RABBI JESSIR VE LA TUASSIR RABBI TEMMIM BIL-HAJR. AMIN!
Zabilježena ljudska iskustva svjedoče da se prva pamćenja na koja se možemo vratiti kroz ostatak života upisuju u dječiju memoriju između kraja druge i polovice treće godine života. Ja lično imam sjećanja na neke događaje iz treće godine svoga života, no, to moje sjećanje ujedno obuhvata i sjećanje na pamćenje koje je ostvareno prije toga doba, na pamćenje čijeg se zapamćenja ne sjećam. U tom sjećanju koje se u pamćenje urezalo zbog velike doze straha koju sam proživljavao, ostalo je zapamćeno i učenje dove kojom sam započeo ovo pisanje. Kada sam je naučio ne sjećam se. Zatičem je u svom prvom sjećanju o sebi i svom postojanju kao nešto sastavno meni, poput riječi koje sam govorio i shvatao a čijih se prvih izgovora isto tako ne sjećam.
Tu prvu dovu primio sam od svoje majke koja mi je opetovano noćima učila uspavljujući me na svome krilu.
Njen tekst i njena upotreba nadilaze moja lična iskustva i sjećanja. Iz tih predsjećanskih dječijih dana usađeni su u moje postojanje.
Učio sam je kada se probudim, prije ustajanja. Učio sam je kada jak vjetar zapuše i grmljavina me prepane. Učio sam je kad ružno sanjam i u svakom drugom strahu koji osjetim.
Učio sam je kasnije i nakon svakog postupka lošeg u strahu da me Bog ne pokara. Svaki čin koji je odgojem bio označen kao nepriličan, loš, svaka neposlušnost riječi majke i oca, dede i nene, amidža i tetaka, sa sobom je nosila i osvješćenje strahom da me Bog može pokarati.
U tom odnosu uokvirenom u riječ “pokarati” sadržana su i moja prva doživljavanja Boga, baš kao što je u grmljavini, munjama i vjetrovima odražavana Njegova sila a u tihoj kiši rosulji, danu sunčanom, noći blagoj i travi rosnoj odražavana Njegova nježnost i ljubav za stvorenja Njegova.
Proći će nekoliko godina prije nego naučim značenje ove dove, još više nego ga shvatim.
“Rabbi jessir” je dugo godina moga života bio nešto posebno. U mektebu sam već rano učio abdestne dove, namaske dove i druge dove, no “Rabbi jessir” je bio “Rabbi jesir”, ni sura ni dova, nešto baška.
U tim dječijim sjećanjima susrećem i prva shvatanje same riječi dova. Vezana su za mubarek mjesec ramazan i njegovu dvadeset sedmu noć. Noć Kadr. Noć želja, kada, kako sam tada učen, ima jedan trenutak u kom se nebesa otvaraju i prima ama baš svaka želja onome ko je tada uputi.
Dova i želja imale su isto značenje a Bog je kadar svaku želju ispuniti. Dane i dane ramazana svog ranog dječaštva provodio sam praveći u glavi spiskove svega onoga što ću kad dočekam taj posebni trenutak dvadeset sedme noći, tražiti od Boga. I nekako bi se dešavalo da zaspem, da ne potrefim, nekad bi me i nena tjerala da uvučem glavu s prozorčića i legnem na slamaricu naše planinske kolibe. Ramazani u to doba padali su u ljetnim danima i ja sam ih s dedom i nenom dočekivao u planinskoj kolibi planine Hum u čobanluku za ovcama. Dal’ da me umoli da ne provodim noć vireći kroz prozor il’ samo prepričavajući ono što su njoj pričali kad je bila mala, nena mi je prenijela za tih ramazanskih noći, kroz priče o mubareku Lejletul-kadra i priču o izvijesnom Mustafi, koji je smijerno čekao taj veliki trenutak kada će se nebesa otvoriti sa dobro naučenom dovom, jer treba biti brz, izgovoriti je prije nego se nebesa opet zatvore. Nena priča kazivala je da je Mustafa čekao i dočekao. Al’ prizor otvaranja nebesa nije za svakog, prepane se insan pa se tako prepao i Mustafa te kad je vidio da se nebesa otvaraju umjesto da zamoli pun varićak zlata, kako je bio spremio da zamoli, on tražio od Boga da mu da “glavu ko varićak”. I Bog mu dao kako je tražio, pa nije mogao glavu kroz prozor uvući nazad u kuću.
