Centralna svečanost Rijaseta Islamske zajednice (IZ) povodom Ramazanskog bajrama održana je jutros u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, gdje je bajramsku hutbu kazivao reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović.
Bajramskoj hutbi prethodio je program kojeg su izveli poznati učači Kur’ana, ilahija i kasida, dok je prigodni vaz održao prvi imam i hatib Gazi Husrev-begove džamije dr. hfz. Mensur-ef. Malkić.
Agencija MINA bajramsku hutbu reisu-l-uleme prenosi u cijelosti:
„Hvala Allahu, Uzvišenom Gospodaru svih svjetova i Dana sudnjeg.
Od Njega ištemo milost i oprost i molimo Ga da nas uputi na Pravi put.
U ovo bajramsko jutro upućujemo salavate na Muhammeda, a.s., Allahovog miljenika i poslanika, donosioca najljepše Riječi ljudima. Neka Allahova milost obaspe njegovu porodicu i sve njegove sljedbenike u svim vremenima.
Počinje novo vrijeme naše duhovnosti. Ojačani smo postom i brojnim drugim ibadetima u ramazanu, pa se uzdamo u snagu koju nam je Uzvišeni dao kroz njih. U njemu smo postupali tako da nam Allahov hator bude važniji našeg hatora; Njegova volja ispred naše volje, Njegova riječ ispred naših riječi i želja.
Slijediti put vjere jeste svrha i cilj vjernika. To je put služenja Bogu, čisto pokoravanje, Njemu Jedinome. Ramazan nas je duhovno okrijepio, ulio nam novu životnu snagu, osnažio vjeru i probudio nadu. To nam je neophodno na putu na kojem jesmo, kojim hodimo, kako bismo se nosili s poteškoćama koje sa svakim putovanjem dolaze. Pred nama su borbe; više ih je, nije jedna, a najvažnija od njih je ona s našim pojedinačnim i zajedničkim slabostima.
Draga braćo i sestre!
I ovoga ramazana, kao i mnogo puta do sada, osvjedočili smo se da dunjalučki okean nije moguće oploviti bez svijesti o Bogu (takvaluku), jer su njegovi valovi ogromni, a ahiretske obale daleke. Uzvišeni je rekao:
Robuj Gospodaru svome, sve dok ti jamačno uvjerenje (jekin) ne nadođe. Samo Božije jedro (iman) i Njegovo uže (ibadet), pomoću kojih hvatamo Božiji vjetar, mogu nas održati na površini mora, da ne potonemo i da ne izgubimo našu kiblu (pravac) u bespućima dunjaluka.
Vjera u Boga je nepresušno vrelo snage. Ono što se od nas traži jesu iskrenost u namjeri i postupku i predanost istinama vjere, koja nas vodi pokornosti Bogu i miru među ljudima. Tajna iskrenosti ogleda se u privrženosti i ljubavi prema Bogu, koja izgara u duši i srcu mu’mina i koja se može utoliti jedino zikrullahom:
Oni koji vjeruju i čija se srca, kada se Allah spomene, smiruju – a srca se, doista, kada se Allah spomene, smiruju!, i manifestacijom dobrih djela, žrtvom koju Allah od nas traži riječima: … a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete! Ma gdje bili, Allah će vas sve sabrati – Allah zaista sve može. Vjerujemo da djelo koje je u ime Allaha učinjeno vječno traje, a ono što je učinjeno radi nekog drugog iščezava i nestaje. Uzvišeni je rekao:
Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo lice tvoga Gospodara Veličanstvenog i Plemenitog. Djelovati po Božijim uputama i unutar Njegovog znanja i vidika vjerniku donosi unutarnju smirenost u srcu.
Uzvišeni je rekao: Zato se Allaha bojte koliko god možete, i slušajte i pokoravajte se, i milostinju udjeljujte, za svoje dobro… To su riječi koje nas postavljaju u granice realnih mogućnosti, prema kojima Bog nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Svako od nas mora pronaći svoj put ka Bogu i preći ga na krilima bogobojaznosti i čvrstog uvjerenja. U tome se ogleda slast vjere i blagodat iskrene žrtve koju podnosimo na Božijem putu.
Vjerovjesnik, a.s., nas je stalno upozoravao da bdijemo nad svojom vjerom i da stalno tragamo za njom duboko u sebi. Poučio nas je da su vrela iz kojih vjera izvire ljudsko srce i Božija riječ. Oba vrela svoje ušće nalaze u ljudskoj duši i razumu. Istina je oduvijek bila zapisana u srcima ljudi, a Božije riječi, koje On objavljuje preko Svojih vjerovjesnika, samo su podsjećanje na nju. Najveća istina na koju nas Bog podsjeća jeste to da je On Stvoritelj i Gospodar svjetova, a da su ljudi braća i sestre, upućeni jedni na druge.
No, i ljudsko srce može biti zloupotrijebljeno i zatrovano mržnjom, kao što i Božija riječ može biti zanemarena, a njeno značenje iskrivljeno, zamijenjeno za nešto što malo vrijedi.
Svaki vjernik treba da nauči kako da se sa životnim ispitima i iskušenjima suoči u vjeri i nadi, oslanjajući se na Boga u svakom trenutku. Uzvišeni je rekao:
Reci: O sluge moje koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i on je milostiv.
