Historija Bošnjaka

Izdavač: Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Matični odbor, Sarajevo, 1997. god.

636 str.; 24 cm.

Historija Bošnjaka može se podijeliti u tri velika razdoblja: (1) doba feudalne bosanske države; (2) doba osmanske vladavine; (3) moderno doba, koje nastupa sa austorugarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas. Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje brojne međufaze, sa manje ili više izraženim različitim odlikama i karakteristikama u odnosu na opće sklonosti datih epoha bošnjačke povijesti. Počeci te povijesti sežu do vremena kasnog rimskog earstva i južnoslavenskog ranog feudalizma, i u kontinuitetu traju sve do naših dana. Prema tome, zadatak ove historije Bošnjaka bio bi da se hronološki rekonstruira taj kontinuitet i otkriju njegove osnovne i trajne zakonitosti, jednom riječju da se ispriča usud i povijesna sudbina bosanskih muslimana.

Cilj je ove historije da rekonstruira povijesni put Bošnjaka, ali da pri tom ne bude njegovo puko opisivanje, nego da, uz hronološku rekonstrukeiju, često opore svakodnevice, istovremeno bude i nauka o čovjeku ovog prostora općenito, a o bosanskomuslimanskom posebno. Ona će istovremeno biti pokušaj da se otkriju i razjasne neki od nepromjenljivih i univerzalnih principa ljudske prirode. Neko je u nauci već primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom iščezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopolitičke ciljeve preživjeli i ostali u povijesti. Društvo ili narod bez ideja nema historije. Ova će se historija, ne zanemarujući bošnjačku ma­terijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bošnjaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogućile da kao narod prežive i opstanu svoji na svome. Dostojevski je smatrao da ni čoviek niti nacija ne mogu postojati bez neke velike ili uzvišene ideje. Drugim riječima, ova bi historija, s obzirom na vrijeme u kojem se piše, htjela biti, kako to svojevremeno reče engleski filozof Edmund Burke, “savez između mrtvih, živih i onih još nerođenih”. Poglavlje iz ove knjige o četničkom genocidu nad Bošnjacima u 2. svjetskom ratu pročitajte ovdje.

 

Historija Bošnjaka
Dr. Mustafa Imamović
Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo, 1997. god.

Historija Bošnjaka može se podijeliti u tri velika razdoblja: (1) doba feudalne bosanske države; (2) doba osmanske vladavine; (3) moderno doba, koje nastupa sa austorugarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas. Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje brojne međufaze, sa manje ili više izraženim različitim odlikama i karakteristikama u odnosu na opće sklonosti datih epoha bošnjačke povijesti. Počeci te povijesti sežu do vremena kasnog rimskog earstva i južnoslavenskog ranog feudalizma, i u kontinuitetu traju sve do naših dana. Prema tome, zadatak ove historije Bošnjaka bio bi da se hronološki rekonstruira taj kontinuitet i otkriju njegove osnovne i trajne zakonitosti, jednom riječju da se ispriča usud i povijesna sudbina bosanskih muslimana. Cilj je ove historije da rekonstruira povijesni put Bošnjaka, ali da pri tom ne bude njegovo puko opisivanje, nego da, uz hronološku rekonstrukeiju, često opore svakodnevice, istovremeno bude i nauka o čovjeku ovog prostora općenito, a o bosanskomuslimanskom posebno. Ona će istovremeno biti pokušaj da se otkriju i razjasne neki od nepromjenljivih i univerzalnih principa ljudske prirode. Neko je u nauci već primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom iščezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopolitičke ciljeve preživjeli i ostali u povijesti. Društvo ili narod bez ideja nema historije. Ova će se historija, ne zanemarujući bošnjačku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bošnjaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogućile da kao narod prežive i opstanu svoji na svome. Dostojevski je smatrao da ni čovjek niti nacija ne mogu postojati bez neke velike ili uzvišene ideje. Drugim riječima, ova bi historija, s obzirom na vrijeme u kojem se piše, htjela biti, kako to svojevremeno reče engleski filozof Edmund Burke, “savez između mrtvih, živih i onih još nerođenih”.(Odlomak iz Uvoda) Poglavlje iz ove knjige o četničkom genocidu nad Bošnjacima u 2. svjetskom ratu pročitajte

Isječak:

Četnički genocid nad Bošnjacima u 2. svjetskom ratu (1941.-1945. god.)

Poglavlje iz knjige: ISTORIJA BOŠNJAKA, dr. Mustafa Imamović, Izdavač: Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, Sarajevo, 1997. god.

