“I kada ste od Gospodara svoga pomoć zatražili, On vam se odazvao: ‘Poslat ću vam u pomoć hiljadu meleka koji će jedni za drugim dolaziti! Allah je to zato učinio da bi vas obradovao i da bi se time srca vaša umirila; a pobjeda je samo od Allaha – Allah je zaista silan i mudar; Kad je On učinio da se radi sigurnosti svoje u san zavedete i s neba vam kišu spustio da bi vas njome očistio i da bi od vas šejtanovo uznemiravanje odstranio i da bi srca vaša jakim učinio i njome korake učvrstio.” (El-Enfal, 9, 10 11)
“Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni – zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni.” (Alu Imran, 123)
Bitka na Bedru uz Lejletu-l- Kadr i Oslobođenje Meke treći je najznačajniji događaj u ramazanu.
Sedamnaestog dana ramazana 2. godine po Hidžri na Bedru, 135 kilometara od Medine suočilo se 313 muslimana sa trostruko brojnijom mušričkom vojskom. Muslimanska vojska je bila slabo opremljena i na raspolaganju je imala samo dva konja i sedamdeset deva.
Iako su izgledi da pobijede u ovoj bici bili jako slabi, niko od ashaba nije odbio lojalnost Poslaniku, a. s.
Ebu Bekr i Omer, r. a., su ispred muhadžira govorili u korist napredovanja, a onda, prihvativši sve ono što oni bijahu rekli, jedan saveznik iz roda Beni Zuhra, po imenu Mikdad, koji je tek nedavno bio stigao u Medinu, ustade na noge i dodade: ,,Božiji vjerovjesniče, uradi onako kako te je Bog uputio. Mi tebi nećemo reći ono što su sinovi Izrailovi rekli Musau: Idi ti i Gospodar tvoj pa se borite, mi ćemo sjediti ovdje, ne- nego ćemo reći: Idi ti sa svojim Gospodarom pa se bori, a i mi ćemo se boriti uza te, i sa tvoje lijeve i sa tvoje desne strane, i ispred tebe i za tebe.“
Iz redova Ensarija Sa’d ibn Muaz nije nimalo manje bio odlučan pokazujući spremnost Ensarija da slijede Poslanika, a.s., neovisno od toga kakav će biti tok i kraj bitke: ,,Tako mi Onoga koji te posla sa Istinom, kada bi nam naložio da prođemo ono tamo more, i ti se sam bacio u njega krenuli bismo za tobom i niko od nas ne bi ostao. Tako nismo ni protiv sutrašnjeg suočavanja s neprijateljem. Mi smo se već okušali u ratovima, u borbi se može u nas pouzdati. Može Bog dati da budeš svjedok našeg junaštva što će ti očima dati spokoj. Pa, povedi nas uz blagoslov Božiji.“
Muslimanska vojska je pomognuta vojskom meleka, kišom i snom uoči bitke, sigurnošću, smirenošću i samopouzdanjem kojim ih je direktno nadahnuo Stvoritelj. U isto vrijeme u srca mušrika Allah je unio strah i nesigurnost.
Čim je postalo očito da je mekanska vojska tako potučena da se više nije mogla okupiti, Poslanik uputi Abdullaha ibn Revvahu da odnese radosne vijesti o pobjedi stanovništvu gornje Medine, a Zejda u donju Medinu. On sam ostade sa vojskom na Bedru. Te noći Poslanik, a.s., ode i stade iznad jame u koju su bačena tijela neprijatelja islama: ,,O ljudi iz jame“, reče on, ,,rodbino vašeg Poslanika, zlo bijaše rodbinstvo što ste ga prema njemu pokazali. Lažovom ste me zvali kada su me drugi prihvatali; protiv mene ste se borili dok su mi drugi pomogli da pobjedim. Jeste li shvatili da je istina ono što je meni Gospodar moj obećao“
Neki su ga njegovi ashabi čuli dok je govorio i čudili se što se obraća mrtvim tijelima.,,Vi me ne čujete ništa bolje nego oni“, reče on ,,samo što mi oni ne mogu odgovoriti.“
Koliko god je bitka na Bedru bila važna za mladu muslimansku zajednicu, ona je mnogo važnija za svaki pojedinačni muslimanski život u kasnijim vremenima, život koji bi morao biti njegovan na istim odlikama i vrijednostima na kojima su stasali prvi muslimani okupljeni oko Poslanika islama, a. s. U borbi koja se vodila u ,,srcu ramazanskog vremena“, bici koja je značila život ili smrt, biti ili ne biti, Bog je svojim vojskama stao na stranu muslimana.
Podržao ih je zbog onoga što oni jesu, i nikada njegova pomoć u povijesti nije izostajala kadgod su muslimani bili ono što uvijek trebaju biti: iskreni, hrabri, jedinstveni, nesebični, bogobojazni, dosljedni, solidarni, miroljubivi i budni.
Borci Bedra s mušricima nisu pravili nikakve pojedinačne kompromise i dogovore. Nisu ortačili sa dušmanima muslimana i borili se protiv nekih drugih muslimana, kako se to danas među muslimanima zbiva diljem muslimanskog svijeta, nego su milostivi i samilosni bili jedni prema drugima, a prema neprijatelju strogi nepopustljivi.
U trenutnoj konstelaciji odnosa muslimani su inferiorni prema svojim stvarnim neprijateljima, koji poriču i njih i Boga dragoga. Samim tim muslimani su nemoćni da svoju odrješitost i odlučnost usmjere prema stvarnom cilju koji proizvodi njihovo hronično nezadovoljstvo i frustracije. Zbog toga se sve češće i brutalnije odlučuju kompenzirati način iskazivanja svojih negativnih emocija iskaljujući nekontrolisani bijes spram svoje braće u vjeri.