Vjera traži da se fokusiramo na ono što nas ujedinjuje u vjerovanju i djelovanju, na ono što srca spaja, a ne na ono što ih razdvaja. Kada planu svađe, prepirke i mržnja, teško ih je obuzdati i zaustaviti.
Ako smo vjernici, nikako ne bismo smjeli podcijeniti zlo mržnje koje se lukavo i prepredeno gnijezdi u ljudskoj duši.
U početku mržnja dopušta da se osjećamo moćnim, zatim nas učini svojim saradnicima i na kraju i sama zagospodari dušom.
Zbog toga je neophodno da muslimani ne zanemaruju Božije upozorenje koje glasi: Sarađujte u dobru i bogobojaznosti, a ne sarađujte u grijehu i međusobnom neprijateljstvu.
Draga braćo i sestre!
Mržnja ne može obogatiti našu zajednicu, niti povećati njen ugled, ali može uništiti mostove među našim ljudima i svaku nadu u zajedničku budućnost. Umjesto svađe, vjera nudi dijalog, raspravu oko zajedničke riječi, zajedničkog dobra. Dijalog je put do dogovora, a svađa i nepovjerenje do destrukcije i uništenja.
Muslimani posebno, ali i ljudi općenito, trebaju biti jedno tijelo, jedna duša, srce koje teži k istom cilju, miru među ljudima i narodima. Takvi jesu oni koji se međusobno pomažu, oni koji raspravljaju o različitim pitanjima, uz međusobno uvažavanje.
Ružno je slušati uvrede i otvoreno neprijateljstvo jednih prema drugima od onih koji za sebe govore da su vjernici. Nije musliman onaj od čijeg jezika i ruku nisu mirni drugi ljudi i muslimani, makar klanjao i postio, zekat davao i hadž obavio. On to nije sve dok ne popravi svoje ponašanje i svoja djela i sve dok se ne vrati na put islama.
Nije li Vjerovjesnik, a.s., rekao: Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani (ljudi).
Nesloga i svađa u zajednici u pravilu ohrabruju druge da napadaju i ugrožavaju njenu sigurnost. Na ovu okolnost upozoreni su muslimani u Kur’ani Kerimu:
Nemojte se svađati pa da propadnete i oslabite…
Svađa je ono što nas ne vodi do cilja, ono što stvari ne popravlja, već ih čini gorim. U našem javnom prostoru, posebno među muslimanima-Bošnjacima, širi se svađalački mentalitet. To nije dobro! Na tu bolest su dužni ukazivati umni ljudi među nama.
Trebamo se osloboditi zapaljivih riječi i glasnogovornika koji u naše ime truju odnose među nama. Umjesto toga, iskoračimo u javni prostor i argumentirano, s uvažavanjem, ukažimo na one anomalije koje slabe našu zajednicu i ugrožavaju sigurnost zemlje.
Suprotstavimo se ljudima koji ugrožavanju naše jedinstvo, našu zajednicu, zemlju i narod. Ne podcjenjujmo opasnosti koje su pred nama. Ne smiju nas zateći uspavane, ali ni obeshrabriti. Svaka zajednica koja vjeruje i bori se i koja je spremna suočiti se sa sobom, sa svojim slabostima, sposobna je da raste i razvija se.
Naša domovina Bosna i Hercegovina jeste u poteškoćama, ali one nisu ni blizu onih koje smo ostavili iza sebe. I danas, kao i uvijek, neka su nam na umu riječi hazreti Omera, koji je rekao: Ne bojim se velikog broja neprijatelja koji je pred nama, strah me je velikog broja grijeha i poroka koji su u nama.
Zato se borimo i budimo ustrajni u borbi s našim slabostima. Neka nas ne obuzimaju malodušnost i beznađe. Budimo odlučni i dosljedni u slijeđenju našega cilja: da budemo dobri i iskreni muslimani, predani Bogu, odani zemlji i narodu, u svojoj domovini i na svome.
Na kraju želim nas podsjetiti da su naši dobri učitelji, Allah im se smilovao i bio zadovoljan s njima, složni u tome da je sreća svakog čovjeka na Dunjaluku i na Ahiretu bogobojaznost (takvaluk).
Znak te bogobojaznosti je u sustezanju od Allahovih zabrana (harama), od činjenja grijeha i prelaženja Allahovih granica, te glačanju srcā od grijeha i pokvarenosti.
Također, naši pobožni učitelji složni su u tome da je uzrok gubljenja vjere kod ljudi u drskosti koju pokazuju prema Allahu Uzvišenom. Znak te drskosti je činjenje grijeha i prelaženje granica zla, koje je On Uzvišeni postavio kao branu ispred nas, i naša ustrajnost u neposlušnosti prema Njemu, Uzvišen neka je On.
Molim Allaha, dž.š., da nas zaštiti od toga.
Zamolimo Ga da nas zaštiti od bolesti, briga i nemarnosti prema zajednici, narodu i domovini. Poželimo od Njega da Svoju milost i blagodat podari svim ljudima, a posebno siromašnima i bolesnima.
Zamolimo ga u ovom danu da Svoju milost spusti na Svetu zemlju, na Jerusalim, da donese mir tako potreban.
Svima vama, braći sestrama u domovini i dijaspori, u Sandžaku, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Sloveniji, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji, želim sretne i berićetne bajramske dane, da ih u miru, zdravlju i zadovoljstvu provedete sa svojom porodicom, rođacima i komšijama.
Bajram šerif mubarek olsun!“