Centar za napredne studije iz Sarajeva objavio je 2020. godine knjigu „Od Srebrenice do svjetla na kraju tunela: sjećanja“. Autor knjige je Azir Osmanović.
***
Mjesec je juli . Mjesec, koji je u našoj Bosni i Hercegovini postao simbolom sjećanja na najcrnje dane ubijanja, patnji i etničkog čišćenja jednog naroda. Oni rijetki koji su uspjeli da prežive dane sigurne smrti, tada već davne 1995, sada, ovog jula, obilaze mjesta zločina i masovnih egzekucija. Najbrojnije, najhrabrije i najglasnije su srebreničke majke. Podižu svoj glas – opominju. Koliko li je samo potrebno snage i hrabrosti čovjeku da prođe pored mjesta gdje mu je učinjeno nešto loše, zbog čega osjeća nelagodu, strah, nesigurnost? Zamisli(te) onda, dragi čitaoče/ci kolika je hrabrost i snaga potrebna jednoj majci da ode na mjesto zločina, gdje je posljednji put (na tv prijemniku) vidjela svoje dijete isprebijano, boso, gladno i žedno, svezanih ruku, s povezom na očima i pucanj u leđa, kraj puta u Trnovu, ili pak na brani u Petkovcima, gdje ih je ubijeno 3.000, ili u Kravici, ili u grobnici na Crnom vrhu…
Zbog sve veće potrebe s obiju strana Drine, da se uz prijetnje zataška, prikrije i negira genocid nad Bošnjacima, postoji i potreba da se sve više i glasnije o njemu govori. Tu potrebu sve snažnije i odlučnije osjećaju živi svjedoci etničkog čišćenja. Preživjeli, majke i djeca, najčešće oni koji su svoj mir, i poslije svega, našli u Srebrenici, sjećanje na genocid nastoje sačuvati od zaborava kroz usmena kazivanja, dnevnike, memoare, knjige. Jedan od njih je i Azir Osmanović, trinaestogodišnjak koji je preživio ”punkt smrti u Potočarima”. Njegov brat Azmir, dvadesetogodišnjak, koji je zajedno s ocem krenuo putem preko šume, nije preživio. Svojom knjigom Od Srebrenice do svjetla na kraju tunela, on nastoji sačuvati od zaborava pravu istinu o genocidu, ali i priču o sebi, svom ocu, bratu i hiljadama drugih Srebreničana. Ovo je i priča o prekinutoj mladosti, surovosti života, nedosanjanim dječačkim snovima, ljubavi i poštovanju, rodnom mjestu…
”Zbog surove prošlosti, teške sadašnjosti i neizvjesne budućnosti nas i naše djece na ovim prostorima, a radi boljeg razumijevanja sveukupnih dešavanja oko nas, smatram potrebnim zapisati ono što o tome znam. Svjestan sam da ću u sredini u kojoj živim biti pod budnim okom onih koji su bili izvršioci ratnih zločina i sljedbenika njihove ideje i ideologije i da ću zbog iznesenih istina biti posmatran na drugačiji način.”
Što zbog svog poziva, historičara, ali i zbog nužnosti da se iznova kazuje o najstrašnijem zločinu u modernoj evropskoj historiji, ova knjiga predstavlja iznimno važno memoarsko-dokumentarno djelo. Pored uvodnih i zaključnih razmatranja, knjiga je strukturirana kroz dvanaest poglavlja u kojima se hronološki izlažu događaji potkrijepljeni literaturom i izvorima. Njena posebnost je i u tome što u prvom dijelu autor donosi genealogiju porodice Osmanović iz sela Ljeskovik nadomak Srebrenice. Upravo će čitaocu kroz rodoslovno stablo porodice Osmanović, od progona predaka iz Užica 1862. pa do ubijanja u julu 1995, biti predočeni srazmjeri etničkog čišćenja istočne Bosne. Početkom aprila 1992. započeo je dobro isplanirani proces etničkog čišćenja i uništavanja. U tom procesu, zbog svog geografskog položaja, selo Ljeskovik je bilo među prvima. Svoj spas kao i svi, vjerujući u ”svjetske šarene laži”, potražili su u Srebrenici – ”zaštićenoj zoni”. U nemilosrdnoj borbi za opstanak dječak Azir sa svojom porodicom bit će svjedok svakodnevnih ubistava, naročito djece, koja su stradavala od granatiranja, brojnih članova svoje familije i sugrađana. Glad, neimaština, bolest