Reisul-ulema Kavazović: Moramo biti dosljedni i uvijek na strani obespravljenih

Preporod: Prošlo je deset godina otkako ste preuzeli emanet vođenja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao reisul-ulema. Je li težina ovog emaneta bila veća u prvim godinama ili danas, s obzirom na promjene i izazove s kojima se i Zajednica i narod susreću? Također, jeste li se Vi promijenili u ovih deset godina?

Reisul-ulema: Svako vrijeme ima izazove. Imam Šafija u stihovima kaže: “Krivimo vrijeme – zeman / a mahana je u nama / nema vrijeme veće mahane od nas”. Svako vrijeme ima izazove s kojima se valja nositi, kao i iskušenja, veća ili manja. Vratimo se u povijest, pa zamislimo šta je za Bošnjake značio pad našeg Bosanskog Kraljevstva: vjerovatno su tada mislili da je kraj svijeta, našeg naroda i države. Isto je bilo kada je palo Osmansko Carstvo i kada smo ostavljeni na vjetrometini, pa onda dominacija susjeda, pa komunistički režim, pa onda agresija i genocid. Svaka ta etapa je nosila sa sobom pokolje nad našim narodom, ograničavanje naše slobode i nasrtaje na našu državu.

Vjerovatno su današnja iskušenja u tom poređenju manja, ali to ne znači da su išta manje bitna, jer ne znamo što nosi dan, a što noć.

Zato bismo možda trebali više razmišljati o tome da li smo dorasli i kako se nosimo s današnjim izazovima. Mene to najviše okupira.

Prvo i najteže je pitanje vlastite odgovornosti: da svako od nas krene od sebe i da se svakog dana zapita da li je mogao uraditi više da se pravo među nama poštuje, da mir zavlada i da se zlo prošlosti ne ponovi.

Kada je riječ o izazovima koji se postavljaju pred našim narodom, zajednicom i državom, čini mi se najvećim kontinuitet zlonamjernih politika. Nažalost, na njih smo navikli i navikli smo se s njima nositi. One koriste svaku priliku da ostvare nečasne ciljeve. No, i mi smo kao narod iz svog ukupnog iskustva dosta toga naučili i mislim da smo ipak u daleko boljoj poziciji nego u vrijeme kada sam počinjao svoj imamski rad, pa i kada sam stupio na mjesto reisul-uleme. Ne trebamo širiti pesimizam, ali ni zanemarivati opasne trendove kada se pojave. Vjerovati i truditi se – to je naš put!

O tome da li sam se promijenio ne mogu govoriti; bolje o tome sude drugi.

Preporod: Šta reisul-ulema radi u slobodno vrijeme, ako ga uspije pronaći?

Reisul-ulema: Trudim se s unucima provoditi što više vremena. Slušao sam o toj ljubavi nana i djedova prema unučadima. No, tek kada shvatimo kako su nam djeca brzo odrasla i kako, zauzeti drugim izazovima, nismo bili dovoljno s njima, shvatamo da vrijeme koje propustimo da provedemo sa svojim bližnjima, sa svojom porodicom, djecom, teško možemo nadoknaditi.

Poslanik Muhammed, a.s., uspoređuje Božiju ljubav prema ljudima s majčinom ljubavi prema svome djetetu. Porodica, uistinu, jeste mjesto gdje sazrijevamo svi, ne samo naša djeca, i gdje se gnijezde istinske vrijednosti. Volio bih i sad da imam više vremena da joj se posvetim, mojoj hanumi i kćerkama, unucima posebno.

Imam i jedan komadić zemlje, koji sam uzeo pod ćesim i koji obrađujem. Ponešto u zemlju zasijem. Ja sam dijete sela. Mi smo generacijama živjeli od zemlje i sa zemljom, ovom našom bosanskom. U njoj je i naš dunjalučki smiraj, ali i smiraj od kušnji i izazova. Vraćanje zemlji je vraćanje ishodištu.

Preporod: Pored literature koja je temelj Vaše znanstvene karijere, te one koja je izvor inspiracije za duhovne teme, uz koje književne naslove te druge vidove umjetnosti se odmarate?

Reisul-ulema: Knjiga je, uistinu, najbolji prijatelj. Nikada vas neće ostaviti, ukoliko vi nju ne ostavite, a opet, uvijek će vas rado dočekati. Naše vrijeme se ubrzalo. Možda se to i onima prije nas pričinjavalo. Knjige su moje bogatstvo i sve što imam vrijedno od ovog svijeta je u knjigama. Volim čitati naše klasike: M. Selimovića, D. Sušića, S. Kulenovića, N. Ibrišimovića, ali i naše savremenike: sjajnog Dž. Karahasana, E. Karića, pjesnike Dž. Latića, H. Hajdarevića, G. Gojera, M. Stojića… U njihovom opusu tražim našeg čovjeka i našu Bosnu, naše strahove i nadanja, tuge i žalosti.

Imam san da ću, kada ako Bog da odem u penziju, otići u svoju zaviju, čitati i nikuda ne izlaziti.

Volim slušati Kur’an, ali i andaluzijsku muziku, uz koju se odmaram.

Preporod: U ovom bremenitom vremenu, s brojnim izazovima i pritiscima novih paradigmi koje otuđuju ljude jedne od drugih, bez obzira na njihovu neposrednu blizinu i virtuelnu povezanost, šta svojoj djeci najčešće govorite kao otac, pa tek onda kao reisul-ulema?

