Piše: Hasan Hasić
Kada god se o njemu govori, o njemu u bilo kojem dobu života, uvijek je bio čovjek i poslanik mjere, mudrosti, milosti, ljubavi, lijepih manira i čestitosti. I tada, daleko od ljudskih očiju i uma on ostaje uzor, onakav na kakvog se ima ugledati čovječanstvo. I još jednom potvrđuje da ljudskom usponu prethodi karakter nalik njegovom, odnosno svakodnevna težnja ka tome.
Miradž je oduvijek bio zagonetniji dio Poslanikove, a.s., biografije, i fizičke i duhovne, kazali bismo. Pretendovali ili ne na rasprave da li su Isra i Miradž i fizičko i duhovno putovanje ili samo duhovno, u krajnjem zaključku preostaju, pretežno, iste predaje, pouke i poruke Muhammedovog, a.s., Noćnog putovanja i Uzdignuća do Lotosa.
Muslimanska tradicija u korpusu religijske i književne literature potvrdila je zagonetnost forme Putovanja i Uzdignuća, ali i inspirisala sav raskoš, naprimjer, stvaralačke prirode pjesnika, koji su, zahvaljujući iznimno bogatom miradžskom korpusu motiva, uspijevali da, za razliku od mnogih drugih događaja, kroz Miradž okušaju i same limite svoga talenta. Pjesnici su izlizali i lomili pera da o tome štogod spjevaju, a vaizi i ulema trudili se da o tome što bolje nešto kažu.
Poslanički likovi koje je Muhammed, a.s., sreo i s njima razgovarao, njegovo druženje s Džibrilom, pojave koje su mu uprizorene te njegovo zakoračenje tamo gdje ni Džibril nije podražuju naše tanahne osjećaje, vjeru i duboki svijet mašte. Međutim, prije svega, govore nam i o prvaku među poslanicima – o prvaku među ljudima, posljednjem poslaniku, koga Allah, dželle šanuhu, u Kur’anu hvali i nudi ga čovječanstvu kao uzor.
Ka duhovnom oslobođenju
Gospodar, pošto uzdržava ovaj svijet, ne da da se rasturi sve što je stvorio, On čovjeka i razveseli, podiže ga i sokoli. Tako je Svojom milošću prema Muhammed-pejgamberu, a.s., i vascijelom ljudstvu njega obveselio putovanjem kakvom pameću ne možemo svjedočiti. Miradž je, kako nam je i poznato, došao u teškim momentima za Poslanika, a.s., neposredno prije Hidžre. I u takvoj stezi, Božijom voljom, Muhammedu, a.s., je u njegovom horizontalnom i vertikalnom putovanju, podareno olakšanje – on, čovjek od krvi i mesa, odabran od Boga da, kao takav, dostavi ljudima posljednju Objavu i pokaže im vratnice spasa, uspeo se do Krajnje granice, a potom se vratio u nizine (dunja), najbliže onome od čega je stvoren. Samo tako je mogao istinski i do upotpunjenja govoriti o Dragom Bogu i živjeti obrazac predanosti Njemu.
Noćno putovanje do Aksaa i uvis do Lotosa, Krajnje granice, bila je počast Muhammedu, koji je, među svim pejgamberima, ponio najveće breme te je u svakom pogledu išao i gledao dalje. S mjerom. I u doba kada je Džibrila prvi put vidio i u doba kada ga je drugi put vidio. Taj njegov pogled naprijed, ka uzvišenijem, sadržan je u miradžskom putu. Prema tradiciji islama, saznajemo da je Miradž bio odgojno-obrazovnog karaktera, sami put spoznaje, oslikavanje čovjekove mogućnosti duhovnog oslobođenja i putovanja u sfere koje donose beskrajno dobro, a suštinski vode Allahu – Vladaru svih svjetova, Poznavaocu svih pojava, Gospodaru opipljivog i fizičkim čulima nedostupnog. Znanje koje je odabrao i namaz koji je kao dar donio u ruhu putovanja i uzdignuća čime ga je Dragi Bog počastio ostat će stalni podsjetnik na Prvu objavu – imperativ učenja i namaz kao “miradž vjernika”, kako nam je sam Pejgamber, a.s., poručio.
