U uvodnom obraćanju Azem ef. Čomor je zaželjevši dobrodošlicu svima koji su došli na mevludi-zikr kazao da zikr ne počinje zikr-halkom koja će biti uspostavljena tokom programa nego ezanom, ikametom i namazom koji je prethodio programu. Namazom koji je „zikrullahi ekber“ – najveći zikr Allaha.
Tokom programa obratio se i glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Konjic Refik ef. Delić koji je istakao svoje zadovoljstvo da se džemat okuplja radi Allaha i Njegova poslanika, a.s..
Važno je da svjedočimo djelom islam, a ne samo teorijom koje ima i previše u današnjem vaktu. Primjer tog djela jeste džamija u Gornjoj mahali u Seonici koju je sagradila prvotno Begajeta Begeta. Dobro djelo ma koliko bilo ne trebamo podcjenjivati. Begajeta je ovo svoje djelo, vakuf, poslala ispred sebe. Nju je ovo djelo dočekalo kad je preselila na ahiret, ali, evo, stotine godina nakon njenog preseljenja mi i dalje koristimo njeno djelo. Neka nam ovo bude podstrek da o vjeri što manje govorimo riječima a što više postupkom.
Mi smo manifestaciju „Dani tradicionalnih mevluda 2022“ započeli druženjem s Tarikatskim centrom, a, evo, ovu manifestaciju „Merhaba, ej, naš Resule“ privodimo kraju u istom ozračju.
Refik efendija je u nastavku spomenuo događaj iz života Poslanika, a.s., prije poslanstva kada su Arapi obnavljali Kabu i kad nisu mogli da se dogovore ko će vratiti Crni kamen na njegovo mjesto. Kada su vidjeli Muhammeda, a.s., rekli su: „Evo El-Emina – Povjerljivog, neka on presudi“ Ako bi se danas desio sličan slučaj kod nas da li bi nas ljudi odabrali zbog naših plemenitih osobina kao što su mekanski mušrici odabrali Muhammeda, a.s.?
Drugi slučaj na koji je skrenuo pažnju iz Poslanikove sire jeste događaj prve objave kada je došao kući Hazreti Hatidži i kazao „pokrij me“ pa ga Hatidža tješi riječima koje su kako ćemo vidjeti opis njegovih osobina koje je imao kod sebe: Ništa se ti ne boj, tebe Gospodar neće ostaviti i zapostaviti. Ti čuvaš rodbinske veze, ti pomažeš siromašne, ti obilaziš bolesne, ti svijetu otklanjaš tegobe… Ove osobine Poslanik već ima prije objave a Kur’an će ovo osobine podići na najveći nivo.
Mi vrlo često naš loš karakter i postupak pakujemo u vjeru da bi se tako odbranili..
Hafiz Alija ef. Rahman je u svom obraćanju podsjetio na riječi velikih derviških vođa da treba s malo riječi puno reći, kao i na činjenicu da je u tesavufu šutnja posebna nauka i vrhunac govora. Najbolji govor je šutnja. Nama danas sigurno ne treba ovoliko vazova koliko imamo.
U Seonici smo imali dva velika čovjeka šejha Buturovića i Šejh Osman Nuri Begetu. Oni su iza sebe ostavili dobra kao što je i dobrotvorka ove džamije ostavila dobro iza sebe koje i danas teče- napomenuo je hafiz u svom obraćanju koje se baziralo na kratkom podsjećanju na velikane tesavufske misli i prakse čiji rezultati se i danas osjećaju u Bosni i na čijim temeljima dosta toga u Bosni i stoji.
U naselju Seonica izgrađene su dvije džamije. Jedna u Donjoj i jedna u Gornjoj mahali. Džamija u Gornjoj mahali sagrađena je oko 1880. godine, a zadužbina je Bege (Begajete) Begeta, kćeri Omer-begove, a udovice Muharema Buturovića. Za izdržavanje džamije uvakufila je čiftluk Bjelovčine kod Konjica i Podine u Seonici.
Za ovo uvakufljenje napisala je vakufnamu koja se nije sačuvala. Prvi mutevelija njenog vakufa bio je njen brat Osman Nuri, a prvi imam džamije bratić Muhamed ef. Poslije njega imami su bili: Osman-beg Buturović i sin mu šejh Ahmed-beg. Danas nema nikakva traga o tom vakufu.
