Informacije o džematu:
Džemat repovačke džamije u Konjicu do izgradnje Nove gradske džamije sačinjavala naselja: Luka, Repovica, Trešanica, Ovčari, Centar, Suhi Do, Pleha. Nakon što je formiran džemat Nove gradske džamije u Konjicu iz džemata Repovake džamije izuzeta su naselja Trešanica, Luka i Donje Selo od kojih je formiran novi džemat Gradske džamije u koju je po njenom proklanjavanju kao imam postavljen i dotadašnji imam Repovačke džamije hafiz Ruhid ef. Nezir. Njegovim prelaskom u Gradsku džamiju za imama Repovačke džamije postavljen je Almir ef. Hondo. Od početka 2018. godine na mjesto imama Repovačke džamije došao je Enes ef. Alić, dotadašnji imam džemata Podorašac.
O Repovačkoj džamiji:
Prema predanju, Repovačka džamija smatra se najstarijom džamijom u gradu Konjicu.
Godine 1983. Hivzija Hasandedić je u svom radu o hercegovačkim vakufima i vakifima naveo da je Repovačku džamiju 1579. godine sagradio Hudaverdi Mehmed-čauš Bosna, a da on potječe iz begovske porodice Repovac.[1]
Fehim Nametak u svom radu Kulturni razvoj Konjica za vrijeme osmanske vlasti, koji je objavio 1991. godine, navodi da je Repovačka džamija sagrađena 1574. godine.
Nejasnoće u vezi s vremenom gradnje i vakifom Repovačke džamije izaziva vakufnama koja se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, napisana između 24. augusta i 22. septembra 1579. godine, čiji je donator (hair-sahibija) bio Muhamed (Mehmed) beg sin Alijin, poznat kao Hudaverdi Mehmed-čauš. On je za izdržavanje u vakufnami neimenovane džamije uvakufio 140.000 srebrenih dirhema u prisutnosti mutevelije Alije, sina Mustafina i 26 uglednih ljudi iz Konjica. Vakufnamu je registrovao kadija za Brod i Sarajevo Bali, sin Jusufov. Iz vakufname se vidi da je to bila veoma bogata zadužbina, čiji su se prihodi obnavljali, a iz njih se održavala džamija i druge obaveze naznačene u vakufnami.
Većina autora koja je pisala o historijatu konjičkih džamija povezivala je ovu vakufnamu s Repovačkom džamijom, koja zbog tog mišljenja i nosi ime „Repovačka“ (jer se navodi da je vakif iz porodice Repovac, po kojima se naselje Podlisje prozvalo Repovci).
Dr. Mulić je osporio ovu tvrdnju, navodeći da ta vakufnama nikako ne može pripadati Repovačkoj džamiji. U knjizi „Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva“, opisujući Repovačku džamiju, navodi da je ona sagrađena 1565. godine[2], a izvor nalazi u zabilješci o Sidžilu sarajevskog kadije iz 1565/66. godine, u kojem se kaže:
„Završena je gradnja džamije u kasabi Neretva. Po časnom odobrenju sultana, džamiju je podigao Mustafa, sin Alija, koji je postavljen za njenog imama i hatiba.“
On za spomenutu vakufnamu smatra da je vakufnama Čaršijske, Junuz-čauševe džamije koja se nalaz na lijevoj obali Neretve.
No, 1967. godine Derviš Buturović je na osnovu ovog sidžila sarajevskog kadije kojeg dr. Mulić navodi kao izvor za godinu gradnje Repovačke džamije, tvrdio da se radi o godini gradnje Djevojačke džamije a ne Repovačke. Tako da bi godina gradnje Repovačke džamije bila 1579. kako i navodi vakufnama, budući da je jedino dr. Mulić, od svih autora, osporio pripadnost ove vakufname Repovačkoj džamiji. Repovačka džamija je treći vjerski objekat sagrađen na desnoj obali Neretve. Prvi je najvjerovatnije sagrađen Mesdžid Ahmeta Tabanice. U ligaturi Kliškog deftera za 1537. godinu, spominje se islamski vjerski objekat u Konjicu. Kao vakif ovog mesdžida/džamije navodi se Ahmed Tabanica (ili Tajica, teško je precizno utvrditi čitanje ovog imena) Ovaj objekat odavno ne postoji, prema mojim saznanjima što se tiče potvrđenih historijskih izvora najstariji je islamski vjerski objekat u Konjicu. Neke predaje navode da se navedeni Ahmed bavio preradom kože te da je sagradio mesdžid za svoje radnike kako ne bi uznemiravali (svojim mirisom) klanjače u “drugoj” džamiji. Kojoj nisam (još) našao izvore. Brdo iznad Konjica je po nekim predajama dobilo ime po ovom vakifu ili mjestu gdje se nalazilo “njegovo preduzeće” Tabanica-Tajica kao “vrh iznad Tajice – Vrh Tajice – Vrtaljica. Drug objekat je bio Djevojačka džamija:
OPIS
Repovačka džamija u Konjicu pripada tipu jednoprostornih džamija pokrivenih četverovodnim krovom, s natkrivenim trijemom i kamenom munarom prislonjenoj na lijevoj strani od ulaza.
