Uz naselje Seonica ovaj džematski odbor čine i naselja Trusina, Sultići, Višnjevice, Raotići.
U Seonici su izgrađene dvije džamije: Džamiji u Donjoj Mahali i džamija u Gornjoj Mahali.
Džamija u naselju Donja Mahala
Džamija u naselju Gornja Mahala (nacionalni spomenik BiH)
Historijat džemata i naselja
Seonica je smještena u kanjonu rječice Seončice i sastoji se od mahala: Donje, Gornje i Poretka. Ranije je ovdje postojala i mahala Šašići, čiji su stanovnici nakon 1945. otišli u Konjic.
Seonica je u XV stoljeću bila rezidencija bogumilskih gosta koji su bili viši funkcioneri u hijerarhiji Crkve bosanske. Ovdje je 1422. godine živio gost Radin Butković, koji je u to doba bio najbogatiji bogumil u Bosni. Njegov testament čuva se u historijskom arhivu u Dubrovniku i veoma je važan izvor za izučavanje bogumilskih pitanja kod nas. Svojim nasljednicima ostavio je u Seonici i okolini veliki pokretni imetak. Među njima se naročito ističe gost Radin Seničanin, koji je doživio pad bosanske samostalnosti i dolazak Turske.
Uspomena na bogumile bila je u Seonici, do unazad 70 godina, veoma živa. Priča se da je na mjestu Donjomahalske džamije bila u predtursko doba bogumilska crkva čije je zvono, navodno, zakopano negdje u haremu oko džamije. U blizini Donjomahalske džamije i sad se nalazi nekoliko nepoznatih grobova na lokaciji Grebine. Jedan od njih mještani su našli kopajući put, bio je pokriven s dvije velike kamene ploče u vidu krova kuće. Priča se, također, da su bogumili prvi počeli saditi kesten u ovim krajevima. Uspomenu na njih čuvaju brojne nekropole stećaka, imena sela (Gostovići, Dobrigošće i Ugošće), lokaliteta (Gostovljak) i prezimena (Potur, Gostevčić i Pataronović )
U Seonici se nalaze dvije džamije i mekteb, a ranije je ovdje radila i jedna tekija i bilo više konaka. Mekteb je 1997. preuređen u imamsku kuću, kad su u prizemlju kuće uređene prostorije koje služe za mektebske potrebe. Kad je u ljeto 1936. godine srušena stara džamija u Donjoj mahali, nađena je u zidu iznad ulaznih vrata jedna velika ploča s natpisom:
„Ja fettah sene 1073“,
što znači: O veliki osvajaču, godine 1073. (1662/63).
Do ove godine je po svemu sudeći završena islamizacija bogumila u ovim krajevima koji te godine ruše svoju bogumilsku crkvu i na njenom mjestu, vjerovatno od istog materijala, prave džamiju.
Ta je džamija bila malih dimenzija, građena od stećaka i lomljenog kamena, pokrivena četvero-strešnim krovom pod pločom i imala je malu drvenu munaru.
Na njenim temeljima džematlije su 1936. godine sagradile novu, veću džamiju sa oko 15 metara visokom munarom koja je do džamijskog krova građena od kamena, a odatle do alema od drveta. Od stare džamije je ostao samo prednji zid, dok su ostala tri porušena. Godine 1961. džematlije su ponovo porušile staru munaru i podigle novu od kamena. Dijelom je ova nova munara ozidana od kamena munare u Ostrošcu, koja je akumulacijom Jablaničkog jezera potopljena. Priča se da je staru džamiju sagradio, uz pomoć mještana, Šaban Numan ef. Malkoč i da su oni bili prva muslimanska porodica koja se doselila nakon islamizacije.