Srpsko-četnički genocid nad Bošnjacima ima duboke korijene. Na jed­noj strani to je ukorijenjena vjerska mržnja i netrpeljivost, a na drugoj želja srpskih ideologa i političara da pod svaku cijenu stvore etnički čistu državnu teritoriju. Stoga su četnici od samog početka rata 1941. pristupili sistematskoj fizičkoj likvidaciji Bošnjaka, odnosno genocidu. To je, kao trajno programsko načelo, izričito formulirano u spisima jednog od glavnih četničkih ideologa, Stevana Moljevića. U članku Homogena Srbija i nekim pismima drugim četničkim ideolozima on piše da zemlju treba “očistiti od svih nesrpskih elemenata”. To bi se radilo kažnjavanjem smrću na licu mjesta ili prisilnim raseljavanjem Bošnjaka u Tursku i Albaniju. Sam vođa četničkog pokreta Draža Mihajlović izdao je brojne naredbe svojim potčinjenim komandantima o potrebi uništenja Bošnjaka.

Ljeti i u jesen 1941. brojno bošnjačko stanovništvo, posebno seljaštvo, osobito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, bilo je izloženo pljački i masovnim ubistvima od strane šovinistički orijentiranih ustanika, naročito od strane četnika Draže Mihajlovića. Posebno su stradali Bošnjaci na području srezova istočne Bosne (Foča, Čajniče, Goražde, Više­grad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica). Pobijeno je i poklano više desetaka hiljada muškaraca, žena i djece, a preživjeli su tražili spas u napuštanju svojih domova, pa je veliki broj izbjeglica (muhadžira) preplavio Sarajevo, Visoko, Mostar, Banju Luku, Bosansku Gradišku, Tuzlu, Brčko, Gradačac i druga mjesta u centralnoj i sjeveroistočnoj Bosni. Sve je to široke slojeve bošnjačkog naroda stavilo pred nova teška iskušenja. Prema rezultatima najnovijih istraživanja, u toku rata 1941-45. ubijeno je, odnosno izgubilo život, uglavnom na genocidnoj osnovi, 103.000 Bošnjaka, što čini 8,1 % od očekivanog prirodnog prirasta bošnjačkog stanovništva. Preko udruženja ilmije “El Hidaje” organizirano je prikupljanje dokumentacionog materijala o četničkim i ustaškim pokoljima i zlodjelima. Istovremeno je osnovan Odbor narodnog spasa u cilju naoružavanja Bošnjaka za odbranu njihovih sela i obavještavanje savezničke javnosti o četničkim, ustaškim i njemačkim zločinima nad bošnjačkim stanovništvom. O tome je izrađen poseban elaborat i tajno upućen u Kairo egipatskom premijeru Nahas-paši. U istu je svrhu jedna bošnjačka delegacija, u kojoj je bio i kasniji reisul-ulema Ibrahim-ef. Fejić, putovala 1943. godine u Rim. Tim je povodom Nahas-paša protestirao kod Britanaca protiv četnika, a preko egipatskog Crvenog polumjeseca “Fuad I” je povedena akcija za pomoć muslimanskom stanovništvu u BiH i Sandža­ku. O tome je opširno pisao Al Ahram u broju od 29. VI 1944. – 8. redžeba 1363. godine.

Odbor narodnog spasa je konstituiran na skupu održanom u Sarajevu 26. VIII 1942. godine. Među 48 članova Odbora, pored ostalih, bili su Edhem Mulabdić, književnik, Mustafa Softić, gradonačelnik Sarajeva, Me­hmed Handžić, predsjednik udruženja ilmije “El-Hidaje”, zatim ugledni sarajevski advokati dr. Jusuf Tanović i dr. Zaim Šarac, hafiz Muhamed Pandža, Kasim Dobrača, Derviš Korkut, kustos Zemaljskog muzeja, dr. Asim Musakadić, gradski fizikus, te dr. Vejsil Bičakčić, poznati sarajevski ljekar. Od bivših političara u Odbor su ušli dr. Šefkija Behmen, jedan od prvaka JMO, te dr. Hamdija Karamehmedović, ljekar i jedan od doajena bošnjačke politike. Na čelu Odbora je bio profesor Salih Safvet Bašić, tadašnji naibu-reis, dok je Odbor stvarno vodio Uzeir-aga Hadžihasanović, čuveni sarajevski trgovac i bivši senator. Hadžihasanović je tada bio prva ličnost bošnjačke protivustaške politike. Nijemci su držali da on među Bošnjacima važi kao “jedini pravi nasljednik Mehmeda Spahe”. U objavi Odbora narodnog spasa se ističe da je njegov zadatak da se bori kako bi se u zemlji uspostavio “red i mir”, kroz “zajedničku suradnju cijelog žiteljstva Bosne i Hercegovine, te potpunu slogu muslimana, pravoslavnih i katolika”. To je značilo, kako je ocijenila Ustaška nadzorna služba u jednom izvještaju od 11. IX 1942, da Odbor narodnog spasa ustvari traži “autonomiju Bosne”.