Džamijski harem je na jednom dijelu ograđen kamenim, a na drugom betonskim zidom. Postoje dva ulaza u harem džamije – na sjeveroistočnoj i sjeverozapadnoj strani. Na sjevernom dijelu harema smješten je manji zidani objekt abdesthane, novije izrade.
Vanjske dimenzije džamijskog objekta bez sofa iznose oko 10,55 x 11,16 metara. Zidovi su kameni i njihova debljina u prosjeku iznosi 75 cm. Malterisani su iznutra i izvana produžno – cementnim malterom i bojeni bijelim krečom. Džamija je pokrivena četverovodnim krovom. Pokrov je izrađen od kamenih ploča, a krovna konstrukcija je drvena.
Unutrašnjost džamije čini jednoprostorni molitveni prostor pravokutne osnove sa stranicama dimenzija 9,05 x 9,66 m. Na sredini molitvenog prostora nalazi se drveni stub dimenzija 23 x 19 cm na koji se oslanja drvena greda približno istih dimenzija koja ide od zida do zida u pravcu sjeverozapad-jugoistok i oslanja se na zidove. Okomito na glavnu gredu na razmaku od 50 cm su oslonjene stropne grede manjih profila preko kojih je izrađen pokrov od drvenih dasaka. Visina od poda do stropa iznosi 5,5 m.
Na sjeverozapadnoj strani objekta nalazi se trijem s kamenim sofama dimenzija 13,34 x 4,48 metara, s prolazom prema ulaznim vratima širine 2,18 metara. Od nivoa terena sofe su podignute u prosjeku za 60 cm. Sofe su natkrivene trovodnim krovom koji je izrađen od drvene krovne konstrukcije, a prekriven je kamenim pločama. Trijem je oslonjen na 11 drvenih stupova dimenzija 12 x 12 cm koje imaju kamenu bazu. Stupovi su međusobno povezani drvenom gredom kao i s objektom džamije. Unutrašnja strana krova prema sofama je izrađena od daščanih letvica. Izvorno, pod Repovačke džamije bio je izrađen od kamenih ploča, a 1924. godine kamene ploče su zamijenjene drvenim podom.
Mihrab je jednostavno profiliran, bez naglašene dekoracije, samo se u gornjem dijelu nalaze pločice s natpisima iz Kur’ana. Širina mihraba iznosi približno 192 cm, a sastoji se od polukružne mihrabske niše čiji prečnik iznosi 96 cm. Njegova visina iznosi oko 308 cm. Mihrabska niša je sa tri strane uokvirena kamenim ramom koji je, u odnosu na ravan džamijskog zida, izvučen za 30 cm. Njegova širina iznosi oko 25 cm, a visina oko 360 cm. Mahfil i minber su novije izrade.
Minber se nalazi desno od mihraba, a svojom dužom stranom je prislonjen na jugozapadni zid džamije. Dimenzije minbera su 80 x 307 cm, a visina približno 6,15 m. Izrađen je od drveta i sastoji se od ulaznog dijela koji čini masivni ram, stepenište i baldahin s piramidalnim krovom. Stepenište se sastoji od 10-12 stepenika s podestom ili pijedestalom na vrhu. S obje strane minberskog stepeništa nalazi se visoka drvena ograda s dekoracijom – izrađenim duborezom. S bočnih strana stepenište je zatvoreno.