Reisul-ulema: Govorim im da budu obazrivi prema ljudima, da ne sude prestrogo, jer ljudi nisu savršeni. Govorim im da dunjaluk ima svoja ograničenja, da je prolazan, izazovan i nestalan. Da se samo u njega ne uzdaju. Govorim im da su Vjera i Dobro čvrsti oslonci u našem prolaznom životu.

Preporod: S obzirom na brojnost vjerske literature, predavanja, medijskih nastupa i prisustva religijskih obrazaca u društvu, vjernik može poželjeti da lahko i jednostavno dođe do iskrene duhovnosti ili da doživi iskustvo drugoga koji govori o ličnom doživljaju vjere. Kako vratiti čovjeka samome sebi, istraživanju ličnog univerzuma i koliko nam ramazan u tome može pomoći?

Reisul-ulema: Živimo vrijeme užurbanosti, površnosti i pojednostavljenja svega. To je vrijeme dekonstrukcije, demistifikacije i obesvećenja svega vrijednog i svetog. U takvom vremenu je logično očekivati da ljudi posežu i za “instant religioznošću” ili “instant duhovnošću”. No, instant je, u definiciji, samo zamjena za nešto stvarno postojeće i treba da prividno zadovolji našu potrebu za tim, da nas zavara. Tako je i s religioznošću, koja to nije, koja je fokusirana na vanjsko, na formalno, na ono napadno, a suštinsko i stvarno je često prva žrtva takvog okretanja prividnoj duhovnosti.

Ramazan nas upravo uči da se dobro ne može postići brzo i lahko.

Svaki cilj, pa i duhovno izrastanje, zahtijeva odricanje i žrtvu.

Ramazan nam pomaže da se odmaknemo od svega što nas odvlači od stvarnog, suštinskog i primarnog. Pomaže nam da poredamo svoje priotitete, da skinemo koprenu sa svojih očiju, da zastanemo u svakodnevnici i da se zapitamo nad smislom postojanja i svojim mjestom u svijetu koji nas okružuje i na koji svjesno ili nesvjesno utječemo, čineći ga boljim ili gorim.

Preporod: U ramazanu se pokazuje vjernička spremnost na odricanje. Postoji izazov kako tu spremnost postići kada su u pitanju drugi farzovi, poput obrazovanja ili izgradnje boljih odnosa unutar porodice?

Reisul-ulema: Ovogodišnji slogan za naše aktivnosti u ramazanu je “Ramazan u porodici i porodica u ramazanu”. Hoćemo njime da usmjerimo naše vjernike da obrate pažnju na izazove koji se ispostavljaju pred porodice.

Danas, kada neki u našoj državi ponovo problematiziraju pitanje islama u javnom prostoru i kada pokušavaju da nam oduzmu slobodu govora i vjere, prisjetimo se da je u vremenu Jugoslavije, kada je vjera bila prognana iz javnog prostora, iz škola i medija, islam opstao upravo u porodicama. U vrijeme kada je država pokušavala da ovlada i vjerskom zajednicom muslimana i kada je postavljala brojne restrikcije, vjera je sačuvana ponajviše u porodici.

Preporod: Može li se kazati da nam kao muslimanima nedostaje islamske etike, naprimjer, u društvenim odnosima i procesima, poput radničkih prava, ispravnog odnosa prema zajedničkim dobrima i sl.? Jesmo li spremni, iz pozicije vjerske zajednice, još snažnije i otvorenije govoriti o tome?

Reisul-ulema: Svakako. I ja, kao reisul-ulema, ali i drugi imami i alimi, pokušavamo da se sačuvamo od dnevne politike i vrlo često, kada govorimo o etičkim principima za koje bismo voljeli da ih vidimo u društvu, optužuju nas za petljanje u politiku, za desekularizaciju društva, za islamizaciju društva.

Bez obzira na te optužbe, Zajednica će brinuti brige svojih članova, ne preuzimajući posao države, ali uvijek jasno iznoseći svoj stav.

Zadaća nas iz vjerskih zajednica je poučavati temeljnim vrijednostima i pravima, poput prava na život, rad, imovinu i ljudsko dostojanstvo i nadati se da će one u našem društvu zaživjeti. Kada se pozivamo na prava, mi se pozivamo na prirodna prava čovjeka koja su neotuđiva i neodvojiva od njegove ličnosti. Nemamo vlasti i moći nad onima koji su se obavezali da će ih garantirati drugima, ali moramo biti dosljedni našeg vjerskog nauka i uvijek biti na strani obespravljenih i onih kojima je pomoć potrebna.

Preporod: Šta je najveća opasnost koja prijeti ulemi pri “bavljenju” vjerom i ispunjavanju dužnosti koje zahtijevaju i vjera i status vjerskog lica?

Reisul-ulema: Dosljednost sebi i vrijednostima koje se zagovaraju je vjerovatno jedan od najtežih izazova. Davno su rekli da nije bitno koliko krupne ideale branite koliko je bitno koliko ste u tome dosljedni. Jer, nedosljednost ukazuje na licemjerje, a licemjerje je u Kur’anu više tretirano nego nevjerovanje. Nedosljednost kompromitira ideal i vrijednosti koje se zagovaraju. Zato je ulemi, ali ne samo ulemi, najveći izazov biti dosljedan onome što tvrdi da vjeruje i zagovara. Valja svojim djelima potvrditi ono što govorimo da je u našim srcima i na našim jezicima. To je i put iskrenosti, bez kojeg nema Dobra.

U nastavku intervjua reisul-ulema je govorio o izazovima dijaspore, o pripremanju kadra IZ za dijasporu, o dijalogu i drugim temama.

Cijeli intervju pročitajte u printanom ili digitalnom izdanju Preporoda.