima Fatiminog života ukazao na tu činjenicu. Fatima je u posljednjim trenucima svog života rekla Aliju: “O Ali, nikada me nisi uhvatio u laži i prevari. Od dana kada si se oženio sa mnom nikada se nisam usprotivila tvojim naredbama.”[11]

Nije prošla ni puna godina a radost Fatimina, Alijina, Poslanikova i svih muslimana bila je još veća. Fatima je rodila Poslanikovog, a.s., unuka hazreti Hasana, sina Alijinog.

Bilo je to treće godine po Hidžri. Poslanik, a.s., mu prouči ezan na uho i dade mu ime Hasan (Lijepi). Za njega podijeli i sadaku u srebru u težini kose s kojom je rođen. Od tog velikog trenutka u Fatiminom životu nije prošla ni puna godina, a ona je rodila drugog sina, u mjesecu ša’banu četvrte godine po Hidžri.

Kada je objavljen ajet: “Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti“[12]Poslanik, a.s., bio je kod Ummu Seleme, r.a., te je pozvao po Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna zagrnuo ih prekrivačem te rekao: “Allahu dragi, ovo je moja porodica! Allahu dragi, otkloni od njih grijehe i potpuno ih očisti!“ Te riječi ponovio je tri puta, te je rekao: “Allahu dragi, podari svoj blagoslov i bereket na porodicu Muhammedovu, kao što si podario na porodicu Ibrahimovu. Ti si, uistinu, Slavljeni i Hvale dostojni!“

Poslanikove, a.s., dove su se primale. I u navedenom slučaju, dova Poslanikova bila je uslišana. Fatima je pete godine po Hidžri rodila kćerkicu kojoj je Poslanik, a.s., nadjenuo ime Zejneb, kao sjećanje na njenu tetku, Fatiminu sestru Zejneb. Dvije godine nakon Zejnebinog rođenja rodila je još jednu djevojčicu kojoj je Poslanik, a.s., dao ime Ummu Kulsum, u čast njene tetke Ummu Kulsum. Fatima, r.a., bila je počašćena time što je njenim potomstvom produženo potomstvo pleme-nitog Poslanika, a.s. Također, važno je znati da je Fatima živjela najsiromašnije od svih Poslanikovih kćerki sa Alijom, r.a., koji je uvijek bio zaokupljen džihadom i pripremama za džihad, te nije imao mnogo vremena da se posveti materijal-nim bogatstvima, a također nije imao ni nasljedstva u kome bi uživali on i njegova porodica. Nakon svih bitki i tegoba ona ga je čekala sa toplim osmijehom koji je od njega otklanjao umor, tugu i boli.[13]

Njena djeca nisu bila obične osobe, nego je određeno da se Poslanikovo potomstvo izrodi od Fatime. Riječ majčinstvo je samo jedna kratka riječ, ali ima veoma značajno i široko značenje. Možda će neko pomisliti da briga o djeci podrazumijeva samo to da otac osigura sredstva za život djece, a da ih majka pere i čisti i da se trudi u njihovoj ishrani i pranju odjeće te da nema nikakvih drugih obaveza o svojoj djeci. Međutim, islam se time ne zadovoljava i oca i majku u ispunjavanju dužnosti prema djeci smatra najodgovornijim. Islam smatra da je buduća ličnost djeteta rezultat odgoja i brige oca i majke. Sva djelovanja, ponašanja i postupci oca i majke ostavljaju trag na osjetljivi i nježni duh djeteta. Svako dijete je predstavnik i pokazatelj kvaliteta ponašanja oca i majke. Otac i majka su dužni da dobro obrate pažnju na budućnost svoga djeteta i dužni su da nevino dijete,  koje je stvoreno dobrim,  ne učine pokvarenim i nesretnim. Hazreti Fatima, koja je i sama odgojena u okrilju Objave, bila je upoznata sa islamskim odgojem. Znala je da sve, od načina dojenje djeteta do poljubaca koje spušta na lice svoje nevine djece, kao i svi njeni pokreti, djela i riječi, ostavlja uticaj na njihov osjetljivi duh. Znala je da ih treba odgojiti i društvu predati kao uzore koji trebaju biti ogledalo i pokazatelj istine i duha islama i da se u njihovim bićima manifestiraju istina i spoznaje Kur’ana, a to nije lahak i bezazlen posao.

Hazreti Fatma nije bila od žena koje okrilje kuće smatraju ograničenim i koje maštaju o visinama. Fatima je okrilje kuće smatrala veoma velikim i osjetljivim. Tretirala ga je kao veliku tvornicu za izgradnju čovjeka, značajan univerzitet vojne pripreme i lekciju požrtvovanja. Znala je da će oni koji su odgojeni u toj školi svaku lekciju naučenu u njoj pokazati i dovesti do faze manifestacije na velikom društvenom polju. Nije bila žena koja je osjećala poniženost i minornost zato što je žena i položaju žene je davala veliki i visoki značaj.

Osim što je među Poslanikovom mubarek djecom odabrana po tome što se njegova krvna, genetska i duhovna[14] loza nastavlja upravo kroz njezino potomstvo, hazreti Fatima je specifična i po tome što je ona jedino Muhammedovo, a.s., dijete koje će ga nadživjeti. Poslanik je, dakako, toga bio svjestan, kao i činjenice da će mu se ona u roku od samo pola godine pridružiti, pa joj je, u vremenu za koje je znao da mu u njemu ističe dunjalučka nafaka, jasnim i neposrednim rije-čima govorio o svom bliskom odlasku i tako joj, kao tajnu samo između njih dvoje, otkrio svoju i njezinu budućnost, dok je svima ostalima o tome uglavnom samo nagovještavao išaretima.

Pred preseljenje na Ahiret Poslanik je najveći dio vremena provodio naslonjen na hazreti Aišine grudi, ili na njezinu krilu. A kada bi Fatima došla, Aiša bi se povukla da ostavi oca i kćer same. Prilikom jedne ovakve posjete, vidjela je kako on nešto šapuće svojoj kćerci, koja utom briznu u plač. Tada joj povjeri još jednu svoju tajnu, pa se ona nasmiješi kroz suze. Kad je Fatima odlazila, Aiša je upita šta joj je rekao, a ona joj odgovori da su to tajne koje ne može otkriti. Kasnije joj je ipak rekla: “Poslanik mi je rekao da će umrijeti od bolesti od koje je i umro, pa sam zaplakala. Onda mi je rekao da ću mu se ja od njegovih najbližih prva pridružiti, pa sam se zato nasmijala.“[15]

ISPRIČAO NAM JE Muharnmed b. Beššar; kaže: Obavijestio nas je Osman b. Omer; kaže: Nas je obavijestio Israil prenijevši od Mejserea b. Habiba, on od Minhala b. Amra, on od Aiše binti Talha, a ona od Aiše, majke pravovjernih, koja je kazala: “Nisam vidjela da je iko svojim ponašanjem dok stoji i sjedi više ličio na Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od Fatime, kćerke Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kad god bi ona ušla kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, veli Aiša, on bi ustao naspram nje, poljubio je i posadio je da sjedne na njegovo mjesto. Isto tako bi ona, kad god bi on ušao kod nje, ustala naspram njega, poljubila ga i posadila ga da sjedne na njeno mjesto. Kad se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, razbolio, Fatima se, ušavši kod njega, nagnula prema njemu, poljubila ga, potom podigla glavu i zaplakala. Potom se još jednom nagnula prema njemu, poljubila ga, onda podigla glavu i nasmijala se. Vidjevši to, rekoh (u sebi): Mislila sam da je ona najrazbori-tija među našim žena, kad li i ona ista kao i druge žene. Kad je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na Ahiret, ja sam je upitalaZašto si se (kad je bio bolestan) nagnula prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, poljubila ga, potom podigla glavu i zaplakala, a potom se ponovo nagnula prema njemu, poljubila ga, potom podigla glavu i nasmijala se? Zbog Čega si to uradila? Ona reče:“On me obavijestio da će od te bolesti umrijeti i ja sam zaplakala, a onda me obavijestio da ću se ja, od njegove porodice, prva sa njim sresti, to bijaše kad sam se nasmijala.“[16]

Naravno riječi Resulullaha su istina, pa će tako hazreti Fatima u mjesecu ramazanu 11. godine po Hidžri (632.) po posljednji put na dunjaluku milovati svoje četvero mubarek djece i brižnim riječima ih savjetovati kako da što ispravnije prožive prolazni dunjalučki život i tako zarade Džennet. Nakon toga će se posljednjim dunjalučkim riječima obratiti i voljenome mužu hazreti Aliju i potom se, mislima i molitvama potpuno okrenuta dragome Allahu, osamiti u namazu tokom kojega će njezina plemenita duša ostaviti mubarek tijelo na sedždi i krenuti u susret svome voljenom Gospodaru. Prema nekim predaja umrla je u 27.,[17] po nekima u 24. godini života,[18] dok se u većini predaja do kojih sam došao navodi da je imala 29 godina. Zabilježeno je također da je Aiša prenijela da je upitala Fatimu: ”Hoćeš li da te obradujem! Zaista sam čula Allahova Poslanika, a.s., da govori: ’Četiri su prvakinje žena u Džennetu: Merjem, kćerka Imranova, Fatima, kćerka Resulullahova, Hatidža, kćerka Huvejlidova, i Asija, žena faraonova.’”[19]

O vrlina oca Hasanova, hazreti Alije

U fusnoti Buharijine zbirke br.3,[20] na str. 40 kaže se: Alija, radijallahu anhu, rođeni je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, amidžić. Poslanik ga je odgojio kao dijete i nije ga napuštao sve do smrti. Niti o jednom ashabu nema toliko predanja kao o Aliji, radijallahu anhu. Nakon  Osmanove, radijallahu anhu, smrti prisegu su mu dali muslimani – i muhadžiri i ensarije. To su učinili i svi ostali koji su bili prisutni. To je oglašeno i to su prihvatili svi osim Mu’avije u Šamu. Muslim i Tirmizi bilježe predanje od sina Sa’d b. Ebu-Vekkasa u kojem se navodi da je upravo Mu’avija pitao Sa’da zašto on ne grdi Aliju, pa mu je on odgovorio: “Zar se ne sjećaš da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao troje o njemu?! Zbog njih ga ni kad neću grditi!“ To troje se spominje u hadisima:

– da je Alija u odnosu na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na stupnju na kojem je bio Harun u odnosu na Musaa;

-da će on ponijeti bajrak kao čovjek kojeg vole Allah i Njegov Poslanik;

– kada je objavljen ajet o proklinjanju, Poslanik je, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo Aliju, Falimu, Hasana i Husejna i rekao: “Gospodaru, ovo je moja porodica!“

Ova fusnota ustvari donosi sadržaj hadisa iz Tirmzije zibrke hadisa, knjiga 7, str.436-437. Hadis br. 3085. glasi: ISPRIČAO NAM JE Kutejbe; kaže: Obavijestio nas je Ratim b. Ismail prenijevši od Bukejra b. Mismara, on od Amira b. Sa’da b. Ebu Vekkasa, a on od svoga oca, koji je kazao: “Jednog dana Muavija b. Ebu Sufjan pozva Sa’da i reče: Zbog čega ti ne grdiš Ebu Turaba? On reče: Sjećaš se šta je troje (o Aliji) kazao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem? Zbog to troje ga ja ne grdim. Da mi je jedno od njih troje, više bih volio nego da je crveno blago moje.[21] Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao Aliji, nakon što ga je izostavio iz jednog vojnog pohoda i nakon što ga je Alija upitao: Allahov Poslaniče, zašto me ostavljaš sa ženama i djecom? Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aliji: Radujete li da mi budeš ono što je Harun bio Musau, s tim što nakon mene više poslanstva nema? I čuo sam ga kada je na dan Bitke u Hajberu rekao: Danas ću zastavu dati čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika i koga voli Allah i Njegov Poslanik. Mi smo se, veli Sa’d, svi propinjali prema zastavi, (svako je od nas priželjkivao da bude taj), a on reče: Pozovite mi Aliju. Alija mu, veli Sa’d, dođe, i pošto je imao upalu očiju, on mu svojom pljuvačkom potra oči, a potom mu predade zastavu i Allah mu dade pobjedu. Kad bi objavljen ovaj ajet: A onima koji se s tobom o njemu (Kur’anu) budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: Hodite, pozvat ćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se svesrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozva Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna i reče: “Allahu, oni su moja porodica“.

Ovo bilježi i Buharija, dio 3. str. 40-41: Hadis br. 3701. PRIČAO NAM JE Kutejba b. Seid, a njemu Abdul-Aziz, prenoseći od Ebu-Hazima, a on od Sehla b. Sa’da, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Sutra ću bajrak predati čovjeku uz kojeg će Allah dati pobjedu!” Ljudi su zanoćili raspravljajući kome će biti predat bajrak. Posto su prespavali noć, ujutro su otišli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, svako je želio da bude taj koji će dobiti bajrak.
”Gdje je Alija b. Ebu-Talib?”- upitao je on.

“Žali se na oči, Allahov Poslaniče!“- odgovorili su.

“Pošaljite po njega i dovedite mi ga!“- reče on.

Kad je došao, Poslanik mu je pljucnuo pljuvačku u oči i proučio dovu, ozdravio je kao da bolesti nije ni bilo. Tada mu je dao bajrak.

“Allahov Poslaniče“, upita on, “hoću li se boriti protiv njih sve dok ne postanu kao i mi?“

“Budi pažljiv!“- reče Poslanik i dodade: “Kada stigneš do njih, pozovi ih u islam i obavijesti ih o dužnostima prema Allahu. Allaha mi, da Allah uputi preko tebe jednog čovjeka, bolje ti je nego najveće blago!“

“Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao Aliji: “Zar nisi zadovoljan da mi budeš kao što je Harun bio Musau?’“

U hadisu broj 4416, str.442. navodi se ista predaja: PRIČAO NAM JE Musedded, a njemu Jahja prenoseći od Šu’be, on od Hakema, ovaj od Mus’aba b. Sa’da, a on od svoga oca, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao (u pohod) na Tebuk, a za svoga zamjenika (u Medini) je ostavio Aliju.

“Zar ćeš me ostaviti među djecom i ženama“ – rekao je (Alija), a on mu je odgovorio: “Zar nisi zadovoljan da u odnosu na mene budeš kao što je bio Harun u odnosu na Musaa, samo što poslije mene nema više poslanika.“

Ebu-Davud veli da mu je pričao Šu’be od Hakema,koji kaže da je (ovaj hadis) čuo od Mus’aba.

O vrlinama hazreti Alije vidjeti također, istoimeno poglavlje u Tirmizijinoj zbirci hadisa, knjiga 7, str. 429. Među nabrojanim hadisima su:

Slična predaja i u hadisu br.3978: “Licemjer neće voljeti Aliju niti će ga vjernik mrziti!“

Rođenje hazreti Hasana

Hazreti Hasan je, kako smo naveli u kazivanju o njegovim plemenitim roditeljima, rođen polovinom mjeseca Ramazana[22] u Medini Munevveri, treće godine po Hidžri. (625.).

Njegovo puno ime je Hasan ibn Ali ibn Ebi Talib ibn Abdul-Mutalib ibn Hašim ibn Abdul-Menaf El-Kurejši. Dakle, on je prvi Poslanikov unuk, sin njegove kćerke Fatime, r.a., najodabranije žene na svijetu i hazreti Alija. Historijske knjige će ga spominjati i pod nadimkom Mudžteba.

Ebu Ahmed el-Askeri rekao je: “Poslanik, a.s., nazvao ga je Hasanom i dao mu nadimak Ebu Muhammed.“

Navodi se da ovo ime nije bilo poznato u doba džahilijjeta.

Vjerovjesniku – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji –  mu je osobno nadjenuo ime Hasan i sedmoga dana za nj zaklao akiku, ošišao ga i naredio da se za težinu njegove kose podijeli srebra.

El-Mufeddal kaže: “Allah je zaklonio imena Hasan i Husejn, sve dok Vjerovjesnik – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji! – tim imenima nije nazvao svoje unuke!“

Umm Fadl, žena Abbasa ibn Abdul-Mutaliba, Poslanikovog, a.s., amidže, prva žena koja je nakon hazreti Hatidže primila islam u Mekki prenosi da je sanjala san prije hazreti Hasanovog rođenja i ispričala ga Poslaniku, a.s.:  “O Alahov Poslaniče, vidjela sam u snu kako se jedan dio tebe ili tvoga tijela nalazi u mojoj kući.“

Allahov Poslanik, a.s., reče joj: “Vidjela si nešto što je dobro. Moja Fatima će roditi dječaka kojeg ćeš ti dojiti mlijekom kojim dojiš tvoga sina Kusima“.

I zaista, tako je i bilo. Jedno od  njeno šestero djece koje je rodila s Abbasom, sin Kusim bio je brat po mlijeku hazreti Hasanu.

U knjigama se prenosi da je hazreti Hasan osunećen kad mu je bilo sedam dana.

U literaturi se spominje nekoliko imena / nadimaka za hazreti Hasana:

al-Sibt (unuk),

al-Zakij (čist od grijeha, nevin, dobar…),

al-Mudžteba (izabrani),

al-Sajjid (srećan, blažen, uspješan, gospodin, uglednik…)

i al-Taqij (pobožni).

O hazreti Hasanovom izgledu i moralnim osobinama

U literaturi koja  mi je dostupna navodi se da je hazreti Hasan bio bijele puti, kroz koju je ponekad probijalo crvenilo. Imao je izrazito crne oči, sa izraženim bijelim bionjačama. Imao je skladno i lijepo rasporedene kosti na licu i gustu crnu bradu. Imao je kosmat grudni koš. Svojom konstrukcijom, potpuno je bio sličan svome djedu, poslaniku Muhammedu, a. s.[23]

Ibn Sa’ad od Abdullaha b. Zubejra bilježi sljedeće:

“Vjerovjesniku je od njegovih čeljadi najviše ličio i bio mu najdraži Hasan, sin Alijin. Ja sam gledao kako mu on prilazi, dok Vjerovjesnik bijaše na sedždi, i kako mu se penje za vrat -ili je rekao: na leđa! – a on ga ne htjede spustiti odatle sve dok sam ne siđe! I gledao sam ga, dok bijaše na rukuu, kako mu se Hasan provlači između nogu i izlazi na drugu stranu!“

Buharija bilježi sljedeću Enesovu izjavu: “Niko Vjerovjesniku – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji – nije bio sličniji od Hasana, sina Alijinog!“

U Tirmizijinoj zbirci hadisa, knjiga 7. str.471. hadis br. 4042. prenosi se:

ISPRIČAO NAM JE Muhammed b. Jahja; kaže: Obavijestio nas je Abdur-Rezzak prenijevši od Ma’mera, on od Zuhrija, a on od Enesa b. Malika, koji je kazao: “Niko od njih (ehlul-bejta) nije više ličio na Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od Hasana b. Alije.“ [24]

Jednom prilikom Ebu Hurejre[25] je nakon ikindije namaza izašao iz džamije zajedno sa Alijem, r.a., vidio je Hasana, r.a., kako se igra sa djecom. Odmah mu je prišao, podigao ga na ramena i rekao: “Žrtvovao bih za tebe i oca i majku. Ne ličiš na Aliju nego na Poslanika, a.s.!”

Ali, r.a., na ove riječi se nasmijao.[26]

U prilog ovome  u Buharijevoj zbirci hadisa 2. dio govori i naredni hadis na str.1074: PRIČAO NAM JE Ahmed b. Junus, njemu Zuhejr, a ovom Isma’il prenoseći da je Ebu-Džuhajfe, radijallahu anhu, rekao: “Vidio sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a Hasan mu je bio sličan.“

Bez sumnje, ispravno obrazovanje i odgajanje igra važnu ulogu u formiranju djeteta i u razvoju njegove mentalne sposobnosti. Isto tako, ponašanje roditelja ima veliki utjecaj na odgoj i razvoj djece. Svi ovi vitalni elementi bili su dostupni hazreti Hasanu. Kako smo naveli u prvom poglavlju ove knjige sam Poslanik, a.s., je vodio brigu o odgoju i edukaciji svog unuka prenoseći tako na njega svoje plemenite osobine. Tu je i njegov otac, hazreti Alija, znalac vjere, vjerni sljedbenik Poslanika, a.s., i na kraju, a po važnost svakako na početku, njegova majka hazreti Fatima. U skladu s ovim, hazreti Hasan je u svom djetinjstvu bio okružen ljudima najviših moralnih osobina, osobama koje su od Allaha darovane kao model ljudskog savršenstva, primjeri u ponašanju, obrazovanju, simboli pobožnosti i učenosti.