Mahfil Repovačke džamije zauzima cijeli prostor sjeverozapadnog zida, iznad ulaznih vrata s isturenim mjestom za mujezina. Drvene je konstrukcije i oslonjen je na dva pravokutna drvena stupa dimenzija oko 15 x 15 cm. Dimenzije mahfila iznose 9,66 x 2,70 m. Pod mahfila je daščani i nalazi se na visini od 2 m. Ograda mahfila je drvena i njena visina iznosi približno 85 cm. Okomita komunikacija do mahfila je ostvarena preko uskih zavojitih stepenika munare. Na džamiji se nalazi ukupno 13 drvenih prozora, raspoređenih na sve četiri strane objekta, koji su postavljeni u dva nivoa. U donjem nivou objekta nalazi se sedam dvokrilnih prozora, a na gornjem šest, raspoređenih tako da se na svakoj strani nalaze po četiri prozora, osim na sjeverozapadnoj strani gdje se nalazi jedan pravokutni prozor. Prozori su pravokutni u donjem dijelu, a na vrhu su završeni prelomljenim lukom. Izrađeni su od drveta i bojeni prirodnom zaštitnom bojom. Dimenzije ovih prozora iznose oko 110 x 210 cm. Svi prozori donjeg nivoa imaju demire izrađene od kovanog željeza. Prozori gornjeg nivoa izrađeni su od drveta u devet polja i završavaju se prelomljenim lukom. Njihove dimenzije iznose 90 x 144 cm. Postavljeni su u istim okomitim osovinama kao i prozori prvog nivoa. Na vanjskoj zidnoj plohi sjeverozapadnog zida, na visini iznad pravokutnog prozora smještene su niše s prelomljenim lukom.
Portaldžamije je jednostavan, izvučen u odnosu na sjeverozapadni zid oko 20 cm. Portal se sastoji od punih hrastovih dvokrilnih vrata koja su pravokutnog oblika i ukrašena floralnim i geometrijskim duborezom. Njihova širina iznosi približno 1,45 m, a visina 1,90 m.
Munara je deseterostrana, kamena, prigrađena lijevo od ulaza u džamiju[3], uz njen sjeveroistočni zid. Munara je relativno niska – oko 19 m. Građena je od kamena sedre, malterisana i bojena bijelom bojom. Šerefe je izrađeno od kamenih ploča. U munaru se ulazi iz molitvenog dijela prostora džamije na dijelu ispod mahfila. U unutrašnjosti munare je postavljeno kameno spiralno stepenište kojim se dolazi do mahfila i šerefe. Baza munare je pravokutne osnove dimenzija 2,2 m. Prijelaz s baze na tijelo munare je izveden u vidu trapezoidne prizme na kome se nalazi kameni vijenac. Tijelo munare ima poligonalnu osnovu (deseterostrana) čija je širina u donjem dijelu 175 cm, a u gornjem 171 cm. Ograda šerefe je kamena, bez dekoracije, visine 90 cm. Krov munare je u obliku kupe i prekriven je bakrenim limom (izvorno olovnim). Na vrhu munare je alem, izrađen od bakra.
Harem uz Repovačku džamiju. Oko Repovačke džamije se nalazi prostrani harem u kojem su nekad bili mezari s nišanima. Prema usmenom kazivanju, tu su bili ukopani Zulfi hodža i Mehmed-beg, sinovi Alijini. Većina nišana je uništena. Ostao je samo jedan, jednostavne izrade, bez natpisa, za koji se pretpostavlja da je donesen s druge lokacije. Harem džamije je ograđen na jednom dijelu kamenim zidom, a na drugom betonskim blokovima prosječne visine 1,5 m. Ovaj harem danas se koristi kao molitveni prostor za obavljanje dženaze namaza u gradu Konjicu.
Obnova. U periodu austrougarske vladavine objekt džamije je garnizon austrougarske vojske koristio kao skladište.
Godine 1924, nakon njene obnove i povratkom muslimanskog stanovništva na desnu obalu Neretve, džamija je ponovo služila vjernicima za molitvu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata 1943. godine Nijemci su džamiju pretvorili u skladište. Nakon Drugog svjetskog rata u džamiji je i dalje bilo smješteno skladište, a harem je pretvoren u stočnu pijacu.
