Na konkretnim primjerima iz brojnih bosanskohercegovačkih gradova autor HAFIZ. DR. ELVIR DURANOVIĆ je u radu pokazao u kojoj mjeri su imami putem organiziranja vjerskog i društvenog života svojim djelovanjem pomagali Bošnjacima u procesu povratka na razrušena ognjišta u Hercegovini i Bosanskoj krajini.
IZ UVODA:
Tokom XX stoljeća imami su zajedno sa svojim džematlijama prolazili kroz sve nedaće koje su pratile Bošnjake od kojih su dva svjetska rata, te posebno Agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) bili surovi i teški. Kad je počeo napad na državu Bosnu i Hercegovinu i bošnjačku egzistenciju 1992. godine, imami nisu rekli svojim džematlijama da idu i da se bore, kao što je to učinio Musaov, a.s., narod (El-Maide, 24), već su hrabro stupili u redove Teritorijalne odbrane i kasnije Armije Republike Bosne i Hercegovine boreći se zajedno sa svojim džematlijama protiv agresora. U mnogim mjestima upravo su imami bili pokretači otpora ili komandanti i komandiri u vojnim formacijama. U izvještaju o radu Rijaseta Islamske zajednice za 1994. godinu navodi se da je u Bosanskoj krajini više od 60 imama aktivno uključeno u Armiju RBiH i odbranu države, te da je formirana jedna vojna jedinica u kojoj su bili samo imami…
Budući da su u sastavu Armije RBiH u najvećem broju bili Bošnjaci ‒ muslimani, koji su se, izloženi bliskom susretu sa smrću, vraćali vjeri, uz odobrenje državnih vlasti, u svakoj većoj vojnoj formaciji: brigadi ili korpusu napravljen je džemat unutar kojeg su imami organizirali vjerski život brinući se o duhovnim potrebama Bošnjaka. Početkom 1994. godine u Prvom korpusu (Sarajevo) bio je angažiran 91 imam, u Drugom (Tuzla) 24, u Trećem (Zenica) 53, u Četvrtom (Mostar) 9, u Petom (Bihać) 13, u Šestom (Konjic) 28. Početkom 1994. godine u Armiji RBiH ukupno je bilo angažirano 149 imama. Od tog broja imamsku službu u vojnim jedinicama obavljalo je 49 imama, a ostali su bili raspoređeni na druge dužnosti u jedinicama. Do kraja 1994. godine broj imama u Armiji RBiH povećao se na 182, a od tog broja 105 je bilo na dužnosti savjetnika za vjerska pitanja, dok je 77 bilo na drugim formacijskim mjestima.
Takvo brojno stanje potrajalo je do kraja 1995. godine i završetka agresije. Nakon rata brojni vojni imami vratili su se na svoje dužnosti u džematima, a među prvim povratnicima na oslobođene teritorije bili su imami. Takvih slučajeva najviše je bilo u Bosanskoj krajini budući da je i najviše gradova oslobođeno na tom području. Kao primjer spomenut ćemo Husein-ef. Kovačevića, koji je nakon oslobađanja Sanskog Mosta vojnu uniformu 505. bužimske brigade zamijenio džubom i ahmedijom, nastavljajući službu u Islamskoj zajednici. Husein-efendija došao je u oslobođeni Sanski Most da putem organizacije vjerskog, ali i poboljšanja ukupnog društvenog ambijenta djeluje na stvaranju minimalnih uvjeta za povratak prognanih Krajišnika u ovaj grad…
No, za razliku od oslobođenih teritorija u Bosanskoj krajini na koje su se muhadžiri mogli vratiti odmah po njihovom oslobađanju, jer nisu postojale nikakve sigurnosne prijetnje (osim mina), povratak na okupirana područja pod kontrolom HVO-a i Vojske RS odvijao se znatno teže i duže. Mora se priznati da su predvodnici povratka na ta područja bili Bošnjaci, koji su se, ne osvrćući se na nedaće koje su ih na tom putu kontinuirano pratile, vraćali u rodna mjesta da iz pepela podignu svoje domove i započnu novi život. Uz njih na okupirana područja dolazili su imami koji su im pružali duhovnu podršku, a putem organiziranja vjerskog života u adaptiranim kućama tokom 1996, 1997. i 1998. godine i jedini oblik društvenog života.
Treći i možda ključni faktor za kreiranje minimalnih sigurnosnih uvjeta za islamski život na okupiranim područjima u tim prvim godinama bile su muftije, koje su na višem nivou s predstavnicima međunarodne zajednice i organima vlasti RS ili HVO-a u početku dogovarale posjete Bošnjacima koji su tokom agresije ostali na okupiranim područjima, da bi kasnije snažno stajale iza imama na tim područjima osuđujući svaki izljev mržnje prema njima.
Upornim radom, velikom strpljivošću i hrabrošću imama i njihovih džematlija otupjela je oštrica napada na Bošnjake i njihove vjerske svetinje, što je rezultiralo kreiranjem društvenog ambijenta kakvog danas poznajemo.
Imami-pioniri povratka u Bosni i Hercegovini razrušenoj agresijom
U nastavku rada na konkretnim primjerima iz brojnih bosanskohercegovačkih gradova pokazat ćemo u kojoj mjeri su imami putem organiziranja vjerskog i društvenog života svojim djelovanjem pomagali Bošnjacima u procesu povratka na razrušena ognjišta. Počet ćemo s Mostarskim muftijstvom čije je istočne dijelove okupirala Vojska RS, dok su zapadni bili pod kontrolom HVO-a.
Uloga imama u procesu povratka na okupirana područja Muftijstva mostarskog
Tokom agresije vođstvo Hrvata u Bosni i Hercegovini, potpomognuto Republikom Hrvatskom, izvršilo je udruženi zločinački poduhvat s ciljem stvaranja paradržavne tvorevine Herceg-Bosne.
Potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. godine, kojim je okončan sukob između HVO-a i Armije RbiH, postepeno su snižavane tenzije među sukobljenim stranama i probuđene nade u povratak Bošnjaka prognanih s teritorija pod kontrolom HVO-a….
LINK NA KOMPLETAN SADRŽAJ TEKSTA