Drveni most
Za prelazak sa jedne na drugu obalu Neretve na području današnjeg gradskog naselja Konjic37 zacijelo je morao postojati most. Nažalost, sve do osmanskog zaposjedanja o tome u historijskim spomenicima i historiografji nema nikakvih podataka. Osmanlije su na tom prijelazu zatekli drveni most, koji je ležao na 30 m udaljenosti nizvodno od kasnijeg kamenog mosta. Njega su Osmanlije, vjerovatno, ojačali ili su izgradili potpuno novi. Ova pretpostavka je vjerovatnija, jer je novi drveni most tu sagrađen tek 1612. godine, a slabiji ne bi izdržao skoro jedan i po vijek (1465-1612) pod teretima koji su preko njega prešli. Do danas nije pronađen nijedan pisani spomenik iz kojega bi se moglo utvrditi kada je i čijim sredstvima taj most izgrađen. Podatak o gradnji novog drvenog mosta naveden je u vakufnami hadži Balija38 od prve dekade mjeseca rebiul-evvela 1021. hidžretske, odnosno između 2. i 11. maja 1612. godine.39 U vakufnami stoji da je vakif sagradio drveni most preko rijeke Neretve u Konjicu kojem nema slična i da je odredio sredstva za njegovo održavanje i opravke. Da se radilo o većem i masivnijem mostu, potvrđuje i zapis turskog putopisca Evlije Čelebije, koji je proputovao kroz Konjic 1664, godine:40
Preko vode (Neretve, o.p.) prelazi se preko velike drvene ćuprije.41
Ovaj hadži Balijev drveni most porušen je 1071. hidžretske, odnosno 1659/1660. godine po julijanskom kalendaru. O tome je na unutrašnjem zidu Mesdžida Ahmeda (Tabandže) Tabanice,42 koji se nalazio u kasabi Neretva (Konjic) na desnoj obali Neretve, bio sačuvan zapis koji glasi:43
Godine 1071 početkom mjeseca rebiul-evvela, oborena je ćuprija u Konjicu, neka se ne zaboravi.
Ovaj zapis prvi je objavio Kasim Gujić,44 i naveo da se nalazio na unutrašnjem zidu Sulejman-pašine ili čaršijske džamije. Gujić je pogriješio u poistovjećivanju Sulejman pašine (Prkanjske)45 sa Čaršijskom (Junuz-čauševom) džamijom. Bilo bi logičnije da se zapis nalazio u Čaršijskoj džamiji, koja se nalazi preko puta porušenog drvenog mosta. Osim toga, on nije naveo ni izvor obavještenja, pa nije bilo moguće provjeriti odakle je podatak o Sulejman-pašinoj džamiji kao Čaršijskoj preuzeo. Ovaj isti zapis naveo je i Alija Nametak i dao dva podatka: prvo, tačan mjesec i godinu rušenja drvenog mosta i, drugo, što je također prihvatljivo, da se zapis nalazio na unutrašnjem zidu Djevojačke džamije.46 Pozivom na ovu dvojicu autora, podatke o zapisu preuzeo je Hivzija Hasandedić.47 Nije bilo moguće odgonetnuti značenje riječi oborena, pa se mogu izvoditi razne pretpostavke. Od njih je najvjerovatnija ona koja kaže da je most odnijela nabujala Neretva i da je, vjerovatno, odmah nakon toga podignut novi drveni most na istom mjestu. Međutim, bilo kakav razlog rušenja ovoga mosta ne može biti doveden ni u kakvu vezu s gradnjom kamenog mosta na udaljenosti od oko 30 metara uzvodno, sagrađenog 1682. godine. Nakon upotrebe, koja je trajala skoro četvrtinu vijeka, sultan Mehmed IV (1648-1687) izdao je ferman o njegovoj obnovi zajedno sa drvenim mostom u Glavatičevu.48 Poslije ovih, nema drugih vijesti o ovome drvenom mostu. Možda je još neko vrijeme nakon izgradnje kamenog mosta služio za prelaz pješaka iz kasabe Belgraddžik (Konjic) i Neretva (Konjic) sa jedne strane na drugu, a nakon dotrajalosti njegovi ostaci odstranjeni.49
Kameni most
Preko rijeke poznate pod imenom Neretva, dugim lijepim kamenim mostom, najljepšim od svih do danas viđenih.
Artur Evans, engleski arhitekta i putopisac.
Stara kamena šestorolučna ćuprija ide u red najljepših arhitektonskih ostvarenja te vrste na čitavom Balkanu, a sve do 1945 bila je amblem Konjica kao urbsa.
Alijas Bejtić, arhitekta i historičar umjetnosti
Veličinom i ljepotom, konjička ćuprija je privlačila pažnju.
Džemal Čelić, arhitekt i historičar umjetnosti
Godina gradnje i ktitor
O kamenom mostu u Konjicu, koji je bio jedan od najljepših lučnih mostova u Bosni Hercegovini i na širem južnoslavenskom prostoru, sve do tridesetih godina prošloga vijeka, nije bilo nikakvih javnosti dostupnih vijesti niti o godini njegove gradnje i mogućem hair-sahibiji. Zbog toga su se u literaturi iznosile razne pretpostavke. Iako neke od njih mogu izgledati smiješne i daleko od svake moguće stvarnosti, smatram da ih je potrebno iznijeti vremenskim redom nastajanja. Oni su značajni zbog toga što ukazuju na napore koji su činjeni da bi se utvrdila tačna godina gradnje mosta i njegov hair-sahibija.
Koliko se do danas zna, prvi zapis o konjičkom kamenom mostu napravio je Đakomo Lukari (Giacomo Luccari) još 1790. godine.50 Taj zapis glasi:
Kralj Kfalimir,51 sin Jugemirov, sagradio je jedan lijepi most u Konjicu i podigao tvrđavu Vrabač.