Psiholozi ističu da dijete u velikoj mjeri oponaša one oko sebe u navikama, mentalnim i moralnim kvalitetama. Pa možemo samo zamisliti idealno okruženje u kojem je rastao hazreti Hasan. Odrastao je, da se pjesnički izrazim, u samom krilu Objave i učen školom islama, sa njegova izvora.

Koliko je to bitno i u kakve osobe su izrastali hazreti Hasan i njegov brat hazreti Husejn svjedoči i jedno kazivanje, zgoda iz njihove rane mladosti kada su primjetili starijeg čovjeka kako pogrešno uzima abdest. Iako su odlično znali kako se abdest uzima i da stari čovjek kojeg su posmatrali griješi oni nisu, kako bi to djeca učinila, to njegovo griješenje zanemarili ili na dječiji način jednostavno prišli i upozorili čovjeka da ne zna uzeti abdest. Ne! Oni su se međusobno dogovorili kako da sačuvaju dostojanstvo starca, a da istom pruže i uvid u ispravno obavljanje abdesta. Učinili su to na način da su mu prišli i nakon selama, oslovljavajući ga lijepim imenom, zamolili da njima dvojici bude sudija i ocjenjitelj pri uzimanju abdesta. Ko ispravnije uzima abdest?

Kada su oni uzeli abdest starac im je kazao kako obojica njih dobro i ispravno uzimaju abdes, ali on ne uzima ispravno te zamolio Allaha da ih nagradi za poduku.[27]

Zabilježeno je da je hazreti Hasan bio veoma rječit i elokventan. Jak govornik i mudar čovjek te su se i njegovi neprijatelji ustezali od ulaska u raspravu s njim znajući unaprijed da će ih pobjediti svojom rječitošću i pronicljivošću te snagom argumenata. U knjigama koje su prevedene na bosanski jezik, a bave se životom Poslanikovih unuka hazreti Hasana i Husejna, navedeno je nekoliko takvih.

Hasan je bio blage naravi, plemenit i veoma pobožan. Bio je smiren, dostojanstven, darežljiv i hvaljen. Stalno je naginjao miru. Prezirao je svađu i nered. Nije volio da se prolijeva krv. Od njega se nikad nije čula ružna riječ.

El-Hakim od Zuhejra b. el-Erkama bilježi:

“Hasan, sin Alijin, ustao je da drži govor i jedan iz plemena Ezdu Senua je ustao i rekao: ‘Svjedočim da sam vidio Vjerovjesnika – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji! – kad je ovoga stavio u svoj ogrtač i rekao: “Ko mene voli, neka voli i njega! Neka to prisutni prenese odsutnome!“, i da nije časnosti Božijega Poslanika – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji! – ja to nikome ne bih rekao!“

Hazreti Hasan je bio gospostven i blag, staložen, dostojanstven i čedan, darežljiv, drag, mrzio je smutnje i sablju, samo jednog čovjeka znao je nagraditi stotinom hiljada.

El-Hakim od Abdullaha b. Ubejda b. Umejra bilježi sljedeće: “Hasan je dvadeset i pet puta pješice obavio hadždž, premda su s njim vođene rasne kobile!“

Buharija, prvi tom, str. 1069, fusnota 2: “Mudžahid je rekao da je Adem, alejhi selam, četrdeset puta išao na hadždž pješice, da su to tako činili Ibrahim i njegov sin Isma’il, a Hasan b. Ali išao je na hadždž dvadeset pet puta pješice.“

Muhammed ibn Alî rekao je da je čuo hazreti Hasana kako govori: “Stvarno me je stid da susretnem Gospodara a da nisam pješke išao do Njegove Kuće.”[28]

Ibn Sa’ad bilježi sljedeći iskaz Umejra b. Ishaka: “Niko kod mene nije govorio tako da sam želio da ne prestane sem Hasana, sina Alijina. Nikada od njega nisam čuo ružnu riječ osim jedanput. Naime, između Hasana i Amra, sina Osmanova, bilo je neke razmirice u vezi s jednim zemljištem pa je Hasan tom prilikom iznio nešto što Amru nije bilo po volji. Hasan je na to rekao: ‘Sve što dolazi od nas, njemu ne valja!’ To je nešto najružnije što sam čuo od njega!“

O staloženosti, miru i moralnoj veličini hazreti Hasana svjedoči i zabilježeno predanje od Ibn Sa’ad od Umejra b. Ishaka koji bilježi sljedeću izjavu: “Vladar nam je bio Mervan i on je svakoga petka s minbera hulio na Aliju. Hasan je sve to slušao i ni na koji način nije uzvraćao i Mervan je potom k njemu poslao jednog čovjeka. Hasan je na to dotičnome rekao: ‘Otiđi mu i ovako mu reci: Ne želim ti izbrisati ništa od onog što govoriš time što ću huliti na tebe, međutim srest ćemo se kod Allaha, pa ako budeš govorio istinu Allah će te nagraditi za tvoju iskrenost, a ako budeš lagao, pa – Allah je osvetnik žešći!“

Ibn Sa’ad od Zurejka b. Sevvara bilježi sljedeće: “Hasan i Mervan su razmijenili neke neugodne riječi, pa mu je Mervan prišao i grubo se ponio prema njemu – dok je Hasan samo šutio – i Mervan se utom svojom desnom rukom useknuo. ‘Pobogu’, rekao mu je na to Hasan, ‘zar ne znaš da je desna ruka za lice, a lijeva za sploni organ; teško tebi!’, i Mervan je na to zašutio!“

Ibn Sa’ad od Alije b. Zejda b. Džud’ana bilježi: “Hasan je dvaput iz svoje imovine izdvajao za borbu na Božijem putu (lillahi), a triput je tako polovio svoj imetak – jednu bi obuću dao a drugu zadržao, jednu bi pregršt dao, a drugu zadržao!“

Ibn Asakir od Džuvejrije, sina Esminog, bilježi sljedeću izjavu: “Kada je Hasan umro, Mervan je na njegovoj dženazi zaplakao, pa mu je Husejn rekao: ‘Zar to plačeš za njim, a onako si ga provocirao!?’ ‘Činio sam to nekome ko je bio čvršći od ovoga!’, rekao je Mervan i pritom rukom pokazao prema brdu!“

Zapisano je da Hasan nikad nije ulazio u sporove s nekim bez prisustva kadije. Govorio bi ono što je radio, a nekad uradio i ono o čemu nije govorio. Bio je izrazito pažljiv prema svima s kojima je dolazio u dodir. Za svoje potrebe nakon šehadeta njegova oca, hazreti Alije, zadržao je kadiju, kojeg je imao i njegov otac Alija. Također je imao i svoga ličnog pisara, koji je vodio evidenciju njegovih radnji i zaduženja.

U Tirmizijinoj zbirci hadisa nalazimo zabilježeno da je hazreti Hasan nosio prsten na lijevoj ruci[29], da je  stavljao crnu kanu i imao dužu kosu koju bi (ponekad) vezao na zatioku.

Kajs štićenik Habbaba kazuje: “Vidio sam Hasana i Husejna, r.a., da su stavljali crnu kanu.“[30]

Ebu Davud s dobrim nizom prenosilaca bilježi da je Hasan, sin halife Alije, radijallahu anhu, pred samo klanjanje odvezao svoju sabranu kosu na zatioku, rekavši: “Ovo je loga (sjedište) šejtana.“[31]

Kada je Poslanik, a.s., preselio na ahiret, Hasan je imao sedam-osam godina. Zbog toga je broj hadisa koje je prenio direktno od Poslanika, a.s., prilično mali. Međutim, prenio je mnogo hadisa od drugih ashaba, počevši od svog oca hazreti Alije. Poslije su od njega mnogi prenosioci preuzeli hadise, kao što su hazreti Aiša, sin njegovog brata Ali, njegova dva sina Abdullah i Bakir te Ikrime, Ibn Sirin, Džubejr b. Nefir, Ebu’l-Havra, Rebia b. Šejban, Ebu Midžlez, Hubejre b. Berim, Šejban b. Lejl, Šabi, Šekik b. Seleme, Musebbib b. Nuhbe, Ishak b. Beššar i drugi.

Hasan, r.a., svoju djecu i rođake savjetovao je podstičući ih na stjecanje znanja.

Ličio je na djeda i u ponašanju. Bio je mnogo blag, strpljiv i pokoran. Trudio se da ljude učini zadovoljnim. Prema njima je bio mnogo milostiv. Jednog dana je u Medinu došao čovjek koji je bio neprijateljski raspoložen prema Poslanikovoj porodici. Vidio je Hasana, r.a., i prišao mu. Počeo mu je govoriti ružne riječi. Drsko mu se obraćao. Hasan, r.a., gledao je u njegovo lice sa samilošću. Čovjek se najzad umorio, više nije nalazio riječ koju bi mogao reći. Hasan, r.a., koji je sve te uvrede strpljivo slušao, nazvao je čovjeku selam i sa osmje-hom mu ovako rekao:

“Šejhu, ti si sigurno stranac u ovom gradu. Varaš se u mišljenju o nama, sigurno su ti pogrešno rekli. Ako želiš da budemo zadovoljni tobom, bit ćemo zadovoljni. Ako nešto od nas tražiš, dat ćemo ti. Ako želiš onog koji na put ukazuje, mi ćemo te uputiti na Istinu i Pravi put. Ako od nas tražiš pomoć u nošenju svog tereta, mi ćemo ti ga nositi. Ako si gladan, nahranit ćemo te; ako si žedan, napojit ćemo te; ako imaš neku potrebu, zadovoljit ćemo je; ako nemaš kuće, dat ćemo ti neko mjesto za stanovanje; ako imaš neku želju, ispunit ćemo je. Ako nam dođeš sa svojom poputninom, učinit ćemo te našim gostom i, sve dok si tu, ugošćavat ćemo te sa radošću i ljubavlju. To je zato što mi imamo široku kuću i sve što je potrebno da ugostimo.”

Čovjek se, čuvši ove Hasanove riječi pune ljubavi i samilosti, rasplaka iz sveg glasa i, postiđen zbog svog postupka, reče:

“Svjedočim da si ti halifa na zemlji. Allah dobro zna koju će porodicu odabrati za poslanstvo. Hasane, od Allahovih robova, ti i tvoj otac ste mi bili najveći neprijatelji, a sada ste mi najdraži od svih Allahovih robova.”

Malo poslije, stari čovjek bio je gost u Hasanovoj kući. I tako je tretiran tokom cijelog boravka u Medini. Postao je i jedan od bliskih prijatelja Poslanikove porodice.

O Hazreti Hasanovoj plemenitosti prenešen je veliki broj primjera. Jedan čovjek je tražio od njega sadaku, a Hasan nije imao ništa kod sebe. Zastidio se da prosjaka vrati prazne ruke, pa mu je rekao:

“Hoćeš li da te uputim na nešto od čega ćeš dobiti, pa ćeš biti zadovoljan?“

Prosjak je rekao: ,“Svakako, a šta je to?“

Kazao mu je:

“Otiđi kod halife. Njemu je umrla kćerka. On je veoma pogođen, i ni od koga još nije čuo ta’ziju. Ti mu iskaži saučešće ovim riječima: Hvala Allahu, Koji je tvoju kćerku obradovao tvojim sjedenjem na njenom kaburu, a nije je ražalostio njenim sjedenjem na tvome kaburu.“

Prosjak je otišao i postupio kako mu je Hasan rekao. To se halifï svidjelo i tuga mu je otišla iz srca te je naredio da mu se da nagrada. Pitao ga je:

“Je li to tvoj govor?“

Prosjak mu je odgovorio da nije.

“Nego čiji je?“- upitao ga je.

Prosjak mu je odgovorio da je to govor Hasana, sina Alijinog.

Halifa mu je rekao:

“Istinu je rekao. On je uistinu riznica rječitog govora.“

Onda mu je odlučio dati i drugu nagradu.

Niko ko se obratio Ehlu-l-bejtu za neku potrebu nije vraćen bez ispunjenja potrebe. Obično bi dobio i više nego što je očekivao. Članovi Ehlu-l-bejta bili su izvor plemenitosti, darežljivosti i dobročinstva. Hasan se mogao izviniti onom ko je tražio od njega, uz obrazloženje da ne posjeduje od čega bi mogao dati, i da mu izvinjenje bude primljeno. Ali, on je, kao što smo vidjeli, potražio drugi način kako da unese radost u srce onome kome je ona potrebna.

Jedne prilike hazreti Hasan je čuo čovjeka kako moli Allaha da mu podari deset hiljada dirhema. Vratio se kući i naredio svome pisaru da tome čovjeku isplati iz njegove blagajne.

Jedan čovjek se požalio Hasanu na svoje jadno stanje i zatražio pomoć. Hasan je pozvao svoga opunomoćenika i isplatio mu pedest hiljada dirhema. Zato je Hasanu rečeno:

“Zašto ti nikad ne odbijaš onoga koji od tebe nešto traži? Takav si čak i u situaciji kad nemas?“

Rekao je: “Ja se obraćam Allahu i njemu žudim, pa se stidim da budem odbijen kad tražim. Allah je plemenit prema meni i daje mi velike blagodati, pa i ja dajem ljudima. Bojao bih se da će, ako prestanem davati ljudima, meni prestati davati Allah, dž.š.“

Krenuli su, jedne prilike, Hasan, Husejn i Abdullah ibn Dža’fer, r.a., da obave hadždž. Kad su prešli dio puta, osjetili su glad i žeđ, a njihove su se zalihe bile iscrpile. Ugledali su u daljini šator te su se uputili prema njemu. Tamo su zatekli staricu. Pitali su je ima li im šta dati da ugase žeđ. Rekla je da ima. Pokazala im je ovcu i kazala: “Pomuzite je i pijte!“

To su i učinili. Napili su se mlijeka. Kad su je pitali ima li šta za pojesti, rekla im je da ima samo tu ovcu. Dozvolila im je da je mogu zaklati, a da će im ona ispeći meso i da, onda, mogu jesti. Tako su i učinili. Odmorili su se i, kad su pošli, rekli su joj: “Mi smo skupina iz plemena Kurejš. Ako se vratimo zdravi sa ovoga puta, potraži nas u Medini da ti se odužimo za tvoje gostoprimstvo, inšallah.“

Potom su otišli.

Kad joj se vratio muž, koji je, također, bio starac, starica ga je obavijestila o gostima i njenom ikramu prema njima. Muž se naljutio i oštro je ukorio:“Kako tako možeš vjerovati mladićima i dati im sve što imaš?“

Međutim, nakon izvjesnog vremena, zavladala je suša, pa je ovaj bračni par bio prisiljen iz pustinje se povući prema Medini Munevveri. Ova starica je prošla ispred Hasanove kuće. Hasan ju je poznao. Zovnuo je i upitao sjeća li ga se?

Starica se nije mogla sjetiti i Hasan je podsjetio da je on od onih koje je ona ugostila kad su isli na hadždž i naredio svome slugi da joj kupi hiljadu ovaca i poklonio joj još hiljadu dirhema, te je poslao svoga slugu da je odvede do brata Husejna. Hazreti Husejn ju je upitao:

“Sa čime te nagradio moj brat?“

Kad mu je odgovorila, i Husejn je učinio isto.

Husejn ju je poslao do Abdullaha ibn Dža’fera i, kad je obaviješten kako su postupili Hasan i Husejn, on je svoj poklon udvostručio, dao joj je dvije hiljade ovaca i dvije hiljade dirhema.

Starica je od tada postala vlasnica velikog bogatsva.

Kao primjer njegove darežljivosti navodi se i slučaj kad je jednom pjesniku dao veliku količinu novca. To su mu sa prijekorom prigovorili:

“Kako možeš dati pjesniku veliko blago, a on griješi prema Milostivom i govori ono što nije istina?“

Hasan je odgovorio: “Najbolje kako možeš utrošiti imetak jest u odbranu svoje časti.“

U Buharijevoj zbirci hadisa pod poglavljem: KADA NEKO SVOJE POTRAŽIVANJE (DUG) POKLONI ČOVJEKU – DUŽNIKU  nalazimo zabilježenu predaju:

Šu’be je kazao prenoseći od Hakema (o ovoj temi naznačenoj u naslovu) “To je dozvoljeno.“ Hasan b. Ali, neka s njima Allahovo zadovoljstvo, poklonio je svoje potraživanje jednom čovjeku. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko ima kod njega kakvo svoje pravo, da mu ga da, ili da on od njega zatraži da mu to oprosti.“

O hazreti Hasanovoj učenosti i društvenim manirima svjedoči predaja u kojoj je prensen razgovor između hazreti Alija i hazreti Hasana.  Upitao ga je otac jednog dana:

“Sine moj, šta je pravi pogodak?“

Rekao je: “Otkloniti loše dobrim!“

“A šta je čast?“

Reče: “Ljubaznost prema porodici i podnošenje uvreda!“

“A šta je tolerancija?“

Reče: “Ulaganje truda u lahkoći i poteškoći.“

“Ko je taj koji će sam sebe proklinjati?“

“Osoba koja čuva imetak, a troši čast.“

“Šta je kukavičluk?“

Reče: “Kukavičluk je iskazivati bijes nad prijateljem, a pokazivati naklonost neprijatelju.“

“Šta je bogatstvo?“

Reče: “Bogatstvo je zadovoljstvo duše sa onim što ti je Allah propisao, pa makar izgledalo i malo.“

“Šta je blagost?“

“Savladati srdžbu i imati kontrolu nad sobom.“

“Šta je čvrstina?“

Hasan reče: “Težina iskušenja i spor sa najdražim osobama.“

“Šta je poniženje?“

Hasan reče: “Strah kod prvog udara nedaća.“

“Šta je pretjeranost u govoru?“

“Govor o onome što te se ne tiče.“

“Šta je ponos?“

Reče: “Ponos je da daš kad si siromašan i da oprostiš kad možeš kazniti.“

“Šta je ispravnost?“

Reče: “Prilazak lijepom, a napuštanje ružnog.“

“Šta je gaflet (nemarnost)?“

Reče: “Napuštanje džamija i pokornost griješniku.“[32]

Kada je upitan o ispravnom odnosu i rezonovanju u društvu (današnjim rječnikom rečeno o životnoj  politici) hazreti Hasan je odgovorio:

“To je da se vodi briga o Allahovim pravima, pravu na život i pravu mrtvih. Što se tiče prava Allahovog, treba obavljati ono što On je zapovjedio, i suzdržati se od onoga što je On zabranio. Što se tiče prava na život, treba ispuniti svoje obveze prema svojoj braći. Ne  smije se podbaciti u služenju zajednici. Trebali bi biti vjerni vladaru sve dok  je on odan svojoj zajednici, i dizati glasa kad on odstupi od pravog puta. Što se tiče prava mrtvih, treba ih spominjati po njihovim dobrim djelima i ne obazirati se na njihova zla djela, jer oni imaju Gospodara koji će ih sabrati (Koji zna svaku trun dobra i zla i Koji će im pravedno suditi (op.autora).“[33]

Imam Zejnu-l-Abidin je kazao: “Hasan ibn Ali ibn Ebi Talib bio je najpobožniji, najveći isposnik i sa najvećim vrlinama u svome vremenu. Kada je išao na hadždž, išao bi pješke, često čak i bos. Kada bi se spomenula smrt, plakao bi. Kada bi se spomenuo kabur, plakao bi. Kada bi se spomenulo proživljenje i Sudnji dan, plakao bi. Kada bi se spomenuo prolazak preko Sirat ćuprije, plakao bi. Kada bi se spomenuo izlazak pred Sud Božije pravde, toliko bi jecao da bi ostao bez svijesti. Kada bi stao na namaz, tresao bi se pred svojim Gospodarom. Kada bi se spomenuo Džennet i Džehennem, uvijao bi se kao zmija i tražio bi od Allaha Džennet i zaštitu i utočište od Džehennema.”

