,,O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite. I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici.“ (El-Hašr, 18.-19.)
Ramazanski dani i noći ispunjeni su trenucima samopreispitivanja. U odabranim danima ramazana srca vjernika se probude i prosvjetle uputom nadahnutom bereketom Kur’ana, posta i dobrovoljnih namaza. U takvom stanju probuđene svijesti i oživljenog srca pred vjernika iskrsavaju mnoga pitanja i nepoznanice.
Ko polaže pravo da se nada u obećanu Božiju milost i oprost iskrenim postačima? Šta će Milostivi učiniti sa grijesima koje smo ranije činili? Šta su pretpostavke iskrenog kajanja i povratka u okrilje Božije milosti?
Ovakva i slična pitanja postači u ramazanu postavljaju sami sebi, jer vjeruju u neizmjernu Božiju milost, ali se, ipak, plaše Allahove kazne zbog ružnih i loših djela koja su činili.
Njih tješe i umiruju Allahove riječi : ,,Zaista, dobra djela brišu loša “ (Hud,118), ali ne zaboravljaju da je Svemilosni u Svojoj Knjizi govoreći o Sudnjem danu objavio: ,,Na dan kad ga doživite svaka dojilja će ono što doji zaboraviti, a svaka trudnica će svoj plod pobaciti i ti ćeš vidjeti ljude pijane, a oni neće pijani biti, već će tako izgledati zato što će Allahova kazna strašna biti.“ (El-Hadž, 2)
Spremnost da se suočimo sa djelima koje činimo lijepa je vrlina koju smo naslijedili od odanih i bliskih Allahovih robova. Oni nikada nisu polagali previše nadu u vlastita djela niti su imalo sumnjali u veličinu Božije milosti. Uporedo s tim, iako su se stalno čuvali grijeha i prednjačili u bogobojaznosti i dobrim djelima niko od njih nije bio siguran od Allahove kazne.
Prenosi se da je Omer, r.a., rekao: “Preispitujte sami sebe prije nego budete ispitivani, nastojte biti iskreni u djelima prije nego dođe Dan kada će se zahtijevati iskrenost, vagajte svoja djela prije nego vam ih budu vagali. To će vam olakšati obračun na Sudnjem danu.”
Ramazanska odricanja podsjećaju nas da je put do Dženneta težak. Postačevo tijelo je gladno i žedno. Njegovo je srce zazuzeto zikrom, spominjanjem i veličanjem Boga, a na svoja osjetila postač je stavio neprobojnu koprenu za strasti i požude. Tek u takvom stanju vjernik može sagledati svoje mahane, jer duša koja samu sebe kori je ona duša koju su iz stanja gafleta probudili ibadeti i blizina Stvoritelju.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ,,Pametan je onaj ko stalno vrši obračun sa svojim nefsom i čini djela za Ahiret. A malouman je onaj ko slijedi svoje strasti a nada se da će mu Allah ispuniti njegove želje.“
Vrhunac ramazanskih susreta za vjernika predstavlja susret sa samim sobom. Daleko od medijske buke i vreve civilizacije, u miru i tišini gdje nas ništa ne ometa i ne prekida u susretu sa svojim ,,ja“ pripremimo svoju dušu za ispit prije konačnog ispita. Pogledajmo svoj hal, sagledajmo šta nam zaokuplja naše vrijeme, pokreće srce, inspiriše razum! Toliko puno vremena poklanjamo drugima bez računa, a toliko malo vremena posvećujemo sebi u saomoobračunu.
Ibn Kajjim el Dževzi je kazao da ,,onaj koji dođe na stajalište muhasebe, on je i na stajalištu tevbe – pokajanja i povratka. Kada rob napravi obračun sa svojim nefsom, upozna svoje obaveze, tada požuri da ih ispuni. A to je upravo suština povratka – tevbe. Iz tog ugla promatrano, muhaseba je prije tevbe. Iz drugog ugla, muhaseba ne može ni biti osim nakon ispravnog pokajanja. Pa je najpreciznije reći tevba – pokajanje nalazi se između dvije muhasebe.
Samoobračun koji će iznjedriti i rezultirati tevbu, i samoobračun koji će tevbu čuvati i održavati.