Drugi zapis o kamenom mostu iznio je engleski arhitekt i putopisac Artur Džon Evans (Arthur John Ewans) 1875. godine u vrijeme pobune hercegovačkih hrišćana protiv osmanske vlasti.52 Evans je tom prilikom proputovao i kroz Konjic53 i o kamenom mostu ostavio slijedeći zapis koji glasi:54
Preko rijeke poznate pod imenom Neretva, dugim lijepim kamenim Mostom,najljepšim od svih do sada viđenih, ….povezano je nekoliko kuća na bosanskoj obali (Kasaba Neretva o.p.) s Konjicem na suprotnoj strani. Most je jedan od najstarijih povijesnih spomenika u pokrajini i govori se da je djelo Hvalimira srpskog kralja (vladao u prvoj polovini XI stoljeća i oženio se sestrom svoga vazala bosanskog bana Nikole),55 ali su ga kasnije Turci nesumnjivo obnovili. Građevina je živi svjedok starodrevne veze između Bosne i Srbije.
Godine 1878. Vjekoslav Klaić je iznio predanje prema kojemu je most izgradio kralj Hvalimir još u X vijeku, ali nije naveo izvor. Taj njegov navod glasi:56
Preko Neretve vodi kod Konjica kameni most na deset stupa,57 o kojemu se govori da ga je sagradio neki kralj Hvalimir još u 10. stoljeću.
Prvi autor, koji je opovrgao navode o tome da su kameni most u Konjicu sagradili Rimljani ili kralj Hvalimir, odnosno da je kameni most uopće i postojao do dolaska Osmanlija, bio je češki historičar i flolog Konstantin Jireček. On je 1879. godine zabilježio slijedeće:58
Uopšte, većina kamenih mostova u Bosni i Hercegovini, za koje mnogi i danas misle da su rimski, sagrađeni su u tursko doba. Most kod Višegrada sagradio je 1577. Mehmed-paša Sokolović, onaj u Konjicu Ahmed-paša Sokolović…
Kao što se iz ovih navoda vidi, Jireček nije naveo izvor iz kojega je preuzeo podatak o Ahmed-paši Sokoloviću59 kao graditelju kamenog mosta u Konjicu, niti je naveo godinu u kojoj je most izgrađen. Jireček je iznio tačan podatak o tome da je most sagrađen u vrijeme osmanske vladavine, ali novi, opet netačan, podatak o graditelju mosta.
Pošto je Jireček bio izuzetan autoritet među historičarima, podatak o Ahmed-paši Sokoloviću kao graditelju mosta od njega su počeli preuzimati svi pisci koji su o mostu pisali. Prvi među njima bio je austrijski novinar i putopisac Henrih Rener (Henrich Renner). On je kroz Bosnu i Hercegovinu putovao u dva navrata i o tome 1896. godine objavio putopis na njemačkom,60 koji je krajem XIX vijeka preveden i na hrvatski jezik.61/ 62 I on je naveo legendu po kojoj je, prema navodima hrišćana, graditelj mosta kralj Hvalimir sa kraja VII
vijeka. Rener se od ovoga predanja ogradio i stao na stanovište da bi ispravnije bilo prihvatiti mišljenje Turaka prema kojemu je most sagradio vezir Ahmed-paša Sokolović 1715. godine.63 Ovo predanje o Ahmed-paši Sokoloviću kao graditelju konjičkog kamenog mosta prihvatio je i R. Mihel (Michel), oslanjajući se na Renerove navode i napisao slijedeće:64
Ako bi se o nastanku mosta vjerovalo hrišćanskom predanju, moralo bi se taj datum do u VII stoljeće povratiti. No turski su izvori ovdje vjerodostojni koji kao utemeljitelja označavaju Ahmed-pašu Sokolovića i kao vrijeme nastanka 1715. godinu.
Od Jirečeka i Austrijanaca, podatak o Ahmed-paši Sokoloviću kao graditelju mosta počeli su prihvatati i naši historičari kulturne baštine i drugi pisci. Prvi je to učinio Alija Nametak, koji je iznio predanje prema kojemu je graditelj mosta bio Ahmed-paša Sokolović kad je pošao da pokori Šćepana Kosaču.65 Kao izuzetno obrazovan čovjek i izvanredan poznavalac bosanskohercegovačke kulturne baštine, Nametak je znao da Osmanlije u vrijeme osvajanja Hercegovine (od jula 1465. do sredine decembra 1481. godine)66 nisu gradili nikakve mostove, jer su bili zaokupljeni borbama sa Hercegovcima u zaposjedanju njihove zemlje i učvršćenjem svoje vlasti na zaposjednutim područjima.67 Jiričekov navod o Ahmed-paši Sokoloviću kao ktitoru mosta, prihvatio je i Kasim Gujić.68
U Kalendaru Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu Bošnjak za 1894. godinu navedeno je da su kameni most u Konjicu sagradili Rimljani ili slavenski kraljevi, ali da se može reći da je barem sadašnja građevina mosta podignuta u doba vladavine turskih sultana, novih graditelja mostova.69 Neshvatljivo je kako se ovakva greška mogla potkrasti poslovično pedantnim Austrijancima. Ovo tim prije što su već do 1885. godine, kada je osnovano Muzejsko društvo Bosne i Hercegovine, odnosno do 1888. godine, kada je osnovan Zemaljski muzej u Sarajevu, već bila obavljena brojna arheološka istraživanja i prikupljeni
važni podaci iz kulturne historije Bosne i Hercegovine. I, što je posebno važno, na mostu je bio natpis o godini njegove gradnje, pa je pravo čudo kako od arheologa i historičara umjetnosti nije bio zapažen.
Osim ovih, ima i navoda u literaturi70 da je kameni most u Konjicu sagradio Mehmed-paša Sokolović.71 Mehmed-paša je umro 1579, a most je sagrađen tek 1682. godine, odnosno 103 godine kasnije.
Godine 1929. Nikola Stanojević je u svojoj Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj naveo da je kameni most u Konjicu sagrađen u XVIII vijeku,72 a za taj svoj navod nije naveo nikakvo uporište niti je o njemu dao bilo kakvo objašnjenje.