Ova džamija pripada tipu džamija s četverovodnim krovom i drvenom munarom. Sastoji se od jednoprostornog molitvenog dijela kvadratne osnove, dimenzija 9,37 x 6,5 metara, i trijema koji se nalazi sa sjeverozapadne strane. Džamija je podignuta na vrlo strmom terenu, tako da visinska razlika njene jugoistočne i sjeverozapadne strane iznosi više od tri metra. Zidani dio objekta i trijem pokriveni su kamenom pločom. Lokalitet sa koga je vađena ploča nalazi se u neposrednoj blizini Buturović Polja (Gorica), oko 3 km južno od Seonice.
Džamija je zatvorena 1920. godine. Kako niko o njoj nije vodio adekvatnu brigu, nalazila se u veoma ruševnom stanju.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu Člana 5 stav 4 Aneksa 8 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Člana 39 stav 1 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 16. do 22. maja 2006. godine donijela je odluku da se ova džamija u Gornjoj Mahali – Seonica, općina Konjic, proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sredstvima Komisije i Općine Konjic ova džamija je obnovljena u dvije faze. Prva faza, koja je podrazumijevala obnovu zidova i krova te munare, izvršena je 2008, a druga – unutrašnji radovi, stolarija s minberom i mahfilama – 2010. godine.
Tekija u Seonici
Pored dviju džamija, u Seonici je postojala i tekija u kojoj se do 1912. godine činio zikr. Zadužbina je šejha Osmana Nurija Begete, koji je rođen u Seonici u prvoj polovini prošlog stoljeća, gdje je pred svojim ocem Omer-begom stekao temeljno obrazovanje. Kasnije je nekoliko godina učio u u medresi u Fojnici pred muderisom Arifom Sidkijem ef. Kurdom (zelenom), poznatim nakšibendijskim prvakom. Polovinom prošlog stoljeća išao je u Istanbul i tamo dobio idžazet (diplomu) da može vršiti dužnost šejha. Po povratku iz Istanbula živio je do smrti u Seonici.
Oko 1883. godine sagradio je kod svoje kuće tekiju koja je bila nakšibendijskog reda. Sastojala se od dvije prostorije, od kojih je veća imala mihrab. Uoči petka i ponedjeljka klanjala se džematile jacija u tekiji i iza jacije bi se proučio zikr na koji su dolazile i žene. Šejh Osman Nuri je bio prvi šejh ove tekije i tu je dužnost obavljao do smrti. Šejh je bio oženjen iz Fojnice te je to možda bio i sebeb da je održavana jaka veza s tekijom Živčići i Oglavak, a održavao je i prisne veze s Arifom ef. Džumhurom, šejhom halvetijske tekije u Konjicu.
Umro je oko 1890. godine i pokopan u malom mezarju pred predvorjem tekije.
Ovaj šejh je obavljao i imamsko-mualimsku dužnost u Seonici. Pripovijedalo se da je znao perzijski i da je dobro poznavao perzijsku književnost i filozofiju. Osim toga, znao je još arapski i turski jezik. Ostavio je iza sebe tri sina: Numana, Muhameda i Abdulaha. Numan i Muhamed su učili u Sarajevu i pred Prvi svjetski rat su odselili u Tursku i tamo umrli. Abdulah je umro 1937. u 83. godini života i sahranjen u mezarju pred tekijom. Zgrada tekije danas ne postoji. Potpuno je srušena, a jednim dijelom kroz harem pored tekije prošla je i trasa puta uz koji se još uvijek može vidjeti nekoliko bašluka.
Poslije smrti šejh Osman Nurije, za šejha ove tekije postavljen je šejh Ahmed-beg Buturović, koji je ovu dužnost obavljao do njenog zatvaranja 1912. godine. Poslije smrti oca mu Osman-bega bio je i imam Gornjomahalske džamije sve do njenog zatvaranja 1920. godine.
Šejh Ahmed-beg je kod svoje kuće, oko dvije stotine metara zapadno od tekije, imao prostran konak s prizemljem i katom. U prizemlju su se vezali konji, a na katu su bile tri prostorije i velika divanhana gdje su dolazili musafiri. Danas se može vidjeti samo sjeverni i zapadni zid ovog hajrata.