Ustaške vlasti su općenito smatrale da bošnjački autonomistički pokret predstavlja najveću unutrašnju opasnost za NDH. One su u tom smislu veoma podozrijevale od političkog aktiviranja organizacije Mladih musli­mana, posebno u vrijeme regrutiranja “Handžar-divizije”. Prema jednom izvještaju Ustaške nadzorne službe od 14. X 1944. samo u Sarajevu Mladi muslimani već imaju oko 400 pušaka, koje su sve “njemačkog porijekla”. Po tom izvještaju naoružavanje Mladih muslimana u direktnoj je funkciji realizacije ideje autonomije Bosne.

Korijeni međusobnog hrvatsko-srpskog genocida i njihovog obostranog istrebljivanja Bošnjaka leže u tradiciji balkanskih vlastodržačkih krugova da tim putem stvaraju etnički čiste teritorije. U tom cilju su četnici Draže Mihajlovića izvršili u tri navrata masovne pokolje nad bošnjačkim sta­novništvom u istočnoj Hercegovini, istočnoj i zapadnoj Bosni, te dijelovima Sandžaka. Prvi val četničkog genocida nad Bošnjacima obuhvatio je vrijeme od juna 1941. do februara 1942, drugi tokom augusta 1942. pretežno u

Foči, dok se treći zbio početkom 1943. godine. U tim pokoljima masovno su stradali Bošnjaci na području Ljubinja, Avtovca, Bileće, Kulen-Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda, Čajniča, Vlasenice, Srebrenice, Neve­sinja, Foče, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline, itd. Ovaj neviđeni genocid nad Bošnjacima odnio je na desetine hiljada života. Od svog teškog poraza na Prenju početkom 1943, koji su im nanijeli Titovi partizani, četnici su se medusobno zavadili, pa su Bošnjake manje napadali.

Borba protiv genocida

Onaj dio bošnjačkog građanstva koji nije prihvatio NDH i njenu politiku, težeći izdvajanju Bosne i Hercegovine iz njenog sastava, smatrao je da se u svim ugroženim područjima Bošnjaci moraju naoružati i sami braniti. Tako je u mnogim krajevirna, posebno na selu, došlo do stvaranja i naoru­žavanja “muslimanske milicije”, koja je štitila svoje selo od mogućeg čet­ničkog napada, a u pojedinim slučajevima učestvovala je i u borbama protiv jedinica NOV. U stvarnosti je najveći dio pripadnika ovih milicija, posebno od jeseni 1943, pristupio partizanima. To je osobito bio slučaj sa najvećom takvom formacijom “Hadžiefendića legijom”, koju je u tuzlanskom kraju formirao trgovac i rezervni major (bojnik) Muhamed-aga Hadžiefendić. Svih 5.000-6.000 njezinih pripadnika su u oktobru 1943. prešli u partizane. U početku su spomenuti građanski krugovi računali s ovom milicijom kao svojim vojnim osloncem pri eventualnim kasnijim političkim pregovorima o budućnosti Bosne i Hercegovine, nakon pobjede saveznika. Oni su počet­kom novembra 1942. zatražili od Nijemaca oružje za ovu miliciju da bi se uspješnije mogla braniti od četnika.

Istovremeno su zatražili da se Bosna i Hercegovina, osim dijela ju­gozapadne Bosne i dijela Hercegovine, privremeno, formalno u okviru NDH, organizira kao posebna političko-administrativna jedinica pod nazivom “Žu­pa Bosna”, koja bi bila pod direktnim njemačkim protektoratom. Postojeća “muslimanska milicija” bi prerasla u “bosansku stražu”, kao oružanu snagu te župe. Naoružanje, opremanje i obuku te “bosanske straže” preuzela bi njemačka armija. Ovaj zahtjev je u biti predstavljao pokušaj određenih bošnjačkih građanskih krugova da u datim okolnostima Bosnu i Hercegovinu faktički izdvoje iz sastava NDH. Istovjetna i vremenski koordinirana politička akcija vođena je u Hercegovini. Kako je Hercegovina spadala u italijansku okupacionu zonu, cijela je akcija bila usmjerena prema Rimu. U njoj je direktno učestvovao hafiz Omer-ef. Džabić, hercegovački muftija, po nekim navodima kasnije aktivni saradnik NOP-a.