Sve ovo što je navedeno oko godine gradnje mosta i njegovog mogućeg ktitora, može se pripisati nedostatku vjerodostojnih podataka. A u takvim slučajevima, uvijek do izražaja nastaju pretpostavke koje su plod bujne mašte.
Prijelomni trenutak na putu utvrđivanja godine gradnje mosta desio se dvadesetih godina prošlog vijeka. Tada je u Konjicu boravio Mehmedi Enver Kadić, hroničar bosanskohercegovačkih događanja. On je u svoju Hroniku unio brojne podatke iz historije Konjica, a među njima kao najvažniji i natpis (tarih) na mostu o godini njegove gradnje. Taj natpis glasi:73
Sene 1093. (Godine 1682)74
Most je, dakle, izgrađen u vrijeme vladavine sultana Mehmeda IV, koji je vladao u periodu 1648-1687. Ovo otkriće potvrdio je i Alija Nametak, koji se i sam uvjerio u njegovo postojanje prilikom boravka u Konjicu 1939. godine. On je, međutim, bez ikakvih opipljivih protudokaza pretpostavio da se navedena godina odnosi na obnovu, a ne na gradnju mosta.75 Godinu dana kasnije Kasim Gujić je također potvrdio postojanje natpisa na mostu o godini njegove gradnje, ali je ispravno stao na stanovište da se radi o godini njegove
gradnje a ne obnove.76 U studiji o starim mostovima u Bosni i Hercegovini, koja je objavljena 1959. godine, Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović prihvatili su kao tačnu godinu gradnje mosta, koja se nalazila na natpisu (tarihu).77 Oni će, kao što će se vidjeti kasnije, jednom neutemeljenom tvrdnjom, ovo dovesti u pitanje. Međutim, kao što će se kasnije vidjeti, u fermanu sultana Mehmeda IV iz 1096. hidžretske, odnosno 1684/1685, godine po julijanskom kalendaru, navedeno je da se u Konjicu nalazi novosagrađeni most, jer je razlika između vremena izdavanja fermana i vremena izgradnje mosta iznosila svega dvije ili tri godine. Prema tome, nije više bilo nikakvog razloga za dalja istraživanja godine gradnje kamenog mosta u Konjicu.
Otkriće o godini gradnje mosta kao da je otvorilo put početku istraživanja i o stvarnom ktitoru mosta. Prvi podatak o stvarnom ktitoru mosta, ali u vidu predanja, objavio je Husein Đogo 1935. godine.78 Predanje mu je saopštio kazivač Ahmet-aga Hadžizukić,79 a ono je glasilo da je ktitor mosta u Konjicu bio Haseći80 Ali-aga, visoki dužnosnik na carskom dvoru u Carigradu (Istanbulu).81 Ovo predanje od Đoge je preuzeo Alija Nametak i saopštio ga 1939. godine, ali mu nije pridao nikakvo posebno značenje.82 Predanje o Haseći Ali-agi, koji je pokopan na Buni ili u Blagaju, kao graditelju mosta nisu prihvatili Kasim Gujić, a zatim Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović.
Kasim Gujić je naveo da mu ta priča izgleda nevjerovatnom i to je ovako obrazložio:83
Upravo je nemoguće da je taj Hasećija zakladnik ćuprije, jer sve lijepe turske ćuprije gradili su većinom carevi (sultana) ili veziri.
Gujićevo obrazloženje izgleda nerazumnim, jer su mu zacijelo bili poznati graditelji brojnih izvanredno lijepih mostova u Bosni i Hercegovini, kojima na teritoriji bivšeg Bosanskog kraljevstva, izuzev donekle mostarskog Starog mosta,84 ktitori nisu sultani, iako neki od njih nose nazive carski (Careva ćuprija u Sarajevu),85 dok je samo jedan vezir bio ktitor: to je bio veliki vezir: Mehmed-paša Sokolović, ktitor mosta na Drini u Višegradu. Ktitori ostalih značajnijih kamenih mostova bili su visoki dužnosnici osmanske uprave,86 a najmanje su ih gradili sultani i veliki veziri. Zato se samo jedan most naziva carskim (Careva ćuprija u Sarajevu) i jedan vezirskim (most Mehmed-paše Sokolovića preko Drine u Višegradu), za drugo predanje o mogućem ktitoru mosta saznalo se tek 1961. godine. Te godine Vojislav Bogićević je objavio memoare Mehmedi Faika Alagića iz Konjica, u kojima je izneseno predanje ovoga dužnosnika osmanske uprave koje je čuo od svoga oca Mehmeda, prema kojemu ktitor kamenog mosta u Konjicu bio Haseći Ali-aga, visoki dužnosnik u Carigradu (Istanbulu), koji je bio rodom iz Blagaja.87 Time je potvrđeno kazivanje Ahmet-age Hadžizukića Huseinu Đogi, a ujedno navodi Kasima Gujića prema kojemu bi ktitor mogao biti u vezi sa Blagajem.
