U okviru manifestacije “Dani vakufa u Bosni i Hercegovini” danas je u svim džamijama u našoj zemlji održana hutba “Vakifi su dobročinitelji koji se pamte”, autora muftije zeničkog hfz. dr. Mevludina Dizdarevića.
U ovoj hutbi, između ostalog, muftija Dizdarević podsjeća na tradiciju vakufa koja od Poslanika, a.s., neprekinuto traje do današnjih dana. Također, objašnjava i fenomen da su vakifi u našim društvima osobe čije ime traje daleko duže nego njihova kratkotrajna biološka egzistencija.
„Vakif dio svog imetka zaustavlja od prometa za ličnu, individualnu korist, i stavlja ga u kontinuiranu službu zajednici i društvu. Samim tim vakif svojim djelom posvjedočuje i nosi ideju žrtvovanja za zajednicu, za društvo, za opće dobro. To su dobročinitelji koji su dali prednost kolektivnom nad pojedinačnim, dali prednost vjeri i zajednici nad vlastitim prohtjevima i željama“, kazao je muftija Dizdarević.
Hutbu u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu kazivao je direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice hfz. dr. Mensur-ef. Malkić.
Agencija MINA hutbu muftije Dizdarevića prenosi u cijelosti:
„Poštovana braćo,
ništa u ljudskoj povijesti nije nastalo i dugo trajalo, bez golema razloga. Ako je nešto živjelo stoljećima, onda zasigurno ima puno opravdanje njegovog postojanja. Kada to kažem prisjećam se višestoljetne tradicije vakufa u muslimanskoj kulturi koja još od vremena Poslanika, a.s., pa preko svih narednih generacija, neprekinuto traje do današnjeg dana.
Svaka generacija muslimana nastojala je na svoj način i u svom kapacitetu dati doprinos ovoj instituciji, koja je naprosto nerazdruživa od islama. Islam i vakuf su kao nokat i meso, jedno drugo podržavaju i jedno drugo osnažuju. Kad kažem da jedno drugo osnažuju, mislim na to da islamski sveti tekstovi na mnoštvo mjesta govore o važnosti vakufa i dobročinstva.
Kur’an veli: „Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite od onoga što vam je najdraže“ (Ali Imran 92). Muhammed, a.s., jedne prilike upitao je okupljene ashabe: „Kome od vas je vaš imetak draži od imetka njegovih nasljednika“? Odgovorili su: „Allahov Poslaniče, svako od nas više voli svoj imetak nego imetak svojih nasljednika“. Zatim je Poslanik dodao: „Čovjeku pripada samo ono što podijeli, a sve ono što ostane iza njega pripada njegovim nasljednicima“.
Dakle, islam potiče osnivanje vakufa, a vakufi svojim postojanjem i radom doprinose i čuvaju ideju islama. Svaki vakuf i svaki hajrat koji su vjernička srca podizala činio je islam jačim na nekom području. Islam je osnaživan gradnjom džamija i vjerskih objekata, ali i onda kada su se podizale građevine za opće dobro. Govor o vakufu govor je o islamu i zato se o vakufu mora uvijek i iznova govoriti.
Puno je važnih dimenzija vakufa o kojima se treba nešto reći, a za ovu priliku nešto ćemo kazati o činjenici da su vakifi dobročinitelji koji se pamte. Cilj nam je ukazati na fenomen da su vakifi u našim društvima osobe čije ime traje daleko duže nego njihova kratkotrajna biološka egzistencija.
Draga braćo,
složit ćemo se da svaki čovjek kada dođe u zrele godine želi da ostavi trag na zemlji. On hoće da njegovo postojanje nije pisanje na vodi, nego trag u pijesku, ili još bolje, lijepa riječ uklesana u kamenu. Iz tog razloga radujemo se i našim potomcima, jer mi kroz našu djecu na neki način produžavamo naše postojanje. Kada je umro jedan od Poslanikovih sinova, Mekelije su kazali da je Muhammed, a.s., ebter, tj. bez potomstva i pomena, što je zaboljelo Vjerovjesnika. Njemu Allah, dž.š., u suri Kevser poručuje da će oni „koji Poslanika mrze bez spomena ostati“. (Kevser, 3)
Dakle, svi želimo da naše postojanje odjekuje u vječnosti i da budemo pamćeni po dobru. To je ljudska potreba koja je jača od nas samih. Jedna arapska poslovica veli: ”Zaista je čovjek samo priča koja ostane iza njega. Zato budi lijepa priča za onog koji bude htio čitati”.
Ljudi čine razne stvari kako bi ostavili lijep trag iza sebe i svoje ime učinili trajnijim. Jedan od najboljih načina za tu namjeru bila je institucija vakufa, koja godinama čuva spomen na neka imena.