Godine 1990. objekt je restauriran, nakon čega je Repovačka džamija dobila današnji izgled. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) krov džamije pogođen je nekoliko puta artiljerijskim projektilima kao i džamijski zidovi. Nakon završetka rata oštećenja na objektu su sanirana, izgrađen je krov iznad sofa, sagrađena abdesthana u dvorištu i ograđen harem.
[2] Mulić, J.: Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva, str. 159.
[3] Za izgradnju munare na lijevoj strani od ulaza u Repovačku džamiju, kao i za izgradnju džamije postoji legenda prema kojoj je Hudaverdi-beg nakon smrti žene Lejle i kćerke Jasmine naložio da se munara na Repovačkoj džamiji izgradi na lijevoj strani, strani srca, u znak ljubavi prema njima dvjema. („Kabes“ broj 5, str. 63.)
VAKUFNAMA HODAVERDIJE, SINA ALIJE
Sarajevo, redžepa 987 = 24. augusta – 22. septembra 1579.
Original:Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, br. 169.
Opis: Vakufnama je napisana na veoma tankom papiru koji se previja, na korektnom arapskom jeziku, sa manjim brojem grešaka.
Veličina: 135 x 21 cm.
Izdanja: Vakufnama nije do sad izdavana.
Prevod ovjere vakufname sarajevskog i brodskog kadije i muftije Jusufa
Sadržina ove časne isprave u skladu je s istinskim šerijatom pa sam donio odluku kojom potvrđujem njenu punovažnost i provođenje u pojedinostima i cjelini, mada su mi poznata razmimoilaženja koja postoje između najranijih šerijatsko-pravnih učenjaka, časnih mudžtehida u vezi s nekim pitanjima vezanim za uvakufljenje i striktno vodeći računa o propisima vezanim za proceduru o registraciji (uvakufijenja), kojih se treba pridržavati, po mišljenju
– ja, rob upućeni na Allaha uzvišenog, Jusuf, muftija i kadija u zaštićenom Saraju i Brodu, blagodareći Allahu!
(pečat)
(Ubogi Bali, sin Jusufov)
Prevod ovjere kadije Nurudina u kadiluku Neretva:
Pošto sam se upoznao sa sadržinom ove šerijatske listine i utvrdio da je sačinjena na propisan način, osnažio sam je i stavio svoj potpis
– ja, ubogi Nurudin, sin Džaferov, kadija u Neretvi
(pečat nečitak)
Prevod ovjere vojnog kasama Redžepa za područje vilajeta Bosna:
Pošto mi je pokazana ova dragocjena isprava, utvrdio sam da je u saglasnosti sa istinskim šerijatom i u skladu s osnovnim odredbama i propisanim uvjetima o uvakufljenju, pa sam je osnažio i stavio svoj pečat, a onda proveo u život, nakon što sam prethodno striktno vodio računa o svim momentima kojih se treba pridržavati u vezi sa uvakufljenjem, koje propisuju najraniji šerijatsko-pravni učenjaci.
Ovu klauzulu je napisao ubogi Redžep, sin Mustafin, vojni kasam, u vilajetu Bosna i područjima koja joj pripadaju – Neka im se obadvojici oprosti!
(pečat nečitak)
Prevod vakufname
Svaka hvala Allahu, koji zna skrivene tajne, koji razotkriva mračnjaštvo nasilja svjetlom vjerovjesničkog šerijata, koji razjašnjava šerijatske odredbe uzvišenim dokazima i koji objašnjava što je vjerom dopušteno (halal), a što je vjerom zabranjeno (haram) ajetima uzvišenim, koji je potpomogao islam svojim vjerovjesnikom Muhamedom, najboljim među …….. – neka Allah izlijeva svoj blagoslov na nj i njegov rod, jutrom i večeri!
U ime Allaha, istinskog boga, kome su podređeni perčini poglavica, uz čije ime (ako se spominje) ne može doći ni do kakve štete ni na zemlji ni na nebu, onoga koji izlijeva neizmjerne, časovite ili trajne blagodati.
