„Oni vjernici koji su se iselili i borili na Božijem putu i oni koji su im davali utočište i pomagali ih, to su uistinu pravi vjernici. Njima pripada oprost i plemenita opskrba“. (El – Enfal, 75)
„Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svim onima koji ih slijede čineći dobra djela, a oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh“. (Et-Tevbe, 100)
Pred nastupajuću novu 1443. hidžretsku godinu prisjećamo se hidžre, jedinstvenog događaja u povijesti islama koji se s pravom smatra prekretnicom u duhovnom i kulturno-civilizacijskom smislu stasanja i sazrijevanja muslimana. Hidžra, preseljenje muslimana iz Meke u Medinu, udahnula je novu snagu muslimanima, omogućivši im da u slobodi i kroz institucije uspostavljaju i oblikuju društvenu dimenziju duhovnih vrijednosti koje su u Meki usvojili kao svoje unutrašnje vjerovanje i ubjeđenje. Medinskom poveljom biće udareni temelji normativnom uređenju odnosa u multikonfesionalnoj medinskoj zajednici u kojoj su muslimani živjeli zajedno sa kršćanima i jevrejima.
Tek poslije hidžre duhovne vrijednosti muslimana postaju javno dobro. Pravda, solidarnost, tolerancija dobit će status javnog dobra, jer su njeni protagonisti bili slobodni i sigurni da javno i bez ograničenja ispoljavaju privrženost univerzalnim, svim ljudima zajedničkim vrlinama i vrijednostima. Moralne vrijednosti u svakom društvu predstavljaju nužne elemente kohezije zajednice, svojevrsno „društveno ljepilo“ koje ljude povezuje i drži na okupu. Nijedno društvo ne može normalno funkcionirati bez tog „društvenog ljepila“, jer nijedna zajednica ne može opstati, razvijati se i zadobiti povjerenje bez saosjećanja, bez povjerenja, bez osjećaja za socijalnu pravdu…
Hidžra je, uz sve spomenuto, iznjedrila i neprikosnoveni princip po kojem se neko djelo može okvalifikovati i vrjednovati kao ibadet. U hadisu Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s., ističe se prioritet čiste namjere pri odluci da se učini hidžra ukoliko muhadžir želi i očekuje nagradu obećanu onima koji napuštaju svoj dom i ognjište u ime Allaha džellešanuhu i Njegovog Poslanika Muhammeda, a.s.
„Zaista se djela cijene prema namjerama; i svakom čovjeku pripada ono što je naumio! Čija hidžra (preseljenje) bude radi Allaha i Poslanika, ta hidžra je u ime Allaha i Poslanika. A onaj čija hidžra bude radi ovosvijetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi oženiti, njegova hidžra je radi onoga zbog čega se preselio!“
Hadis o hidžri nam kazuje jednostavnu istinu: čovjek je jedino u području namjere potpuno slobodan. U samom djelu, činu, postupku – čovjek može djelovati pod prisilom ili u nuždi. S druge strane, u samom činu čovjek može imati drugačije namjere zašto radi neko djelo u odnosu na samo djelo koje javno pokazuje. Po učenju islama svako izvršavanje djela koje ide zatim da se javno pokaže i obzanani , a u čijem temelju nije iskrena i čista namjera, čovjeka izlaže opasnosti da podlegne „rijaluku“-pokazivanju. Rijaluk je jedna vrsta skivenog i prikrivenog širka. Pokazivanje pred drugima naših dobrih djela sadrži licemjerno uvjerenje da svoju skrivenu namjeru možemo zataškati, a samo djelo pokazati pred očima javnosti. U tom činu čovjek negira Boga kao Onoga koji zna vidljivo i nevidljivo, pojavno i sakriveno. Koliko je rijaluk u isto vrijeme težak, podmukao, zamaskiran i sofisticiran grijeh pokazuje kur’ansko upozorenje na munafičko obavljanje namaza. „Kada oni (munafici) ustaju da namaz obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pred svijetom pokazali, a Allaha gotovo da i ne spomenu.“ (En-Nisa 142.)
Muslimani su danas pred opasnošću da zamenare iskrenost i čistotu namjere. Društvene mreže nametnule su nam sindrom neprestanog gledanja i ocjenjivanja šta i kako drugi oko nas rade. Musliman je pozvan da propituje sam sebe, ne samo šta i kako radi, već zašto radi to što radi? Musliman je dužan neumorno postavljati pitanja sam sebi i na ta pitanja iskreno odgovarati: Zašto klanjam namaz? Zašto dajem dobrovoljne priloge? Zašto studiram? Zašto se ženim i udajem?
Učeni ljudi kažu da ihlasom (iskrenim i čistim namjerama) možemo promijeniti običaj (adet) u ibadet: Jedemo, pijemo, ženimo se i udajemo, radimo, kupujemo i prodajemo. Sve ovo postat će s čistotom i ljepotom iskrene namjere ibadetom. Kada, primjerice jedemo ne samo da utolimo glad, već i da ojačamo tijelo za ibadete i korisna, dobra djela – mi tada i dok jedemo činimo ibadet. Kada se lijepo i pristojno oblačimo kada izlazimo u javni prostor čineći to ne samo iz estetskih razloga, već s namjerom da se odazovemo Božijem pozivu da sakrijemo svoja stidna mjesta – i tada činimo ibadet. Kada odlazimo, na posao ne samo zbog vlastite ambicije i budućnosti, već da bi izdržavali svoju porodicu, uštedjeli novac za hadž i tada smo u stalnom ibadetu tamo gdje radimo.
Ihlas, okretanje namjere ka Alahu važan je čin u našem duhovnom stasanju i približavanju Stvoritelju naročito u ovom današnjem vremenu, jer sveprisutna digitalizacija i ekranizacija života potiče i popularizira prikazivanje i pokazivanje svega, pa čak i intimnosti i duhovnosti. Kao što tijelo bez duše nema nikakvu vrijednost, jednako tako i naša djela bez čiste namjere (ihlasa) nemaju nikakvu duhovnu vrijednost. Korisno i dobro djelo od dobrog djela u statusu ibadeta razlikuje čistota namjere. U hadisu kudsi stoji: „Ihlas je jedna od mojih tajni koju postavljam u srce koga volim od robova Mojih.“