Derviš Buturović, rođeni Seoničanin, napisao je na temelju turskih izvora nekoliko radova o Seonici i njenim porodicama. On je na temelju berata (dekreta) sultana Mehmeda IV od 7. muharrema 1066. (6. novembra 1655) utvrdio da su donjomahalsku džamiju pravili neki Malkočevići. Berat je izdan povodom smrti Mehmeda, imama i hatiba ove džamije i postavljanja na njegovo mjesto sina mu Ahmeda. U drugom beratu stoji da je ovu džamiju podigao neki Ferhat hodža Buturović, zvani Malkočević, i da je on bio njen prvi imam .
Neki Nuh bio je 1127. (1715) hatib, a neki Muharem ef. 1254. (1838) godine imam ove džamije . Smrću mula Alije postavljen je 21. ševvala 1258. (novembra 1842) privremeno na njegovo mjesto neki Muharem iz Seonice . Služba imameta i hatibeta s koljena na koljeno sve do XIX stoljeća prenosila se od ranije spomenutog Muharema do Muharem-age Alikadića, njegovog potomka.
Islam, sin Mehmedov, iz zaseoka Raotići, uvakufio je 6.000 akči srebrenog novca i svojom vakufnamom od 23. aprila 1678. odredio sljedeće:
– da mutevelija daje svake godine ovaj iznos na interes (priplod), tako da svakih deset akči donosi godišnje 11 akči i dvije pule;
– da mutevelija njegova vakufa bude Ahmed efendija, imam džamije u Seonici, i da mu za obavljanje ove dužnosti daje godišnje 210 akči. Nakon njegove smrti ovu će dužnost obavljati potomci s koljena na koljeno. Kad oni izumru onda će mutevelija biti onaj koji bude imam džamije. Mutevelije su dužne svaki dan proučiti za vakifovu dušu poglavlje „Mulk“ i uoči petka i ponedjeljka učiti jedan odlomak (ašere) iz Kur’ana. Vakif, najvjerovatnije, potječe iz stare porodice Zatega, koji i danas žive u ovom mjestu. O provođenju u djelo spomenutog uvakufljenja, prema istraživanju sadašnjeg imama u Seonici Azem ef. Čomora, nema pamtenika niti predaje koja bi o tome govorila.
U Gornjoj mahali nalazi se džamija s drvenom munarom. Sagrađena je oko 1880. godine, a zadužbina je Bege (Begajete) Begeta, kćeri Omer-begove, a udovice Muharema Buturovića. Za izdržavanje džamije uvakufila je čiftluk Bjelovčine kod Konjica i Podine u Seonici.
Za ovo uvakufljenje napisala je vakufnamu koja se nije sačuvala. Prvi mutevelija njenog vakufa bio je njen brat Osman Nuri, a prvi imam džamije bratić Muhamed ef. Poslije njega imami su bili: Osman-beg Buturović i sin mu šejh Ahmed-beg. Danas nema nikakva traga o tom vakufu.
Ova džamija pripada tipu džamija s četverovodnim krovom i drvenom munarom. Sastoji se od jednoprostornog molitvenog dijela kvadratne osnove, dimenzija 9,37 x 6,5 metara, i trijema koji se nalazi sa sjeverozapadne strane. Džamija je podignuta na vrlo strmom terenu, tako da visinska razlika njene jugoistočne i sjeverozapadne strane iznosi više od tri metra. Zidani dio objekta i trijem pokriveni su kamenom pločom. Lokalitet sa koga je vađena ploča nalazi se u neposrednoj blizini Buturović Polja (Gorica), oko 3 km južno od Seonice.
Džamija je zatvorena 1920. godine. Kako niko o njoj nije vodio adekvatnu brigu, nalazila se u veoma ruševnom stanju.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu Člana 5 stav 4 Aneksa 8 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Člana 39 stav 1 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 16. do 22. maja 2006. godine donijela je odluku da se ova džamija u Gornjoj Mahali – Seonica, općina Konjic, proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sredstvima Komisije i Općine Konjic ova džamija je obnovljena u dvije faze. Prva faza, koja je podrazumijevala obnovu zidova i krova te munare, izvršena je 2008, a druga – unutrašnji radovi, stolarija s minberom i mahfilama – 2010. godine.