U već navedenoj studiji o starim mostovima u Bosni i Hercegovini, Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović iznijeli su potpuno nove podatke o mogućem graditelju mosta. Prema ovim autorima, most je sagrađen po nalogu velikog
vezira Ahmed-paše Ćuprilića (Kuprillu-oglu)88 ili nekog njemu podređenog vezira (drugog ili trećeg o.p.), koji je samo u predanju imenovan kao Ahmed-paša Sokolović, a da je Haseći Ali-aga (od njih imenovan kao Alaga o.p.) bio samo njegov nadzornik (nazir) kod gradnje mosta. O tome autori kažu slijedeće:89
…a pošto je sigurno da vezir nije dolazio na gradilište, moguće je da je njegov zastupnik ličnost za legendu o Alagi Hasećiću.90
Ne znam kako se ovaj previd desio ovoj dvojici vrhunskih poznavalaca islamske arhitekture i kulturne baštine uopće, tim prije što su prije toga navoda prihvatili kao tačnu onu godinu gradnje mosta (1073, odnosno 1682), koja je bila navedena na natpisu (tarihu). Vjerovatno im je promaklo da usporede tu godinu sa godinom vezirovanja i smrti Ahmed-paše Ćuprilića (1676. godine). Lahko bi zaključili da ovaj vezir nikako nije mogao biti ktitor mosta, jer je umro šest godina prije gradnje mosta. Pri tome treba imati u vidu i činjenicu da je gradnja objekta bila nastavljena nakon smrti ktitora, ali samo pod uslovom da je započeta za njihovog života i da su za tu svrhu već bila uvakufjena sredstva.91
Dileme oko imena Haseći Ali-age kao ktitora kamenog mosta trajalo je sve do 1976. godine. Tada je Alija Bejtić objavio tekst carskog berata u kojemu je navedeno da je ktitor kamenog mosta u Konjicu Haseći Ali-aga.92 Godine 1979. Hivzija Hasandedić je objavio carski ferman u kojemu je također kao ktitor kamenog mosta naveden Haseći Ali-aga.93 Vjerodostojnost navoda bila je potvrđena priloženim faksimilom fermana. Budući je godina izdavanja fermana koji je naveo Hasandedić starija od one koju je za carski berat naveo Bejtić, dva ću navoda izložiti tim redom a ne redom njihovog objavljivanja.
Spomenik koji je pronašao Hivzija Hasandedić predstavlja ferman sultana Mehmeda IV od hidžretske 1096, odnosno 1684/1685. godine po julijanskom kalendaru. U fermanu je sadržan odgovor sultana stanovnicima sela Glavatičevo koji su tražili da se opravi postojeći drveni most na rijeci Neretvi u Glavatičevu ili da se izgradi novi. Pretpostavljajući, valjda, da se radi o mjestima koja se nalaze u neposrednoj blizini na istoj rijeci, sultan je odbio taj zahtjev i to obrazložio na slijedeći način:94
… Pošto se sada u kasabi Belgraddžik nalazi jedan novosagrađeni most, koji je sagradio Haseći Ali-aga, drugi most nije potreban.
Ovim je dobijena zvanična potvrda o tačnosti navoda u predanjima koje je Huseinu Đogi prenio Ahmet-aga Hadžizukić, odnosno Mehmedi Faiku Alagiću njegov otac Mehmed, prema kojima je ktitor mosta Haseći Ali-aga. Također je potvrđeno da se u Konjicu radi o novosagrađenom mostu, jer su od izgradnje mosta (1682) do izdavanja carskog fermana (1684/1685) prošle svega dvije ili tri godine. To znači da je i natpis na mostu o godini njegove izgradnje vjerodostojan i da u to više ne može biti nikakve sumnje. Navod o Haseći Ali-agi kao ktitoru kamenog mosta zvanično je potvrđen i u beratu sultana Abdul-Hamida (vladao u periodu 1773-1789. godine)95 sa datumom od 4. šabana 1189. po hidžri, odnosno od 10. oktobra 1775. godine po julijanskom kalendaru. Berat se odnosi na imenovanje novog upravitelja (mutevellije) vakufa Haseći Ali-age u Konjicu. Ta zabilješka iz berata nalazi se u Ruznamče defteru iz 1186. hidžretske, odnosno 1772/1773. godine po julijanskom kalendaru, a doslovno glasi:96
Haseći Ali-aga je podigao (bena eyeldi) most u kasabi Konjice a za održavanje mosta zavještao je (uvakufo) kahvanu (kahve-hane) i dva dućana, mjesto upravitelja (mutevellye) toga vakufa je prazno, a postoji potreba da se popuni, pa je na prijedlog kadijskog naiba Alije, na dužnost postavljen Ibrahim-halifa.
Ovaj pisani spomenik, koji je nastao ravno devet desetljeća nakon prvog, samo je potvrdio da se zaista radi o Haseći Ali-agi kao ktitoru koji je p o d i g a o (bena eyeldi) kameni most u Konjicu, ali isto tako i da je postojao njegov vakuf iz čijih se prihoda most održavao.
Prema tome, danas su nam poznate tri ključne činjenice o kamenom mostu u Konjicu: prva, da je izgrađen 1093. hidžretske, odnosno 1682. godine po julijanskom kalendaru i, druga, da je njegov ktitor Haseći Ali-aga97 i, treća, da je postojao Haseći Ali-agin vakuf iz čijih se prihoda most održavao.
