Danas, kada se nalazimo u vremenu tehnologije, sekularizma i ubrzanog načina življenja, pesimizam je postao odlika ne samo za pojedinaca, već i za zajednice, pa čak i za čitave narode, tako da danas možemo govoriti o čitavim pesimističkim narodima kojih je nažalost, sve više.
Poznato je više definicija pesimizma, ali većina ljudi koja se bavila ovom problematikom smatra da je ova definicija najprihvatljivija: Mračni i negativni pogled na svijet. Treba naglasiti da pesimizam često prerasta u depresiju, jer depresija ustvari predstavlja pojačan pesimizam.
Šta je dovelo do ovakvog stanja? Šta je uzrok da ljudi ne vjeruju više u bolje sutra, da se više ne pouzdaju u Uzvišenog Boga? Zašto se ljudi danas zatvaraju u svoje kuće i stanove, praveći od njih hermetički zatvorene kutije tako da godinama žive na jednom mjestu, a ne znaju ni ko živi u stanu do njih ili kuće do njih? Zašto se ljudi povlače u sebe i ne ostvaruju nikakve ili skoro nikakve komunikacijske odnose sa svojim dugogodišnjim prijateljima, svojom rodbinom, pa čak i sa svojom djecom i roditeljima, tako da se sastaju sa njima samo na dženazama (sahranama), vjenčanjima, rođenjima i velikim nesrećama?
Iako izgleda da na ovo sve nema odgovora, da ovome nema uzroka, jer se to, kako kažu, desilo samo od sebe, to nije tačno. Uzroci su poznati i muslimani treba da ih znaju. Mi muslimani, a pogotovo mi muslimani BIH, moramo biti svjesni da je glavni uzrok svega ovoga slabost vjere (imana) i pouzdanja (tevekkula) u Uzvišenog Allaha, Koji je jedini na koga se čovjek uvijek može osloniti, Koji je uvijek tu da pomogne, jedini Koji prima dove i jedini Koji čovjeku daje nafaku.
Allah, dž.š., na četrdesetak mjesta u Kur`anu podstiče na optimizam, tj. pouzdanje, oslanjanje i vjeru u Njega, Uzvišenog Allaha, a upozorava na pogubnost pesimizma, tj. nepouzdanja i neoslanjanja na Njega i Njegovu pomoć.
i u Allaha se pouzdaj, Allah je zaštitinik dovoljan! (El-Ahzab, 3)
Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allah neka se pouzdaju vjernici! (Alu Imran, 160 )
Allahov miljenik, Muhammed, s.a.v.s., je takođe podsticao na optimizam pa čak i u najtežim situacijama. Primjer za to je bitka na Hendeku.
Muslimani su kopali hendek (kanal) oko Medine i naišli na ogroman kamen kojeg nisu mogli razbiti, te su pozvali Muhammeda, s.a.v.s. On je došao i kada je prvi put udario reče: “Allahu ekber, dati su mi ključevi Šama! Tako mi Allaha, sada vidim njegove crvene palate!” Kada je udario drugi put reče: ” Allahu ekber, dati su mi ključevi Perzije! Tako mi Allaha, sada vidim bijelu palatu Medaina!” Kada je udario treći puta reče: ” Allahu ekber, dati su miključevi Jemena! Tako mi Allaha, sa ovog mog mjesta vidim vrata San‘aa!”
Možete li samo zamisliti tu situaciju? Ispred Medine će uskoro biti vojska od 10000 neprijatelja, čiji je broj veći od broja njenih stanovnika. Jevrejsko pleme Benu Kurejza unutar Medine predstavlja opasnost za muslimane iznutra. Muslimanima prijeti opasnost i od licemjera među njihovim redovima, predvođenih Abdullahom ibn Selulom ibn Ubejjom. Štaviše, muslimani su umorni, gladni, žedni, a Poslanik, s.a.v.s., im govori, kako će osvoji ne samo susjedni Jemen, već i bizantijski Šam i cijelu Perziju i oni u to vjeruju. To bi bilo isto kao kad bi danas neko rekao Afganistancima da će osvojiti SAD i Kinu i oni u to povjerovali. Pa zar ima bolji primjer za optimizam od ovog? U trenucima kada se očekuje i od najvećeg idealiste da bude pesimista, muslimani su pokazali visok nivo optimizma.
Naši ispravni prethodnici, nadahnuti Kur´anom i Sunnetom, nikada nisu gubili pouzdanje u Uzvišenog Allaha. Bez obzira na situaciju oni su ostajali optimisti.
Zar bi Halid ibn Velid, r.a., osvojio zapadni i centralni Irak i pobjedio Bizantijce u veličanstvenoj Bici na Jermuku, gdje je
40 000 muslimana do nogu potuklo 150 000 Bizantijaca da je on i da su oni bili pesimisti? Da li bi Sad ibn Vekas, r.a., zajedno sa 30 000 muslimana u Bici na Kadisiji porazio 120 000 Perzijanaca? Bi li muslimani pobijedili u Bici na Bedru da su bili pesimisti? Da li bi Ebu Bekr, r.a, pobijedio odmetnike da se nije pouzdao u Uzvišenog? Koliko bi uspjeha imale mutezilije da je Ahmed ibn Hanbel prihvatio stav da je Kur´an stvoren?
Zanimljiva je jedna pripovjetka Alije Nametka, našeg poznatog pisca, nastala po uzoru na istinit događaj, kao i sve ostale Nametkove pripovjetke, koja oslikava kakvo je bilo duhovno i mentalno stanje dobrog Bošnje krajem XIX stoljeća i do iza sredine XX stoljeća.
Ako Bog da, prvom zgodom. Čim se ovo malo smiri, a zemlja se očisti od dušmana, treba opet zapregnuti rukave pa zemlju raditi, a kuću kućiti. Još nisam svoje svršio. Treba ono unučeta na noge podići, a ja se još ne odričem nade da ću od srca imati poroda.
– Pa čovječe, sedamdeset ti je godina.
– Jedna manje,ali to ništa ne smeta. Nije meni do mladenačke obijesti, nego do krova, jer pod onim krovom se na hiljade puta spominje Allah, pa zar sad vlah ondje uz on ognjište sramoti moje stare, koji su ga sve do mene znali čuvati. A džamija u selu! Bog zna šta su pogani od nje uradili, ali ćemo mi opet očistiti i u njoj se kupiti, da Mu šapućemo svoje molbe, da Mu iskažemo svoja nadanja, da na nas obrati Svoj pogled, da opet dođemo u stanje da je napunimo od mihraba do vrata, da napunimo hajat i dvorište, pa i čitavo selo, sve, sve. (Travka zaboravka, pripvojetka Za obraz )
Nakon svega ovoga, očigledno da je pesimizam bolest savremenog doba i da su za nju jedini efikasani lijekovi pouzdanje i vjera u Veličanstvenog Boga. I za kraj ne bi bilo na odmet spomenuti dovu Muhammeda, s.a.v.s., kojom je on podučio ashabe, a time i sve muslimane kako da se izliječe od pesimizma: Allahumme la hajre illa hajruke ve la tajre illa tajruke ve la ilahe gajruke (Allahu moj, nema dobra osim Tvoga dovra, niti optimizma osim Tvoga optimizma, i nema boga osim Tebe).
(Objavljeno prvobitno u: Misak, br. 46, godina XII/XIII, maj 2009)