Ne znam je li u nastavku nenine priče bilo govora o tome kako je Mustafa na kraju glavu uvukao u kuću, jesu li zid rušili ili mu se Bog smilovao, ne sjećam se, no znam da je to meni bio dovoljan argument da uvučem glavu u kolibu i ležeći na slamarici pod prozorom smijerno gledam u prhutom mjesečine obasjano nebo, čekajući svoj trenutak. Na kraju bih tako gledajući zaspao i ujutro se razočaran budio shvatajući da sam propustio još jednu veliku priliku da dovedem vodu na bezvodnu planinu na koju smo ljeti isprtljavali sa hajvanom, da nam u selu podno planine sagradim veliku kuću, da neni kupim kat haljina, da tetka dobije posao, da amidža prestane pit i pođe u džamiju… I sve druge želje koje sam uglavnom sastavljao iz želja mojih ukućana, jer meni samome, dok nisam vidio prvo biciklo, neke ličen želje i nisu padale na um, a kada sam ga vidio već sam bio dovoljno velik da shvatim da noć Kadr i nije tako jednostavna za želje kako sam prije mislio.
No ta spoznaja da Bog može da nas čuje nije me više nikad napuštala tokom života. Duge čobanske dane u djetinjstvu ispunjavao sam, ne imajući s kim drugim, u razgovoru s Bogom Kojeg ne vidim al’ Koji vidi i čuje mene.
Žalio sam mu se na ovce koje ne slušaju, na sušu koja me tjera da ih gonim daleko na vodu, na dedu i nenu koji tada jedini još prtljaše na planinu te me tako tokom ljeta lišavaše društva mojih vršnjaka čiju sam vrisku s kupanja na Neretvi nekada mogao čuti i na planini.
Ti su me razgovori s Bogom hranili hrabrošću i sigurnošću. Vrlo brzo sam savladao strah od mraka, jer ako ja ne vidim Bog vidi, i straha od vjetra i grmljavine, koje Bog ne šalje na one koji Ga ne psuju i koji su poslušni.
Shvatanje da Bog može sve otklanjalo je dječije sumnje i mašti razvijala krila. Šta god bi mi stvarnost svjedočila da je nemoguće zamisliti, činjenica da Bog može sve, driješila je te čvorove i darivala svijet moje mašte svakodnevnim maštanjima. U njima bi se Bog odazivao mojoj molbi da pričam sa životinjama kao poslanik Sulejman iz dedinih priča, pa sam zamišljao kako pričam sa pticama i travkama, mravima i pčelama… Da letim iznad sedam brda i sedam gora, i da sabah klanjam kod Ćabe kako su ga klanjali neki dobri iz susjednog sela u neninim pričama o njima. Naučen sam da ništa nije nemoguće ako mi se Bog smiluje i vjerovao u to…
Moji razgovori s Bogom odvest će me i u klupe Gazine medrese u Sarajevo gdje ću naučiti mnoga teorijska znanja o vjeri, ispraviti neka dječija shvatanja, na izust pamtit mnoge definicije vjere i nevjere od mnogih umrlih velikana među alimima, ponešto i od živih profesora. Kako su nena i dedo i u to vrijeme prtljali na planinu Hum, za ljetnjih ferija bih opet bivao čoban pa bi se ponekad u tom kršu hercegovačkom sukobila moja dječija sjećanja i mladalački, često do kraja neshvaćeni citati, imama Gazalije, Ebu Hanife, dragih profesora Rešada Bilalića, Aćifa Skenderovića, Ahmeda Halilovića, Halima Husića…
Onda su stigla ratna vremena… Začas su u medresi naučene dove postale nedovoljne za sve potrebe. Vrijeme je iziskivalo mnogo više dova nego su ih pokrivale one naučene za tokom abdesta, poslije namaza i drugim svečanim prilikama. Trebale su dove protiv metaka, granata, zarobljavanja, smrti. Kratke, snažne, jake…
U maju devedeset druge otac me da bi podigao moral u selu i pokazao kako se islamski bori i Bosna brani zajedno sa sobom stavi na prvi spisak za akciju.