Tehnički opis
Tehnički opis mosta preuzeo sam iz rada Džemala Čelića 98 pod naslovom: Urbana struktura i arhitektura Konjica.99
Most je bio postavljen na šest blago prelomljenih svodova, oslonjenih na pet temeljnih kamenih stubova i dva priobalna podzida. Stubovi, koji se i danas vide,100 svojim karakterističnim detaljima svjedoče o majstoru koji je dobro poznavao ustaljene forme najboljih ostvarenja ove vrste i ovoga vremena. Široki su 3 m (sa neznatnim odstupanjima), izduženi u pravcu vodotoka za širinu mosta (5,25 m), a potom završeni prema uzvodnoj strani istaknutim trouglastim branikom, a prema nizvodnoj poligonalnim kontraforom. Rasponi svodova koje su nosili, kretali su se između 6,72 i 13,56 m, a njihova visina iznad ljetnog vodostaja rijeke bila je 4,30 do 8,70 m. Svodovi mosta počinjali su približno na polovini visine stuba na blago naglašenom ritmu povećavali
od otvora do otvora s jedne strane prema sredini. Čeoni zidovi mosta imali su blagi preko svodova, čime je bila naglašena plastična linija svodova. Povećanje raspona i visine lukova prema sredini, uobičajeno je za osmansku mostogradnju toga vremena, a bilo je, vjerovatno, potrebno da se objekti zaštite od tzv. katastrofalnih voda. To je, međutim, rezultiralo usponom s obje strane prelomom nivelete nad središnjim stubom. Staza na mostu ocrtavala se na fasadama istaknutim proflnim vijencem, na kome se dizao korkaluk-ograda od vertikalno učvršćenih kamenih ploča. Središnji stub je sa uzvodne strane bio plastično razrađen, tako da se iznad njega dio čeonog zida u dva stepena isticao iz osnovne mase i na taj način stvarao astak u vidu plitkog balkona gradnje. Ukupna dužina mosta ispod priobalnih podzida iznosila je 80,78 m, a sa prilazima s jedne i druge obale Neretve kojih stotinu metara. Most je bio zidan od precizno izrađenih kamenih kvadera, koji su u donjem dijelu, približno do visine viših vodostaja, bili od bijelog, dobro obrađenog krečnjaka, dok su gornji dijelovi bili od lijepo klesane sedre.101 Zaključni kameni svodovi bili su također od krečnjaka.102
x x x
S obzirom na osobenosti kamenog mosta u Konjicu, bio sam duboko uvjeren da je to jedini most toga tipa gradnje na prostoru južnoslavenskih zemalja, pa i u čitavom Osmanskom carstvu. Ali su me dva saznanja u to razuvjerila. Prvo saznanje bilo je otkriće crteža mosta koji je na vlas bio isti kao i konjički u Putopisu Evlije Čelebije kod opisa šeher Užica. Most je sagrađen 1073. godine po Hidžri, odnosno 1627/1628. godine po julijanskom kalendaru. To je značilo da postoji i drugi takav most, koji je zacijelo projektovao isti arhitekt (neimar).103 I sam se Čelebija zadivio ljepotom mosta, pa je o njemu zapisao sve podatke do kojih je mogao doći. Most je sagradio užički uglednik Mehmed-beg Kasapčić, pa je nosio naziv po njegovom prezimenu: Kasapčića most (ćuprija). Natpis (tarih) na mostu je glasio:104
Mehmed-beg se približio milosti Tvorca Svijet se ispuni njegovim krasnim imenom Vidjevši u upotrebi, reče mu datum-molitvenik: Da divnu li ćupriju sagradismo-blagoslovi je Bože.
1037. (1627/1628).
Drugo saznanje došlo je upravo u vrijeme dok sam pisao ovaj tekst o kojemu sam razgovarao sa jednom saradnicom Orijentalnog instituta u Sarajevu. Rekla mi je da je njen rahmetli otac prije Drugog svjetskog rata boravio nekim poslom u Albaniji i da je kupio razglednicu na kojoj je bilo neko mjesto u kojem se nalazio kameni most isti kao što je bio i konjički. Ovu je razglednicu uputio u Sarajevo, ali se ona u međuvremenu od preko pola vijeka negdje zaturila. Nastojat ću da lokaciju mosta naknadno utvrdim i pribavim njegov crtež ili fotografju.
Rušenje mosta
Most su narušili105 Nijemci 3. marta 1945. godine, sa namjerom da spriječe prodor jedinica JA prema Sarajevu. Iz razgovora sa sada već rahmetli Ibrahim efendijom Hadžizukićem, trgovcem koji je radnju imao u čaršiji, preko puta mosta na lijevoj obali Neretve, saznao sam da je on bio posljednji Konjičanin koji je preko mosta prešao na lijevu obalu Neretve oko 17 sati. Kad je stigao do tzv. Okuke u Donjem Polju, gdje je imao svoju kuću, čuo je snažnu detonaciju: stari kameni most u Konjicu bio je narušen.106 Nedavno sam saznao da se među posljednjim pješacima koji su prešli konjički most neposredno pred njegovo rušenje bio i Salih-Salko Fejzagić, koji je iz Ložionice, gdje je obavljao dužnost blagajnika, pošao kući možda samo nešto prije Ibrahim efendije Hadžizukića. Ostatak mosta minirale su jedinice XXIX hercegovačke udarne divizije, kojom je komandovao general-major Vlado Šegrt. Postojalo je više tehničkih rješenja, koja nisu zahtijevala potpuno urušavanje mosta.107 Ali, nije bilo dobre volje nego, naprotiv, zle namjere. Valjda je trebalo porušiti sve što je tursko.
Tako je nakon 263 godine svoga postojanja nestalo amblema Konjica
Fus note:
37/ Današnje gradsko naselje Konjic nastalo je objedinjavanjem kasabe Nereteva (Konjic) i Konjic (Belgraddžik) 1865. godine.
38/ O ovome vakifu, koji je bio rodom iz Mostara, gdje je sagradio džamiju na Balinovcu, pisano je u većem broju radova, posebno u onima kojima je autor Hivzija Hasandedić: Kulturno-historijski spomenici u Mostaru iz turskog doba, Prilozi za orijentalnu flologiju (POF) X-XI (1960- 1961), Sarajevo, 1961, 149-177 (odštampano i kao separat).
39/ Izvorni tekst ove vakufname nalazi se u zbirci izvornih vakufnama koju posjeduje Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu a upisana je pod brojem 168.
40/ Čelebi, Ev.: Putopis, Sarajevo, 1959, 470.
41/ Prevodilac Čelebijinog Putopisa Hazim Šabanović pokušao je opovrgnuti ovaj Čelebijin navod
bez ikakvih čvrstih dokaza i ustvrdio da je tada u Konjicu bio kameni most i to je ovako objasnio:
Čudno da Čelebija spominje drveni most kada je tada u Konjicu m o r a l a, (spac. J.M.) biti
kamena ćuprija (strana 470, bilješka 67). Kameni most u Konjicu sagrađen je tek 1682. godine
odnosno 36 godina nakon Čelebijinog proputovanja kroz Konjic. Osim toga, Čelebiji se nikako
ne bi moglo desiti da od drvenog vidi kameni most. Budući se radilo o izuzetno lijepom mostu
on bi ga zacijelo do pojedinosti opisao i zabilježio tekst tariha koji je bio na njemu. To je učinio
za most blizanac u šeher Užicu, koji je 1627. godine sagradio Mehmed-beg Kasapčić.
42/ Nakon izgradnje Repovačke džamije, Mesdžid je ustupljen ženama i nazvan Djevojačka
džamija. Narušena je prilikom narušavanja kamenog mosta u martu mjesecu 1945, a do temelja
porušena tokom 1946. godine.
