Riječ “košulju” –qamīs (قَمِيص). je jedinstvena jer se ne koristi u drugim surama Kur’ana, već samo u suri Jusuf, gdje se pojavljuje u 4 ajeta u tri različita konteksta:
- Lažno okrvavljena košulja: Braća Jusufa donose njegovu košulju uprljanu lažnom krvlju Jakubu:
“I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju poprskanu…” (Jusuf, 18). - Razderana košulja: Kada Zulejha pokušava zavesti Jusufa, košulja biva poderana, a to služi kao dokaz njegove nevinosti:
“…i razdera košulju njegovu s leđa…” (Jusuf, 25). - “…ako je košulja njegova sprijeda razderana, onda ona istinu govori, a on laže.”
Ovo je nastavak prethodnog događaja, gdje se košulja koristi kao dokaz za utvrđivanje istine. (Jusuf, 25). - Košulja iscjeljenja: Jusuf šalje svoju košulju ocu Jakubu kako bi mu se povratio vid:
“Odnesite ovu moju košulju i stavite je na lice oca moga, on će progledati.” (Jusuf, 93).
U prvom prizoru, košulja je instrument prevare. Braća, opijena zavišću i zaslijepljena grijehom, donose Jakubu košulju umazanu krvlju jagnjeta. Kur’an to opisuje riječima: “I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju poprskanu.” (Jusuf, 18). Laž postaje materijalna, opipljiva – košulja svjedoči njihovom prijestupu. Svaka nit u tom tankom platnu nosi bol Jakubovog srca, njegovu tugu koja se ne može izbrisati. U toj krvavoj tkanini ogleda se grešnost ljudske zavisti, izdaja koja nadilazi riječi.
U sufijskoj tradiciji, krv na košulji postaje simbol “krvi duše” koju čovjek prolijeva kroz svoje grijehe. Prema Ibn Arabiju, “Duša prolijeva krv na svom putu prema čistoj unutrašnjoj prirodi, ali i svaki trag patnje vodi dušu prema Božijoj milosti.” Košulja postaje, u tom kontekstu, simbol unutrašnje nečistoće koju je moguće očistiti kroz pokajanje i duhovnu introspekciju.
U drugom prizoru, ista košulja postaje tijelo želje. Zulejha, zarobljena strašću prema Jusufu, svojim rukama razdire tkaninu. Svaki poderani komad odražava neobuzdanu strast, unutarnju borbu između čistoće i tjelesne žudnje. Košulja postaje metafora njenog nemira, njenog pada i istovremeno njezine nade. U svakom poderanom dijelu krije se glas tijela koje želi, koje vapi, koje se ne može obuzdati.
Sufijski mistik Rumi piše: “Tvoje tijelo je oklop, ali tvoja duša je svemir.” Razdiranje košulje može se shvatiti kao simbol duhovne borbe između niske prirode tijela i uzvišene duše. Košulja postaje simbol unutrašnje borbe, strasti koja je neobuzdana, dok Jusuf, sa svojom duhovnom snagom, ostaje nepokolebljiv i nepopustljiv, baš kao što sufijski mistici često govore o “nutarni džihadu” – unutrašnjoj borbi da se nadvladaju telesne želje i duhovno dosegne uzvišena čistoća.
Dvije scene, dva lica istog predmeta. Košulja je ogledalo ljudske slabosti: izdaje i strasti, laži i želje. Tanka tkanina nosi neizrecivu težinu – sjećanje, grijeh, čežnju. U svojoj jednostavnosti, ona je svjedok kompleksnosti ljudskog srca i duše.
Nasuprot tim prizorima, stoji Jusuf, a.s. Njegova je košulja samo vanjski znak unutarnje čistoće i postojanosti. Kada je predan u ruke zla, on ostaje nepokolebljiv, a košulja se pretvara u svjedoka nevinosti. Ona je razderana, ali Jusufov karakter ostaje nepomućen. Kada je iskušan strašću, njegova snaga volje nadvladava tijelo – košulja je poderao drugi, ali njegov duh ostaje nedodirnut.