Tekija u Seonici
Pored dviju džamija, u Seonici je postojala i tekija u kojoj se do 1912. godine činio zikr. Zadužbina je šejha Osmana Nurija Begete, koji je rođen u Seonici u prvoj polovini prošlog stoljeća, gdje je pred svojim ocem Omer-begom stekao temeljno obrazovanje. Kasnije je nekoliko godina učio u u medresi u Fojnici pred muderisom Arifom Sidkijem ef. Kurdom (zelenom), poznatim nakšibendijskim prvakom. Polovinom prošlog stoljeća išao je u Istanbul i tamo dobio idžazet (diplomu) da može vršiti dužnost šejha. Po povratku iz Istanbula živio je do smrti u Seonici.
Oko 1883. godine sagradio je kod svoje kuće tekiju koja je bila nakšibendijskog reda. Sastojala se od dvije prostorije, od kojih je veća imala mihrab. Uoči petka i ponedjeljka klanjala se džematile jacija u tekiji i iza jacije bi se proučio zikr na koji su dolazile i žene. Šejh Osman Nuri je bio prvi šejh ove tekije i tu je dužnost obavljao do smrti. Šejh je bio oženjen iz Fojnice te je to možda bio i sebeb da je održavana jaka veza s tekijom Živčići i Oglavak, a održavao je i prisne veze s Arifom ef. Džumhurom, šejhom halvetijske tekije u Konjicu.
Umro je oko 1890. godine i pokopan u malom mezarju pred predvorjem tekije.
Ovaj šejh je obavljao i imamsko-mualimsku dužnost u Seonici. Pripovijedalo se da je znao perzijski i da je dobro poznavao perzijsku književnost i filozofiju. Osim toga, znao je još arapski i turski jezik. Ostavio je iza sebe tri sina: Numana, Muhameda i Abdulaha. Numan i Muhamed su učili u Sarajevu i pred Prvi svjetski rat su odselili u Tursku i tamo umrli. Abdulah je umro 1937. u 83. godini života i sahranjen u mezarju pred tekijom. Zgrada tekije danas ne postoji. Potpuno je srušena, a jednim dijelom kroz harem pored tekije prošla je i trasa puta uz koji se još uvijek može vidjeti nekoliko bašluka.
Poslije smrti šejh Osman Nurije, za šejha ove tekije postavljen je šejh Ahmed-beg Buturović, koji je ovu dužnost obavljao do njenog zatvaranja 1912. godine. Poslije smrti oca mu Osman-bega bio je i imam Gornjomahalske džamije sve do njenog zatvaranja 1920. godine.
Šejh Ahmed-beg je kod svoje kuće, oko dvije stotine metara zapadno od tekije, imao prostran konak s prizemljem i katom. U prizemlju su se vezali konji, a na katu su bile tri prostorije i velika divanhana gdje su dolazili musafiri. Danas se može vidjeti samo sjeverni i zapadni zid ovog hajrata.
U sastav džemata Seonica spadaju još: Trusina, Sultići, Gornje i Donje Višnjevice, Raotići i Obri.
Uz ova prezimena na ovom prostoru zatičemo i sljedeća:
Alibegović, Alikadić, Arnaut, Begeta, Boloban, Buljubašić, Buturović, Ćišić, Ćohković, Dedić, Demirović, Drmala, Gabela, Glušac, Gvozden, Gostevčić, Hakalović, Haketa, Hanić, Hasagić, Hodžić, Islamović, Jahić, Kezo, Kovačević, Kukan, Kurtović, Macanović, Mašić, Memić, Mišić, Nezić, Poturović, Pripo, Pračić, Rizvanović, Sivrić, Sofić, Sultić, Šahić, Šahinović, Šećibović, Šoljić, Uzunović, Veljković, Zatega, Žiko…
Pripremio: Esad Bajić