i borba za goli život obilježili su njegovo prekinuto djetinjstvo. Tužna i teška sjećanja na dane srebreničkog djetinjstva kazuju kako je Azir, kao i svako srebreničko dijete, morao da odraste ”preko noći”. Tek rijetki momenti dječije igre i radosti prekidali su turobnu svakodnevnicu. U Srebrenici, u tim godinama „zaštićene zone“, živjelo se s neizvjesnošću, ali i nadom da će doći neko bolje i ljepše vrijeme. Bila je to iluzija. Došlo je najgore, a s njim i ista ona strepnja, strah i neizvjesnost. Njegov babo Aziz i brat Azmir bili su prinuđeni krenuti preko šume do slobodne teritorije. Nakon dva mjeseca lutanja, otac je stigao. Brat Azmir nije…
Svaku priču koju čujete o srebreničkim golgotama skoro je identična, različiti su samo sudionici, njihovi snovi, želje, potrebe i način da se bar malo ublaži neizvjesnost, glad i neimaština. Azir nam kroz svoje sjećanje na najteže dane svoga djetinjstva nudi obilje podataka o stanju u „zaštićenoj zoni“ Ujedinjenih nacija, kroz neposredne događaje, stvari i likove, ponirući do detalja koji ponekada više objašnjavaju od općenitosti.
Kroz prikaz ove knjige mi stojimo uz njih, uz njihovu djecu, uz ispričane i neispričane priče, da sačuvamo istinu o genocidu od zaborava, negiranja i poricanja. Bar toliko možemo. Slušanjem i čitanjem.
***
Želio sam ispričati dvije priče ‒ ličnu i priču moga oca. Ja sam preživio genocid s grupom koja je bila u Potočarima. Bio sam trinaestogodišnjak, a to je bila starosna dob koja je predstavljala granicu za odvajanje muškaraca od žena i djece na punktu smrti u Potočarima. Uspio sam proći punkt. Mnogi moji vršnjaci nisu. I otac je nakon dva mjeseca lutanja po šumama uspio doći u Kladanj na slobodnu teritoriju. Mnogi nisu.
(odlomak iz knjige)
Cilj autora je bio da svojim sjećanjima otrgne od zaborava jedno vrijeme, koje je ostavilo snažnog traga na njega i njegovu najbližu rodbinu, koja je danas rasuta u državama širom svijeta. Ovo sjećanje Azira Osmanovića je i najbolja opomena da zločin ne smije biti dio zaborava, već pamćenja, kako se nikad i nikom ne bi ponovo genocid i strahote kroz koje su prošli Bošnjaci Srebrenice. Rukopis ima memoarsko-monografski karakter. Obiluje velikim brojem važnih historijskih činjenica, koje nam mogu pomoći u boljem razumijevanju događaja vezanih za agresiju i genocid nad Bošnjacima Srebrenice. Koliko god teme o genocidu nad Bošnjacima Srebrenice bile teške i složene, neophodno ih je istraživati i prezentovati.
Prof. dr. Izet Šabotić
Svi vi koji ste imali priliku da čitate o stradanjima Jevreja koji su bili žrtve holokausta u Drugom svjetskom ratu ili o stradanju Bošnjaka u periodu agresije i genocida počinjenog u julu 1995. godine, već znate da je pred vama knjiga koja će vas uznemiriti, ali koju nećete moći ispustiti iz ruku sve dok je ne pročitate. Poslije čitanja ovakve knjige osjećate potrebu da nešto promijenite, da reagujete, jer je riječ o knjizi koja zbog svog sadržaja glavu pomjera ustranu i zbog koje se dobro zamislite.
Prof. Hajrudin Mešić
Azir Osmanović (r. 1982) magistar je historije i kustos Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Svjedočio je genocidu kao trinaestogodišnji dječak, kad mu je ubijeno mnogo članova bliže porodice.Bio je društveno aktivan i učesnik različitih aktivnosti i procesa vezanih za integraciju povratničke populacije u društveni život grada. Pohađao je brojne seminare, radionice i okrugle stolove o temi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Srebrenice. Koautor je knjige Prekinuto djetinstvo Srebrenice i saradnik na knjizi Spomen-obilježja na području opštine Srebrenica. Oženjen je i otac troje djece.
izvor:cns.ba