Dozvolite mi da pripovijedam jedno iskustvo iz Zenice. Naime, u malom vrletnom selu Jurjevići u Babinskom slivu nalazi se skromni mezar na kojem stoji ime hadži Hajdar Bajrambašić, kojeg Zeničani poznaju pod imenom Hadžija Mazić. Otišao sam posjetiti njegov mezar i proučiti Fatihu, jer je riječ o jednom od najvećih vakifa Zenice koji je uvakufio zgradu u kojoj se nalazi sjedište Zeničkog muftijstva. Dok smo učili dovu tom merhumu pod obroncima planine Čolan razmišljao sam o tome da stojim pored mezara insana koji nije bio ni najimućniji ni najučeniji u Zenici, ali je jedan od najpoznatijih. Vjerujem da je u historiji Zenice bilo i bogatijih i uglednijih, ali oni su svi odreda zaboravljeni, kao da nisu ni živjeli. Međutim, svi se sjećamo Hajdara Bajrambašića ili Hadžije Mazića i njegovi potomci s ponosom nose njegovo prezime. Ovo je samo jedna od mnoštva priča koju ima svaka od naših bosanska čaršija. U svakom bosanskohercegovačkom mjestu ima neki „Hadžija Mazić“ koji je ostavio svoj pečat u historiji. To su ona dobra djela, „bakijatun salihatun“, koja su vječna i neprolazna. Ona svjedoče da je jedini način da imetak učinimo trajnim da ga u hajr utrošimo i tako investiramo za vječnost.
Vidimo da mnogi ljudi čine hajrate, ali je jako važno pitanje zašto ih se drugi ljudi sjećaju? Zašto svaka zajednica pamti neke ljude kao svoje velikane i heroje, a druge bez obzira koliko su u svom vaktu bili moćni prepušta zaboravu, kao da nisu ni postojali?
Prije svega, ljudsko sjećanje na neke osobe je Allahov dar i ostvarenje Allahovog obećanja da će u srca ljudi utisnuti one koji rade dobročinstva. „One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će, sigurno, voljenim učiniti“ (Merjem, 96). Allahova, dž.š., je milost da neke ljude zbog njihove dobrote i plemenitosti zajednica prigrli i zavoli.
Osim toga, svako društvo čini određeni set vrijednosti koje se tradicijski prenose i kao malter čuvaju zajednicu od rasapa. Jedna od najvažnijih vrijednosti je vrijednost žrtvovanja za zajednicu.
U zajednicama gdje se čuva ova vrijednost heroji su oni koji uspjeh i sreću zajednice stavljaju ispred vlastite sreće i uspjeha. Antiheroji ili negativne osobe jesu bezdušni pohlepnici i prezreni izdajnici, jer sebe i svoj interes stavljaju ispred interesa zajednice. Takvima ne smeta da zapale našu zajedničku kuću da bi na toj vatri ispekli svoj obrok. Suprotno od toga naši su šehidi, jer oni su dali najviše što su imali za zajednicu. Svako društvo gaji prezir prema pohlepnicima i izdajnicima, jer su spremni sve prodati za svoj lični probitak. Gramzivih pohlepnika i izdajica uvijek je bilo i uvijek će biti, ali mi se čini da ih danas među nama ima i previše. Kratkoročno oni mogu profitirati. Dugoročno takvi uvijek ostanu prezreni i poniženi.
Gdje je tu mjesto vakufu i vakifima?
Vakuf u sebi nosi dvije temeljne ideje koje su međusobno suprotstavljene, ideju zaustavljanja i ideju kontinuiteta i institucionalnog dobročinstva. Sama riječ vakuf znači zaustaviti imetak od prometa, ali otkud onda ideja trajnog dobra, sadake džarije. Radi se o tome što vakif dio svog imetka zaustavlja od prometa za ličnu, individualnu korist, i stavlja ga u kontinuiranu službu zajednici i društvu.
Samim tim vakif svojim djelom posvjedočuje i nosi ideju žrtvovanja za zajednicu, za društvo, za opće dobro. To su dobročinitelji koji su dali prednost kolektivnom nad pojedinačnim, dali prednost vjeri i zajednici nad vlastitim prohtjevima i željama. Oni su „prevladali škrtost svoje duše“ i dokazali da nisu živjeli samo za sebe, već i za nešto više od sebe. Vakifi, dakle, utjelovljuju i simboliziraju one vrijednosti koje garantuju budućnost zajednice, žrtvovanje i samoprijegor. Istovremeno, oni su živa antiteza sveprisutnoj pohlepi i egoizmu, koji kao kancer razaraju svako društvo. Eto zato ljudi pamte vakife i rado ih se sjećaju.
Molim Allaha, dž.š., koji znanje i mudrost daje, da istinu govorimo, istinu slijedimo i za istinu se borimo. Da u našim srcima utrne pohlepu i gramzivost, a otvori naša srca za dobrotu i čestitost. Amin!“
(MINA)