Mostar, 10. zu-l-hidže 1444./ 28. juni 2023.
Hvala Svevišnjem Allahu, Gospodaru svih svjetova, na blagodati mubarek danā Hadžijskog Bajrama! Gospodaru naš, salavatom Svojim počasti poslanika Muhammeda i časnu porodicu njegovu, kao što si salavatom počastio poslanika Ibrahima i njegovu časnu porodicu, a Ti si doista puno Hvaljeni i Slavljeni Gopodar naš. Gospodaru naš, blagoslovi Muhammeda i porodicu njegovu, kao što si blagoslovio Ibrahima i njegovu porodicu, a Ti si doista puno Hvaljeni i Slavljeni Gopodar naš. Amin.
Draga i čestita braćo,
Poslanici su naši uzori uvijek i na svakom mjestu. Dragi Allah iz Svoje Milosti ljudima je slao čestite insane da budu živi primjeri među njima i da svojim životom, riječju i djelom posvjedoče kako se islam živi u punini, u svim segmentima. Hadži ili Kurban bajram iznova nas podsjeća na žive primjere (živu poslaničku baštinu i nasljeđe) dvojice poslanika odluke (ulū-l-ʻazm) Ibrahima i Muhammeda, a.s.
Ovih dana milioni ljudi hadžskim obredima, u krugu od časnog Mekanskog hrama do Arefata slijede njihovu poslaničku praksu koja ih podsjeća na njihovu istrajnu vjeru u Boga koju nije moglo pokolebati ništa. Poslaniku Muhammedu njegovi sunarodnjaci nude kraljevsku vlast i moć, blago i bogatstvo, najljepše žene i ukrase Ovoga svijeta samo da se odrekne islama kao sistema vrijednosti koji ljude poziva da se odreknu onog nevaljalog (bezbožničkog) koncepta koji degradira dostojanstvo čovjeka u kome čovjek umjesto svome Gospodaru i Tvorcu robuje stvarima i strastima. Odgovor našeg Poslanika na ponudu njegovih sunarodnika, prvaka Mekke, glasio je:
وَاَللَّهِ لَوْ وَضَعُوا الشَّمْسَ فِي يَمِينِي، وَالْقَمَرَ فِي يَسَارِي عَلَى أَنْ أَتْرُكَ هَذَا الْأَمْرَ حَتَّى يُظْهِرَهُ اللَّهُ، أَوْ أَهْلِكَ فِيهِ، مَا تَرَكْتُهُ
Tako mi Allaha, da mi date Sunce u desnu i Mjesec u lijevu ruku, nikada se ne bih odrekao onoga čime me moj Gospodar obavezao! [1]
Poslanikova žrtva i odlučnost rezultirali su time da Islam žive, slijede i prihvataju njegovi sljedbenici na svim stranama svijeta, svjedočeći svojim ponašanjem da su u njemu pronašli spas, mir, sreću i smisao svog prolaznog zemaljskog života.
I naš odgovor na objede i prigovore iz nekih interesnih sfera da se svojim javnim i glasnim stavovima miješamo u politiku glasi da se u suštini mi ustvari brinemo za budućnost i sudbinu i naše države, naroda i vjere na ovim prostorima i da nas časna uloga i zvanje koje nosimo obavezuje da nam putu ne posustanemo i وَلَا يَخَافُونَ لَوْمَةَ لَائِمٍ ničijeg prijekora se ne bojimo.[2] Mi se ne vodimo dnevno-dunjalučkim prolaznim interesima i nadilazimo svaku stranačku politiku. Nismo se u tematiku oko Lakišića vakufa i Centralne zone grada Mostara uključili samo u ovom trenutku, o tome jasno i glasno zborimo već godinama, i nije naš problem što to nisu čuli, odnosno nisu htjeli da čuju oni koji bi da naše istrajavanje po tom pitanju dovedu u neki politički kontekst.