Ovo je valjana isprava, zasnovana na šerijatskim prancipima i institucijama, izričiti dokumenat, kojega se treba u svim elementima pridržavati, a njegova sadržina izražava i ukazuje da je dobrotvor i dobročinalac, ponos slavnih a štedrih, ponos uvijek sretnih, Hodaverdi, sin Alije(3), koji je poznat kao gulami šah Muhamed-beg, pošto je spoznao da je ovaj svijet prolazan, a drugi svijet trajan a da, sve što čovjek pojede, to uništi, a što obuče to pohaba, a što da u dobrotvorne svrhe to ga ovjekovječi(4) – to je uvakufio a izuzeo iz prometa – u iskrenoj namjeri a čistoj nakani da bi dobio nagradu veliku i bio kazne pošteđen njegove bolne na dan kad neće nikakvo blago, a ni sinovi biti od koristi samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti (5) dok je bio u zdravlju i mogao valjano raspolagati svojom imovinom i davati milostinju i poklone, (uvakufio je) iz svog čistog imetka i onoga što je pošteno dobio, svotu od stotinu četrdeset hiljada srebrenih dirhema, koji su u opticaju, od čega jednu polovinu, u iznosu od sedamdeset hiljada dirhema, predstavljala potvrda glavnice.
Pošto je tu svotu novca izdvojio i na stranu stavio od svoga imetka, predao ju je licu koje je postavio za muteveliju, u svrhu registracije, a to lice se zove Alija, sin Mustafe. Nakon toga, navedeni vakif je – neka ga Allah sačuva od ovozemnih nesreća – odredio da se naznačena svota novca daje na interes (murabeha) i da se koristi putem lica koja budu mutevelije, a na način kako je to određeno šerijatom, ali tako da svako davanje novca na interes bude uz jak zalog i sigurna jamca, odnosno uz jedno od to dvoje, već prema prilikama, s tim da se na svakih datih deset (dirhema) obračunava po jedan i po dirhem, stalno, a da (to obračunavanje) ne smije da bude veće, odnosno manje od određenog. Novac koji bude dobiven na taj način, u jednoj godini iznosiće dvadeset i jednu hiljadu dirhema.
Određeno je da se od toga daje kako slijedi:
– licu koje bude imam u džamiji, što ju je sagradio (vakif) u kasabi Konjic, po devet dirhema svakog dana;
– licu koje bude hatib po četiri dirhema;
– lucu koje bude vaiz, po šest dirhema;
– kajimu, po dva dirhema svakog dana;
– džabiji, po dva dirhema svakog dana;
– za svijeće i hasure, po dva dirhema svakog dana;
– za obavljanje devra, petkom, za pet lica, određeno je po dva dirhema svakog dana;
– za svako od pet lica koja svakodnevno budu učila po jedan džuz časnog Kur’ana, po jedan i po dirhem;
– starješini džuz-hana, po jedan dirhem svakog dana;
– za učenje ezana i tarifa, po sedam dirhema svakog dana;
– licu koje bude mutevelija, po šest dirhema svakog dana;
On je (također) odredio da se novac, što preostane nakon isplate pobrojanih funkcija, utroši za potrebe navedene džamije, već prema prilikama, a uz dobiveno mišljenje kadije o tome.
(Vakif je) isto tako odredio da (sve navedene funkcije), izuzev dužnosti mutevelije, obavljaju lica koja budu sposobna i dostojna da ih obavljaju, između njegovih najčestitijih sinova, s koljena na koljeno i iz generacije u generaciju, a onda njihovi oslobođeni robovi, a zatim njihovi sinovi i sinovi njihovih sinova do (njihovog) izumiranja, a tada da se ta stvar prepusti nahođenju kadije.
(Vakif) je odredio da izmjene i promjene (odredaba ove vakufname), kao i povećanje, odnosno smanjivanje (izvjesnih cifarskih vrijednosti u ovoj vakufnami (može vršiti) isključivo on sam dok je živ.
(Navedenu svotu novca vakif je uvakufio) valjano u skladu sa šerijatskim propisima i (postavio navedene odredbe) izričito pa se njih treba pridržavati.
Pošto su pitanja (koja su predmet ove vakufname) utvrđena na izloženi način, to je kadija – čiji se potpis nalazi na početku ove isprave, koji se nada da će (ovim) zadobiti zadovoljstvo svoga gospodara – donio odluku kojom se ustanovljuje valjanost ovoga uvakufljenja i odredaba koje su ovim utvrđene, kao i njegovo (izvršavanje) i regule koje zastupaju neki šerijatsko-pravni učenjaci o tretiranju ove vrste uvakufljenja na način na koji se tretiraju i ostala uvakufljenja.