43/ Kadić, M.E.: Hronika (rukopis), knjiga I V, Sarajevo, 1926. (zavještanje u GHB). Rukopis
je 1998. godine štampan kao knjiga u dva dijela.
44/ Gujić, K.: Najljepši turski mostovi u Bosni i Hercegovini, Gajret (GAJ) X V, 1934, 11; 241.
45/ U današnjem dijelu Konjica koji se zove Prkanj (tur. Oprkanj), postojala je još 1585. godine
Sulejman-begova mahala i u njoj islamska bogomolja, (Opširni popis Hercegovačkog sandžaka
iz 933. hidžretske, odnosno 1585, godine po gregorijanskom kalendaru, koji nosi oznaku TKKA,
TD No. 484-8 i 485-7), za koju se sa pisanih spomenika, koji su nastali nakon toga, pouzdano
zna da je nosila naziv Sulejman-pašina džamija i da joj je on bio hair-sahibija.
46/ Nametak, A.: Islamski spomenici kulture u Hercegovini i Crnoj Gori, Kalendar Narodne
uzdanice (KNU) za 1940. godinu, VIII, Sarajevo, 1939, 112-130.
47/ Hasandedić, H.: Nekoliko novih podataka o kamenom mostu u Konjicu, MOST (MO), V,
1978, 19-20;117-121.
48/ Ferman se nalazi u zbirci Acta turcarum Arhiva Hercegovačke franjevačke provincije u
Mostaru (AHFP), pod oznakom IV/294. Pronašao ga je Hivzija Hasandedić među brojnim
pisanim spomenicima iz perioda osmanske vladavine i njegov faksimil uvrstio u već navedeni
rad. Nekoliko novih podataka o kamenom mostu u Konjicu, n.dj., strana 118. Odatle je za
potrebe ovoga rada i preuzet.
49/ Dio ostataka ovoga mosta nalazio se u Neretvi sve do pred Drugi svjetski rat. Među njima
su bili i neki drveni potpornji u vidu debljih kolaca. Sjećam se dobro da smo se, plivajući kao
djeca niz Neretvu, za njih hvatali.
50/ Luccari, G.: Copioso ristretto degli annali di Ragusa, Ragusa 179,15. 51/ Luccari je, vjerovatno, mislio na Hvalimira, koji je prema popu Dukljaninu bio jedan od četverice sinova kralja Jugemira (Predmira), a vladao je u oblasti Zete u XII vijeku (Šišić,F.: Ljetopis popa Dukljanina, Beograd-Zagreb, 1928, 327).
52/ Ovaj je putopisac doživljaje sa svoga putovanja po Bosni i Hercegovini 1875. godine opisao u dvije knjige, koje su prevedene na bosanski jezik i objavljene u Sarajevu: Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875, 1965. i Ilirska pisma iz Bosne, Sarajevo, 1967. 53/ Evans je sa brda Vrtaljica nacrtao one dijelove kasabe Konjic koji su sa toga mjesta mogli vidjeti.
54/ Evans, Dž.: Kroz Bosnu i Hercegovinu, n.dj. 252-253.
55/ Bosna u XI vijeku nije imala svoga bana. Prvi poznati banovi su iz XII vijeka: Borić (1153-1178), a zatim Kulin (1180-1203), a uopće nije imala bana koji se zvao Nikola.
56/ Klaić, Vj.: Povijest Bosne, Knjiga III (Zemljopis), Zagreb, 1878, 200.
57/ Kameni most je prolazio kroz središte Konjica a ne kod Konjica i nije imao deset nego
šest stubova (kula).
58/ Jireček, K.: Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, n.dj., 133 i
134, bilješka 298.
59/ Među pripadnicima roda Sokolovića bilo je dosta paša i dva velika vezira, ali nije zabilježen
nijedan sa imenom Ahmed. O tome vidjeti u radovima Safvet-bega Bašagića: Znameniti Hrvati
Bošnjaci i Hercegovci, Zagreb, 1931. i Kratka uputa u povijest Bosne i Hercegovine (od g.
1463-1850), Sarajevo, 1910; Inalcik, H.: Istorija osmanskog carstva, Beograd, 1957.
60/ Renner, J.: Que und Quark durch Bosnien und Herzegovina, Wien, 1896.
61/ Renner, J.: Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, Srijemska Mitrovica, 1898.
62/ N.dj., 279.
63/ Isto.
64/ Michel, R.: Alte Brucken in Bosnien und Herzegovina, Fahrten in Reichleandem, Wien, 1912.
65/ Nametak, A.: Karađoz-beg i njegovo doba, Novi Behar (NB) VII (1933-1934), 1934, 3-4; 41.
66/ Ispravnim se može prihvatiti stanovište onih historičara koji zagovaraju da se datum predaje
tzv. Donje tvrđave u (Herceg) Novom 14. decembra 1481. godine, koju je potpisao herceg
Vlatko i toga dana napustio Novi. Tzv. Gornju tvrđavu držali su Mađari, koji su se postepeno
povlačili iz nje od kraja januara 1482. godine.
67/ Kamene mostove na teritoriji bivšeg Bosanskog kraljevstva, Osmanlije su počeli graditi
tek u XVI vijeku.
68/ Gujić, K.: Konjic u prošlosti i sadašnjosti, Novi list (NL) III, 1943, 682;4.
69/ Kalendar Bošnjak za 1894. godinu, Sarajevo, 1983.
70/ Džumhur, Z.: Od Konjica do Počitelja, Mostar, 1959.
71/ Mehmed-paša Sokolović bio je hrišćanin imenom Bajo, iz milja nazvan Bajica, a otac mu
se zvao Dmitar (koji je kasnije prešao na islam i uzeo ime Džemaludin-beg i postao upravitelj
njegovih vakufa), rođen u selu Sokolovići kod Višegrada oko 1505. godine. Kao veliki vezir
(predsjednik središnje vlade Osmanskog carstva) obnašao je tri sultana. Poznat je kao graditelj
višegradskog kamenog mosta (1577) i obnovitelj Pećke patrijaršije (1447). Smatrajući da je
on kriv za napade na njihov red i ubistvo šejha i osnivača ovoga reda Hamzu Olovčića iz sela
Sudići kod Zvornika, osvetili su mu se ubistvom 1579. godine.