Sufijski mislilac al-Ghazali piše: “Snaga vjere u čovjeku ne zavisi od vanjskih okolnosti, već od unutrašnje čistoće koja je nevidljiva za očigledne oči.” Košulja Jusufa, kao predmet koji se često predaje zlu, zapravo postaje simbol njegove unutarnje čistote koja je neuznemirena vanjskim iskušenjima.
Treći prizor košulje otkriva njenu sposobnost iscjeljenja. Kada Jusuf, a.s., šalje svoju košulju ocu Jakubu, a.s., ona postaje medij obnove. Kur’an kaže: “Odnesite ovu moju košulju i stavite je na lice oca moga, on će progledati.” (Jusuf, 93). Jakub, slijep od tuge, vraća vid kada mu košulja dotakne lice. U tom trenutku, košulja postaje simbol nade i Božije milosti. Jakub, slijep od tuge, vraća vid kada mu košulja dotakne lice. U tom trenutku, košulja postaje simbol nade i Božije milosti. Njene niti sada nisu samo svjedoci boli i iskušenja, već i kanal kroz koji se ostvaruje obnova i povratak svjetlosti.
Sufijska filozofija ističe da je “unutrašnja svjetlost” koju duša traži često prisutna nakon najvećih iskušenja. Prema al-Ghazaliju, “Tuga je prijelaz prema svjetlosti, a u tuzi duša najčešće prepoznaje Božiju milost.” Košulja, koja je nosila bol, sada postaje kanal za iscjeljenje, simbolizirajući put od tame patnje prema unutarnjoj jasnoći i svjetlu.
Košulja se, također, može shvatiti u širem kontekstu kao simbol Božijeg plana. Svaka nit povezana je s određenim trenutkom sudbine – od laži i zavisti, preko strasti i iskušenja, do iscjeljenja i oprosta. Jusuf, a.s., nosi košulju kao teret i kao znak, ali nikada ne dopušta da ga ona definiše izvan okvira njegove vjere i unutarnje snage.
Paralela između Jusufove košulje i ihrama
- Bijela boja i čistoća:
- Sufijski komentatori vide bijelu košulju Jusufa, a.s., (u metaforičkom smislu) kao simbol njegove nevinosti i postojanosti. Slično tome, ihram simbolizira čistoću i pripremu za susret s Allahom.
- Odjeća kao svjedok:
- Košulja Jusufa svjedoči o iskušenjima i njegovoj nevinosti (razderana i krvava košulja). Ihram svjedoči o predanosti vjernika Allahu tokom hadža.
- Odricanje i povratak:
- Jusufova košulja, kada se vraća Jakubu, simbolizira iscjeljenje i povratak svjetlosti. Ihram simbolizira povratak čistoći i blizini Allahu, jer hodočasnici završavaju hadž s oprostom grijeha i duhovnom obnovom.
- Duhovno uzdizanje kroz iskušenja:
- Jusufova priča ilustrira kako iskušenja vode do duhovnog uzdizanja. Ihram, sa svim svojim pravilima i odricanjima, odražava istu ideju – iskušenje vodi ka čišćenju duše.
- Sufijska interpretacija i literarni izvori
Sufijski autori, poput Ibn Arebija i Rumija, često koriste Jusufovu priču kao metaforu za duhovni put. Njihova djela otkrivaju:
- Ibn Arebi: Jusufova košulja simbolizira veo između božanskog i ljudskog. Ulazak u ihram je čin uklanjanja tih “veo-va” i priprema za duhovnu blizinu.
- Rumi: Jusufova ljepota i njegova košulja predstavljaju unutarnju ljepotu duše i odraz božanske ljubavi. Rumi često spominje ihram kao simbol odricanja od prolaznih želja.
E.B.