Kad je spomenuto uvakufljenje bilo obavljeno, navedeni vakif je htio da odustane od izloženog uvakufljenja, držeći se mišljenja da uvakufljenje (novca) nije valjano kod najvećeg broja istaknutih šerijatskih pravnika, ali se navedeni mutevelija usprotivio tome. Tako su njih dvojica došli u međusobni spor i u vezi s tim obratili sa spomenutom kadiji, koji je izdao odluku o valjanosti toga uvakufljenja, shodno mišljenju što ga prenosi imam Al-Ansari neka ga milost Stvoritelja obaspe – od imam Zufera – neka mu se Allah uzvišeni smiluje – da je (po šerijatu) dozvoljeno uvakufljenje novca.
Nakon toga, vakif je (ponovo) htio da odustane od uvakufljenja, motivišući to (činjenicom) da (uvakufljenje novca) nije podobno prema mišljenju najvećeg šerijatsko-pravnog znalca(6), ali (ni ovoga puta) navedeni mutevelija nije pristao na to. Kad su se njih dvojica u ovom sporu obratili spomenutom kadiji – neka ga Allah obaspe svojim blagodatima – on je donio odluku da se može provesti navedeno uvakufljenje novca, kako u pojedinostima, tako i u cjelini shodno mišljenju dvojice uglednih, šerijatsko-pravnih znalaca(7) pa je navedeno uvakufljenje postalo valjano, izvršivo, registrovano, trajno zasnovano na jednoglasnom stavu svih vodećih šerijatskih pravnika, tako da ne može biti ničije vlasništvo, a niti može biti dato u vlasništvo, ne može se dati u poklon, a ni primiti kao poklon, ne može se dati u nasljedstvo, a ni naslijediti sve dok Allah ne bude naslijedio Zemlju i ono što je na njoj, a on je najbolji od onih koji nasljeđuju(8). Za to ko bude to izmijenio nakon što čuje, da je zabranjeno, grijeh za to snosiće oni koji to budu izmijenili, a Allah je sveznajući i sve čuje(9). Darežljivi Allah nagradiće vakifovo djelo.
To je napisano i o tome su priloženi dokazi mjeseca redžepa devetstotina osamdeset i sedme godine (po hidžri). (24. augusta 22. septembra 1579).
Svjedoci čina:
Ibrahim-beg, sin Abdurahmanov, gulami šah; mevlana Hasan-halifa, hatib; Osman, sin Huseinov, mujezin; Mustafa, mujezin; Ahmedčelebi, sin Ali-bega Dugalića; Hasan, sin Mustafe, mujezin, Emir šah-ćehaja, sin Jusufov; Nezir, sin Mustafe; Mustafa, sin Junusov, imam; Valija, sin Abdullahov, poznat pod imenom Ašik; hadži Bali, sin Ilijasov; Sulejman, sin Mustafe; Ruhan, sin Alije; Ahmed, sin Abdulganijev; Jahja, halifa u mektebu; Muhamed, sin hadži-Abdije, Pir Alija, sin Turhanov; Behram, sin Abdullahov; Osman, sin Emir šaha-ćehaje; Husein-beg, sin navedenog vakifa; Murat, sin Abdullahov; Mustafa-beg, sin navedenog vakifa; Muhamed-beg, sin navedenog vakifa i Džafer-ćehaja.
Aneks vakufnami:
Zatim je navedeni vakif uvakufio, izuzeo iz prometa i iz svoga najčistijeg imetka i onoga što je pošteno dobio, darivao novac u iznosu od hiljadu šest stotina i četrdeset srebrnih dirhema, koji su u opticaju za musalu(10), što ju je podigao vakifov brat Lutfi-hodža, sin umrlog Alije, u blizini kasabe Konjic. On je odredio da mutevelija ovoga vakufa bude isto lice koje bude mutevelija (gore) navedenih vakufa. (Također) je odredio da se (naznačeni novac) daje na interes u skladu sa šerijatskim propisima, a na način koji je izložen za ranije spomenute vakufe. On je (također) odredio da se novac što se bude dobivao od interesa, i to na datih svakih deset (dirhema) od te sume po dirhem i po, svagda, daje kako slijedi:
– licu koje bude vršilo dužnost hatiba na spomenutoj musali, na dva Bajrama, po dvadeset dirhema na Bajram;
– obojici mujezina po deset dirhema na Bajram;
– licu koje bude učilo kur’ansko poglavlje al-Mulk, uoči svakog petka, na grobu njegovog ranije spomenutog umrlog brata i za dušu njegovog brata po četrdeset i osam dirhema svake godine;
– na licu koje bude učilo kur’ansko poglavlje al-Mulk, na navedeni način na grobu supruge njegovog ranije spomenutog brata, kojoj je ime Šerifa, kći Alađoza, za njenu dušu, ista svota novca koja se daje ranije spomenutom licu, tako da ukupan iznos novca koji je fiksiran (kao nagrada) za učenje ta dva lica iznosi devedeset i šest dirhema.
