Kurban
Svako od nas se, živeći život dunjalučki, nosi s bremenom svoje sudbine. Nalazi se u teškoćama i radostima, upravo na taj način potvrđujući kur’anske istine o prirodi života na dunjaluku. Bude tu i žalosti i radosti, bude straha i smirenosti, bude trenutaka koji se zarežu u pamćenje jače od drugih zbog neke svoje posebnosti koja je opet vezana za individualnost svakog čovjeka.
Ja iz svoje mladosti nosim jedno sjećanje koje se izdvaja iz mnogih drugih njemu sličnih, a odnosi se na trenutak kada moj rahmetli dedo polaže na zemlju bijelog ovna, mog ljubimca, kako bi ga učinio kurbanom. Plakao sam, ne iz srdžbe prema dedi, nego, ponajprije što sam po prvi put svojim umom bio suočen s nečim nejasnim: Kako to da nije grijeh zaklati nešto što sam ja toliko volio?
Ne znam koliko sam dugo proveo gledajući u plavkasto mrtvilo ovnovih očiju nakon što ga je dedo, proučivši Bismillu i tekbir, učinio kurbanom. To sjećanje nosim i kroz riječi rahmetli nene Amine kojima me tješila: “Nemoj plakat, kenjče nenin, njegova je krv berićet!“
Proći će dosta vremena dok istinski ne spoznam šta mi je tada rekla.
Hadž
Drugi momenat, sličan po intenzitetu i prirodi emocija desio mi se na rastanku s Božijom kućom u Meki. Iako sam smatrao da ništa neće ostaviti dublji utisak od samog susreta s Božijom kućom, ipak me rastanak s njom demantovao. Učinio sam, polazeći, sedždu i ustajući sa sedžde još jednom pogledao u Kabu. Taj trenutak rastanka nikada nije prošao, i danas, godinama kasnije, vidim da se moje biće opire njemu. Rastanka s Kabom ustvari i nema. Kao da su sve ove godine nakon tog momenta ustvari ništa, samo san koji je smješten u onaj vapaj očiju koje se otimaju zapovijedi ostatka tijela koje se vraća Bosni, svojoj kući i porodici. No, u isto vrijeme, sva dešavanja u čovjekovom životu, opet, kao da su stalni hod od Safe do Merve, stalno kruženje, stalno skupljanje kamenčića i njihovo bacanje na sluge šejtanove, s jednim ciljem, da se čovjek povrati Kabi i da ostane u kruženju oko nje…
Hadžije
Ratno mi je doba priskrbilo poznanstva i dobra prijateljstva starijih insana. Dijelilo nas je desetak do dvadeset godina životnog vijeka, ali imali smo te četiri ratne zajedničke, s pregršt doživljaja, da imamo o čemu pričati uz kafu. Nerijetko se dešavalo da ti ahbabi imaju djecu malo mlađu od mene pa sam, iza rata, i s njima po toj “porodičnoj liniji” bivao prijatelj.
Dešavalo bi mi se da me neko od akrama zove na kafu, a ja mu kažem: “Ne mogu, večeras sam ti se dogovorio s babom!”
Jutros gledam slike naših hadžija i među dosta poznatih lica vidim i Almir-efendiju. Lijepo i često smo se družili dok je radio u našem Medžlisu. Znam da je štedio za hadža još od prve plate, to mi je rekao njegov babo Nijaz s kojim drugujem još iz rata.
Nijaz je bio hrabar i sposoban borac, zreo čovjek čije prisustvo je nama mlađima ulijevalo sigurnost u mnogim bitkama. Već dugi niz godina je mutevelija, ili, kako ja to volim reći “revni sluga čaršijske džamije u Konjicu”. Uz kafu prije ili poslije namaza, tabirimo naše bitke, sjećanja na šehide pod bijelim nišanima u mezarju čaršijske džamije, život, okolnosti, događaje…
U godini pred pandemiju u jednom takvom razgovoru dotakosmo se teme hadža.
– Ja mislim da su “mali” i snaha skupili pare, ne znam hoće li ove godine – reče mi.
U toj priči mene njegov glas i pogled podsjetiše na mog rahmetli dedu i na mnoge druge dede i nene koji su u razgovorima s posebnom čežnjom spominjali hadž i Ćabu unaprijed pomireni da neće imati imetka za taj put. U tim spominjanjima osjećala se tuga kao kad govore o evladu koji im je za mladosti preselio na ahiret. I sam sam bio u nekom tužnom halu zbog toga, što se nismo bolje organizovali, neki fond oformili da godišnje bar jednog saborca na hadž spremimo. Svaki je zaslužio.
Koji dan kasnije od mog razgovora s Nijazom, neko se negdje raspitivao o insanu koji je bio borac, a danas služi džamiji i džematu u želji da baš takvom omogući odlazak na hadž. A onaj kod kog se raspitivao u opisu odmah prepoznao Nijaza. I dao Bog preko dobrih svojih robova da naš Nijaz ode na hadž te godine, prije i sina i snahe. Dao Bog da ove godine i njegov sin i snaha odu na hadž. Dao Bog da na hadž ode skoro hiljadu insana iz ove naše Bosne. Dao Bog da ove godine među hadžijama bude i moj dobri brat Muamer. Maloljetan je zarobljen i s babom zatvoren u Heliodrom i Dretelj. Po izlasku pristupio je našoj jedinici. Teže je ranjen u borbama na Vlašiću. Nakon rata upisao je i završio fakultet. Zaposlio se, zasnovao porodicu, napravio kuću i neki dan, uoči polaska naših hadžija, nazva me telefonom, kaže: “Brate samo da upitam kako si i da ti kažem da idem na hadž sutra!”