Ahmed ibn El-Mueddib u Fununu, i Ibn Mehdi u Nuzhetu-l-ebsaru: “Prolazio je Hasan ibn Ali pored skupine siromaha koji su sjedili na zemlji i jeli hljeb izmrvljen pred sobom. Rekoše mu: ‘O sine kćeri Božijeg Poslanika, dođi da jedeš sa nama!’ Sjede i reče: ‘Zaista Allah ne voli ohole!’, i poče jesti s njima sve dok se nisu svi zasitili. Njegovim blagoslovom na kraju je ostala ista količina hrane. Potom ih je pozvao kod sebe u goste gdje ih je nahranio i obukao.”

Neki čovjek iz Šama kazao je: “Kada sam ušao u Medinu, vidio sam čovjeka čija me ljepota zaslijepi. Upitah: ‘Ko je ovo?’ Rekoše: ‘Hasan ibn Ali.’ Pozavidio sam Aliju na takvom sinu. Otišao sam do njega i upitao ga: ‘Ti si sin Ebu Taliba?’ On reče: ‘Ja sam njegov sin.’ Rekao sam: ‘Neka ste prokleti ti i tvoj otac, neka ste prokleti ti i tvoj otac!’ On je šutio i ništa mi nije odgovorio. Potom reče: ‘Mislim da si stranac, ako trebaš jahalicu, mi ćemo ti je dati, ako želiš poklon, mi ćemo ti ga dati, ako trebaš pomoć, mi ćemo ti je pružiti.’ Otišao sam od njega, a da mi niko nije bio draži od njega na Zemlji.“ [34]

U hadiskim zbirkama susrećemo poglavlja koja govore o vrlinama hazreti Hasana i njegovog brata hazreti Husejna te njihova oca i majke. Tako u Buharijevoj zbirci hadisa, br.3 imamo na str.40 poglavlje: O vrlinama Alije b. Ebu-Taliba Kurejšija Hašimija, radijallahu anhu, na str. 45. isti izvor, poglavlje: O vrlinama Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice i njegove kćerke Fatime, radijallahu anha, te na stranici 60. Poglavlje: O vrlinama Hasana i Husejna, radijallahu anhuma.

U Tirmizijinoj zbirci hadisa, knjiga 7, na strani 524 nalazi se poglavlje: O vrijednosti Fatime, radijallahu anha, na strani 466. istog djela nalazi se poglavlje: Vrline Ebu Muhammeda Hasana b. Alije b. Ebu Taliba i Husejna b. Alije b. Ebu Taliba, radijellahu anhu, a na strani 429. poglavlje: Vrline Alije b. Ebu Taliba, radijellahu anhu, koji ima dva nadimka: Ebu Turab i Ebul-Hasan

Poslanik, a.s., o hazreti Hasanu

(i njegovu bratu, hazreti Husejnu)

Mnogi očevi se ne ponašaju ni blizu odgovorno i s milošću i ljubavi kakvu je Poslanik, a.s., iskazivao prema svojim unucima. Također, on se brinuo i poduzimao je sve preventivne mjere da ih ne zadesi kakvo zlo i nedaća. Tako imam Buhari bilježi:[35]

Možda će najbolje oslikati veličanstven očinski odnos Poslanika, a.s., kada je sa minbera držao hutbu, ispunjavajući obavezu poslanice i poziva u vjeru, podsticao vjernike na bogobojaznost i dobročinstvo, ali kada je ugledao svoja dva unuka kako tek prohodavaju, malo idu pa padnu, sišao je sa minbera te ih uzeo u naručje i s njima se ponovo popeo na minber.

Ebu Davud je zabilježio predanje sa lancem prenosilaca koji seže do Burejde, r.a., da je rekao: ”Allahov Poslanik, a.s., nam je jednom držao hutbu, kad dođoše Hasan i Husejn, r.a., u crvenim košuljama, hodali su posrćući, a Poslanik, s.a.v.s., siđe i uze ih, pa se s njima pope na minber, te reče: ’Istinu je rekao Allah: ’Imanja vaša i djeca vaša samo su iskušenje,’[36] vidjeh ovu dvojicu, pa se nisam mogao strpiti.’ Potom je nastavio s hutbom.”[37]

Buharija od Ibn Omera bilježi sljedeće: “Vjerovjesnik, neka su na nj mir i blagoslovi Božiji, rekao je: ‘Njih dvojica su moji ovosvjetski mjezimci!’, tj. Hasan i Husejn.“

Tirmizi i Hakim bilježe od Ebu Se’ida el-Hudrija: “Božiji Poslanik – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji – rekao je: ‘Hasan i Husejn su prvaci džennetskih mladića!“

Tirmizi od Usame b. Zejda bilježi sljedeće: “Vidio sam Vjerovjesnika – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji – na njegovim bedrima bijahu Hasan i Husejn, a on govori: ‘Ovo su moji sinovi, sinovi moje kćerke. Bože moj, ja ih zbilja volim, pa voli ih i Ti, i voli one koji njih vole!’“

Buharija, 2 dio, str. 210., 2122. PRIČAO NAM JE Ali b. Abdullah, njemu Sufjan prenoseći od Abdullaha b. Jezida, on od Nafija b. Džubejra b. MutMma, a ovaj od Ebu- Hurejre Devsija, radijallahu anhu, koji je rekao:

“Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je u neko doba dana. Nije mi ništa govorio, a nisam ništa govorio ni ja njemu. Kada je došao na trg (plemena) Benu Kajnuka, sjeo je u dvorištu Fatimine kuće i rekao: ”Je li tamo mališan! Je li tamo mališan (Hasan)!”

Ona ga je nešto zadržala i ja sam mislio da mu oblači ljepšu košulju ili ga kupa. Potom je on dotrčao, zagrlio ga i poljubio, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Allahu moj, voli ga i voli onog ko njega voli!”

Od Enesa bilježi: “Vjerovjesnik – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji – upitan je ko mu je od ukućana najdraži; rekao je: ‘Hasan i Husejn!’“

El-Hakim od Ibn Abbasa bilježi sljedeće: “Prilazio nam je Vjerovjesnik – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji – noseći na vratu Hasana. Utom je naišao jedan čovjek i rekao: ‘Divnu li si jahalicu uzjahao, dijete!’ i Vjerovjesnik je na to rekao: ‘Ta on je divan jahač!’“

Ibn Sa’ad bilježi sljedeću izjavu Ebu Seleme b. Abdur-rahmana:  “Vjerovjesnik – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji – plazio je jezik Hasanu, sinu Alijinu, pa kad bi dijete ugledalo crvenilo njegova jezika, s ushitom bi se nasmijalo!“

Prenosi Ebu Bekr, r.a., a bilježi Buhari u Sahihu, da je jedan dan Allahov Poslanik, s.a.v.s., iznio Hasana pa se s njim popeo na minber, te rekao: ”Ovaj moj sin je prvak, a Allah će preko njega pomiriti dvije skupine muslimana.”

Također, hadis koji prenosi Ebu Lejla, r.a., a bilježi imam Ahmed u Musnedu, u kojem je rekao: ”Bio sam kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a na njegovim grudima (ili stomaku) Hasan (ili Husejn), pa vidjeh ga kako mokri (to se dešava u vrijeme dok je bio malo djete). Mi mu priđosmo, a Poslanik, s.a.v.s., reče: ’Ostavite mi sina, ne prekidajte ga dok ne završi sa mokrenjem, a poslije očistite vodom.’ Potom je ustao i otišao u sobu gdje su se ostavljale hurme koje su se dijelile kao sadaka, a za njim dođe i dječak pa uze jednu hurmu u usta, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je izvadi iz usta i reče: ’Nama sadaka nije dozvoljena.’”

U Buharijinoj zbirci hadisa na str. 1022 u poglavlju pod naslovom „Uzimanje zekata od datula prilikom branja palmi, i da li je djetetu dozvoljeno uzimati datule date kao zekat?“

1. Isto na str. 1026: hadis 1491 kao i hadis:3072 na str 774.[38])

Poslanik, s.a.v.s., ih je često uzimao sa sobom (jašući) na mazgi crnobijele grive[39], pa bi jednog posjedni isped sebe, a drugog iza.

Imam Muslim bilježi sa predanjem koje seže do Ijasa, koji prenosi od svoga oca, da je rekao:

”Vodio sam Vjerovjesnikovu, s.a.v.s., mazgu Eš-Šehbu, a Hasan i Husejn s njim (sjede), sve dok je nisam doveo do Vjerovjesnikove, s.a.v.s., kuće, jedan je sjedio naprijed, a drugi iza njega.”[40]

Ebu Hurejre, r.a, nam također prenosi kako je Poslanik, s.a.v.s., prema svoja dva unuka bio posebno blag i pažljiv. To bilježi Ebu Davud, a predanje seže do Ebu Hurejre, r.a., koji kaže da je El-Akrea’ ibn Habis vidio kako Allahov Poslanik, s.a.v.s., ljubi Hasana, pa mu je rekao: ”Ja imam desetero djece, nikada nijedno nisam poljubio.” A njemu Allahov Poslanik, s.a.v.s., odvrati: ”Ko se ne smiluje, neće se ni njemu smilovati.”[41]

A u drugom predanju se dodaje: ”Šta ću ti ja, kad ti je Allah uklonuo samilost iz srca.”[42]

1. PRIČAO NAM JE Ebu-Jeman, njemu Šu’ajb, a ovome Zuhri da je čuo od Ebu-Seleme b. Abdur-Rahmana, a on od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je kazivao:

”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio je Hasana, sina Alijinog, u prisustvu Akre’a b. Habisa Temimija, koji je kod njega sjedio, pa je Akre’a  rekao: ‘Ja imam desetero  djece, ali nikada nijedno nisam poljubio!’

Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogledao u njega i rekao mu: ‘Ko prema drugima nije milostiv  – neće ni drugi biti (milostivi) prema njemu.’”[43]

Ibn Hiban također bilježi predanje koje Ebu Seleme prenosi od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao:  ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., pokazivao je svoj jezik Husejnu (igrajući se s njim), a kada bi dječak vidio njegovo crvenilo, stao bi se smijati. Na to mu Ujejne ibn Hasan ibn Bedr reče: Zar se tako odnosiš prema djetetu, tako mi Allaha, imam sina koji je već odrastao, ali ga nikada nisam poljubio. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu reče: ’Ko se ne smiluje, neće se ni njemu smilovati.’”[44]

Nafl’ b. Džubejr prenosi od Ebu-Hurejre da je kazivao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, grlio je Hasana.“[45]

PRIČAO NAM JE Sadeka, njemu Ibn-Ujejna, a ovom Ebu-Musa, prenoseći od Hasana, koji je čuo Ebu-Bekru da je kazivao: “Slušao sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, (dok je govorio) na minberu, a pored njega je bio Hasan. Pogledao bi jednom u ljude, a drugi put u njega, govoreći:  ‘Ovaj je moj sin plemić; možda će Allah putem njega pomiriti dvije skupine muslimana.’“

PRIČAO NAM JE Hadždžadž b. Minhal, njemu Šu’ba, a njega obavijestio Adijj, koji je čuo Beraa, radijallahu anhu, da je kazivao: “Vidio sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako za vratom nosi Hasana b. Aliju i govori: ‘Gospodaru moj, ja ga volim, pa ga i Ti zavoli!’“

PRIČAO NAM JE Abdan, njega je obavijestio Abdullah, a njega Umer b. Seid b. Ebu-Husejn, prenoseći od Ibn-Ebu-Mulejke, a on od Ukbe b. Harisa da je kazivao: “Vidio sam Ebu-Bekra, radijallahu anhu, kako nosi Hasana i govori: ‘Draži mi je od oca; liči na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a ne liči na Aliju!’ Alija se na to samo nasmijao.

PRIČALI SU MI Jahja b. Me’in i Sadeka, rekavši da ih je obavijestio Muhammed b. Dža’fer, prenoseći od Šu’be, on od Vakida b. Muhammeda, ovaj od svoga oca, a on od Ibn-Omera, radijallahu anhuma, da je kazivao: “Ebu-Bekr je govorio: ‘Pazite na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u pogledu njegove porodice!’“

PRIČAO MI JE Ibrahim b. Musa, da ga je obavijestio Hišam b. Jusuf, prenoseći od Ma’mera, a on od Zuhrij a, a on od Enesa; a PRIČAO JE i Abdur-Rezzak, da ga je obavijestio Ma’mer, prenoseći od Zuhrija, kojeg je obavijestio Enes rekavši: “Niko nije bio sličniji Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, od Hasana b. Alije.“[46]

Tirmizijeva zibrka hadisaa, knjiga 7, str. 466: Vrline Ebu Muhammeda Hasana b. Alije b. Ebu Taliba i Husejna b. Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu:

“Jednom prilikom se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispe na mimber i reče: “Ovaj moj unuk bit će vođa čijim će gestom Allah izmiriti dvije skupine!“[49]

Tirmizi u svom “Sunenu“ navodi da je Hasan b. Ali rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, me je naučio da na vitrama, umjesto Kunuta, izgovaram tekst: ‘Allahummeh-dini fi men hedejte, ve afini fi men afejte, ve tevelleni fi men tevellejte, ve bakir fi ma a’tajte, ve kini šerre ma kadajte fe inneke takdi ve la jukda alejke, ve innehu la jezillu men valejte. Tebareke rabbena ve te’alejte.“[51]

Hazreti Hasanove supruge

O broju žena hazreti Hasana iz ovih ili onih razloga napisano je dosta tekstova u kojima se očito pretjerivalo. Svakako su, posebice evropskim orjentalistima odgovarali izvori koji su preuveličavali broj supruga hazreti Hasana da bi na taj način okaljali ili omalovažili njegovu ličnost, a na određeni način i čistoću Poslanikove, a.s., porodice. I u nekoj našoj (islamskoj) literaturi ima zabilješki o velikom broju žena koje je oženio i razvjenčao, do mjere da se  u nekim od tih izvora navodi da je znao istog dana i vjenčat i razvjenčat ženu. Kako je danas vrijeme prevođenja mnogih knjiga sa Istoka i Zapada može se desiti da uskoro budu prevedena i ona djela gdje se trvdi kako je hazreti Hasan imao 70, 100 pa i više žena. Ta djela hazreti Hasana pokušavaju predstaviti kao čovjeka sklona uživanjima i shodno tome, budući da je od Poslanika, a.s., predstavljen kao predvodnik džennetskih mladića i islam u cjelosti predstavit u takvom “raskalašenom“ svijetlu što je svakom našem vjerniku  znano kao laž. Ali, eto, nije zgoreg spomenuti, kako rekoh, ove činjenice da bismo na vrijeme, zdrava razuma, znali prepoznati i odbaciti takve stavove. Treba se prisjetiti da su slično ili jednako postupali i sa prikazom Poslanika islama i njegovim ženidbama u želji da ga krivo predstave u mnogim djelima nastalim na Zapadu. U broju hazreti Hasanove djece, također, jasno uviđamo neistinitost navođenja velikog broja žena, jer, ako je imao 21 i 22 djece kako se navodi u izvorima onda bi ih sigurno sa većim brojem žena morao imati i daleko više djece. I u našim hadiskim zbirkama ima predaja da je  hazreti Alija sugerisao ljudima da ne udaju kćeri za hazreti Hasana jer ih on lahko otpušta. Dobri poznavaoci hadisa znaju koliko je ova predaja ispravna ili ne, meni lično više liči na nastojanja određenih ljudi u određenim vremenskim razdobljima koji su zbog političkih i drugih interesa pokušali da stepen Poslanikove, a.s., porodice svedu na najobičniju mjeru i oduzmu im ikakvo prvenstvo u ičem osim krvnom srodstvu čime po meni “umanjuju“ veličinu samog Poslanika, jer ispada da je samo zbog tog što su mu bili unuci davao izvjesna prvenstva i atribute hazreti Hasanu i Husejnu.[52]

Ne bih se opširnije osvrtao na ovu temu jer mislim da ovo što smo do sada kazali o hazreti Hasanu, njegova učenost, moral i dr. čine nemogućim ovakve tvrdnje te ih kao takve samo spominjem kako se eventulano čitaoci ove knjige ne bi na nekom drugom djelu koje donosi ovakve navode našli zadeverani takvim kazivanjem. Ja vjerujem da je Uzvišeni Bog sačuvao Poslanika i njegovu porodicu, njegove časne supruge, od ikakvih moralnih i bilo kojih drugih izopačenosti.

Prema izvorima koji su po meni najbliži istini sa sigurnošću se može tvrditi da je imao četiri žene a najviše da je za svog života oženio devet ili u nekim predajama 13 žena. Ovo ne znači da je imao više od četiri žene istovremeno.

Prema dostupnoj literaturi imena njegovih supruga su:

-Umi Kulsum kći Al-Fadlova;

-Havla kći Mensurova. Neki historičati navode da je hazreti Hasan s njom imao 12-tero djece. Za nju se navodi da je umrla 675.g. u Medini i da je majka: Hasanova, Salihova, Akilova,  Abdurahmanova, Ahmadova,  Ismailova,  Hamzina,  Jakubova,  Rukajina,  Huseinova, Abdullaha-Ebu  Bakra…;

-Ummi Bešir kći Ebu Mes’uda El-Ensarija;[53]

-Dž’ada bint el-Eš’as b. Kajs Ma’di Karb Alkindi;

Neki povjesničari kažu da joj je ime bilo Aiša, neki Sukejna, ja sam se opredjelio za ime koje se najčešće koristi u izvorima. U svakom slučaju radi se o istoj osobi. Nije imala djece kako se navodi u predajama. U izvorima se navodi, a i ja ću pred  kraj ove knjige to prenijeti pozivajući sa na knjigu “Povijest halifa“, da je upravo ona otrovala hazreti Hasana na nagovor Jezida, sina Muavijinog, koji joj je obećao da će je on oženiti, pa je tako postupila po njegovom nagovoru.

-Ummi Ishaq kći Talha bin Abdullah al-Tamimi;[54]

-Zejneb kćit Sabee ‘bin Abdullaha;

-Baqliya;

-Ummul Kasim, navodi se da je bila ropkinja, neki je spominju pod imenom Nufejla ili Remla;[55]

-Safia;

– Umm Abdullah, kći Šalil bin Abdullaha;

– Hafsa bint Abdurrahman.[56]

Hazreti Hasanova  djeca

Baš kao i predaje o njegovim suprugama tako su i predaje o broju djece hazreti Hasana različite.

Neki navode da je imao 15 djece: jedanaest sinova  i pet kćeri, drugi opet da je imao 22 ili 23 djece (sedamanest sinova) i slično.

Muhammed Rida u svom djelu navodi da je imao 11 sinova i navodi njihova imena:[57]

1. Zejd
2. Hasan
3. Kasim
4. Ebu Bekr
5. Abdullah (ovih pet sinova prema Ridi su postali šehidi na Kerbeli sa hazreti Husejnom)
6. Amr
7. Abdurrahman
8. Husejn
9. Muhammed
10. Jakub
11. Ismail

Prelistavajući literaturu naišao sam i na (moguća kompletna) imena hazreti Hasanove djece:

1. Zejd, Navodi se da je imao troje muške djece. Rida navodi da je pao kao šehid na Kerbeli dok neki drugi izvori navode da je živio skoro sto godina i da je imao sina po imenu Hasan Amir i kćeri po imenu Nafeesa. Bio je najstariji sin hazreti Hasana;
2.  Kasim, šehid na Kerbeli;
3. Abdullah “Ebu Bekr“, šehid na Kerbeli, Navodi se da je imao sina Sulejmana;
4. Abdullah,  s 21 godinu postigao šehadet  na Kerbeli;
5. Salih,  navodi se da je imao dvoje djece;
6. Abdur-Rahman;
7. Ismail;
8. Hamza;
9. Hasan (Poznat i kao Hasan Drugi);[58]
10. Jakub;
11. Rukaja;
12. Husejn Drugi;[59]
13. Ali Abdullah;[60]
14. Omer, navodi se da je postigao šehadet na Kerbeli;
15. Fatima (ili Ummul-Abdullah);[61]
16. Nefisa (poznata i kao Ummul-Hasan);
17. Talha (Šehid na Kerbeli);
18. Ummi Selema;
19. Muhammed;
20. Umi Husejn i, kao prenosilac hadisa u Davudovu sunenu br.1. navodi se:
21. Muhamed  b. Amr b. Hasan b. Ali ibn Ebi Talib što se slaže s navodima Muhammeda Ride koji među hazreti Hasanovim sinovima navodi i Amra.