Poslanik Ibrahim, a.s. slijedeći Božiji nalog da na brežuljku Mini, u blizini Časnog mekanskog hrama, treba da žrtvuje svoga sina Ismaila kao kurban, odlučno se suprotstavio šejtanovom zavođenju da odustane od te nakane i ne postupi onako kako mu je u snu naređeno. Ibrahim reče: وَقَالَ إِنِّي ذَاهِبٌ إِلَى رَبِّي سَيَهْدِينِ Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio, -On će mene kuda treba uputiti.[3]
Ibrahim se nije dao zavesti i pasti pred šejtanskim zavođenjem. Bio je čvrsto ubijeđen u ispravnost svoga puta i nije se dao pokolebati. Šejtan nije uspio u njegovo srce, um i dušu unijeti pometnju, plašeći ga da će žrtvovanjem sina, kojeg je dobio u poznim godinama života, ostati bez oslonca, spomena i nasljednika. Kur’an nam predočava tu dramatičnu borbu koja se vodila u tjesnacu Mine, pa hadžije u spomen na Ibrahima, a.s., kroz sva vremena bacaju kamenčiće na džemretima, razračunavajući se sa svojim nefsom (vlastitim egom, sebeljubljem i slabostima duše) kao što se on nepokolebljivo razračunao sa šejtanskim napadima.
Ibrahimova dosljednost u vjeri i iskrenoj ljubavi prema svome Gospodaru prepoznata je od Gospodara svjetova i nagrađena:
وَفَدَيْنَاهُ بِذِبْحٍ عَظِيمٍ (107) وَتَرَكْنَا عَلَيْهِ فِي الْآخِرِينَ (108) سَلَامٌ عَلَى إِبْرَاهِيمَ (109) كَذَلِكَ نَجْزِي الْمُحْسِنِينَ (110) إِنَّهُ مِنْ عِبَادِنَا الْمُؤْمِنِينَ (111(
I kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: Nek je u miru Ibrāhīm! Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a on je, bio rob Naš, vjernik.[4]
U primjerima poslanika Ibrahima i Muhammeda, a.s. istaknuto mjesto imaju njihove porodice; supruge i djeca. Oni dosljedno slijede ono što naučavaju njihovi rodočelnici. Oni pomažu Allahovu vjeru doprinoseći u vjerovjesničkoj misiji. Djeca i roditelji snažno i zajedno, baš onako kako je to potrebno i danas da bude kako bi se sačuva naša muslimanska porodica od brojnih nasrtaja kojima se cilj da se ona rastoči, obesmisli i stavi u drugi plan. Kako na ovo odgovoriti? S puno truda, žrtve i posvećenosti moramo spašavati nove generacije od raznih manipulacija i ideoloških obrazaca koji truju mlade, njihovu pažnju usmjeravaju samo na njih same (da samo na sebe misle, ne vide i ne osjećaju za druge), na vlastito tjelesno uživanje koje ne prati nikakva odgovornost prema životu. Lijek je u tome da promovišemo brak i stupanje u bračnu zajednicu, rađanje djece i podizanje potomstva u legitimnom braku. Lijek je u odlučnosti bračnih partnera da čuvaju jedno drugo, da budu dosljedni da sprovode obaveze bračnog ugovora koji ih obavezuje na vjernost, samilost, ljubav i izvršavanje svih obaveza. Veliki je grijeh zanemarivati bračne obaveze, kršiti njegove odredbe i napuštati instituciju braka i olahko odustajati od nje. To nije Poslanikova praksa, on je govorio da je brak njegov sunnet pa onaj ko želi da se ugleda u njega dužan je da slijedi tu praksu. Danas u bračnoj zajednici kao i u mnogim drugim životnim stvarima nedostaje nam sabura, tj. strpljivosti i pribranosti. Naš današnji život jeste predinamičan, ali u stvarima koje se tiču međubračnih i ukupnih međuljudskih odnosa treba nam više trezvenosti, promišljanja i senzibiliteta. Mnogi bi da se na tom planu stvari rješavaju na prečac, na brzinu, a to nije dobro. Mnogo nas je zaokupirao i virtualni svijet, svijet tehnike i svijet bjelosvjetske parlaonice što sve zajedno ljudima odvlači dragocjenu pažnju, trenutke i vrijeme. Trebamo biti svjesni da vrijeme koje uzalud potrošimo u virtualnom svijetu i ispraznim parlaonicama itekako ostavlja traga na naše promišljanje, mentalni sklop, otuđuje nas od stvarnosti, od života. Vrijeme je dragocjenost, a svaki izgubljeni trenutak, sahat ili dan ne može se vratiti niti nadoknaditi. Prenosi se da je Hasan el-Basri u jednoj svojoj mudroj izreci kazao:
روى أن الحسن البصري رحمه الله يقول: ما من يوم ينشق فجره إلا وينادي : يا ابن آدم أنا خلق جديد وعلى عملك شهيد ، فتزود مني فإني إذا مضيت لا أعود إلى يوم القيامة
“Nema niti jednoga novoga dana koji se rađa s osvitom zore, a da se ne začuje glas koji poziva: O sine Ademov, o čovječe! Ja sam novo stvorenje koje je svjedok svemu što radiš. Iskoristi me i čini dobrā djelā, jer ako ja prođem, a ti to ne iskoristiš, znaj da se neću vratiti do Sudnjeg dana.“
Draga braćo,
Ibadeti hadža i kurbana jesu ispiti koji propituju spremnost muslimanā na odricanje i žrtvovanje na Božijem putu. Sloboda je velika blagodat koju treba cijeniti i u nju stalno ulagati. Događaji iz naše skorije prošlosti kada smo izvojevali pravo na našu slobodu u svim segmentima života obavezuju nas da preispitamo jesmo li danas dosljedni u čuvanju tih dostignutih nivoa slobode? Držimo li do vlastitoga dostojanstva, trudimo li se da mišlju, riječju i djelom pripadamo svojoj zajednici, da budemo sretni što smo u saffu, što smo dio kulture i naroda koji misli i odlučuje svojom glavom, i da smo ponosni na svoje ime, jezik, vjeru i domovinu. I da nikako ne smijemo da zaziremo jedni od drugih, da se udaljavamo jedni od drugih, jer nas, ovdje na ovome tlu, treba da objedinjuje jedna jedinstvena misao da smo mi najpreči jedni drugima, da smo toliko malobrojni da se nemamo kud dijeliti. I ne smijemo se prepuštati stihiji i biti pasivni u pogledu općih društvenih interesa. Naš plemeniti Poslanik, a.s. poučavao nas je da من لم يهتمَّ بأمر المسلمين فليس منهم ne može istinski pripadati zajednici muslimana onaj ko ne brine o njenim zajedničkim interesima.[5] Zato jeste važno da je uprkos stanju duha nezainteresiranosti za opće stvari, vrlo značajan broj naših džematlija i sugrađana prepoznao značaj iskazivanja javne podrške legitimnim zahtjevima Islamske zajednice da se na lokalitetu nekadašnjeg Lakišića vakufa izgradi dostojno zdanje koje bi ovu Zajednicu okupilo da može u svoj svojoj brojnosti i masovnosti okupljati se bajram-namazima i drugim važnim velikim svečanostima.
Dragoga Boga molimo da nam mubarek dani Bajrama budu dani mira i topline, ispunjeni bratskom pažnjom, zajedništvom i međusobnim razumijevanjem. Neka nur i vedrina Bajrama unesu toplinu u naše međuljudske odnose, i podstaknu nas na dobročinstvo i bogobojaznost! Dragoga Boga molimo da primi naš ibadet kurbana, a našim hadžijama ibadet hadža i kurbana, i da se hairli vrate u domovinu.
Svima vama cijenjena braćo, vi koji ste ovdje, i svoj našoj braći i sestrama koji su s nama u ovoj velikoj radosti bajrama, želim iskreno Bajram šerif mubarek olsun!
Autor hutbe: Mostarski muftija Salem-ef. Dedović, Karađoz-begova džamija u Mostaru
[1] Bilježi Ibn Hišam u svojoj Siri
[2] Al-Māʼida, 54.
[3] Es-Sāffāt, 99.
[4] Es-Sāffāt, 107-111.
[5] Bilježi imam Taberani