72/ Stojanović, N.: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knjiga II, Beograd, 1929, 413.
73/ Kadić, M.E.: Hronika (rukopis), knjiga I V, n.dj.
74/ Hidžretska 1093. godina počinje 1. muharrema a završava 30. zul-hidždže, odnosno 10.
januara a završava 30. decembra 1682. godine po gregorijanskom kalendaru.
75/ Nametak, A.: Spomenici islamske kulture u Hercegovini i Crnoj Gori, n.dj.
76/ Gujić, K.: Najljepši turski mostovi u Bosni i Hercegovini, n.dj. 241. 77/ Čelić, Dž., Mujezinović, M.: Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1960, 180. 78/ Husein Đogo je u dva navrata bio učitelj u konjičkoj Narodnoj osnovnoj školi: 1904. i 1910. godine. U slobodno vrijeme bilježio je sve važnije događaje u konjičkom kraju, predanja, anegdote i dr. i objavio ih u radu: Prilozi za povijest Konjica i Gornje Hercegovine, Novi behar (NB) VIII (1934-1935), 1935, 11-12;176-177 i 13;217-220.
79/ Hadžizukići su jedna od najstarijih konjičkih muslimaskih porodica, a prezime su dobili po svome rodonačelniku hadži Zulfkaru zvanom hadži Zuki. Svoje su timare imali u konjičkoj župi (Glavatičevo) i u dolini rijeke Trešanice na potezu od Bradine do Orahovice (danas Podorašac). Po hadži Zuki je selo Trbeznik preimenovano u Zukiće. Hadžizukići se spominju i u pjesmi o smrti čuvenog hajdučkog harambaše Mijata Tomića u XVII vijeku.
80/ Alija Bejtić se potrudio da pronađe i protumači značenje riječi h a s e ć i. Prema onome što je mogao utvrditi, hasećija je komandant jedne orte (tabora ili bataljona) janjičarskog korpusa (odžaka) na carskom dvoru ili u središtima beglerbegluka (ejaleta, vilajeta). Janjičarski korpus na carskom dvoru imao je četiri orte (14, 49, 66 i 67). Komandant orte nosio je titulu age. Iz punog naziva Haseći Ali-aga da se zaključiti da je bio komandant jedne orte. To je bio visoki položaj na carskom dvoru, a osoba koja ju je obavljala, uživala je posebno sultanovo povjerenje. Četvorica hasećija bili su neposredni sultanovi zaštitnici: dvojica su jahala sa njegove desne a dvojica sa lijeve strane (Bejtić, A.: Ko je podigao konjičku ćupriju, Pregled (PRE) XLVII, 1976, 7-8; 847 (upor. odrednica haseki je napisao J.N. Uzunčaršinli u Islam ansiklopedici, sv. 5, Istanbul, 1964, 338). Jedna od najstarijih džamija u Sarajevu, koja je podignuta 1477. godine, nosila je naziv po Haseći Hatun, koja je možda bila supruga nekog hasećije. 81/ Đogo, H.: Prilozi za povijest Konjica i Gornje Hercegovine, n.dj. 13;217. 82/ Nametak, A.: Kulturni spomenci Turske u Hercegovini i Crnoj Gori,.n.dj.
83/ Gujić, K.: Najljepši mostovi u Bosni i Hercegovini, n.dj. 241.
84/ Stari most u Mostaru izgrađen je 1577. godine državnim sredstvima na poticaj sultana
Sulejmana I Zakonodavca, ali on nije naveden kao ktitor, a most ne nosi ni opći naziv Careva
ćuprija, a ni po ovome sultanu.
85/ Ktitor Careve ćuprije u Sarajevu, podigao je Gazi Husrev (u tri navrata sandžak-beg
Bosanskog sandžaka: 1521-1525, 1526-1533. i 1536-1541) i posvetio caru (sultanu) Sulejmanu
I Zakonodavcu (vladao u periodu 1520-1566. godine). O tome vidjeti u knjizi Behije Zlatar:
Zlatno doba Sarajeva, Sarajevo, 1996.
86/ Kozija ćuprija, Most na žepi, Arslanagića most kod Trebinja, Šeher-ćehajina ćuprija u
Sarajevu, Most Mustafa-paše Skenderpašića na Skenderiji, Kasapčića most u šeher Užicu i dr.).
Ovi su mostovi poslužili kao motivi na seriji posebnih izdanja poštanskih maraka koje je na
temu Stari mostovi u Bosni i Hercegovini izdalo JPTT Bosne i Hercegovine 1998. godine.
87/ Bogićević, Voj.: Povijest jedne porodice (Memoari Mehmedi Faika Alagića iz Konjica),
Spomenik SANU CX, 1961, Razred III, 47-82 (objavljena i kao separat).
88/ Ćuprilići su porodica albanskog porijekla (Koprululer), čiji su pripadnici Osmanskom carstvu dali nekoliko državnika u XVII i XVIII vijeku. Među njima je najpoznatiji Ahmed-pašin otac Mehmed-paša, koji je postao znamenit po svojim upravnim reformama i temeljenju biblioteke u Carigradu (Istanbulu) koja nosi ime Koprili. Na dužnosti velikog vezira, Ahmed-paša je nastavio provoditi očeve upravne reforme (Natuknica o Ćuprilićima u Općoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, treće izdanje, Zagreb, 1997, sveska 2;227). 89/ Čelić, Dž., Mujezinović, M.: Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, n.dj., 180. 90/ U već navedenom radu Alija Bejtić je napomenuo da vojno zvanje haseći stoji ispred imena i da se u turskom jeziku piše velikim početnim slovom. U Bosni i Hercegovini ima dosta porodica koje nose prezime Hasečić, ali je ono, vjerovatno, nastalo od deminutiva Hase izvornog imena Hasan. 91/ Poznat je slučaj izgradnje Gazi Husrev-begove džamije, jer je ktitor umro prije njenog završetka. Gradnja je nastavljena i završena nakon njegove smrti iz sredstava koje je već bio uvakufo za tu namjenu. Gradnju je završio njegov bivši rob, prvi sandžakbeg Kliškog sandžaka, a nakon mirovine upravitelj (mutevellija) Gazi Husrev-begovih vakufa Murat-beg Tardić, rođeni Šibenčanin.