Može se primjetiti da u ovim različitim izvorima i nema velikog razilaženja budući da se neko opredjeli za nadimak kao ime, pa tako Rida navodi među imenima Ebu Bekr, a na drugom mjestu se navodi da je ime tog hazreti Hasanova sina bilo Abdullah a Ebu Bekr nadimak i sl.

Određeni izvori uslijed različitih pogleda i mišljenja spram uloge i važnosti Ehlu-l-bejta u želji da se iskaže sloga između ashaba Božijeg Poslanika, a.s., i Ehlu-l-bejta među imenima hazreti Hasanovih sinova navode imena hulefa-i-rašidina hazreti Ebu Bekra i hazreti Omera dok drugi izvori to negiraju i slično. Ja, koliko je to moguće, u ovoj knjizi ne želim da se uopće bavim tim pogledima niti njihovim nijetovima, navodim ono što se nalazi u izvorima do kojih sam došao, držeći da je ta tematika na našem podneblju na najljepši način uokvirena levhama naših starih bosanskih džamija gdje se među hulefa-i-rašidinima nalaze i imena Poslanikovih, a.s. unuka, hazreti Hasana i Husejna. Ova knjiga prvenstveno ima za nijet u tim okvirima obogatiti naše znanje o životu hazreti Hasana i doprinijeti većoj spoznaji ove izuzetne  islamske ličnosti  o čijoj dunjalučkoj veličini svakako svjedoči njegova ahiretska veličina, predvodnika džennetskih mladića zajedno sa bratom hazreti Husejnom. S tim, da smatram kako se  zbog  ovih političkih i drugih potreba kroz historiju islama činilo da se razdvoji ahiretsko i dunjalučko što je po meni neispravno. Čudno mi je da neko ne niječe hazreti Husejnovo predvodniš-tvo na ahiretu, a ne vidi da je to ičim povezano s njegovim položajem na dunjaluku. Shodno izreci koja se pripisuje Poslaniku islama da je dunjaluk ahiretska njiva, tj. što ovdje sijemo tamo ženjemo.

Smrt hazreti Alija i biranje Hasana za halifu

Alija je priznat za halifu u Medini dan nakon Osmanova ubistva. Priznali su ga svi ashabi koji su se tu nalazili. Ipak, neki tvrde da su Talha i Zubejr to učinili pod pritiskom, mimo svoje volje, nakon čega su otišli za Mekku kod Aiše, odakle su zajedno otputovali za Basru zahtjevajući kaznu za vinovnike Osmanova ubistva. Kad je za to saznao Alija krenuo je za Irak i u Basri se sukobio s Talhom, Zubejrom, Aišom i onima koji su bili uz njih. Bila je to ‘Bitka oko deve’ koja se odigrala u mjesecu džumade’l-ahire 36. godine po Hidžri. Tu su poginuli Talha, Zubejr i mnogi drugi ljudi, tako da je broj poginulih dostigao trinaest hiljada.[62]

Zanimljivo je da su neki hazreti Aliju optuživali da je “kriv“ za hazreti Osmanovo ubistvo, a u Tarihul hulefa nalazimo i ovo kazivanje: Kada su ljudi opkolili Osmana r.a. i zabranili mu vodu, on se izdignu iznad ljudi i reče:

“Je li među vama Alija?”

“Ne!” – odgovoriše.

“Da li je Sa’d među vama?”

“Ne!”

Osman malo zašuti pa reče:

“Hoće li neko od vas obavijestiti Aliju o našem stanju, pa da nam on pošalje vode?”

Kada je haber došao do hazreti Alije r.a., on odmah Osmanu posla tri mješine vode. I umalo da voda ne dođe do hazreti Osmana, jer je masa to pokušala spriječiti, sukobeći se sa oslobođenim robovima Benu Hašima i Benu Umejje, koji pri tome zadobiše povrede.

Do hazreti Alije r.a. stigoše i haberi da se želi Osmanovo ubistvo, pa je na to hazreti Alija r.a. odgovorio: “Želimo da nam izruči Mervana, a ne njegovo ubistvo.”

Potom hazreti Alija r.a. reče Hasanu i Husejnu r.a.: “Idite sa svojim sabljama i stanite pred vrata Osmanove kuće i dobro ga čuvajte.”

Zubejr je poslao svoga sina, Talha svog i nekoliko ashaba svoje sinove r.a., radi zaštite hazreti Osmana od provale svijeta u njegovu kuću, istovremeno tražeći od Halife da izruči Mervana.

Vidjevši to, svjetina strijelama zasu vrata hazreti Osmanove kuće. Rezultat toga je bilo ranjavanje Hasana ibn Alije, Muhammeda ibn Talhe, Kambera – oslobođenog roba hazreti Alije r.a.. Jedna strijela koja je doletjela u kuću ranila je Mervana. Muhammed ibn Ebu Bekr se poboja srdžbe Hašimovića zbog stanja u kome se nalaze hazreti Hasan i Husejn r.a., pa pozva dvojicu ljudi malo ustranu i reče im: “Ako dođu Hašimovići i vide krv na Hasanovom licu, prestaće opsada Osmana, a time i naši planovi propasti. Nego uđimo mu preko zida na stražnjem dijelu kuće. Ako nam to pođe za rukom, ubit ćemo ga a da to niko neće znati.“[63]

Alija se u Basri, nakon Bitke oko deve, zadržao petnaest večeri a potom otišao u Kufu. Nedugo iza toga na njega je pošao Muavija, sin Ebu Sufjanov, s vojskom iz Šama, pa kad je Alija saznao za taj njegov pohod, krenuo mu je u susret. Susreli su se u Siffinu, u mjesecu saferu 37. godine i borba između njih je trajala danima. Oni iz Šama su osjetivši da će izgubiti podigli Mushafe i stali pozivati onome čemu ti Mushafi pozivaju – što bijaše samo varka koju je smislio Amr b. el-‘As – i to je borce destimuliralo i oni su jedni druge počeli pozivati na mir.Tako su imenovali dvojicu presuditelja: Alija je imenovao Ebu Musu el-Eš’arija, a Muavija Amra b. el-‘Asa. Njih su dvojica sačinila jedan dokumenat koji je predviđao da se po isteku godine nađu u Erzuhu i da tada razmotre sređivanje situacije u zajednici (ummet).

Vojske su se tako razdvojile i Muavija se vratio u Šam a i hazreti Alija u Kufu. Na to su se neki iz njegova tabora pobunili protiv njega – haridžije – naglašavajući da “ne može biti drugog presuditelja osim Boga“ i izdvojili se u Herevrau. Alija je k njima poslao Ibn Abbasa koji je s njima vodio oštru polemiku i uvjeravanja i to je rezultiralo time da su se mnogi od njih povratili, dok su drugi ustrajali u svojim stavovima i otišli u Nehrevan, tako se ispriječivši na putu.

Potom je Alija otišao tamo i tu, u Nehrevanu, obračunao se s njima. Bilo je to 38. godine, godine u kojoj je, u mjesecu šabanu, bio dogovoreni susret kad su se u Ezruhu našli Sa’ad b. Ebi Vekkas, Ibn Omer i brojni drugi ashabi. Amr se i tu poslužio lukavstvom, pustivši Ebu Musu el-Eš’arija da govori prvi. Ebu Musa je u svom obraćanju stavio van snage Alijin izbor za halifu, a kad je riječ uzeo Amr on je potvrdio Muaviji hilafet i prisegnuo mu na vjernost, što je među prisutnima dovelo do raskola.[64]

Iza toga trojica haridžija – Abdurrahman b. Muldžem el-Muradi, Berk b. Abdullah et-Temimi i Amr b. Bukejr et-Temimi – izdvojili su se i otišli u Mekku gdje su se dogovorili i čvrsto obavezali da će ubiti svu trojicu: Aliju b. Ebi Taliba, Muaviju b. Ebi Sufjana i Amra b. el-‘Asa i ljude konačno osloboditi njihova pritiska. Ibn Muldžem se obavezao da će ubiti Aliju, Berk da će završiti s Muavijom a Amr b. Bukejr da će dokrajčiti Amra b. el-‘Asa. Dogovorili su se da će to učiniti iste večeri – jedanaeste ili sedamnaeste večeri ramazana – i svaki je pošao tamo gdje se nalazila njegova meta. Ibn Muldžem je došao u Kufu kod svojih haridžija, no nikome nije otkrivao njihove namjere, tj. šta kani učiniti u noći uoči petka, 17. ramazana 40. godine po Hidžri.

Kad se probudio u rano jutro Alija je svom sinu Hasanu ispričao: “Sanjah noćas Božijega Poslanika – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji – rekoh mu u snu: ‘Božiji Poslaniče, ja od tvojih sljedbenika vidjeh mnogo muke i neprijateljstva!’, a on mi na to kaza: ‘Prokuni ih!’, te ja izgovorih: ‘Bože, zamijeni mi ih boljim od njih, a njima mene zamijeni gorim od mene!’“ Utom je ušao Alijin mujezin Ibn Zebbah i rekao: “Vrijeme je namazu!“, i Alija je izišao i glasno dozivao: “Ljudi, namaz! Namaz!“ Tada je pred njega iskočio Ibn Muldžem i udario ga sabljom, rasjekavši mu čelo sve do tjemena, tako da je posjekotina došla do mozga. Na to su se ljudi sa svih strana bacili na njega, pa je uhvaćen i svezan. Alija je poživio još petak i subotu. Umro je u noći uoči nedjelje, a ogasulili su ga Hasan, Husejn i Abdullah b. Džafer. Ukopan je noću, u vladarskoj rezidenciji u Kufi, a dženazu mu je klanjao sin Hasan.

Oporuka Hazreti Alije sinu Hasanu – napisana kada je hazreti Alija taborovao u Hadirinu u povratku sa Siffina.[65]

Od roditelja koji je smrtan, koji priznaje tegobe vremena, koji se okrenuo od života, koji se predao usudu vremena, koji kori svijet ovaj, koji nastanjuje prebivališta mrtvih i koji će ih sutra napustiti – sinu koji čezne za onim što se ne može postići, koji korača putem onih koji su nestali, koji je meta bolesti, koji je zatočenik dana, koji je žrtva tegoba, rob svijeta ovog, trgovac njegove varke, dužnik želja, zatočenik smrtnosti, saveznik briga, drug jada, stradalnik od nedaća, koji je nadvladan strastima i koji je nasljednik umrlih!

A sad, zaista, ono što sam shvatio iz okretanja svijeta ovog od mene, iz snažnog napada vremena na me i približavanja svijeta onoga meni, dovoljno je da me zaštiti od sjećanja na bilo koga, osim na sebe i od razmišljanja mimo sebe. Ali kad se ograničim na brige svoje, ostavljajući brige drugih, razum me moj izbavljuje i štiti od želja mojih. To pročišćava pitanja moja i vodi me ozbiljnosti, gdje nema igre, i Istini koja nije pomućena lažima. Smatram te dijelom sebe; tačnije – smatram te cjelinom svojom. Tako, ako te išta zadesi, to je kao da je zadesilo mene. I ako ti smrt dođe, isto je kao da je došla meni. Ono što je tvoje zato me se tiče kao i ono što je moje. Pišem ti, tako, savjet ovaj kao put traženja pomoći preko njega, bilo da ti ostanem živ, bilo da ti prestanem postojati. Savjetujem ti svjesnost o Bogu, sinak moj, da ustraješ na odredbama Njegovim, da ispuniš srce svoje sjećanjem na Nj i da se držiš za uže Njegovo. Koja je veza pouzdanija od veze između tebe i Boga, budeš li se držao za uže Njegovo?!

Okrijepi srce svoje savjetom lijepim, smiri ga sustezanjem, ojačaj ga vjerovanjem čvrstim, obasjaj ga mudrošću, učini ga poniznim sjećanjem na smrt, navedi ga da vjeruje u prolaznost, omogući da sagleda nesreće svijeta ovoga, upozori ga na moć vremena i brzinu mijene noći i dana, predoči mu događaje naroda minulih, podsjeti ga na ono što je zadesilo one koji bijahu prije tebe, te prohodaj između staništa i tragova njihovih, pogledaj ono šta su činili, od čega su otišli i gdje su dospjeli i ostali. Uvidjet ćeš da su otputovali od prijatelja i nastanili kuće samoće. Uskoro ćeš i ti biti poput jednoga od njih. Uredi zato mjesto boravka svoga i ne prodaj budući svijet svoj za svijet ovaj. Okani se raspravljanja o onome što ne znaš i ne govori o onome što te se ne tiče. Kloni se staze od koje se bojiš da ne zastraniš, jer doista je ustezanje, kada postoji bojazan od zastranjenja, bolje od uplitanja u opasnosti. Naređuj činjenje dobra, bit ćeš među dobrim. Odvraćaj od zla rukom i riječju svojom i nastoj da si što udaljeniji od onoga ko čini zlo. Bori se u ime Boga borbom istinskom i nemoj da te odvrati prijekor bilo čiji od Boga. Baci se u opasnosti radi Istine, ma gdje ona bila, i uputi se u razumijevanje vjere. Privikni dušu svoju da trpi neugodnosti, budući da je najbolje svojstvo ćudi trpljenje u pitanjima Istine. U svim poslovima svojim predaj se Bogu svome, jer tako ćeš se predati zaklonu sigurnom i zaštitniku jakom. Išći samo od Gospodara svoga, jer je u ruci Njegovoj sve, davanje i uskraćivanje. Traži dobro što god više možeš. Razumi ovu oporuku moju i nemoj je nipošto ostavljati, jer je zaista govor najbolji onaj koji koristi. I znaj da nema dobra nikakva u znanju onom koje ne koristi. Ako znanje nije korisno, onda ni stjecanje njegovo nije opravdano.

Sinak moj, kad sam opazio da sam dobrahno ostario i kad sam primijetio da slabim, požurih s oporukom svojom tebi, te iznesoh glavne poruke njezine, kako me smrt ne bi sustigla prije nego ti otkrijem ono što mi je u srcu, prije nego što pamet moja bude pogođena kako je pogođeno tijelo moje i prije nego što te nadvladaju sile strasti ili iskušenja svijeta ovog, čineći te poput deve tvrdoglave. Srce čovjeka mlada doista je kao zemlja neobrađena koja prima sve što se u nju baci. Požurih zato da te odgojim prije nego ti srce otvrdne i um ti postane zauzet, tako da bi bio pripravan prihvatiti kroz razum svoj plodove iskustva drugih. Tako bi bio pošteđen da sam prolaziš kroz ta iskustva. Na taj ćeš način zaobići tegobu traženja njihova i sačuvati se od teškoće pokušavanja. Time postižeš saznavanje onog što smo mi iskusili, postaje ti jasno čak i ono što šmo mi možda propustili.

Sinak moj, makar ne dosegoh doba koje su dosegli oni prije mene, ipak sam razmatrao djela njihova i razmišljao o događajima iz života njihovih. Slijedio sam tragove njihove, tako da sam postao poput njih; zapravo, preko onog njihovog što mi postade poznato kao da sam živio s njima od početka do kraja. Bio sam zato u stanju razlučiti ono što je čisto od onoga što je prljavo i ono što je korisno od onoga što je štetno. Odabrao sam za te najizvrsnije od toga i sabrao za te dobre biti toga, a udaljio od tebe nekorisnosti. Budući da te osjećam onako kako roditelj brižni treba osjećati i da te smjeram podučiti, mislio sam da to treba da bude u vrijeme kad ti uznapreduješ u dobi svojoj i dok si svjež na pozornici svijeta, imajući namjeru ispravnu i srce čisto, i da bi valjalo započeti s podučavanjem Knjizi Boga, Moćnog i Uzvišenog, i s tumačenjem njezinim, odredbama islama i propisima njegovim, o onome što on zabranjuje i dopušta, te da ne bi trebalo ići izvan tog radi tebe. Onda sam se pobojao da se ne zapleteš u nejasnoće onako kako su se drugi ljudi zapleli uslijed strasti i mišljenja svojih. Pa i pored moga osjećanja nesklonosti prema načinu da tako budeš opomenut, ustvrdio sam da mi je bolje ojačati to stanje, nego te ostaviti u položaju u kojem te ne smatram zaštićenim od pada u propast. Nadao sam se da će ti Allah pomoći u razboritosti tvojoj i voditi te u nakani tvojoj. Ostavljam ti zato kao obavezu ovu oporuku moju. Znaj, sinak moj, ono što bih najviše želio da usvojiš za sebe iz oporuke moje jeste da si svjestan Boga, da se ograničiš na ono što ti je Allah učinio obaveznim i da slijediš djela minulih predaka svojih i ljudi dobrih porodice svoje. Oni nisu propustili da se brinu o sebi kao što se i ti brineš i razmišljaju kao što i ti razmišljaš. I to ih je onda na kraju dovelo do toga da prihvate ono što su saznali, a da se suzdrže od onoga što im nije stavljeno u dužnost. Ako srce tvoje to ne prihvaća bez stjecanja znanja kao što su ga oni stjecali, onda neka traženje tvoje bude s razumijevanjem i učenjem, a ne zapadanjem u sumnje ili zaplitanjem u rasprave.Prije nego se okušaš u tome, zatraži pomoć od Boga svoga i obrati Mu se da ti omogući da uspiješ i da napustiš sve ono što bi te bacilo u sumnju ili odvelo u zabludu. Kad se uvjeriš da ti je srce čisto i ponizno i da se mišljenje tvoje upotpunilo i sabralo, te da ti je to postalo brigom jedinom, onda ćeš uvidjeti ono što sam ti razjasnio. Ako, međutim, nisi sposoban dosegnuti tu smirenost promatranja i mišljenja koje bi želio imati, onda znaj da ti samo gaziš zemlju poput deve slijepe i da zapadaš u mrak, dok onaj koji luta po mraku i tvori zapletenost nije tragalac pravi za vjerom. Bolje je sustegnuti se od toga. Nastoj dobro shvatiti moj savjet, sinak moj, i znaj da je Gospodar smrti također Gospodar života, da Onaj Koji stvara također umrtvljuje, da je Onaj Koji uništava također Obnovitelj života i da je Onaj Koji daje bolest također i Izlječitelj. Svijet ovaj traje na način koji je Allah ustvrdio za nj u odnosu na zadovoljstva njegova, kušnje, nagrade na Danu sudnjem i sve ono što On hoće a ti ne znaš. Ako nešto od ovoga nisi razumio, tada to pripiši neznanju svome o tom, jer kad si rođen, rođen si kao neznalica. Potom si stekao znanje. Mnogo je onog o čemu si neznalica i u čemu se koleba misao tvoja i luta pogled tvoj, ali ga poslije spoznaš. Drži se zato Onoga Koji te je stvorio, opskrbu ti dao i potpunim te učinio. Neka služenje tvoje bude Njemu, čežnja tvoja prema Njemu, a strijepnja tvoja od Njega.

Znaj, sinak moj, da niko nije izvijestio o Bogu Uzvišenom kao što je izvijestio Poslanik – blagoslovi Božiji neka su s njim i njegovim! Zato budi zadovoljan s njim kao vodičem i predvodnikom prema izbavljenju. Doista neću štedjeti truda nikakva da bih te posavjetovao. I doista, čak ako se silno potrudiš, nećeš moći postići dobrobit kakvu osobno imam za tebe. Znaj, sinak moj, kad bi Gospodar tvoj imao sudionika, poslanici njegovi bi ti također dolazili i ti bi vidio znake vlasti i moći njegove, te bi upoznao djela i svojstva njegova. Ali, On je Bog, Jedan i Jedini, kako je On opisao Sebe Sama. Niko Mu ne može biti oprečan u vlasti Njegovoj. On je oduvijek i zauvijek. On je, prije svega, bez početka ikakva i On je posljednji, bez kraja ikakva. On je toliko velik da gospodstvo Njegovo ne može biti obuhvaćeno srcem ili okom. Kad shvatiš ovo, onda treba da činiš ono što bi činio sličan tebi uz nisko stanje svoje, manjkanje moći svoje, rastuću nesposobnost i golemu potrebu svoju za Gospodarom svojim u traženju pokornosti Njemu, bojeći se kazne Njegove i strijepeći od gnjeva Njegova, jer On ti doista nije zapovijedio ništa do ono što je dobro i nije ti zabranio ništa do ono što je nevaljalo.

