Sve ljudske duše u ezelu posvjedočile su svog Gospodara. Kada je Gospodar svijetova duše upitao: Zar ja nisam vaš Gospodar? Uslijedio je nedvosmislen odgovor: Jesi, Mi svjedočimo. Naše ezelsko priznanje Allaha za Gospodara govori nam kako su čiste ljudske duše, neukaljane grijehom i strastima sposobne bez imalo kolebanja prepoznati i posvjedočiti istinu. S druge strane, nevjerovanje, griješenje i slijeđenje strasti je udaljavanje čovjeka od vlastite duše i od svoje primordijalne prirode u kojoj ga Milostivi stvara.
Podsjetimo se u današnjem mubarek danu kur’anskog kazivanja o Ibrahimu, a.s., i njegovoj raspravi sa sunarodnjacima, kada su ga upitali, nakon što je polupao njihove idole: ”Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?” – upitaše. (El-Enbija, 62.) Pa im je on odgovorio: “To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore” – reče on. (El-Enbija, 63.) Nakon toga dolazi jedan zanimljiv izraz koji govori o mentalnom i duševnom otrježnjenju Ibrahimovih a.s. sagovornika koji su bili u zabludi. Slijedi svojevrsni povratak samom sebi i sopstvenoj duši: ”I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: ‘Vi ste, zaista, nepravedni!’ Zatim glave oboriše i rekoše: ‘Ta ti znaš da ovi ne govore!’” (El-Enbija, 64.-65.)
Iz navedenih ajeta možemo zaključiti da su Ibrahimovi, a. s. savremenici bili duševno uzdrmani, šokirani i poraženi Ibrahimovim, a.s., odgovorom i baš u tom trenutku su bili najbliže uputi. Bio je to jedan kratak ali snažan trenutak prosvjetljenja, bljesak probuđene duše u kojem su se oni zamislili nad sobom i stvarnošću.
Kada god se duše zapostave i napuste, onda se umjesto sebi okrećemo protiv drugih. Ljudi uspavanih duša traže satisfakciju u raspravama, polemikama, pričama rekla-kazala, željom za pobjedom nad oponentom, nastojanjem da budu prihvaćeni i dominantni u društvu, tako da odbijaju saslušati riječi istine koje su u skladu i sa razumom i sa neiskvarenom ljudskom prirodom.
Draga braćo,
Vrijeme je da se vratimo sebi, svojoj duši. Počeli smo slijediti mišljenje svjetine, smanjuje se udio naše lične, pojedinačne odgovornosti, Kako god, niko neće tuđi teret nositi i svako će pojedinačno pred Gospodara doći: ”I svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.” (Merjem, 95.)
Lijepo je da se vratimo svojoj duši kad god zbunjeni lažima, medijskim manilulacijama, lutamo zbunjeni i dezorijentirani. Tada shvatimo da smo svoju dušu izdali i ostavili za sobom, interesujući se više za sve ono što se dešava oko nas, umjesto da se posvetimo sebi.
Lijepo je da se vratimo sebi kad god bi htjeli pokuditi nekog drugog zbog stanovitih nedostataka, jer tada pronađemo nedostatke i propuste u vlastitom razumijevanju i ponašanju. Nikoga ne karakterizira nepogrješivost niti savršenstvo. Najteže je kritizirati sebe pred drugima, ili kritizirati društvo kojem pripadamo!
Najteže je biti iskren i objektivan i nastojati se osloboditi bijesa i neprimjerene reakcije, te ne pokazivati pristrasnost i naklonost.
Kada sebe naviknemo na samokritiku, to zapravo znači popravljanje i čišćenje naših duša, ali to također može potaknuti druge da se vrate na svoj vlastiti put, da se zamisle nad sobom, da se vrate sebi, da se sretnu licem u lice sami sa sobom, bez potrebe da prikupljaju argumente da bi se odbranili i dokazali da su nepogrešivi već da bi otklonili nedostatke i mahane.
Razmišljamo a ajetima iz sure sure El-Enbija. To su ajeti koji nas podsjećaju na važnost ”povratka sebi”, kao i na spoznaju i svijest o veličini nepravde i zuluma koji sami sebi činimo.
Mudrost je izgubljena stvar vjernika, gdje god da je nađe, on je uzme, kaže Poslanik. Okoristimo se ovom mudrošću i znajmo da je dekadencija jednog društva povezana sa slijepim slijeđenjem neznalica i ljudi koji su nemarni prema Istini i koji su njeni protivnici.
Blago onome ko se vrati sa sebi prije nego što se vrati svome Gospodaru.