Manir Bogu predanog srca
O njegovom Putovanju govori dragi Allah u Kur’anu, između ostalog, i u suri Zvijezda, kada je riječ o koncu Uspeća, Krajnjoj granici: “(…) pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio (…)” (53:17, BK) I u ovom ajetu prepoznajemo ličnost Muhammed-pejgambera, a.s. Kada god se o njemu govori, o njemu u bilo kojem dobu života, uvijek je bio čovjek i poslanik mjere, mudrosti, milosti, ljubavi, lijepih manira i čestitosti. I tada, daleko od ljudskih očiju i uma on ostaje uzor, onakav na kakvog se ima ugledati čovječanstvo. I još jednom potvrđuje da ljudskom usponu prethodi karakter nalik njegovom, odnosno svakodnevna težnja ka tome.
Njegova staloženost, pribranost i uljudnost oslikana u gore citiranom ajetu, asocijativno nas navodi na pojašnjenja ljudskog ponašanja oličeno riječima bosanskog jezika. Ukratko, da bi opisao taj izvanredni manir Muhammeda, a.s. u prisustvu Vladara svijeta i ljudskih srca, bosanski čovjek bi mogao kazati: Muhammed, a.s., nije zvjerlao.
Lijepi maniri su prvenstveno ogledalo kreposnosti koja se postiže namjerom i trudom da čovjek odgojem i znanjem prednjači u odnosu na sebe od jučer. Takvi maniri se ne stiču čitanjem i usiljenom primjenom; oni se naprosto žive, ne bi li postali navika, ne bi li postali svakodnevnica i prvo i pravo čovjekovo lice u odnosu prema svemu i svakome. To je lijepi ahlak. Ono što, po hadisima, upotpunjuje vjeru, preteže na vagi i uvodi ljude u Džennet.
Iznad prljavštine i nevaljalštine
Noćno putovanje i uzdignuće Muhammeda, a.s., i dalje preteže – i danas, u vremenima kada čovjek osvaja nebeske njive, posmatra “stubove stvaranja”, o zvijezdama i galaksijama govori u brojkama i ostavlja prostora u razmišljanjima o izvanzemaljskim civilizacijama. Tako je Miradž, uprkos ljudskoj nemoći da ga pojmi fizikom, ostao savršeni podsjetnik čovjeku o tome na čemu se temelji njegovo zemaljsko putovanje, i kada probije zemlju i kada malo poskoči. U oba slučaja, Božiji kudret je veći. Za taj kudret Muhammed, a.s., je znao i kad se uspinjao i kad je do Lotosa stigao.
Njemu su određena znamenja pokazana, a on je, Božijim putem još prije toga krenuo – od ikre, a kur’ansko ikre nadilazi našu uobičajenu percepciju o tome da je to tek puka naredba za učenje / čitanje. Ikre je prva riječ sure Zametak, koja u svojoj cjelini budi čovjeka koji zaboravlja Svemogućeg. Nakon prvih pet ajeta u kojima se spominju glagoli i imenice, koji upućuju na učenje, znanje, Božiju svemoć i plemenitost, već sljedećim je podvučeno: “Zaista, čovjek se osili (6) kad pomisli da ne zavisi (da sebi je dovoljan)”. (7)
Stoga, i namaz, direk dina, u svojoj srži, na zemlji, ispod ili iznad, “odvraća od prljavštine (fahša’ – užasno, animalno, nepristojno, obsceno itd.) i nevaljalštine (munker – zlo, nemoral, pogrešno itd)”, kako to čitamo u Kur’anu (29:45). I namaz, darovan nam na Miradžu, način je čišćenja vida našeg srca – istog onog vida, kojim Poslanik, a.s., ne skrenu i ne prekorači – vida koji je odao njegov plemeniti karakter – karakter predan Bogu, bez ikakvog zvjerlanja, ispod i iznad nebeskih sfera, i stalno prihvaćenog za krčag znanja. S mjerom i smjerno. Taj poslanički manir nije prestao važiti ni danas, niti bi prestao važiti sutra, kada bi čovjek zarovio neko drugo tlo iznad sebe.
Takvima će se, Božijim htijenjem, otkriti znamenja. Stoga, Miradž je poruka čovjeku da ima nade i načina da se prevali svaka kaljuža po ovoj Nižoj granici.
(IIN Preporod)