Sinak moj, izvijestio sam te o svijetu ovom, stanju njegovom, rasapu i prolaženju njegovom. Izvijestio sam te i o svijetu budućem i onom što je u njemu pripremljeno za stanovnike njegove. Iznio sam ti primjere o njima, tako da možeš izvući iz njih pouku i raditi skladno njima. Primjer onih koji su razumjeli svijet ovaj jest poput putnika onih koji, osjećajući omrazu prema krajevima pogođenim sušom, kreću prema predjelu zelenom i plodnom, onda trpe teškoće na putu, razdvajanje od prijatelja, tegobe putovanja i hranu oporu da bi dosegli prostranstva staništa svoga i predio boravka svoga. Zato oni u svemu tome ne osjećaju bol nikakvu i ne smatraju nikakav trošak gubitkom. Ništa im nije draže od onog što ih približava cilju i što ih vodi bliže predjelu boravka. A primjer onih koji se zavaravaju svijetom ovim jest poput ljudi koji su bili u kraju zelenom, ali im je omrznuo, te odlaze u predio sušom pogođeni. Zato njima nije ništa odvratnije ili gadnije od napuštanja mjesta iz koga trebaju ići u mjesto u koje moraju iznenada dospjeti i prema kojem se kreću.

Sinak moj, učini sebe mjerom u onom što je između tebe i drugih. Tako, želi drugom ono što želiš sebi, a mrzi u njega ono što mrziš u sebe. Ne tlači, kao što i ne želiš da budeš tlačen. Čini dobro, kao što želiš da dobro bude činjeno tebi. Smatraj lošim za sebe što god smatraš lošim za druge. Zadovolji se u ljudi onim čime si zadovoljan s njima u vezi sa sobom. Ne govori o onome što ne znaš, čak ni o onom o čemu znaš vrlo malo. Ne reci drugima ono što ne voliš da bude kazano tebi.Znaj da je ushićivanje sobom suprotno ispravnosti i nesreća za razum. Ojačaj, zato, napor svoj i ne postani rizničar za drugog. Kad si vođen na Putu pravom, budi skrušen pred Gospodarem svojim koliko god više možeš.

Znaj da je pred tobom put duljine velike i tegoba žestokih, te da ne možeš zaobići traženje njegovo. Procijeni potrebu svoju u opskrbi koja te neće opteretiti. Nemoj nipošto natovariti leđa svoja mimo snage svoje, pa da taj teret postane nedaća za tebe. Kad god susretneš osobu kojoj je potrebna pomoć i koja može nositi za te opskrbu tvoju do uručenja natrag na Danu sudnjem, kad će ti ona trebati, onda je primi kao priliku dobru i podaj da ti opskrbu nosi. Stavi u nju što više možeš, jer možda ćeš je tražiti, pa je nećeš moći naći. Ako osoba neka želi pozajmiti od tebe u doba obilja tvoga da bi ti to vratila u doba potrebe tvoje, onda iskoristi tu priliku. Znaj da je ispred tebe uspon tegoban i strm, na kojem će osoba s bremenom lahkim biti u položaju boljem od one s teškim, dok će spora i na njemu biti u položaju gorem od brze. Tvoj krajnji ishod prolaženja tog bit će neizbježno ili Džennet ili Džehennem. Razvidi zato, radi sebe, prije spuštanja i pripremi mjesto prije stizanja, jer poslije smrti nema primicanja nikakva, niti povratka na svijet ovaj.

Znaj da ti je Onaj u čijoj su vlasti riznice nebesa i zemlje dopustio da Ga moliš i da ti je obećao primanje molitve. On ti je naredio da išćeš od Njega, da bi ti On udijelio, i da tražiš milost Njegovu, da bi ti Se On smilovao. On nije postavio ništa između tebe i Njega što bi te zastrlo od Njega. On te ne primorava da sebi pribaviš posrednika u Njega. A ako pogriješiš, On te ne priječi u pokajanju. On ne žuri s kaznom. On te ne kori što se kaješ, niti te On sramoti kada je sramoćenje tvoje umjesno. On nije strog prema tebi u primanju pokajanja. On te ne ispituje oštro u grijesima tvojim. On te ne razočarava milošću Svojom. Štaviše, On tvoje napuštanje grijeha ubraja u djelo dobro. On računa jedan grijeh tvoj kao jedan, dok jedno dobro tvoje On računa deseterostrukim.

On ti je otvorio kapiju kajanja i kapiju traženja zadovoljstva. Zato, kad god Ga zoveš On čuje poziv tvoj, a kad Mu se tajno obraćaš, On zna tajno obraćanje tvoje. Položi pred Njega potrebe svoje, razotkrij se pred Njim, požali Mu se na brige svoje, moli Ga da otkloni neprilike tvoje, utječi se pomoći Njegovoj u poslovima svojim i traži iz riznica milosti Njegovih ono što niko drugi ne može dati, a to je duljina života, zdravlje tijela i obilje opskrbe. Uz to, On je stavio ključe riznica Svojih u ruke tvoje, time što ti je dopustio da od Njega tražiš.Otvaraj zato molitvom kapije blagodati Njegove gdje god želiš, pa neka se kiše obilne milosti Njegove izliju na tebe. Odgoda u prihvaćanju Njegovu ne smije te razočarati, budući da je dar doista primjeren namjeri. Možda je prihvaćanje odgođeno zato da bi to tražitelju bilo vrelo nagrade veće i darivanja obilnijeg onome koji iščekuje. Možda si tražio nešto što ti tada nije dato, pa ti je ubrzo ili kasnije podareno nešto bolje od tog, ili je od tebe odbijeno zato što je to bolje za te. Možda si ti tražio puno onog u čemu bi, da ti je dato, bila propast za vjeru tvoju. Zato, tvoje traženje mora biti radi onog čija je ljepota trajna i čiji će teret ostati daleko od tebe. Što se tiče imetka, on neće vječno biti tvoj, niti ćeš ti vječno pripadati njemu.

Znaj, sinak moj, da si stvoren za svijet budući a ne za ovaj, za nestanak a ne za trajanje vječno, za smrt a ne za život. Ti se nalaziš na mjestu koje ti ne pripada, u kući pripremanja i na putu prema svijetu budućem. Gonjen si smrću od koje bjegunac ne može izmaći, budući da će ga ona, zasigurno, nadvladati. Zato budi oprezan spram nje da te iznenada ne bi nadvladala, kad si u stanju grješnom i misliš o pokajanju, ali ona stvara smetnju između tebe i pokajanja. U slučaju takvom, upropastit ćeš sebe. Sinak moj, često se sjećaj smrti i mjesta gdje ćeš iznenada otići i dospjeti poslije smrti, tako da si, kad ti dođe, već na oprezu spram nje i da si već sebe pripravio za nju, te ti ona ne dolazi sasvim iznenada i ne zatiče te. Pazi se da te ne bi zavarale sklonosti ljudi prema dražima svijeta ovoga i navaljivanje njihovo na njih. Allah te je upozorio u pogledu toga, a svijet te je ovaj obavijestio o prolaznosti svojoj i razotkrio ti zla svoja. Doista, oni koji su za njega sliče psima što laju, ili zvijerima proždrljivim koje reže jedna na drugu. Jača izjeda slabiju i velika gazi malu. Neki su poput vezane a neki poput odvezane stoke koja se raspametila i juri u smjerovima nepoznatim. Oni su stada nevolja koja lutaju po dolinama surim. Nema čobana da ih zadrži, niti se iko nudi da ih uzme na ispašu. Svijet ovaj ih vodi putem sljepila i odvraća im pogled od svjetionika upute. Oni su zato zapleteni u pometnjama njegovim i tonu u užicima njegovim. Uzimaju ga kao gospodara, pa se on njima poigrava, a oni se igraju s njim i zaboravljaju ono što je iza njega. Tmina iščezava polahko. Sad je to kao da putnici sjahuju, a oni koji žure uskoro će stići. Znaj, sinak moj, da je onaj u sedlu noći i dana nošen njima, makar mirovao, i prevaljuje razdaljinu, makar stajao i počivao.

Znaj sa sigurnošću da ne možeš ostvariti želju svoju i premašiti određeni rok svoj i da si na stazi onih prije tebe. Budi zato ponizan u iskanju i stječi na način najljepši, jer mnogo je iskanja, koja vode gubljenju. Nije tražitelj svaki darivan opskrbom, niti je uskraćen svaki onaj koji traži na lijep način. Izdigni dušu svoju iznad niskosti svake, pa makar te vodila željenim ciljevima tvojim, zato što nikad nećeš moći nadoknaditi ono što si žrtvovao od sebe. Ne budi rob drugog, jer te je Allah stvorio slobodnim. Nema dobra u dobru koje se postiže preko zla i nema dobra nikakva u ugodnosti koja se postiže preko tegobe. Pripazi se da te ne nose jahalice pohlepe i da te ne strovale u vrela propasti. Ako možeš to provesti da ne bude osobe imućne između tebe i Boga, učini tako, budući da ćeš svakako naći ono što je tebi dovoljno i dobiti udio svoj. Malo, izravno dobijeno od Boga Slavnog, veće je i plemenitije od mnoštva dobijenog preko stvorova Njegovih, mada je sve od Njega.

Lakše je ispraviti ono što si propustio šutnjom svojom, nego dosegnuti ono što si izgubio govorenjem. Ono što je u posudi zadržava se stavljanjem poklopca. Meni je draže da zadržiš ono što je u rukama tvojim, nego da tražiš ono što je u rukama drugih. Bolja je gorčina neuspjeha, nego traženje od ljudi. Rad rukama uz čestitost bolji je od imetka uz razvrat. Čovjek je čuvar najbolji tajni svojih. Mnogo je trudbenika u onome što im šteti. Onaj koji mnogo govori – besmisleno govori. Ko god razmišlja – shvaća. Druži se s ljudima vrline – bit ćeš jedan od njih. Drži se podalje od ljudi opačine – napustit ćeš ih. Najgora hrana je ona koja je zabranjena. Tlačenje slabih jest tlačenje najopakije. Tamo gdje je blagost neprikladna, strogost je blagost. Često je lijek bolest, a bolest lijek. Često zlonamjernik ispravno savjetuje, dok dobronamjernik prevari. Čuvaj se oslanjanja na želje, jer su one odjeća mrtvih. Mudro je upamtiti iskustvo nečije. Najbolje iskustvo tvoje je ono koje te poučava. Požuri iskoristiti priliku prije nego što ona postane jad teški. Tragalac svaki ne nalazi, niti se odlazitelj svaki vraća. Upropastiti opskrbu i steći zlo za Dan sudnji – znači propasti. Sve ima posljedicu. Ono što ti je određeno stići će te. Trgovac je onaj koji se izlaže gubitku. Neznatno je često korisnije od mnoštva. Nema dobra nikakva u pomagaču podlom i prijatelju nepouzdanom. Budi popustljiv prema vremenu sve dok ti je ono podložno. Ne izlaži opasnosti bilo šta očekujući više od tog. Pripazi da te ne nadvlada osjećanje neprijateljstva.

Ponašaj se prema bratu svome tako da ti čuvaš srodstvo ako ga on i zanemari. Kad se on odmetne, budi ljubazan prema njemu i primakni mu se. Kad on škrtari u dijeljenju, troši za nj. Kad se on udaljava, približuj mu se. Kad je on strog, budi blag. Kad on počini krivo, misli o isprici njegovoj toliko kao da si mu ti rob a on gospodar blagonaklon nad tobom. I čuvaj se da to ne učiniš tamo gdje nije mjesto ili da to ne učiniš onima koji ne zaslužuju. Ne uzimaj nipošto neprijatelja prijatelja svog kao prijatelja, jer ćeš tako postati neprijatelj prijatelja svog. Daj pravi savjet bratu svome, bio on dobar ili gorak. Progutaj srdžbu, jer ne nađoh ništa slađe od tog naposljetku i ništa ugodnije u ishodu. Budi blag prema onom koji je grub prema tebi, jer je vjerojatno da će on ubrzo postati blag prema tebi. Postupaj blagonaklono s neprijateljem svojim, jer je to ugodnije od dva uspjeha.

Ako kaniš prekinuti s bratom svojim, ostavi mu nešto prostora sa strane svoje kojim on ponovno može započeti prijateljstvo, ako to bude htio jednog dana. Ako bilo ko ima mišljenje dobro o tebi, povjeruj u to mišljenje njegovo. Ne zapostavljaj nipošto pravo brata svoga oslanjajući se na odnose između tebe i njega, jer nije ti brat onaj čije si pravo upropastio. Neka ukućani Tvoji ne budu ljudi najsiromašniji radi tebe. Ne teži nipošto onome ko se suzdržava od tebe. Neka brat tvoj nipošto ne bude postojaniji u prekidanju veze s tobom nego što si ti u održavanju te veze. I nikada ne dopusti da zlo bude jače od tvoga činjenja dobra. Neka ti nipošto ne pada teško tlačenje onoga koji te tlači, jer on doista žuri naškoditi sebi a koristiti tebi. Nije naknada odgovarajuća da činiš zlo onome koji ti ugađa. Znaj, sinak moj, da su dvije vrste opskrbe: opskrba koju tražiš i opskrba koja tebe traži, pa ako ti ne dođeš do nje ona će doći do tebe. Kako li je poniznost ružna pri potrebi a grubost u neovisnosti! Od svijeta ovoga trebaš imati samo ono čime možeš unaprijediti trajno boravište svoje. Ako tuguješ nad onim što je otišlo iz ruku tvojih, onda tuguj i za svim onim što uopće nije stiglo do tebe. Zaključuj o onom što se još nije dogodilo iz onog što se već dogodilo, jer su pojave uvijek slične. Ne budi od onih kojim poučavanje javno ne koristi sve dok im ne naneseš bol, jer razuman uzima uputu iz podučavanja, dok životinje podučava udaranje.

Odbij od sebe jake napade briga čvrstinom trpljenja i čistotom vjere. Onaj koji zanemaruje umjerenosti – zastranjuje. Drug je poput srodnika. Prijatelj je onaj čije odsustvo također dokazuje prijateljstvo. Strast je drugarica sljepoće. Mnogo je udaljenih koji su bliži od bližnjih i mnogo je bližnjih koji su udaljeniji od udaljenih. Stranac je onaj koji nema prijatelja. Onaj koji krši pravo sužava put svoj. Ko se ograniči na mjeru svoju – ustrajava na njoj. Veza najpouzdanija koje se držiš jest veza između tebe i Boga Uzvišenog. Onaj koji se ne brine o tebi, neprijatelj ti je. Kad pohlepa vodi uništenju, odricanje je postignuće. Nije manjkavost svaka vidljiva, niti je prilika svaka iskoristiva. Često onaj koji vidi promaši stazu, dok slijepac pronalazi put ispravan. Odgodi zlo, jer kad htjedneš, možeš ga ubrzati. Napuštanje neznalice ravno je posjećivanju razumnog. Onoga koji uzima trajanje ovo sigurnim – ono će izdati, onoga koji ga drži velikim – ono će poniziti. Ne ustrjeljuje svaki koji strijelja. Kad se promijeni vlast, promijeni se i vrijeme. Raspitaj se o saputniku prije putovanja i susjedu prije kupovine kuće. Pripazi da ne bi spominjao u govoru svome ono što nasmijava, pa makar to prenosio i od drugoga. Čuvaj se savjetovanja sa ženama, jer mišljenje je njihovo slabašno, a odlučnost njihova nestalna. Pokrij poglede njihove držeći ih pod velom, jer ih strogost zastiranja opsežno zaštićuje. Izlaženje njihovo u javnost nije gore od odobrenja tvoga čovjeku nepouzdanom da ih posjeti. Ako možeš udesiti da one ne upoznaju nikog drugog osim tebe – učini tako. Ne dopusti nipošto ženi drugo do ono o njoj samoj, jer je žena doista biljka mirisna a ne upravitelj. Ne iskazuj joj štovanje mimo istine o njoj. Ne potiči je da posreduje za druge. Čuvaj se ljubomore neumjesne u vidu sumnjičenja, jer to ženi zdravoj donosi bolest a krjeposnu baca u sumnju. Za svakog među slugama svojim utvrdi posao za koji ga možeš smatrati odgovornim. Na taj način oni neće prebacivati posao jedan na drugog u služenju tebi. Poštuj bližu rodbinu svoju jer oni su krila kojima letiš, početak kojem se vraćaš i ruke kojima napadaš. Položi vjeru svoju i svijet svoj Bogu na čuvanje i išći od Njega da odredi najbolje za te spram bliskog i dalekog, svijeta ovog i budućeg. Selam!

Događaji nakon šehadeta hazreti Alije

Rida u svom djelu Hazreti Hasan i Husejn, unuci Muhammeda, a.s. na str. 63-64 donosi ovaj govor hazreti Husejna održan poslije šehadeta hazreti Alije: “Kada je umro Alija, r. a., Hasan je otišao u veliku džamiju, u kojoj se je okupilo mnogo ljudi. Oni su mu dali prisegu -bej’at. Tom prilikom održao je govor:

“Zar ste to uradili? Ubili ste vođu pravovjernih! Tako mi All­aha, on je ubijen u noći u kojoj je objavljen Kur’an i u kojoj je podignuto pero i tinta se osušila. U toj noći je umro i Musa ibn Imran i u toj noći je bilo uzdignuće Isaa, a. s.“

Kad je Hasan na licima svojih drugova vidio slutnju poraza i lijenost i lažnu samopouzdanost, ustao je da im se obrati: “O ljudi, postalo mi je neizdrživo trpljenje slabosti koje viđam kod muslimana. U vas gledam kao u sebe. Hoću vam reći zašto tražim da me podržite i ne odbijajte moje mišljenje. Ono što prezirete u objedinjavanju muslimana, bolje je od onoga što volite, a što vodi podjeli. Vidim da vas je većinu rat iscrpio i da se ne želite dalje boriti. Ja vas ne želim primoravati na nešto što vaše duše preziru!“

U literaturi[66] nalazimo zabilježeno obraćanje hazreti Hasana nakon babinog mu šehadeta:

“O ljudi onaj koji me zna, zna me, a onaj koji me ne zna, neka zna da sam ja Hasan, sin Muhammedov (a.s.). Ja sam sin donositelja radosnih vijesti, sin onoga koji je bio poslan da upozori, sin onoga koji je pozivao Allahu… Ja pripadam Poslanikovoj porodici (Ehlibejtu) koju je Allah pročisitio a ljubav za nju učinio obaveznom u Knjizi kada je rekao: “Reci (Muhammede!): ‘Ne tražim za ovo od vas nikakvu drugu nagradu, osim ljubavi za (moju) rodbinu.’”

Poslije toga Ubjedullah b. Abbas reče okupljenim: “Ovo je vaš imam. On je unuk vašeg Poslanika i nasljednik vašeg imama. Zato mu podajte prisegu na vjernost!” Gotovo svi prisutni požuriše da to urade, tj. zakleše se da će biti u miru sa onim sa kojima je hazreti Hasan  miru, a u ratu protiv onih protiv kojih je on u ratu. Dan je bio 21. ramazan 40. p.H. Gotovo sve važnije ličnosti među Muhadžirima i Ansarijama položiše zakletvu. Tako 40. godine po Hidžri, muslimani izabraše Hasan za halifu. U Šamu i još nekim pokrajinama muslimani su za halifu priznavali odranije Muaviju. Pošto Hasan uvidje da su se muslimani podijelili na dvije skupine: skupinu koja slijedi njega i skupinu koja slijedi Muaviju, i da bi moglo doći do krvoprolića među njima, s ciljem da bi spriječio krvoproliće, Hasan se odreče hilafeta u korist Muavije. Tako je u spomenutom hadisu pokazana još jedna mudžiza Posljednjeg Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je nagovijestio šta će se u budućnosti dogoditi, i to trideset godina nakon njegove smrti.[67]

O ovom se u Buharijevoj zbirci hadisa, 2.dio, str.557-558 prenosi izjava Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o Hasanu, sinu Alijinom, radijallahu anhuma: “Ovaj moj sin je prvak (gospodin). Možda će Allah njegovim posredovanjem izmiriti dvije velike (zavađene) skupine.“

Tada je Amr b. As rekao: “Ja, stvarno, vidim odrede i ne okrećem se dok se ne pobiju njeni vršnjaci.“ Potom mu Mu’avija reče, a on je, Allaha mi, bio jedan od dva (tada) najbolja čovjeka: “Amre, ako budu ubijeni ovi i ovi ili oni i oni (njihovi), koga imam (zadužiti) za poslove ljudi, koga imam za njihove žene, koga imam za njihove nekretnine (i djecu)?“

Tada je Mu’avija poslao Hasanu dva čovjeka od Kurejšija iz plemena Benu-Abdu-Sems: Abdur-Rahmana b. Semuru i Abdullaha b. Amira b. Kurejza i rekao:

“Idite do toga čovjeka, izložite mu situaciju, recite mu i tražite od njega miroljubivo rješenje!“

Potom su mu oni došli, ušli mu, razgovarali i rekli mu poruku i tražili od njega izmirenje, pa im je Hasan b. Ali odgovorio:

“Mi smo sinovi Abdul-Muttaliba i pripada nam ovo dobro (od zajednice) i zaista će ovaj narod s prolijevanjem svoje krvi učiniti zlo.“

“Mu’avija ti nudi – rekoše obojica – to i to, a traži od tebe i pita te… “

“Ko mi to jamči?“ – upitao je Hasan.

