Piše: Haris Islamčević
Najljepše kur’ânsko kazivinje jeste kazivanje o hazreti Jūsufu. Ono u sebi nosi temeljnu poruku da neke stvari koje nas zadese, nužno ne znače onako kako izgledaju.
Ranije sam, u nekoliko navrata, pisao o fenomenu licemjerstva, kada sam konstatirao da prvi plod licemjerstva jeste izdaja.
Izdaja uvijek dolazi iznutra, od nama bliskih i dragih ljudi. Ona nas nikada neće zadesiti izvana. Razlog tome jeste naše povjerenje u ljude koji su oko nas, i koji (po)često, zbog svojih prolaznih interesa izdaju ono što ima trajni karakter – prije svega povjerenje.
Tako je bilo i s hazreti Jūsufom koga su izdali njemu najbliži ljudi, njegova braća, zato što je bio simpatičniji svome ocu od njih. Neću kazati da ga je više volio, jer roditeljska ljubav je neograničena prema svojoj djeci, bez obzira kakvi su oni i kako se prema nama ponašaju.
Savremenim rječnikom kazano, Jūsufova izdaja je rezultat udruženog zločinačkog poduhvata koji je za cilj imao ukloniti Jūsufa od njegovog oca. I danas, u našemu društvu, i našim porodicama imamo kako jūsufe, tako i njegovu braću.
Da bi se ostvario neki ovosvjetski, naglašavam – prolazni cilj, naša braća (po krvi, vjeri, pripadnosti narodu, politici i tako dalje) ne biraju sredstva u nastojanju relizacije svojih ciljeva. No, dragi Bog je taj čija odredba je posljednja, On zna ono što mi ne znamo.
Jūsufova ljubav prema roditeljima ga je umalo koštala „glave“, bio je bačen u bunar, ali je naišla karavana koja mu je spas donijela, te ga odvela na vladarov dvor. Iako je bio dobar, zbog spletki upravnikove žene završio je u zatvoru, što je, opet na prvu, izgledalo loše po njega. A u osnovi tamnica je bila dobra za njega, jer preko nje je dobio značajnu ulogu u vlasti Egipta kao jedan od najutjecajnijih ljudi, te je postao osoba od najvećeg vladarovog povjerenja.
Današnjom političkom nomenklaturom, hazreti Jūsuf je bio imenovan na mjesto ministra za poljoprivredu, robne rezerve i trgovinu. Dakle, poznato nam je da iza premijera jedne vlade, po svojoj ulozi i važnosti dolaze finansije, tako da nije pogrešno reći kako je hazreti Jūsuf bio drugi čovjek Egipta.
Kao što se može zaključiti iz ovog primjera, stvari nisu onakve kako na prvu izgledaju, već je u perspektivi onako kako dragi Allah odredi. Ali, također, velika poruka ovih događaja jeste i to da istinski uspjeh zahtijeva odricanja, iskušenja, kada ćemo proživjeti i nepravdu, ugnjetavanje, ali kao vjernici znamo da, ukoliko budemo živjeli s ciljem da nam Allahovo zadovoljstvo bude na prvom mjestu, onda će se On pobrinuti da nam sve ostalo bude na pravom mjestu.
Međutim, (po)često, da ne kažem u pravilu, kada god govorim(o) o Jūsufu i njegovoj braći, personificiramo se s Jūsufom, dok je pravo pitanje koliko smo “bliski” mentalitetu njegove braće? Naprosto, situacija u našemu društvu nas demantira da našim sokacima i ulicama, mahalama i gradovima hode sâmi jūsufi. Ima ih, naravno, hvala dragome Bogu, ali čini mi se da je mentalitet njegove braće dominantniji, svjedočeći raznim anomalijama koje pritišću i onako preopterećeno bosanskohercegovačko društvo.
Podsjećanja radi, ranije sam pisao da su sve promjene uvjetovane unutrašnjim, našim samopromjenama. Dakako, Jūsufovi standardi jesu (po)visoki, ali je do nas da uložimo naš sav trud, i da ih kroz naš život što više dosegnemo. Teško jeste, ali ne i nemoguće.
Na tom putu treba znati: koliko god padnemo na dno (životnog) bunara, uže spasa će doći do nas, koliko god bilo (životnih) mršavih krava, i suhih klasova, s Božijom pomoći će doći i deblje krave i zeleno klasje koje treba prepoznati i čuvati za naredne svakojake krize.
Jer, kao što znamo, ovo je dunjaluk, nesavršenost, i prolaznost. Ali, i put do godine obilja koja nikad neće proći.
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.