Već idućeg jutra smo opkoljeni neprijateljem kušali prve jezičke džehennema na dunjaluku i ja sam smijerno, u stopu prateći oca, gurnuo u stranu sve naučene definicije o Bogu, a pustio dječaku u sebi da ostvari onu, iz čobanskih dana na Humu, zapaćenu vezu. Usnama suhim od straha šaputao sam: Rabbi jessir- Bože olakšaj! Ve la tuassir- a nemoj otežati…
U drugoj polovici dana kada smo već bili stisnuti uz uski pojas stijena koje su nam priječile odstupnicu a neprijatelj približio da ga možemo u licu raspoznati mene je savladao kratak san. Nisam ništa sanjao, nisam ništa u snu čuo, no nakon što sam se prenuo osjetio sam neko olakšanje, jaku nadu da ćemo se izvući. Onaj blagi lahor svježeg vjetra kojim mi je Bog u djetinjstvu slao znak da će pasti kiša. Čvrsto sam vjerovao da je Bog s nama i da će nam pomoć. Drugi niko više i nije mogao.
I Bog nam je pomogao. Uspjeli smo se izvući iz neprijateljskog obruča živi i zdravi.
Koliko je samo snage u riječima “Bože olakšaj!”
Ponavljaću ih hiljade puta u hiljade narednih dana u kojima sam gazio planinama i dolama, uvalama i vrtačama, šumama i poljima Bosne ponosne.
Dani životni bili su teški al’ je perda između roba i Rabba u njima bila manja. Nisu mi trebale teorije i tefsiri o Božijim ajetima u kojima onome ko Ga se sjeća obećaje da će se i On Njega sjetiti, da je blizu i da se odaziva molbi molioca.
Već krajem devedeset druge godine ja sam kod Boga imao još jedan velik zalog. Babu šehida čijem sam se zagovaranju nadao. U sve bitke, a birao sam skoro svaku, ulazio sam s dovom da me Bog učini il’ gazijom il’ šehidom. Prvo je značilo zagrljaj s majkom koja me čekala kući, sretna što me vidi živa, drugo zagrljaj s rahmetli babom u dženentu! Valjalo je samo ne pokleknuti između ta dva zagrljaja.
Dove su mi se u tim danima ponovo pretovrile u razgovore s Bogom, samo sam ih za razliku od djetinjstva vodio u sebi. Nerijetko smo neke od njih učili i džematile naglas, tražeći od Boga maglu, kišu, neprijateljev nemar… I nerijetko smo, Bogu hvala svjedočili ispunjenju tih dova, magli koja bi se povijala oko nas dok se privlačimo neprijateljskim položajima, zaspalim neprijateljima u rovovima u sred bijela dana… Sa svakom novom akcijom, sa svakim pobjeđenim strahom kao da su se otvarala jedna vrata Božije blizine, kroz njih je lahorilo više nade i više optimizma. Bog nije bio u nekim dalekim svjetovima, knjigama, komplikovanim definicijama, bio je tu, sa mnom i sa mojim saborcima. Darivao je neke od njih šehadetom, neke ponosom, hrabrošću, snagom. Mene je čuvao i ja sam vjerovao da me čuva.
Devedeset treće, dok smo zaustavljali neprijatelja na Igmanu deset sati sam u samom špicu napada bio neokrznut. U jednom trenutku pred zlokobnim frktanjem neprijateljske granate, bacajući se na zemlju po meni se baciše i dvojica saboraca. Njihova tijela na trenutak mi uliše nadu da sam zaštićen, na trenutak zaboravih da je Bog zaštitnik, Onaj koji me i bez tijela mojih saboraca i bez drugih zaklona čuvao svih tih deset sati borbe i svih tih prethodnih dana i noći rata.
Pokajao sam se na samu pomisao i već pri eksploziji, čini mi se, znao da ću biti pogođen.