Nijemci su to iskoristili tako da se od Bošnjaka iz BiH formira jedna SS-divizija. Džafer Kulenović, Hakija Hadžić i ustaške vlasti općenito su bili protiv ove ideje, smatrajući da je neodrživo da se podanici NDH regrutiraju u jednu stranu vojnu formaciju. Nijemci su, bez obzira na to, vršili pripreme za osnivanje te divizije. Oni su u tu akciju uključili i velikog palestinskog muftiju El-Huseinija, koji je posjetio Sarajevo i Banju Luku, agitirajući regrutaciju za diviziju. Neki bošnjački političari su smatrali da će preko velikog muftije postići određene rezultate u pogledu zaštite od četnika i općenito svojih širih političkih ciljeva vezanih za autonomiju BiH. Tokom 1943. divizija je regrutirana i upućena na obuku u Francusku. U jednom bataljonu stacioniranom u gradu Villefrancheu izbila je tokom obuke pobuna, koju su Nijemci krvavo ugušili. Po završetku obuke divizija se vratila u BiH i borila protiv NOP-a. Tokom 1944. praktično se raspala, a znatan dio njenih pripadnika se predao partizanima. Istovremeno i znatan dio pripadnika “muslimanske milicije” prilazi NOP-u i stupa u partizanske jedinice, bez obzira na činjenicu što su partizani ranije nastojali svim sredstvima da je razoružaju. Poslije “Hadžiefendićeve legije”, najbrojnija i najpoznatija takva milicija bila je tzv. “Huskina vojska”, koja je brojala oko 4.000 naoružanih ljudi, pod komandom Huske Miljkovića koja je djelovala na području Cazinske krajine. Prelaskom u partizane ova je milicija dobila naziv Unska operativna grupa.

Putern “Handžar- divizije” veliki dio bošnjačke gradske, a posebno seoske mladeži je izbjegavao prisilnu regrutaciju u ustaške postrojbe. Stvaranje “Handžar-divizije” palo je u vrijeme kada su viasti NDH svim sredstvima nastojale bošnjačkoj sirotinji, posebno muhadžirima, silom navući crne us­taške uniforme i tako Bošnjake uvesti u svoju zločinačku politiku i time ih komprornitirati. Odlaskom u “Handžar-diviziju”, koja je bila sastavni dio njemačke oružane sile (Wehrmachta), znatan broj bošnjačkih mladića se na svoj način spasio. Masovnim prelaskom u partizane tokom 1944. mnogi bivši pripadnii “Handžar-divizije” su se ponijeli časno i patriotski i stekli punopravan status boraca NOR-a. Bila je to zasluga svih antifašista i bosan­skih patriota.