92/ Bejtić, A.: Koje podigao konjičku ćupriju, Pregled (PRE), XLVII, 1976, 7-8;847-852. 93/ Hasandedić, H.: Nekoliko novih podataka o kamenom mostu u Konjicu, n.dj
94/ N.dj., 118.
95/ Izvorni oblik berata nalazi se u Arhivu Generalne direkcije vakufa u Carigradu (Istanbulu),
Ruznamče defter No. 1171, 214, a njegova fotokopija nalazi se u Zbirci osmanskih dokumenata
Orijentalnog instituta u Sarajevu (OIS) pod brojem 36-315. U prijevodu na bosanski jezik
objavio ga je Alija Bjetić u već navedenom radu, strana 852.
96/ Bejtić, A.: Ko je podigao kamenu ćupriju u Konjicu, n.dj., 849.
97/ Iz brojnih radova Hivzije Hasandedića o kulturnoj historiji Hercegovine i Sidžila blagajskog kadije, moglo se utvrditi da Haseći Ali-aga potjecao iz ugledne blagajske porodice Kolaković, da je u Blagaju imao svoj vakuf i da mu je sin Mehmed bio kadija Blagajskog kadiluka. 98/ Rahmetli Džemal Čelić bio je redovni profesor Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu i dugogodišnji direktor bivšeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture i okoliša i jedan od najobrazovanijih bosanskohercegovačkih intelektualaca. Posebna oblast njegovog zanimanja bila je arhitektura profanih i sakralnih objekata islamske arhitekture sagrađenih u Bosni i Hercegovini u vrijeme osmanske vladavine. Posebnu oblast njegovog zanimanja predstavljali su stari mostovi, među kojima je kameni most u Konjicu zauzimao posebno mjesto. Uložio je veliki napor ne samo u očuvanju naše kulturne baštine, nego i u obilježavanju značajnih godišnjica iz naše kulturne historije. Pa i pored toga, odbijen je kao kandidat za prijem u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, isto onako kako su odbijeni i brojni drugi u svijetu poznati naučni radnici, jer je bila praksa da se umjesto njih biraju njihovi bivši studenti i saradnici. Time mu je učinjena velika nepravda, s kojom se do kraja života nije mogao pomiriti. Na dženazi se okupilo mnoštvo poštovalaca njegovog djela, koji su mu time prećutno htjeli zahvaliti na svemu što je učinio za našu kulturu. Kad je imam na mezaru završio dženazu-namaz i upitao džemat Hoćemo li mu halaliti, svi su to jednoglasno potvrdili sa uobičajenim odgovorom Hoćemo. A trebao nas je upitati, onako kako je to lijepo za drugog bosanskohercegovačkog naučnog velikana, čija je kandidatura za Akademiju nauka i umjetnosti BiH također odbijena, rekao njegov veliki prijatelj, poštovalac i biograf prof. dr Ivo Šmalcelj: A hoće li on nama oprostiti. Hvala mu za sve što nam je u naslijeđe ostavio i lahka mu bila njegova voljena zemlja bosanska.
99/ Tekst je ugrađen kao autorski prilog u knjizi Jusufa Mulića: Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine (1463-1878), II dio, Konjic, 200l. 232. 100/ Ovi stubovi i danas služe kao potpornji mostu koji je preko njih presvođen.
101/ Majdan ove sedre i kamenolom nalazi se u blizini Konjica.
102/ Opširniji tehnički podaci o mostu nalaze se u slijedećim radovima: Čelić, Dž.., Mujezinović, M.: Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, n.dj. i Čelić, Dž.: Mostovi u Hercegovini, Most (MO) III, 1976, 7;81-102. Dosta tehničkih podataka o mostu dao je i Kasim Gujić u radu: Najljepši turski mostovi u Bosni i Hercegovinis n.dj.
103/ Svakako ću uložiti napor da utvrdim njegovo ime. 104/ Čelebi, Ev.: Putopis, n.dj. 470.
105/ Ovo narušili posebno naglašavam radi toga što je od mina (mislim da su bile omanje neeksplodirane avionske bombe) izbijen jedan dio konstrukcije mosta između druge i treće kule idući sa lijeve na desnu obalu Neretve. Preko mosta su prostranom sofom mogli preći pješaci. Postoje autentični snimci narušenog mosta, koje je snimio neki partizanski fotograf. One se nalaze na kratkometražnom flmu o konjičkom kamenom mostu, koji je snimio jedan od konjičkih kinoamatera. Poznato mi je da je flm sačuvan, ali meni, pod raznim izgovorima, nije ustupljeno da iz flma izvadim snimak mosta u narušenom stanju.
106/ I ja se vrlo dobro sjećam toga događaja. Bilo je dosta porodica u podrumu kuće Mehmed-Ali efendije Hadžića, koja je služila kao sklonište, kad se negdje između 17 i 19 sati začula strašna eksplozija i osjetila detonacija. Ubrzo nakon toga neko je donio vijest da je srušen kameni most. Svi prisutni su briznuli u plač.
107/ Među njih spadaju: povezivanje konstrukcije jakim čeličnim ili drvenim potpornjima, vezanje pontonskog mosta za kule koje nisu bile porušene i dr.
dr. Jusuf Mulić:
DVIJE ZNAČAJNE GODIŠNJICE GRADA KONJICA:
620 GODINA PRVOG ZVANIČNOG POMENA GRADA I 320
GODINA OD IZGRADNJE BIVŠEG KAMENOG MOSTA
Časopis Hercegovina br 15 i 16, 2003.g.