“Mi ti to jamčimo“ – odgovoriše oni.

I što god im je Hasan tražio, oni su odgovarali:

“Mi ti za to jamčimo.“ I oni su se s njim izmirili….

Isti događaj je naveden i u  Buharijevoj zbirci hadisa, 4 dio, str. 960 u poglavlju naslovljenom: „O riječima koje je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio o Hasanu b. Aliji: “Zaista je ovaj moj sin prvak; možda će Allah pomoću njega izmiriti dvije skupine muslimana.“

PRIČAO NAM JE Ali b. Abdullah, prenoseći od Sufjana, a on od Israila Ebu-Musaa, kojeg je Sufjan sreo u Kufi, a bio je došao kod Ibn-Šubrume. “Uvedi me kod Isaa[68] da ga posavjetujem!“, zamolio je Israil Ibn-Šubrumu. Izgleda da se Ibn-Šubruma pobojao za njegovu (Israilovu) sigurnost, pa to nije učinio. Israil pripovijeda da je Hasan[69] kazivao: “Kada su vojne jedinice pod zapovjedništvom Hasana b. Alije krenule protiv Muavije, Amr b. As rekao je Mu’aviji: ‘Nijedna se jedinica neće povući sve dok se protivnička jedinica ne povuče!’

‘Ko će ostati da se brine o muslimanskoj djeci?’,[70]upitao je Mu’avija.

‘Ja!’, odgovori on. Abdullah b. Amir i Abdur- Rahman b. Semura rekli su: ‘Srest ćemo se s njim i predložiti mu mirovno rješenje.’“

Prenosi se da se Hasan s položaja halife  povukao 41. godine, u mjesecu rebiu’l-evvelu[71].

Potom je napustio Kufu i otišao za Medinu, gdje se i nastanio.

El-Hakim od Džubejra b. Nufejra bilježi sljedeće: “Rekao sam Hasanu: ‘Ljudi govore da žudiš za hilafetom!?’ i on mi je na to odgovorio: ‘Najbolje arapske glave bile su u mojoj ruci, spremne da se bore protiv svakog onoga protiv koga bih ja zaratovao i da u miru budu s onima s kojima bih se ja mirio, i ja sam to ostavio nastojeći postići Allahovo zadovoljstvo i zaustaviti prolijevanje krvi Muhammedovog, a.s., ummeta.“

Analiza razloga mira s Muavijom

Dosta je tekstova, dužih i kraćih, napisano u vezi hazreti Hasanovih postupaka i mira s Muavijom. Najvažniji i najosjetljiviji dio o kome se najviše raspravljalo i koji je izazivao podozrivos,t kako njegovih neukih prijatelja i zlobnih neprijatelja tada a i nas danas, jeste njegov mir sa Muavijom, i njegovo povlačenje sa političke scene odnosno odustajanje od hilafeta.

Zašto je hazreti Hasan, uspostavio mir s Muavijom? Zar nije trebalo da nastavi očevim stopama? Zar se ne bismo mi danas pozvali na to i smatrali to obavezom? Zar nije bilo bolje da je odmah učinio ono što će kasnije učiniti hazreti Husejn, tj. da je krenuo u borbu te tako ili ostvario pobjedu ili bi svojim šehadetom poljuljao Muavijinu vlast?

Odgovori na ova pitanja bilo da ih postavlja musliman sunija ili šija, dakle, s bilo koje “platforme“ , dakle, ostaju  aktuelna i nisu bitna samo iz pozicije propitivanja života hazreti Hasana  nego i zbog uzimanja pouke za nas danas, pogotovo u ovom teškom vaktu za sve muslimane bez obzira kojem pravcu pripadaju i gdje se, manje-više, na Zemlji nalaze.

Pokušaću u nastavku da se dotaknem nekih činjenica koje mogu pomoći shvatanju i pronalaženju odgovora na ova pitanja.

Prije nego se upustimo u iznalaženje odgovora na ova pitanja, potrebno je napraviti kraći uvod u kome ćemo ukazati na nekoliko činjenica:

Shodno historijskim svjedočanstvima, hazreti Hasan, bio je izuzetno hrabar i odvažan čovjek, i nikada nije pokazao strah ili plašljivost. Na putu napretka islama nije izbjegavao upustiti se u bilo kakvu opasnost, i uvijek je bio spreman za borbu na Božijem putu.

Učestvovao je  u Bici oko deve gdje se borio uz svoga oca u prvim redovima.[72]

Također, prije početka borbe, po naredbi svoga oca, skupa s Ammarom Jasirom i nekolicinom drugova Zapovjednika vjernika, mir neka je na nj, otiša je u Kufu kako bi pozvao Kufljane da uzmu učešća u džihadu.[73]

Učestvovao je u bici na Sifinu gdje je imao važnu ulogu u općoj mobilizaciji snaga i motiviranju vojske za rat protiv Muavijine vojske. Svojim vatrenim i mobilizatorskim govorima poticao je Kufljane da se pridruže džihadu.[74]

Njegova spremnost za borbu na Božijem putu bila je takva da je Zapovjednik vjernika u Bici na Sifinu tražio od svojih drugova da hazreti Hasana i njegovog brata Husejna, odvrate od dalje borbe, kako njihovom pogibijom ne bi bila prekinuta loza Poslanikova, blagoslov i mir neka je na nj i njegove.[75]

Hazreti Hasan nije pokazivao ni najmanju popustljivost kada se radilo o Istini i odbrani svetinja islama. Otvoreno je kritizirao sve neislamske postupke u svom vremenu, a i nakon uspostave sporazuma o miru, dakle onda kad je Muavijina moć porasla i kad je ovaj učvrstio svoj položaj, kritizirao je pogreške njegove vlasti.

Treba opratiti pažnju na činjenicu da u islamskom učenju ne postoji jedinstveni zakon koji bi se ticao pitanja rata i džihada. Tako, kao što pod određenim uvjetima islam naređuje muslimanima da ratuju protiv neprijatelja, također im je naredio da se, ukoliko borba neće donijeti rezultata, okrenu uspostavi mira. U životopisu Poslanika islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, srećemo oba ova slučaja:

Poslanik islama koji se upustio u borbu na Bedru, Uhudu, Hendeku i drugim bojištima, u drugačijim uvjetima, onda kad se pobjeda nije činila mogućom, obavezno je s neprijateljima islama postizao mirovni sporazum, i privremeno bi odustajao od rata kako bi osigurao napredak islama. Među ovakve primjere spadaju Poslanikovi, a.s., mirovni sporazumi sa plemenima Benu Damra i Benu Ešdža, te ugovor sa Mekkelijama (sa Hudejbije).

Prema tome, upravo onako kako je Poslanik islama, a.s., zarad dugoročne koristi koja tad mnogima nije bila shvatljiva, privremeno sklapao mir s neprijateljima, tako je i hazreti Hasan, znajući sve aspekte situacije bolje od bilo koga drugoga, shvatio, na osobit način dugoročno promišljajući, da dobro po islamsko društvo leži u prestanku borbi.  Kako bi nam povodi i rezultati mira hazreti Hasana bili jasniji, potrebno je vratiti se stranicama historije i analizirati ovo pitanje oslanjajući se na izvorne i validne historijske dokumente.

U pogledu ondašnje vanjskopolitičke situacije, unutašnji sukobi među muslimanima zasigurno ne bi nikome donijeli koristi. Naime, Bizantijska imperija, koja je već pretrpjela nekoliko žestokih udaraca od islama, vrebala je povoljnu priliku da islamu zada razoran protuudarac i napokon prekine njegov rastući utjecaj. Kad su bizantijskim poglavarima stigle vijesti o tome da se vojske Imama Hasana i Muavije postavljaju jedna nasuprot druge, Bizantijci su pomislili kako je to najbolja moguća prilika da ostvare svoje planove. Stoga su s ogromnom vojskom navalili na islamske teritorije, kako bi se napokon osvetili muslimanima. Zar bi u takvim uvjetima osoba poput hazreti Hasana imala drugog izbora osim, prihvatanjem mira, otkloniti ovu veliku opasnost od islamskog svijeta.

Historičar Jakubi piše: “U vrijeme Muavijinog povratka u Šam (nakon uspostave mira sa hazreti Hasanom), stiže mu vijest da su Bizantijci pokrenuli veliku i organiziranu vojsku da bi napali na islamsku zemlju. Budući da nije imao snage da se suprotstavi takvoj sili, on dogovori primirje s njima i obaveza se da će Bizantijskim vlastima isplatiti sto hiljada dinara.”[76]

Ovaj historijski izvor pokazuje da je u vrijeme trvenja između dviju strana u islamskom društvu, zajednički neprijatelj muslimana uvijek bio spreman iskoristiti priliku i napasti ih, te tako dovesti islamsku državu u opasnost. Da je došlo do rata između hazreti Hasanovih i Muavijinih snaga, ni Hasan ni Muavija naposljetku ne bi pobjedili, nego bi jedini pobjednik bila Bizantijska imperija. Ali, zahvaljujući uviđajnosti i dalekosežnom razmišljanju hazreti Hasana, takva opasnost je izbjegnuta. Ako bismo sebi dopustili jednu običnu ljudsku analizu iz pozicije sadašnjeg trenutka, bez obzira pripadali onima koji prednost daju hazreti Hasanu ili Muaviji (a takvih ima) ne možemo da ne primjetimo veličinu i važnost ove hazreti Hasanove odluke kojoj ćemo rijetko svjedočiti ikada poslije a i danas u islamskom svijetu. Hazreti Hasanovi govori koji su ostali zabilježeni zorno nam svjedoče da on nije smatrao Muaviju većim niti ravnim sebi, čak šta više, zabilježene su neke predaje u kojima on sasvim jasno daje do znanja i Muaviji i drugim oko sebe veličinu i važnost svoje porodice u odnosu na njih, no hazreti Hasan svojim postupkom iskazuje kroz djelo tu veličinu na koju se poziva. Kao da kaže Muaviji: Da moje mjesto jeste iznad tvoga i imam prednost naspram tebe u stvari hilafeta ali baš zato što jesam to što jesam ja ću nadići ove ljudske porive kojima se malo ko može odhrvati, i kad ti ne možeš predat hilafet meni i pored ovih mojih odlika te se svojom snagom i utjecajem koji imaš upregnuti da popravimo i učvrstimo jedinstvo muslimana, ja mogu, i ja ću u ovom trenutku sudbonosnom za muslimane izdejstvovati mir… Za mene je ovaj postupak hazreti Hasana pokazatelj koji nema premca i pouka koja bi i danas u mnogim mjestima islamskog svijeta donijela prestanak krvoprolića među muslimanima, da ima među njima onih koji su odgajani na Poslanikovoj mudrosti onako kako je odgajan sam hazreti Hasan. Sama činjenica da o njegovom životu znamo vrlo malo i vrlo malo propitujemo na jedan posredan način svjedoči nam da, nažalost, snage napajane ovom mudrosti jesu marginilizirane u ime onih drugih koji sebe i svoje JA izdižu iznad svih drugih svetih i nesvetih interesa. Te iste snage u osnovi svoga djelovanja donose opasne  namjere da čak i priču o ovakvim primjerima i uzorima kakav je hazreti Hasan postave u ravan sektaškog propagiranja, a njezina govornika na vrh sablje za takve pripremljene. Ako se nadamo, a s Božijom pomoći jesmo, da će nam Allah ukazati milost da budemo sastavnim dijelovima povorke dženetske onda svakako moramo čuvati i plemenitim držati znanja i primjere njenih predvodnika.

Ne postoji pokret, skupina, zajednica, društvo na zemlji gdje njeni ili njihovi članovi ne znaju o svom vođi i ne podržavaju primjere, misli, riječi i ideje svojih vođa. Možemo li onda praviti izuzetak spram džennetskog društva.

“Gdje misliš da ideš nakon smrti?“

“U Džennet!“

“Ko će te tamo predvodit?“

“Poslanikovi unuci Hasan i Husejn.“

“Ko su oni?“

“Ma ne znam ti, zbog nekih dunjalučkih problema nije bilo zgodno da išta znam o njihovom životu.“ Čudno, jako čudno. Tužno, jako tužno. Nelogično, nerazborito. Mirisali bi miruhe Dženneta a ne vidimo korisnim mirisati Poslanikove bosiljke!?

Smrt hazreti Hasana

Prema kazivanju iz knjige “Povijest halifa“[77] str.318-320 Hazreti Hasan – neka ga obujmi Allahovo zadovoljstvo[78] – otrovan je u Medini: otrovala ga je njegova žena Dž’ada bint el-Eš’as b. Kajs na nagovor Jezida, sina Muavijinog, koji joj je obećao da će je on oženiti, pa je tako postupila po njegovom nagovoru. Kad je Hasan umro, ona je Jezidu poslala poruku tražeći od njega da ispuni obećanje koje joj je dao. On joj je, međutim, odgovorio: “Mi te nismo željeli ni za Hasana, pa kako da te želimo za sebe!“

Hasan je umro 49. godine po Hidžri, po nekima 5. rebiu’l-evvela 50. godine, odnosno – po drugima -51. godine. Njegov brat se navraćao da mu kaže ko ga je otrovao, no to nije učinio. Rekao je: “Allah je veći osvetnik ukoliko je to onaj ko mislim da jeste. Međutim, Allaha mi, niko s moje strane neće biti ubijen nevin!“

Ibn Sa’ad od Imrana b. Abdullaha b. Talhe bilježi sljedeće: “Hasan je sanjao kao da mu između očiju piše: Kulhuvallahu ehad, i njegovi ukućani su se obradovali tom njegovom snu, te ga ispričali Se’idu ibnu’l-Musejjebu. On je na to rekao: ‘Ako mu je san istinit, nije mu ostalo još puno života!’ Zbilja, umro je samo nekoliko dana iza toga!“

Bejheki i Ibn Asakir, posredstvom Ebu’l-Munzira Hišama b. Muhammeda, koji se pozivao na svoga oca, bilježe sljedeće: “Hasan, sin Alijin, zapao je u oskudicu. On je, naime, godišnje dobivao stotinu hiljada, pa mu je Muavija taj iznos jedne godine obustavio, te je tako zapao u izrazitu oskudicu. “Tako sam“, kaže on, “zatražio da mi donesu divit pa da Muaviji napišem pismo, da ga podsjetim na sebe, no skanjivao sam se da to učinim. Utom sam sanjao Božijega Poslanika – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji! – i on me upitao: “Kako si, Hasane?“ i ja sam rekao da sam dobro, te mu se požalio na kašnjenje prihoda. ‘Zar si tražio divit’, upitao me on, ‘da pišeš stvorenju poput tebe, da njega podsjećaš na sebe?!’ ‘Jesam, Božiji Poslaniče!’, rekao sam ja. ‘No, kako da postupim?’ ‘Reci:’, kazao je, ‘Bože moj, ubaci u moje srce pouzdanje u Tebe i prekini mi pouzdanje u svakog mimo Tebe, tako da se ne obraćam nikome sem Tebi! Bože moj, naknadi mi ono u čemu je meni ponestalo snage, u čemu je moje djelo nedostatno, što nije dosegla moja želja, do čega nije doprla moja molba, što nije prešlo preko jezika moga, i daj mi pouzdanje (jekin) kakvo nikome nisi dao, ni prije ni kasnije, o Gospodaru svih svjetova!’

‘Allaha mi’, kaže on, ‘nisam na tome ustrajao ni jednu sedmicu, a Muavija mi je poslao milion i pet stotina!’ ‘Hvala Allahu’, rekao sam, ‘Koji ne zaboravlja onoga ko Ga spomene, Koji ne ostavlja u beznađu onoga ko mu se obrati dovom!’ Utom sam usnio Vjerovjesnika – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji! – ‘Hasane, kako si?’, upitao me i ja sam rekao: ‘Dobro sam, Božiji Poslaniče!’, te mi ispričao šta mi se desilo. ‘Sinčiću’, kazao je, ‘tako to bude onome ko se pouzda u Stvoritelja a ne stvorenoga!’“

U “Tujjuratima“ je zabilježena sljedeća izjava Sulejma b. Isaa, kufanskog učača Kur’ana: “Kad se Hasanu smrt bila već sasvim primaknula on je osjetio strah, pa mu je Husejn rekao: ‘Otkuda taj strah, brate?! Ta, ideš kod Božijega Poslanika -neka su na nj mir i blagoslovi Božiji – i kod Alije, kod svojih očeva; kod Hadidže i Fatime, svojih matera; kod Kasima i Tahira, svojih tečića, kod Hamze i Džafera, svojih amidža…!’ ‘Brate’, rekao mu je Hasan, ‘ulazim u jednu zonu Allaha Uzvišenoga – u nešto slično ranije nisam zalazio, i vidim neka Božija stvorenja kakva nikada ranije nisam vidio!’“

Ibn Abdi’l-Berr kaže: “Posredstvom više osoba nam je preneseno da je na samrti rekao svom bratu: ‘Brate, tvoj otac nadao se da će on preuzeti hilafet pa ga je Allah odvratio od njega, davši ga Ebu Bekru. Potom ga je i drugi put iščekivao pa je, umjesto njemu, pripao Omeru; zatim je, dok je trajalo vijećanje, bio siguran da ga neće mimoići, no i tada mu je izmakao i otišao Osmanu. Tek kad je Osman ubijen, lojalnost je izražena Aliji. Potom smo se razdijelili do te mjere da je isukana i sablja i ja za nju nisam bio pripravan. Allaha mi, ne mislim da će Allah u nama objediniti i poslanstvo i hilafet i, zbilja, ne znam zašto su te kufanski prostaci najprije željeli za halifu, a onda te odatle protjerali! No, ja sam zamolio Aišu -neka je obujmi Allahovo zadovoljstvo – da me ukopaju s Božijim Poslanikom – neka su na nj mir i blagoslovi Božiji – i ona se saglasila sa tim, pa kada umrem, ti to zatraži od nje, premda mislim da će te neki u tome spriječiti. Ako, dakle, oni to učine, u tom slučaju nemoj insistirati na tome!’“

Kada je umro, Husejn je otišao do ‘majke vjernika’ Aiše – neka je obujmi Allahovo zadovoljstvo – i ona je rekla: “Svakako, to je čast!“, no Mervan ih je spriječio da to i sprovedu. Husejn i njegovi ljudi na to su uzeli oružje, ali ga je Ebu Hurejre odvratio od toga. Tako je Hasan pokopan u El-Beki’u, pored svoje majke – neka je obujmi Allahovo zadovoljstvo!

Turski historičarNihat Hatipoglu u tekstu naslovljenom DVIJE RUŽE DŽENNETSKE, govori o životu i smrti unuka Božijeg poslanika, Muhammeda, a.s, Hasanu i Husejnu iz kojeg prenosimo dio teksta koji govori o zadnjim dunjalučkim trenucima hazreti Hasana:

Bijaše sehurski vakat i Hasan htjede ustati pa pored sebe ugleda čašu sa vodom. Ona mu je u tu čašu usula slatkasti prah. Hz. Hasan prinese čašu usnama, i čim ispi vodu, osjeti da mu se svi unutrašnji organi zapališe. Čaša mu ispade iz ruke a tijelo zgrči i klonu na pod. Nutrina mu je gorjela. Dozivao je hz. Husejna, koji dotrča i uhvati ga za ruku.