Od početka ustanka stupio je u partizanske jedinice jedan broj Bošnjaka. Neki od njih su se od početka nalazili na odgovornim vojnim i političkim dužnostima, a skoro 50 Bošnjaka je proglašeno narodnim herojima. U mnogim gradovima, posebno u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci itd. velik broj građana Bošnjaka uključio se od početka okupacije u ilegalni rad, sudjelujući na taj način aktivno u razvitku NOP-a. Odmah po izbijanju ustanka 1941. osnovana je na Romaniji, u selu Šatorovićima kod Rogatice, muslimanska partizanska četa pod komandom Muje Hodžića, koja je ubrzo prerasla u bataljon. Uz Bošnjake iz rogatičkog i Bošnjaci iz fočanskog i prozorskog kraja, zatim iz dijelova Sandžaka, Mostara, Banje Luke, Sarajeva, Tuzle, Bihaća i Zenice stupili su na početku ustanka u nešto većem broju u partizanske jedinice. Pri raznim partizanskim odredima – kalinovačkom, južnohercegovačkom i krajiškom formiraju se muslimanske čete i bataljoni. Tokom 1941-42. osnovani su Konjički partizanski bataljon, poznat kao Mostarski bataljon, partizanska četa “Mustafa Golubić” Južnohercegovačkog NOP-odreda, Prozorska partizanska četa, kasnije bataljon, “Muslimanski vod iz Dživara” kod Trebinja, Muslimanska četa Zeničkog NOP-bataljona i “Omladinska četa Muslimana iz Orahove” u Drugom krajiškom NOP-odre­du. Do masovnog stupanja Bošnjaka u Narodnooslobodilačku vojsku dolazi početkom druge polovine 1943, posebno u Posavini, oko Tuzle i u Bosanskoj krajini. U Bukviku kod Brčkog je 21. IX 1943. osnovana XVI muslimanska udarna brigada. Velik dio boračkog sastava raznih drugih jedinica NOP činili su Bošnjaci iz cijele BiH, Sandžaka, Plava itd. Priliv boraca Bošnjaka u partizanske jedinice osobito se povećao nakon oslobađanja Tuzle 2. X 1943. godine. Krajem 1943. i početkom 1944. Bošnjaci Cazinske krajine masovno ulaze u NOV. Još 28. XII 1942. u Cazinu je osnovana 8. krajiška (musli­manska) brigada. Tokom 1943-44. na tom se terenu osniva više velikih muslimanskih partizanskih formacija. Prvi je bio cazinski NOP-odred, os­novan 8. IX 1943. godine. Potom je 2. II 1944. osnovan štab naprijed spomenute Unske operativne grupe, koji je rukovodio djejstvima partizanskih jedinica u Cazinskoj krajini. U Velikoj je Kladuši 8. 11 1944. osnovana Prva muslimanska brigada Unske operativne grupe, a samo mjesec dana kasnije i druga brigada iste operativne grupe. Od marta do augusta 1944, u okviru iste operativne grupe, osnovana su još dva NOP-odreda, a 14. V 1944. kod Prozora je osnovana XVII krajiška NOU brigada. Sastav ovih jedinica činili su Bošnjaci ili pretežno Bošnjaci. Ako se tome dodaju brojni Bošnjaci po raznim drugim NOP jedinicama, onda to pokazuje da su Bošnjaci dali velik doprinos antifašističkoj borbi, iz koje je izrasla moderna Evropa i savremeni demokratski svijet. Bošnjaci nemaju razloga da se, kao i drugi narodi koji su učestvovali u borbi protiv fašizma, ne ponose svojim dopri­nosom uspostavljanju demokratskog i slobodnog društva. Za kasnije političke devijacije poretka koji je proizašao iz antifašističke borbe, bošnjački učesnici NOP-a uglavnom ne snose odgovornosti. Naprotiv, i oni sami, a i mnogi drugi Bošnjaci doživjeli su političku i ljudsku degradaciju, neosnovanim napadima i optužbama za nepostojeće politički inkriminirane radnje.

Osnivanjem posebnih bošnjačkih jedinica u okviru NOV rukovodstvo NOP uzimalo je u obzir posebnost njihovog kulturnog i političkog razvitka, iskazujući time u to vrijeme na djelu svoju politiku nacionalne ravno­pravnosti. Ta je politika tada najdosljednije izražena u odluci da se BiH konstituira kao posebna federalna jedinica u okviru nove demokratske i federativne Jugoslavije. U skladu s tim, 25. i 26. XI 1943. u Mrkonjić Gradu je održana osnivačka skupština, odnosno Prvo zasjedanje Zemaljskog an­tifašističkog vije6a narodnog oslobodenja BiH (ZAVNOBiH). Najviše poli­tičko predstavništvo naroda BiH izjasnilo se za federativno uređenje Ju­goslavije, u kojoj će BiH biti ravnopravna federalna jedinica, unutar koje će Bošnjaci, zajedno sa Srbima i Hrvatima, živjeti u slobodi, ravnopravnosti i jednakosti. Kako je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a konačno ozakonjena odluka o federativnom uređenju Jugoslavije, to je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, od 30. juna do 2. jula 1944, nizom odluka faktički konstituirana BiH kao posebna i ravnopravna federalna jedinica u novoj Jugoslaviji. Tom prilikom donijeta je i posebna deklaracija o pravima građana BiH, kojom se njenim građanima i narodima, Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, pravno osigurava i jamči jednakost i ravnopravnost, koju su oni izvojevali u zajedničkoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. Sličnu odluku o ravnopravnosti Bošnjaka donio je i ZAVNO Sandžaka, osnovan 20. XI 1943. u Pljevljima. Njegove su odluke potvrđene od strane ZAVNO Crne Gore i Boke Kotorske na zasjedanju u Kolašinu 14. VII 1944, te na Velikoj antifašističkoj skupštini narodnog oslobođenja Srbije u Beo­gradu 11. XI 1944. godine.

Na svom trećem zasjedanju u oslobođenom Sarajevu, 26-28. IV 1945, ZAVNOBiH se konstituirao u Narodnu skupštinu BiH, a istovremeno je već 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH. Proces konstituiranja državnosti BiH u tadašnjim uslovima dovršen je donošenjem prvog Ustava NR BiH 31. XII 1946. godine. Time je, kao rezultat narodnooslobodilačke borbe, stvoren državnopravni okvir, koji je Bošnjacima kao cjelini pružao u načelu široke mogućnosti za svestran ekonomski, politički i kulturni razvitak.