A koliko je takvih među hadžijama našim ove godine. Koliko veličanstvenih priča o postojanju i čvrstoći vjere u našem narodu. Iza ove ružne fasade svakodnevnih događaja u našem društvu o kojima raspravljamo živi jedan sasvim drugačiji život, “ekosistem” dobrih i marljivih ljudi koji u potku našeg postojanja utiska veličanstvene šare topline, ljudskosti, marljivosti, predanosti… ostavlja jasne znakove Božijeg stalnog prisustva, milosti i samilosti. Otvaraju topline iz kojih cijedim stihove:
Jedra misli na vjetru drhte,
k’o lađe plove, pučinom prte
sudbine svoje vijugave pute
u prostranstvu dana tražeć nove luke.
I vidiš zvijezde k’o sjemenke da su
ljubavi kojom zasijan je svemir
i slutiš i ćutiš u istom času
kako se stapaju tvoj mir i nemir.
U ulištu snova roje se boje
mirisom vječno ocvalog maka,
i osmijeh kadi obraze tvoje
da radost sa njih kane k’o sadaka.
Mjesec zul-hidždže otvara vrata
čuje se žubor tavafskog vrela,
hadžijski tapat put Arefata
kako bi Hava Adema srela…
A mjesec je juli
Otvaram stranice svojih ratnih zapisa i sjećanja. Čitam:
“Mjesec je juli, 1995. godina. Imam nepunih 20 godina. Četiri posljednje sam vojnik. U rovu sam na Treskavici. Pogled mi je uprt u daljinu, u nove neprijateljske rovove koje ćemo, s Božijom pomoći, zauzeti. Do mene je moj saborac Asim. Ima dugu crnu kosu na zatioku svezanu u konjski rep. On ima mali radioaparat. Slušamo vijesti. Nino Ćatić izvještava iz Srebrenice koja pada u četničke ruke.
Poginule i ranjene neprestano dovoze u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padaju na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno sedamnaest poginulih, pedeset sedam teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima!? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice! Populacija u ovom gradu nestaje! Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno!…
Godinu dana prije nego što sam postao vojnik, kao učenik Gazijine medrese bio sam u jednom višegradskom selu na ramazanskoj praksi. Isto ovako sam 1992. godine slušao na radiju imena mojih dragih džematlija koje su dušmani poklali. Tada sam u ruci imao drugu pušku, a u rovu do sebe rahmetli babu da mu na ramenu oplačem drage insane čija su imena čitana. Imao sam babu da se iza njega od bola i straha zaklonim. Koliko će danas srebreničke djece ostati bez svojih baba, koliko sutra, koliko će nas prekosutra u ovoj krvavoj Bosni biti bez suza, a suza željnih? Možda bih, da imam starijeg brata, i sad plakao, možda bih da imam mlađeg popustio pred bolom i na njeg prenio emanet našeg babe, ovako ne mogu. I najstariji sam i najmlađi. Jedinac sam. Stojim u rovu gdje je moj otac stajao, spreman da poginem da bi neki drugi otac i neki drugi sin mogli živjeti. Ako ja poginem naša loza će nestati, rekoše mi nakon očeva šehadeta.
“Neka!”, velim. “Možda će nestati loza ali neće zemlja, a dok bude zemlje, dok bude dina našeg, bit će i moje loze.”
Danas sam ovdje, a osjećam da bih trebao biti tamo. Nisam jedini. Vojska iz susjednih rovova priča isto. Upućujemo poglede ka Bjelašnici i Igmanu očekujući da vidimo malu crnu tačku i čujemo zvuk helikoptera koji će nas, kao i mnogo puta do sada, pokupiti i prebaciti tamo gdje je najpotrebnije.
“Da nas hoće makar do Tuzle prebaciti”, kaže Asim.
“Il’ do Kladnja”, odgovara Miralem.
Ja šutim. Kundakom puške oslonjen sam na kamen kraj rova. Otkako je otac devedeset druge postigao šehadet – ne plačem. Vojnik sam i ratujem. S dušmanima po bosanskim brdima, sa šejtanom u sebi.
Radio šuti u Asimovoj ruci, a ja Bismillom gasim plamen panike. Učinilo mi se na tren da je sve nestalo.”
Puštam ove redove kao status i čitam komentar: “Hvala Vam! Siroče sam od jula 1995. godine. Duplo siroče za cijeli život!!! Sirota bez oca i sirota bez brata jedinca. Sve ove godine sam se pitala: Kako niko nije pokušao da nam pomogne? Gdje je bila ta naša vojska i cijeli svijet? Sad bar znam da je neko mislio. A ništa uraditi nije mogao. Hvala Vam!”
A mjesec je juli
Pun sjećanja. Zvoni mi telefon. Pitaju me bi li održao predavanje u Igmanskoj džamiji u okviru manifestacije obilježavanja odbrane Igmana. Kažu: “Vidimo da si bio učesnik.” Drago mi da negdje imaju zapisane činjenice, da nije baš onako kako se zna govoriti kako ništa nije zabilježeno.
U julu mjesecu ’93 Igman i Bjelašnica su “gorjeli” od borbi. U jednoj bici koja je trajala prilično dugo, kad im nismo dozvolili da nas potisnu, okrenuše artiljeriju po nama. Lupi odjednom po desetak granata na mal prostor pa druga, treća, četvrta tura… Nismo imali ni rovove ni zemunice a ni artiljeriju da uzvratimo, no nakon svake kanonade čulo se iz tridesetak grla “Allahu ekber!”. To je baška osjećaj. Čitao sam kasnije negdje dojmove s protivničke strane, gdje piše da nisu bili sigurni govorimo li tekbire mi ili brijeg na kom smo bili. Nisu znali da je to jedno. Bošnjak s tekbirom jeste brijeg.
(Preporod.info)