– Šta se desilo brate moj?

– Ne pitaj me!, reče mu, nutrina mi gori…

– Ko ti je to urdio???

– Sabur Husejne, sabur…

– Ko ti je ovo učinio, moj Hasane?

– Sabur brate…

Nije odgovarao. Ime ubice nije ni spomenuo. Nikada nije spomenuo imena onih, koji su pokušali da ga ubiju. Hz. Hasan, unuk Resulullahov…Ime nijednog zalima nije se moglo čuti sa njegovih usana. Eto šta je edeb!

U jednom trenutku blago pogleda Husejna pa prošaputa:

– Daj mi ruku, Husejne moj…

Nutrina mu je gorjela. Njegov brat primijeti da mu se tijelo trese i da gori…

– Drhtiš…, reče mu brat.

– Kako ne bih drhtao? Eno…, pogledaj! Tamo mi djed! Otac mi je tamo… Moja majka Fatima je tamo. Dozivaju me… Govore da dođem. Kako da ne drhtim…? Potom pogleda svoga mlađeg brata Husejna sa svoja dva predivna oka i reče:

– Husejne, pogledaj… Evo ih! Nisu ni insani ni džinni! Smiješe mi se. Eto, toliko…a onda je zaćutao hazreti Hasan, unuk Pejgamberov. Ustvari, on je dan prije toga usnio san. – Vidio sam sinoć u snu…, započe…

– Šta si vidio u snu, Hasane?

– Husejne, vidio sam kako mi je na grudima ispisana sura Ihlas.

Znate li, koliko je tada godina imao hz. Hasan? Imao je 47 godina. Prije par mjeseci je bio dan njegovog Šehadeta i preseljenja; 9. Ramazan. Kada je preselio, imao je 15 sinova i 8 kćeri. A njih će slomiti na Kerbeli.

Hasan je ukopan na Bakijskom mezarju, kraj svoje majke hazreti Fatime, na mezarju Voljenih. I tada će za hz. Husejna početi muke…

Kad je pokopan Hasan, r.a., nad njegovim kaburom ustao je brat Muhammed ibn Hanefijja i rekao: “Ako je tvoj život za nas bio čast i ponos, tvoja smrt je za nas gorčina i tuga. Divna li je duša koja je bila u ovome tijelu! Divno li je tijelo koje pokriva tvoj ćefin! Kako da ne bude tako, a ti si primjer upute i nasljednik takvaluka! Peti si od družine ispod ogrtača. Zadojen si takvalukom iz prsa žene koja je primjer imana. Odgojen si u kući Islama. Divan li si i živ i mrtav! Naše duše nisu sretne tvojim rastankom od nas. Neka ti se Allah smiluje, o Ebu Muhammede!“

U drugoj predaji stoji da je njegov brat Muhammed ibn Hanefijja ustao na njegovome kaburu i rekao: “O Ebu Muhammede, ako nam je bio lijep život s tobom, bolna nam je tvoja smrt. Kako da ne bude tako, a ti si peti iz družine ispod ogrtača, unuk si Muhammeda Mustafe, sin Alije Murtede i Fatime Zehra i sin si drveta Tuba!”

Nad Hasanovim mezarom ustao je jedan od potomaka Ebu Sufjana ibn Harisa ibn Abdul-Mutalliba i rekao: ”Vaše noge i leđa prenijeli su u mezar Allahovog evliju da bi se obradovao Allahov Poslanik, a.s., njegovom dolasku. Nebesa su otvorila svoje kapije za prolaz njegove plemenite duše. Dženetske hurije se raduju susretu s njim i radost iskazuju stanovnici Dženneta. A bol za rastankom s njim osjećaju vjernici na Dunjaluku. Neka ga prati velika Allahova milost!”[79]

Ovaj dio kazivanja o hazreti Hasanu završit ću hadisom koji se preko njega prenosi: Hasan ibnu Ali, radijallahu anhu, veli: “Upamtio sam od Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ovo: ‘Ostavi ono što ti je sumnjivo i drži se onoga u čemu sumnje nemaš!’“[80]

Izreke,  govori i kazivanja iz života Hazreti Hasana

Jedne prilike Hasan, r.a., održao je ovakvu hutbu: Poslije zahvale Allahu, dž.š., i salavata za Allahovoga poslanika Muhammeda, a.s., rekao je:

“Mi smo Allahova partija koja će pobijediti! Mi smo Poslanikova porodica i njemu smo najbliži. Čisti i dobri njegov ehli-bejt. Mi smo prva od dvije teške i važne stvari koje je Muhammed, a.s., ostavio muslimanima u emanet poslije svoje smrti. Druga je Allahov Kitab, u kome je pojašnjenje za svaku stvar. On je zaštićen i nikakva manjkavost ga ne može zadesiti ni sa jedne strane. Njemu se vraćamo u svakoj potrebi i Njegovo tumačenje nam samo pomaže da smo još čvršći u ubjeđenju njegovih apsolutnih istina. Zato nama se pokoravajte. Propisana vam je vaša pokornost nama. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, pokoravaj-te se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet – to vam je bolje i za vas rješenje ljepše!“[81] Upozoravam vas na spletke šejtanove; on je uistinu otvoreni neprijatelj. Nemojte biti kao njegova družina, kojoj je rekao: “Niko vas danas ne može pobijediti, i ja sam vaš zaštitnik!“, a onda je on, kad su se dva protivnička tabora sukobila, uzmakao i rekao: “Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strašno kažnjava!“[82]

Jedne prilike je Alija naredio Hasanu da klanja džumu namaz ljudima umjesto njega. Hasan se popeo na minber, iskazao zahvalu Allahu, dž. š., izrekao salavat i selam za poslanika Muhammeda, a.s., a onda rekao: “O ljudi, uistinu je Allah, kad je poslao Poslanika, odabrao posebnu ličnost za to i odabrao mu je pomagače i porodicu. Tako mi Onoga Koji je poslao Muhammeda sa istinom, ko oskrnavi naše pravo, pravo ehli-bejta, Allah će mu uskratiti sličnim djelom. Krajnja pobjeda bit će u našu korist, a o tome ćete znati vijest, pa makar malo kasnije.“[83]

Hasan je rekao: “Lijepo postavljeno pitanje je pola odgovora!“

“Ko počne govor prije selama, ne odgovarajte mu!“

Upitan je o šutnji, pa je rekao: “Ona je tajna spoznaje i ukras ponude. Ko je prakticira – bit će u miru, a njegov sagovornik u sigurnosti!“

Rečeno mu je: “Ebu Zer kaže da je siromaštvo bolje od bogastva, bolest bolja od zdravlja!“

Hasan je na to rekao:„Neka se Allah smiluje Ebu Zerru, a ja kažem: “Ko se osloni na Allahov izbor u stanju u kome se nalazi, naći će da je za njega najbolje ono što mu je Allah odabrao!“

Hasan bi govorio: “Sine Ademov, kloni se zabrana – bit ćeš pobožnjak, budi zadovoljan sa onim što ti je Allah odredio – bit ćeš bogat, budi ljubazan prema komšiji – bit ćeš musliman, ophodi se prema ljudima onako kako bi volio da se ljudi ophode prema tebi – bit ćeš pravedan!“

Hasan je govorio: “Nema lijepog ponašanja ko pameti nema, niti ljubavi ko želje nema, niti stida ko imana nema. Vrhunac pameti je da se na najljepši način ophodiš sa ljudima. A sa pameću se postižu oba svijeta, dunjalučki i ahiretski.“

Rekao je: “Propast ljudima je u tri grijeha: u kiburu (oholosti), pohlepi i zavidnosti. Oholost uništava vjeru. Radi nje je proklet Iblis. Pohlepa je neprijatelj ljudske duše i radi nje je Adem izbačen iz Dženneta. Zavidnost je bajrak svakog zla. Zbog zavidnosti je Kabil ubio brata Habila.“

Oporučio je svojim sinovima i sinovima svoga brata: “Poučite se znanju, a ako ne možete pamtiti – onda ga pišite i ostavite na čuvanje u vašim kućama.“

U jednoj svojoj pjesmi spjevao je slijedeće:

“Zadovolji se od stvorenja Stvoriteljom,

bit ćeš neovisan i od iskrenog i lašca.

Obrati se Milostivom za opskrbu iz Njegova dobra, jer pored Allaha nema drugog opskrbitelja.

Ko misli da ljudi opskrbu daju,

taj nema povjerenje u Milostivog…“

O Hazreti Hasanu se u našoj literaturi može naći poveći broj  priča iz njegovog života, kako nisam našao zgodnim da ih umećem u hronologiju prethodnih kazivanja donosim ih u zasebnom poglavlju

Priča o hazreti Hasanu i siromašnom jevreju

Odgovorio mu je: “Da, izvoli!“

“Tvoj djed kaže da je Dunjaluk zatvor za mu’mina, a Džennet za kjafira. Ti si mu’min, a ja sam kjafir. Ali, ja vidim da je dunjaluk tebi Džennet, a meni zatvor.“

Kad je Hasan saslušao njegov govor, rekao mu je: “O Jevreju, kad bi ti vidio šta je Allah pripremio meni (kao mu’minu) na Ahiretu, saznao bi da je ovo sadašnje moje stanje u odnosu na to zatvor. A kad bi vidio šta je Allah pripremio tebi (kao kjafiru) na Ahiretu za bolnu kaznu, saznao bi da si sa tim u čemu si sada na Dunjaluku, u odnosu na ono što te čeka na Ahiretu, u Džennetu prostranom.“

. . .

Poslije, kada je pročitao retke molioca, odmah je ispunio njegovu želju i to u duplom omjeru. Neko od prisutnih primjeti: “Kako su mu samo reci bili blagoslovljeni.“

Na to mu hazreti Hasan reče: “Meni je on još veću sreću pribavio, jer mi je putem njega bilo omogućeno da učinim nešto što za sobom povlači Allahovo dž.š. zadovoljstvo. Ti znaš, da onaj koji nekom da ono što mu treba, a da ga taj za to i ne pita, zaslužuje Allahovo zadovoljstvo. Nešto što se dadne očevidno, pri čemu molilac mora založiti ličnu čast i dostojanstvo, postaje beznačajno. Najvjerovatnije je, da je onaj, noć proveo pun nemira i sumnje, rastrgan između bojazni i nade, pri tom mučen pitanjem, hoće li onaj kojeg on za svoju potrebu zamoli, njegovu želju odbaciti ili istu rado ispuniti. Da je on tebi došao i ti mu dao samo ono za šta te je i molio, to bi, u odnosu na njegovu čast i dostojanstvo koje je pred tobom na kocku stavio, predstavljalo neznatnu protuvrijednost.“

‘O Mesrevak, zašto ne jedeš?’

Ja odgovorih:’Vrijeme iftara još nije nastupilo, a ja postim.’

Potom mu rekoh da bih ga nešto upitao, ako mogu.

‘A što bi to želio znati?’

Ja otpočeh: ‘Da me Allah dž.š. sačuva takve predodžbe, da između tebe i tvog brata postoji razmimoilaženje. Ali u kući hazreti Husejna vidio sam, da on sa svojim prijateljima iščekuje iftar, dok se u tvojoj kući već jede.’

Imam Hasan me privuče sebi i reče: ‘Moj dragi prijatelju, zar ne znaš da je naš cilj jedan te isti? Ali mi moramo misliti na sve iz našeg okruženja, na one koji poste i na one koji to ne mogu. To znači da mi ne smijemo svoju pozornost usmjeriti na pojedine grupe. Ako bi mi išli uskim, tegobnim i oskudnim putem, to svi ne bi mogli slijediti. Danas ja ne postim, da se oni, koji ne mogu postiti, ne bi uznemirili i razišli. Dočim moj brat posti kako bi postače sačuvao uznemirenosti i razilaženja.’“

Imam  ga zapita.“A šta bi želio piti?“

On odgovori: “Ono čega kad nema, vrednije je od svega drugog, a kad ga ima manje vrijedi od svega drugog.“

Čuvši ovo, hazreti Hasan reče: “Donesite mu vode!“

U gostima medinskoj djeci

Hasanu su bile drage medinske ulice i volio ih je. Ponekad bi se uputio Medinom, prisjećajući se onih godina kada bi sa svojim dedom, Poslanikom, šetao tim istim ulicama. Hasanu je bilo milo prisjećati se toga vremena. Jednog dana, kada je Hasan ovako prolazio ulicama, pogled mu se zaustavi na nekoliko dječaka, koji su se igrali. Djeca su bila posjedala ukrug i u sredinu su stavili jednu posudu s hurmama. Jedan od dječaka je prepoznao Hasana. Rekao je svojim drugovima: “Hasan, Alijev sin“, i svi su pogledali prema Hasanu. Znali su da je Hasan najviše ličio na Poslanika i da je on Poslanikov sin. Znali su, također, da je Hasan bio Poslanikov drug u igri i da je Poslanik mnogo, mnogo, puta nosio Hasana na leđima i tako sa njim šetao ovim ulicama. Zbog toga je jedan dječak rekao: “Kako bi bilo dobro da dođe Poslanikov sin i sjedne kod nas i da jede s nama ove hurme.“ Drugi je rekao: “Možda i dođe. Tražit ćemo od njega da nam dođe.“

Treći je rekao: “Idem ja da ga zamolim.“

Ustao je i polahko pošao prema Imamu. Kada je stigao nekoliko koraka do njega, poselamio ga je: “Selam, Poslanikov sine.“ Imam je odgovorio na selam i osmjehnuvši mu se, stavio je ruku na njegovu glavicu. Dječak ga je, potom, zamolio: “Poslanikov sine, hoćeš li biti naš gost i jesti hurme s nama?“

Prihvativši poziv, Hasan je otišao s njim do ostalih. Sjeo je među djecu. Sada je bio njihov gost i jeo hurme koje su bili donijeli. Dječaci su mu se veoma obradovali. Poslanikov sin je sada njihov drug i Poslanikov prijatelj je njihov gost! Ovo su mogli pričati prijateljima i hvaliti se.

Poslije nekog vremena Hasan je ustao i pozvao ih: “Sada vi dođite kod mene da budete moji gosti.“ Djeca se još više obradovaše. Ustali su i otišli su s njim njegovoj kući. Hasan je naredio da se priredi veličanstvena gozba. Pripremili su ukusna jela. Kad je bilo spremno, prostrli su sofru i Hasan je sjeo pored dječice. Prema njima se odnosio kao prema uvaženim gostima. Djeca su jela i pila. Kad su se zasitili, Imam Hasan je svakom dječaku poklonio novu i lijepu odjeću. Ugledavši novu odjeću, njihovoj sreći nije bilo kraja. Svi su se i obukli. Jedan dječak je rekao: “Poslanikov sine! Mi smo Vas ugostili samo s nekoliko hurmi, a Vi nama dadoste još i odjeću. Kako ste samo darežljivi i ljubazni.“ Hasan je rekao: “Ne, dragi sine. Vaša darežljivost je veća. Jer, vaše imanje je bilo samo onih nekoliko hurmi, a moje imanje nisu samo ova hrana i ova odjeća.“

Sretna i radosna, djeca se vratiše kućama, a uspomena tog gostovanja je ostala trajno u njihovim sjećanjima.[84]

Umjesto zaključka

Sve komplikovanija društvena i politička situacija, skretanje i izobličavanje misli i osnova vjerovanja iziskuju da se u primjerima onih na čiju ispravnost je ukazao sam Poslanik, a.s.,  traži istinska mudrost upute i put koji valja birati i kojim treba ići. Savremen ili da kažem ovovremen pristup islamskim pojmovima te njihovo predstavljanje, razumljivo u našem periodu i našoj generaciji, trebalo bi da spada u aktuelnu i stalnu obavezu muslimanskih intelektualaca, jer kretanje ukorak s prom­jenama i čovjekovim intelektualnim potrebama jedna je od odlika posljednje religije, vječnoga islama.

Veliki učenjak Muhiddin b. Arabi je rekao: “Božiji  Poslanik (a.s.) je tražio od nas da volimo njegove bližnje i ako poslije ovoga neko od vjernika ne ispuni ovu želju  Muhammeda (a.s.) kako će mu sutra na Sudnjem danu pogledati u oči, kako će se nadati šefaatu od Božijeg Poslanika (a.s.)? “

Poslanik Muhammed, a.s., ostavio je svojim sljedbenicima u amanet Kur’an i svoju porodicu. Predaje, u kojima je ukazano na Ehlu-l-bejt i njihove potomke, potvrđuje toliki broj prenosilaca hadisa da se u njih ne može sumnjati. Nerijetko se iz njihovih životnih biografija koriste oni fragmenti kojima se potkrjepljuje samo mišljenje da ih se poštuje i slijedi.

Znanje o životu, riječima i djelima porodice i potomaka poslanika Muhammeda, a.s., nije ni sufijska, ni ši’ijska ni sunnijska baština. To je pravo svakog sljedbenika Muham-meda, a.s. To je potreba i obaveza svakog muslimana, jer su oni katalizatori Dobra, Ispravnosti i Uspravnosti s jedne strane i dvoličnjaštva i dvoličnjaka s druge. Oni su Svjetlo Upute bez kojeg se prilike i stanja ne mogu vidjeti u punoj mjeri, usljed čijeg nedostatka nastaju prividi i djelimična viđenja, što kao posljedicu ima donošenje pogrešne procjene i odabira.[85]

Jedna od islamskih doktrina koja bi trebala da se prihvata i primjenjuje kao najvžanija dunjalučka dimenzija islamskog ummeta jeste jedinstvo muslimana. U časnom Kur’anu i predajama, jedinstvo se ubraja među temeljne farzove islamskog ummeta. Časni Kur’an, skrećući pažnju na povijest prethodnih ummeta, ukazuje na važnost i položaj jedinstva predstavljajući ga kao jedan od ključnih zakona povijesti, od kojeg zavisi ogroman broj velikih promjena, te kao što je to činio prethodnim ummetima i muslimanima, naređuje da ga se pridržavaju.

Od samog početka islamskog poziva časni Poslanik, a.s., istovremeno prezentirajući temeljne principe vjerovanja i vjerskog učenja, pristupa izgradnji ummeta i jedinstvene, međusobno povezane i jednodušne zajednice, boreći se protiv svih sredstava, velikih i malih, koja izazivaju raskol i sukobe i postavljaju se kao prepreka međusobnom zbližavanju i postizanju prisnosti i jednodušja, uklanjajući ih jednu po jednu s puta svojih sljedbenika. Njihovu je pažnja usmjeravao i, upozoravajući ih, unosio napredne korake u eliminaciji i brisanju iz zajednice svih takvih prepreka, tako što je oko sebe okupljao ljude s rasnim, jezičkim, društvenim i grupnim razlikama različitih stremljenja, društvenih nivoa te starosnih doba, stvarajući na taj način jedan ummet, međusobno povezan čvrstim nitima.

Nije se zaustavio na uspostavljanju bratstva među vjernicima i obavezi međusobnog skrbništva, već je u nekoliko osjetljivih i ključnih faza među ljudima na praktičan način stvarao bratski odnos, da bi na taj način uklonio sve psihološke prepreke i stvorio u njima osjećaj međusobne bliskosti i povezanosti.

Pozivajući na duhovne vrijednosti i podizanje intelektualnog nivoa i čovjekovih ambicija, Poslanik uništava sva materijalna i izmišljena mjerila vrijednosti i vrjednovanja, uspostavljajući među ljudima mjerila vrijednosti i duhovnosti, a ističući jednakost među svim članovima ummeta potiče ih na međusobno dopunjavanje i pomaganje u postizanju uzvišenih vrlina i dobrota. Kao jedino mjerilo isticanja on predstavlja posjedovanje višeg stepena takvaluka (svijesti o Bogu) i duhovnih vrlina.

Zbilja, jedan od najvećih iskaza besprimjerene požrtvo­vanosti plemenitog Poslanika, a.s., jeste stvaranje prisnog, skladnog i složnog ummeta od bezbrojne grupe pojedinaca i plemena, koje su se decenijama međusobno nadmetale na te­meljima izmišljenih vrijednosti, proljevajući jedni drugima krv, težeći za prednjačenjem nad drugima, međusobno se hvališući.