Božija milost pretekla je moju slabost.
Granata je pala jako blizu nas, no geleri nas nisu dofatili. Samo je jedan odfrktao visoko u vis i pri padu pogodio moje rame. Tek toliko da prokine odjeću i vruć se zalijepi za moje rame.
-Izvini Bože-, prošaputao sam tada ne vidjevši taj geler drukčije do li Božiji dodir i odziv na misli moje.
To je moja dova, moja iskustva razgovora s dragim Allahom, Živim, Vječnim, Moćnim, Uvijek prisutnim, Milostivim, Samilosnim, koji se uvijek odaziva molbi onoga koji Ga doziva.
Učenja vjere pomogla su mi da rasvijetlim mnoge svoje doživljaje, da pojmim doživljaje drugih u susretu s Gospodarom, a sve skupa slilo se u predaju koja gvoori da je Uzvišeni uz misao roba o Njemu!
Cijeli život vjernika može se motriti kao ramazan, kao nastojanje da se odrekne onog što je Bog zabranio a priskrbi sebi dozvoljene darove, a dova je svaki dah udahnut i izdahnut u spoznaji da nas Bog vidi, živa veza sa vječno Živim, zraka tevekula koja dijeli naše postojanje na ono svijetlo- kada svijest o Bogu imamo i ono tamno kada se ta svijest našim nemarom izgubi.
Proživio sam više od četiri desetljeća dunjalučkog života, naučio i izgovorio dosta dova za razne prilike, no i sad najčešće Božiju blizinu doživim učeći: Bože, olakšaj, a ne otežaj, Bože, završi s dobrim!
I nije to jedna kratka dova, to je hiljadu, stotinu hiljada kratkih dova, jer svako novo učenje novi je trenutak života, novo je posvjedočenje i novi doživljaj, novi susret s Božijom blizinom, novi restart čovjeka čovjekom u čovjeku. Bilo da čovjek traži, bilo da zahvaljuje! Jer dova nije samo put od riječima „Bože“ do riječi „Amin!“ Njen kraj, puninu doživljava sa “Elhamdulillah”.
Rijetkim su spoznatljivi puti i načini kojima svaka ćelija našeg tijela, i u stanju budnosti i u stanju sna, odašilje svoje dove Uzvišenom Gospodaru, napajajući se oprostom i milošću na vrelu Njegove Svemilosti. Dovu u mjesecu ramazanu najlakše pojmim kroz predaju koja se veže za Musa, a.s.:
“Kad je Musa, a.s., bio u prilici razgovarati sa Allahom, dž.š., on upita svoga Gospodara: ´Gospodaru, jesi li ijednog roba počastio kao mene, jer ja sada razgovaram sa tobom?´ Allah mu odgovari: ´O Musa, ja ću imati robove koje ću počastiti više nego tebe. Dat ću im da poste ramazan i bit ću im bliži nego što sam tebi sada. Dok sada s tobom govorim, između mene i tebe je 70 hiljada zastora, a kad usposti ummet Muhammeda, s.a.v.s., kad im njihove usne pobijele, a lica preblijede, ja ću im u vrijeme iftara podignuti sve te zastore za njihove dove”.
Jedinu priču iz svog djetinjstva koju nisam ispričao svojoj djeci je priča o Mustafi koji je na prozoru čekao da se nebesa otvore. Čekam da još porastu, da shvate da je velika Mustafuina glava u stvari simbol znanja koje mu je Bog spustio a ne tjelesna deformiranost.
Allahu, Gospodaru naš! Daj nam na ovome svijetu dobro a i na buduće svijetu dobro i sačuvaj nas od vatre. Gospodaru naš! Oprosti grijehe meni i mojim roditeljima, kao i svim pravim vjernicima (muminima) onog dana, kada budemo polagali račun za svoja djela. Amin!
Autor: Esad Bajić
NAGRADNI ESEJ NA TEMU “DOVA U MJESECU RAMAZANU”
Komisija u sastavu: Hadžem Hajdarević – predsjednik, Meho Šljivo i Samed Jelešković-članovi