„Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dokle neki od njih mole da im se oprosti.“ (El-Enfal, 3)
Poslije prvog učinjenog grijeha na Zemlji Adem a.s., i hazreti Hava obratili su se Milostivom Stvoritelju riječima istigfara. Zatražili su oprosta za grijeh znajući da su sami sebi nasilje počinili i nadajući se oprostu od Onoga koji je sam Sebi milost propisao. Bez nade da će im biti oprošteno Adem a.s. i hazreti Hava nisu mogli zamisliti svoju neizvjesnu budućnost.
,,Gospodaru naš, – rekoše oni – sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.“ (El-E’araf, 23)
Ako je istigfar bio oslonac, utjeha i nada vjerovjesnicima i odbranim robovima Božijim kako možemo izostaviti ijedan dan bez traženja oprosta od Svemilosnog Stvoritelja? Ako je istigfar bio izraz zahvalnosti Bogu Poslanika Muhammeda a.s., čime se to ljepšim i primjerenijim mi možemo zahvaliti Bogu na uputi na pravi put i neizmjernim drugim blagodatima? Poslanik Muhammed a.s. svome ummetu je ostavio u amanet: „O ljudi, tražite od Allaha oprosta i pokajte Mu se (tewbu činite). Ja oprost u svakom danu zatražim i po 100 puta.“
S istigfarom dolaze mnoga i ahiretska i ovosvjetska dobra i koristi čovjeku. Istigfar otključava vrata i riznice blagoslova do kojih se može doći samo izravnom Božijom pomoći i nadahnućem. Traženje oprosta od Boga je priznanje da Njemu dugujemo sve, jer On je Svemoćan i Sveznajući. Istigfarom svjedočimo da jedino Bog može olakšati naša stanja, otkloniti nedaće i iskušenja koja nas tište i da On mudro i pravedno upravlja svim svjetovima, stanjima i stvorenjima.
Bilježi se da je Ahmed ibn Hanbelu došao jedan čovjek i žalio se na sušu, spomenuvši da kiša nije dugo pala u njegovom mjestu, pa mu Ahmed ibn Hanbel reče: „Traži oprosta za grijehe.“ Nakon toga, došao mu je i drugi čovjek žaleći se na oskudicu, te i njemu Ahmed ibn Hanbel uputi isti savjet: „Traži oprosta za grijehe.“ Nedugo iza toga, dođe i treći čovjek, brižljivo se jadajući da mu je žena nerotkinja, a Ahmed ibn Hanbel ponovi isto što je prethodno rekao ovoj dvojici: „Traži oprosta za grijehe.“
Najzad, Ahmed ibn Hanbelu po savjet dođe i četvrti čovjek. Požali mu se da mu zemlja ne rađa, a Ahmed ibn Hanbel postupi kao i sa prethodnim nevoljnicima: Reče mu: ,,Čini istigfar, traži oprosta za grijehe.“ Prisutni koji su zadesili u blizini velikog učenjaka u čudu rekoše: ,,Zar svakome ko ti se na nešto potuži iste savjete daješ, svima i bez izuzetka govoriš: ‘Traži oprosta za grijehe?“ Ahmed ibn Hanbel na to im reče: „Zar nikada niste čitali Allahove ajete: „…i (Nuh je) govorio: ‘Tražite od Gospodara svoga oprost (estagfirullah) jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašće, i rijeke će vam dati.“ (Nuh, 10-12)
Istigfar čisti srce od licemjerja, karakter od oholosti, eho od umišljenosti. Što su ljudi čvršći i iskreniji u svome vjerovanju, oni su sve strožiji prema sebi. Takvi ljudi se manje oslanjaju na dobra djela koja su počinili, a više se plaše kazne Gospodara svjetova i skrušeno uzdaju u Božiju milost i oprost. Što su ljudi slabijeg vjerovanja i uvjerenja više su uvjereni u ispravnost vlastitog postupanja, manje se plaše kazne Gospodara, a na Božiju milost bezrezervno vjeruju kao da im ona bezuvjetno i neupitno pripada.
Ashab Božijeg Poslanika, Hanzala Allah bio zadovoljan s njim, znao je imena velikih licemjera koji nisu bili poznati ostalim ashabima, a s njima ga je upoznao Vjerovjesnik s.a.v.s. Hazreti Omer idući za Hanzalom, molio ga je: ,,Kunem te Allahom, Hanzala, reci mi da li sam ja među njima.“
Ako smo zadovoljni sobom i umišljamo da imamo posebno i zagarantovano mjesto kod Gospodara zanemarit ćemo istigfar, a zapast ćemo u nemar i neposlušnost. Istigfar nas podsjeća da koliko god Allah, Svemoćni, ima savršenstva, toliko ljudi imaju mahana i nedostataka za koje se neprestano trebaju preispitivati, koriti i kajati.