Danas se stotine časopisa, internet i televizijskih kanala i desetine hiljada knjiga s ogromnim tiražom širom svijeta, uz finansijsku i tehničku podršku različitih centara, na različite načine bave proizvodnjom razdora i sukoba među muslima-nima. Uveličavaju se male razlike, prikazuje se kao esencijalno ono što je od perifernog značaja, a u čemu postoje međusobne razlike, iskrivljuju se i manipuliše se vjerovanjima i gledištima da bi se ismijala vjerovanja jedne skupine pred drugima, bodri se tekfir, teške naučne rasprave povlače se po trotoarima i spušta ih se na nivo običnoga naroda. Ružna i nazadna ponašanja pojedinaca pripisuju se cijeloj skupini kojoj oni pri­padaju. Tuđa vjerovanja se komentiraju u skladu sa sopstvenim mišljenjem te se i sudi na osnovu istih tih komentara i objašnjenja. Poziva se na izvore jedne grupe koji nisu mjerodavni i pouzdani i na temelju istih tih izvora iznosi se sud o toj grupi. Povezuju se neke nepovezane stvari i miješaju se s vjerskim doktrinama, poput rase, jezika, narodnosti, područja, političkih, geografskih i eko­nomskih sporova, kulturoloških različitosti, običaja i tradicije… i to sve je popraćeno etiketiranjima poput “besmisleno“, “idiotski“, “nevjernički“, uz pogrde i različite vrste omalovažavanja i prok­linjanja. Kada te stvari stignu u ruke površnih osoba i neznalica i kada emocije nadvladaju razum, tada je u potpunosti pripremljen teren da neprijatelj počne ubirati plodove, i kako taj fabrikovani sukob postaje dublji, s jedne strane se mržnja i neprijateljstvo koji izrastaju iz slijepe nepodnošljivosti pretvaraju u fizički sukob i nastojanje da se protivnik eliminiše, što rezultira najgorim obli­cima krvoprolića, uništavanja sigurnosti, društvenih i ekonomskih izopćavanja, problema siromaštva, zaostalosti i drugih popratnih pojava, a s druge strane, međusobnom razmjenom neosnovanih optužbi, na udaru se nalaze i one stvari koje su općeprihvaćene od svih muslimana. Upravo to otvara put neprijateljima islama za njihove nečasne napade na islamske svetinje. U takvim uvjetima obaveza islamskih učenjaka, intelek­tualaca i dobronamjernika je veoma teška. Svaki propust i nepažnja mogu prouzrokovati nenadoknadive štete. Oni u svom nastojanju trebaju ozbiljnim i uzastopnim naporima podizati religijsku svijest i znanje muslimana i u njihovim dušama širiti i jačati svijest o Bogu, pokoravanje i predanost Bogu i Poslaniku, a.s. Treba ukazivati na važnost, neophodnost i položaj islamskog je­dinstva i na opasnosti koji prijete ummetu, kao i na teške posljedice uništavanja jedinstva među muslimanima. U važne životne potrebe u vremenu brzih i pristupačnih informacija spada i promicanje morala i isprav-nih manira suživota, podizanje duha poštivanja shvatanja i vjerovanja drugih ljudi kao i buđenje kritičkog duha i oslanjanja na argumente te prihvatanja činjenice da je svaka osoba odgovorna pred Bogom za svoja vjerovanja i djela. Među muslimanima treba širiti kulturu poštenog, preciznog i neposrednog međusobnog upoznavanja koje se oslanja na izvore prihvaćene i poznate od svake grupe i mezheba. Ukoliko ova kultura ne zaživi, i ukoliko se zbog toga muslimani ne budu upoznavali na ispravan i pošten način, uvijek će biti izloženi udaru zloupotrebe ljudi s predrasudama i neprijatelja islama.

Knjiga koju držite u ruci, i pored toga što nije obimna, nastoji predstaviti i oslikati vrijednosti uzoritog Poslanikovog, a.s., unuka hazreti Hasana te ponuditi u današnjem vaktu, prisjećanjem na njegov život i djelo, nova preispitivanja naših misli i inicijaciju nove nade i snage kojom bi nadvladali trenutačni rascjep i bezizlazni put pred kojim se, pod utjecajima totalitarnih režima, nalaze mnogi muslimani u svijetu a pod njihovim sve jačim utjecajem i mi ovdje u Bosni.

I Poslanikovi unuci nazreti Hasan i Husejn i njihovi potomci, zasmetali su, u vremenima velikih političkih previranja u islamskom svijetu, totalitarnim režimima koji su željeli sačuvati vlast, i bili su njihove žrtve.[86] U njihovim životima imamo ponuđene module mogućih djelovanja i oni su nam potrebniji nego ikad. Da li u situaciji kakva je bila u vrijeme hazreti Hasana mi danas umjesto primirja u korist islama i muslimana vodimo ratove, a u situaciji koja karakteriše život Poslanikova, a.s., unuka, hazreti Husejna, mi možda umjesto otpora i borbe sklapamo mir. Zamjenom odabira u ovim slučajevima mogu se muslimanima širom svijeta nanijeti nesagledive teškoće.

Allahu Uzvišenom upućujemo dove da svim ljudima podari ljubav prema Njegovom miljeniku i odabraniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, njegovoj časnoj porodici i putu na koji je on pozivao. Allahumme, ujedini muslimanska srca na putu promoviranja istine i općeg dobra!

[1] Tirmizijin džami’sunen, Tirmizijina zbirka hadisa, sedma knjiga, Elči Ibrahim pašina medresa, Travnik 2009. Uvijek kada se u ovoj knjizi navodi Tirmizi, sve oznake (broj knjige, stranice i dr.)  se odnose na ovo izdanje.

[2]O ovoj temi preneseni su hadisi i od Ebu Zerra, Ebu Seida, Zejda b. Erkama i Huzejfea b. Usejda.

[3]Ovaj hadis je hasenun-garibun, bilježi ga i Muslim u Sahihu.

[4]El-Kalem, 4.

[5]Sire Ibn Hišam, sv. 2, str. 34.

[6]El-Kevser.

[7] 616‐619 n.e. traje potpuni bojkot, i izolacija muslimana u pustinjskom mijestu Šib.

[8]Sire Ibn Hišam.

[9]Puno ime mu je Alija bin Ebi Talib bin Abdul-Mutalib bin Hišam bin Abdu-Menaf bin Kusajj bin Kilab bin Ka’b bin Lu’j el-Kurejši. Majka mu je bila Fatima bint Esad bint Hišam. Nosio je nadimak Ebu Hasan po hazreti Hasanu. Bio je amidžić i zet Poslanika, a.s., te je jedan od onih kojima je Allah, dž.š., obećao Džennet.

[10]Ovaj hadis poznat nam je samo sa ovim senedom. Izvor Tirmizija zbirka hadisa, knjiga 7, str.525.

[11]Menakib Harezmi, str. 114.

[12]Ahzab, 33.

[13] Esmir M. Halilović, Poslanikove kćerke, str. 81.

[14] Kada je riječ o krvnoj i genetskoj Vjerovjesnikovoj lozi jasno je da je sva ona sadržana u hazreti Fatiminom i hazreti Alijevom mubarek potomstvu. Ali, kad se govori o duhovnome nasljeđu Resulullaha, Muhammeda, a.s., njega se ne može ograničiti samo na njegove krvne potomke. Odnosno, može se reći da baštinika Vjerovjesnikova duhovnoga naslijeđa ima tri skupine: Prvu skupinu čine učeni i nadahnuti vjernici, koje dragi Allah odabira između Svojih stvorenja onako kako On hoće; Druga skupina ljudi su Ehlu-l-bejt, Poslanikovi krvni nasljednici; Treću skupinu čine ljudi koji pripadaju Ehli-l-bejtu, ali ne po krvnoj lozi već po riječima Resulullaha, Muhammeda, a.s., lično. Primjer ovakvih osoba je hazreti Selman el-Farisi za kojega je Vjerovjesnik izričito rekao da je on od Ehlu-l-bejta mada uopće nije Arap već Perzijanac.

[15] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), “Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima“, str. 370., odnosno na str. 415., 416. u Ljiljanovom izdanju.

[16]Ovaj hadis je sa ovim senedom hasenun-ganbun. Ovaj hadis je sa više seneda prenesen od Aiše. Prenešen iz Tirmizijine zbirke hadisa, knjiga 7. Str. 536.

[17] U knjizi “Polanikove kćerke“ a prema izvoru: Šezeratuz- Zeheb, I/15. Bilo je to u utorak, trećeg dana ramazana, ll godine po hidžri. I kaže se da je tada  imala oko 27 godina što je donekle u suprotnosti sa istom knjigom  gdje se na početku teksta navodi da je rođena 5 godina prije početka objave te je shodno tome trebalo da ima 29.g.

[18]Prema navodu iz Tirmizije zbirke hadisa, knjiga 7. Str. 524.

[19] El-Mustedrek, (4853). S njim se složio Zehebi.

[20] Buharijeva zbirka hadisa, 3, Sarajevo 2009.g. Izdavač: Visoki saudijski komitet.

[21] Crveno blago – u to vrijeme najbolje vrste kamila nazivane su crvenim blagom.

[22] Većina predaja upućuje da je to bilo 14. ramazana treće godine po Hidžri.

[23] M. Rida, Hazreti Hasan i Husejn, unuci Muhammeda, a.s., En-nur Zenica, 2001.g. str. 19.

[24] Bilježi ga i El-Buhari u Sahihu. Hadis je hasenun-sahihun

[25] Po nekim drugim predajama hazreti Ebu Bekr.

[26] Vidi, Buharija, br.2, hadis:3542, str.1073.

[27] Bihar al-Anwar, vol. 10, p. 89.

[28] Samir Beglerović, Muahremska predavanja 4, 10 dan. Internet izvor:www.znaci.com.

[29] Tirmizi naime bilježi da je Muhammed el-Bakir rekao: ”Hasan i Husejn su nosili prsten na lijevoj ruci, Tirmizi, poglavlje: Odijevanje – stavljanje prstena na desnu ruku, br. 1743.

[30] El-Mu ‘džemul-kebir, 9/98, br. 2782, također br. 2779, od Enesa, i br. 2781, od El-I’zara ibn Harisa, koji kaže: ”Vidio sam Hasana i Husejna da stavljaju kanu i boju.”

[31] Buharija, 1. dio,  fusnota na str.548.

[32] Ibn Kuthayr, Tarikh, vol. 8, p. 39.

[33] Baqir Shareef al-Qurashi, The Life Of Imam Al-Hasan Al-Mujtaba, Ansariyan Publications, Qom,2000., isto navedeno u: Al-‘Urfan Magazine, vol. 40, part 3.

[34] Muhammedi Rey Šehri, Mjera mudrosti 1, Fondacija “Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., str.59-61.

[35] Buharijeva zbirka hadisa, 2 dio, str 964.

[36] Et-Tegabun, 15.

[37] Sunenu Ebi Davud, poglavlje: Namaz – Imam prekine hutbu zbog nekog događaja (1109).

[38]PRIČAO NAM JE Muhammed b. Bessar, njemu Gunder, ovome prenio Su’be od , Muhammeda b. Zijada, a (on) od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Hasan, sin Alije, uzeo jednu datulu od zekata i stavio je u svoja usta. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu na perzijskom: “Keh, keh! (Ispljuj, ispljuj), zar ne znaš da mi ne jedemo sadaku (zekat)!”

[39] Poslanik, s.a.v.s., imao je samo jednu mazgu crnobijele grive, bilo joj je ime Ed-Duldul, kao što bilježi Taberani u El-Mu’džemul-evsat, 4/202, od Enesa, r.a., da je rekao: ”Kada su muslimani bili poraženi na Hunejnu, Vjerovjesnik, s.a.v.s., jahao je na mazgi Eš-Šehba, koju su zvali Ed-Duldul…”

[40] Muslim, poglavlje: Vrijednosti Hasana i Husejna (2421).

[41] Sunenu Ebi Davud (5220). i Ahmed (7636), Isti hadis bilježe Muslim (2318), ali se umjesto Husejna spominje Hasan.

[42] Sahihu Ibn Hiban (5595).

[43]Buharijina zbirka hadisa, br. 4. Dio str.344-345.

[44] Sahihu Ibn Hiban (6975),  Musned  Ebi Ja’la, 10/ 395, br. 983, 5892 i 6113.

[45] Buharijeva zbirka hadisa, br.3, str 60.

[46]Buharija, 3 dio str. 60-62.

[47] Uz prijevod ovog hadisa ponuđena je i fusnota u kojoj se navodi: “Imajući u vidu da će svi stanovnici Dženneta biti mladi, Muzhir smatra da ovo ima značenje da će njih dvojica, poslije vjerovjesnika i četverice prvih halifa, biti najugledniji stanovnici Dženneta.“

[48] Ovaj hadis je hasenun-garibun. lbn Hibban i Hakim ga smatraju vjerodostojnim hadisom.

[49] Hadis bilježi i Ebu Davud, Sunen Ebu Davuda,, knjiga 6, str 38-39, hadis broj 4653.

[50] Bilježe ga i El-Buhari i Muslim u Sahihima i En-Nesai u Sunenu.

[51] Navedeno prema: Buharija, 1 dio, fusnota na strani 678.

[52] To se posebno da osjetiti u nekim komentarima hadiskih zbirki gdje se,  kad se spomene neki stepen Poslanikovih, a..s, unuka, navodi i ista ili slična predaja za nekog drugog kako bi se izravno negirala posebnost Poslanikovih, a.s., unuka u odnosu na druge ljude iz njihova okruženja. Nakon iščitavanja svih ovih predaja  ta posebnost na kraju, bar kod mene, prevagne ali ostaje zapitanost šta se htjelo s ovim drugim načinom predaja. Moj opšti dojam nakon iščitavanja prijevoda svih hadiskih zbirki, njihovih komentara i fus-nota na naš jezik u dijelu koji se odnosi na hazreti Hasana i Husejna jeste da se njima ne daje nikakva prednost u odnosu na druge ashabe, čak u komentaru hadisa o predvodnicima Dženneta koji sam prethodno naveo komentatori hadisa nakon citiranog hadisa u kom se navodi da ih je Poslanik označio kao predvonike džennetske donose zaključak da su oni predvodnici džennetskih mladića uz… pa se tu nabrajaju drugi bliski Poslanikovi ashabi, najčešće hulefai-rašidini.  Vjerujem da se ti komentari naslanjaju na neke druge predaje koje su meni nepoznate, a u kojima se na ovu poziciju predvodnika ubrajaju i hulefai-rašidini  inače ne bi imali nikakvog smisla.

[53] Sin  Zejd i kćeri Ummul Hasna i Ummul Husejn.

[54] Majka: Fatime,  Talhe,  i  Huseina ( po nekim navodima kaže se   da mu je bilo ime Hasan). kada je Hasan, r.a., preselio na ahiret, njom se oženio hazreti  Husejn, i navodi se da mu je tako brat Hasan ostavio u oporuci. Ummu Ishak je Husejnu, r.a., rodila Fatimu es-Sugra, tj. Fatimu Mlađu.

[55] Majka Idrisov, Omerova i Kasimova (a po nekima Ebu Bekrova, Kasimova i Abdullahova).

[56] Ensabul-ešraf, 1/381, autora El-Belazirija, i u djelu El-Mehber, str. 448, autora Ibn Habiba. Unekim se izvorima navodi da je bila Husejnova a ne Hasanova žena).

[57] M. Rida, Hazreti Hasan i Husejn, unuci Muhammeda, a.s., En-nur Zenica, 2001.g. str. 28.

[58] Učesnik je Kerbele gdje je teško ranjen ali je od strane mještana njegovan poslije i preživio. Navodi se da je nakon Husejnovoh šehadeta na Kerbeli prvi podigao ustanak protiv emevijskog halife Abdul-Melika ibn Mervana. Ovaj ustanak je poznat kao Dijerul Džemadžim (po mjestu gdje se održao u blizini iračkog grada Kufe ili Ma’reketul fuqaha – revolucija  učenih), a Hasan je poslije toga umro 86. hidžretske tražen od novog halife Velida ibn Abdul-melika, vjerovatno otrovan. Imao je petero djece: Abdullaha el Mehdija, Ibrahima, Hasana (Trećeg) Umi Kulsum i Zejneb. Od njega, kako se navodi u nekim predajama, vode porijeklo Idrisije u Sjevernoj Africi.

[59] Navodi se da je imao dvoje djece Zehru i Fatimu.

[60] Navodi se da je imao petero djece.

[61] Navodi se da je imala deset sinova od kojih je i Muhammed El Baqir, četvrti šijjski imam.

[62] Prema: Dželaluddin Es-Sujuti, Povijest halifa, Novi keveser, 2003.g. str. 288-291.

[63] Preuzeto iz knjige: Hazreti Osman – Treći Halifa, koju je na osnovu brojnih djela, među kojima su i djela Es-Sujutija, Ibn Arebija, Ibn Kesira, Ibn Hadžera i mnogih drugih, sabrao Mehmed Karahodžić (str. 132-138).

[64] Isto.

[65] Preveli: Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Handžić.

[66] Abdu-l-Hafiz Ebu-s-Su’ud, Muhammed alejhiselamovi unuci hazreti  Hasan i Husejn (njihovo stradanje i ubistvo), II  izdanje, Novi Pazar, 2006., str.77.

[67] Tirmizina knjiga 7 str. 469, fusnota 1918.

[68]Radi se o Isau b. Musau b. Muhammedu b. Aliju b. Abdullahu b. Abbasu, bratiću Mensurovu, namjesniku Kufe. Ibn-Šubruma nije ga odveo Isau, bojeći se za njegovu (Israilovu) sigurnost. Iz toga je Ibn-Bettal izveo zaključak da u situaciji u kojoj neko strahuje za svoju sigurnost nema obaveze pozivanja na dobro, a odvraćanja od zla.

[69]Tj.Hasan Basri.

[70] Tj. ako se ove dvije velike skupine muslimana međusobno sukobe i poubijaju, ko će nakon toga ostati da se brine o muslimanskoj djeci?Navodi se da je postignut mirovni sporazum četrdesete ili četrdeset i prve godine. Ajni smatra da se to dogodilo četrdeset i prve, i ta je godina nazvana Godinom jedinstva.

[71] Prema nekim predajama bilo je to u mjesecu  rebiu’l-ahiru, odnosno džumade’i ulau.

[72]Ibn Šehrašub, Menaqibi Ali ibn Ebi Talib, priredio i sastavio hadži sejjid Hašim Resul Mahalani, Qom, Muasese-ye entesharat Allame, sv. 4., str. 21.

[73] O ovom odlasku svjedoči i hadis koji bilježi Tirmizi.

[74]Nasr ibn Muzahim, Veqa’e Sifin, Menshurati mektebeti basireti, Qom 1382, str. 113.

[75]Ibn Ebul-Hadid, Šerhi Nehdžul-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Dari ihjaul-kitabul-arabije, 1378. h.g., sv. 11, str. 25. (govor 200).

[76]Tarihi Jaqubi, Menshureti mektebetul-haydariyye, Nedžef 1384, sv. 2, str. 206.

[77] Knjiga je pod ovim naslovom prevedena i na bosanski jezik.

[78] Shodno prenošenju izvora iz ove knjige prenosimo i ovaj dodatak uz hazreti Husejnovo spominjanje: – neka ga obujmi Allahovo zadovoljstvo! onako kako se koristi u citiranom djelu.

[79] Muhammed Rida, hazreti Hasan i Husejn, unuci Muhammeda, a.s. str. 61-62.

[80] Ovaj hadis se nalazi u Nesainoj i Tirmizijinoj zbirci hadisa. Tirmizija veli da je ovaj hadis dobar i vjerodostojan.

[81] En-Nisa, 59.

[82] El-Enfal, 48.

[83] Muhammed Rida, hazreti Hasan i Husejn, unuci Muhammeda, a.s. str. 61-62.

[84] Husejn Fettahi, Imam Hasan, str. 15.

[85] Mifhat Čelebić, Predgovor knjige Mehmeda Katahodžića: Lađa spasa, str.9.

[86] Halilović, Safvet, Sira životopis posljednjeg Allahovog Poslanika, “El-Kalem“ i “Islamski pedagoški fakultet u Zenici“, Sarajevo 2010. str. 85.