Ova porodica se prozvala tako po svom pradjedu Hasanu koji je živio do iza 1835 g. Taj Hasan se zvao Jašarbegović po sviome ocu Jašaru. Kako se preživao Jašar, nije poznato. Priča se da je ovaj Hasanaga (Hasaga) bio vrlo bistar i duhovit čovjek. Obično se navodi ova zgoda: Vezir u Travniku je držao divan na kojem je bio i ovaj Hasaga. Kao neznatan- spahija, pn, je sjedio podno dvorane u kojoj se vijećalo. Raspravljalo se o nekim važnim pitanjima. Naš Hasaga je uzeo živog učešća u debati, dok su oni što su sjedili u pročelju šutjeli. Vezir oduševljen njegovim umjesnim primjedbama i mudrim sugestijama, pozva prvake da se razmaknu i da naprave mjesta Hasagi, s primjedbom, da pametnom nije mjesto za vratima, što je ovima bilo vrlo neugodno.
U posjedu ove porodice našao se berat datiran 1 jula 1622 g. kojim, se Džaferu dodjeluje 2.735 akči timara sela Kanine u nahiji Neretvi, i ferman od g. 1623 kojim se popisivaču Aliji zapovijeda da na njeg upiše njegov vlastiti čifluk koji se nalazio u selu-Crni Vrh u istoj nahiji. Jedan čifluk koji se nalazio u ovom; selu držali su Hasagići od pamtivijeka pa do najnovijeg doba. Ovi posjedi dokazuju da je spomenuti Džafer prvi po imenu poznati predak iste porodice.
Ispod tugre spomenutog berata drugom rukom je napisano:
(»Poslije njegove smrti dat je njegovu sinu Ahmedu 1626 g. Berat (prispio) 1631 god.«). Međutim, ovaj potonji berat nije pronađen, niti se iz isprava vidi da su Džaferovi potomci bilo kad držali spomenuti timar. Oni su držali dio timara sela Plavuz u nahiji Neretvi u iznosu od 3.000 akči sve do ukinuća i likvidacije timarsko-spa-hiske ustanove.
Spomenuti Ahmed, umro je oko g. 1827. Tim povodom teskerom Osman-paše iste godine je njegov timar prenesen na njegova sina Omera. Međutim iz kasnijih isprava ove porodice vidi se da je Omer imao brata Mehmeda koji je s njim napola držao isti timar, iako se nigdje ne spominje kako je do tog došlo.
Teskerom od 12 avgusta 1738, koju je izdao Hekim-oglu Ali-paša na polju Tomina, konstatuje se da su ova dvojica braće nestali kod odbrane Ozije 1736 g. zbog čega se njihovi timari u selu Plavuz prenose na sinove Husejina i Jašara. Međutim, Mehmed se živ povratio kući (nije poznato kada). Živio je još 30 godina, a umro oko godine 1768. Tim povodom je dio timara koji je on uživao prenesen na sinove mu Huseina i Mahmuda teskerom Silahdar Mehmed-paše od 30 novembra 17.68 godine.
Prema hudžetu sarajevskog suda od 25 novembra 1774 umro je spomenuti Husein na carskoj- vojni u Ruščuku. Iza sebe je ostavio sinove Ahmeda naseljenog u selu Rakovici, tuzlanskog kadiluka, te Mustafu i Mehmeda, naseljene u »kasabi« Seonici.
Ahmed je prodao svome stricu, spomenutom Mahmudu, od svog dijela mulk i mirije nekretnina koje su se nalazile u selima Seonici, Obrinovcu, Višnjevicama, Podhumu, Gostovićima, Trebedniću (Cerići) i Crnom Vrhu i Trusini sve za 200 groša i šaku fulusa i ujedno se odrekao svog; dijela timara u selu Plavuz.
Godine 1809 Mahmudu su dodijeljeni i dijelovi timara spomenute Ahmedove braće (Mustafe i Mehmeda) teskerom Ibrahim Hilmi-paše povodom njihove smrti.
Mahmud je umro 1813 godine. Tim povodom njegov dio spomenutog timara prenesen je na sina mu Mehmeda teskerom Gazi Ali-paše (datirano iste godine). Ovaj Mehmed je doživio ukinuće i likvidaciju timarske ustanove.
Kako je već istaknuto, Hasaga je živio do iza 1835 g. Nije poznato kada je umro niti na koga je prenesen njegov dio timara. To isto nije poznato ni za njegova brata Omera. U nekoliko tapunama koje su izdate u prvoj polovini XIX vijeka spominje se spahija Halil kao držalac dijela timara u selu Plavuz. U jednom aktu istog doba spominje se i neki buljukbaša Ibrahim kao član porodice Hasa-gića. Vjerovatno da su im ova dvojica potomci.
Interesantno je napomenuti da su neki članovi porodice Hasagića pri kraju timarsko-spahiske ustanove izdavali svoje dijelove timara u zakup. To je učinio spomenuti Mahmud za god. 1810, 1811 i 1812, a Hasaga za godinu 1813 i 1814.
Na kraju ističem kao važno da je ova porodica iako s malim timarskim prihodima nastojala da u svakom pogledu dolično reprezentuje svoj stalež. Između ostalog ona je do u najnovije doba držala otvoren konak u kome su putnici mogli naći besplatno prenoćište i hranu za sebe i za konja — tri dana. Da bi mogla podmirivati troškove i očuvati se da ne padne u bijedu, ona se trudila da sakupi što više zemljišnog posjeda i da ga počifluči. Tako ju je agrarna reforma 1919. godine zatekla sa višim agrarnim posjedom negoli što su ga imale susjedne feudalne porodice.
Na osnovu spisa Derviša Buturovića za web Medžlisa priredio Esad Bajić