Novac što bi preostao (nakon toga) od dobiti, od naznačene svote (vakif) je odredio da se utroši za popravak navedene musale.
Kadija je, nakon što je provjerio da li postoje (svi) uvjeti (potrebni) za valjano uvakufljenje, donio odluku kojom je osnažio valjanost uvakufljenja naznačene sume novca i njegovo provođenje, pa je odluka postala valjana i zasnovana na šerijatu, a onda ju je po šerijatu unio u sidžil. Tako je uvakufljenje postalo izvršivo i zasnovano na stavu svih vodećih šerijatskih pravnika i trajno, tako da je nedopustivo da se isto poslije toga iskrivljuje, anulira, mijenja ili, pak, da doživljava izmjene, ma u kojem vidu i ma iz kojeg razloga. Zato, onaj ko to bude izmijenio, a zna kako glasi, pa grijeh za to pada na one koji to mijenjaju; a Allah, zaista sve zna i sve čuje. (11) Darežljivi Allah nagradiće vakifovo djelo.
To je napisano i o tome su pridoneseni dokazi, mjeseca redžepa devetstotina i osamdeset i sedme godine( 24. VIII – 23. IX 1579).
Svjedoci čina: Gore spomenuti
(Vakufname Bosne i Hercegovine XV i XVI vijek, 1985., str. 187. – 192.)
3. Dosadašnja zakonska zaštita
U postupku koji je prethodio donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u spise o zaštiti dobra i utvrđeno je sljedeće:
Nemamo podatak da li je objekat bio pravno zaštićen.
Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine Repovačka džamija u Konjicu je evidentirana kao spomenik III. kategorije.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
Na Repovačkoj džamiji su vršene manje intervencije u nekoliko navrata, ali objekat nije imao bitne, dispozicijske izmjene.
U vrijeme austrougarske vladavine Islamska zajednica je iznajmila objekat džamije vlastima i oni su ga koristili kao skladište. Prva obnova je bila 1924. godine i nakon toga je služila svojoj svrsi. Tada je izvršena zamjena poda, skinute su kamene ploče i postavljen je drveni pod.
Za vrijeme drugog svjetskog rata od 1943. godine, Nijemci su koristili objekat džamije kao skladište. Repovačke džamija je bila u takvom stanju da dugo vremena nije mogla biti korištena kao molitveni prostor.
Godine 1986. izrađen je Projekat rekonstrukcije Repovačke džamije u Konjicu, koji je izradio Regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Mostar u septembru 1986. godine.
Projektom rekonstrukcije Repovačke džamije predviđeni su i urađeni sljedeći radovi:
– saniranje temelja džamije,
– popravak podne, stropne i krovne konstrukcije,
– izmjena dotrajalog krovnog pokrivača novim kamenim pločama,
– obijanje maltera sa vanjskih i unutrašnjih zidova i ponovno malterisanje,
– otvaranje zazidanih prozorskih otvora,
– ugradnja novih prozora i vrata,
– izrada novog mimbera,
– saniranje sofa,
– saniranje šerefe na munari.
Godine 1990. su završeni građevinski radovi na Repovačkoj džamiji i džamija je ponovo otvorena nakon dugog vremena.
U posljednjem ratu u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine, artiljerijskim projektilima je bio pogođen krov Repovačke džamije, tako da su osim krova bili oštećeni zidovi objekta i uništen enterijer džamije. Nakon rata oštećenja su otklonjena i objekat je renoviran.
5. Sadašnje stanje dobra
Uvidom na terenu kolovozu 2007. godine ustanovljeno je da je objekat Repovačke džamije građevinski u dobrom stanju.
6. Specifični rizici
Nema specifičnih rizika koji bi mogli ugroziti nacionalni spomenik.
