Hutba muftije bihaćkog hafiza Mehmed-ef. Kudića
povodom godišnjice obilježavanja najtežih zločina sa elementima genocida na području Prijedora i doline Sane
(Petak, 19. juli 2024. godine)
Hvala Allahu koji nas je na Pravi put izveo, jer mi ne bismo bili na Pravom putu da nas Allah nije uputio i neka je salavat i selam na Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., donosioca radosne vijesti, onoga koji opominje i upućuje da se u Allaha i Njegova Poslanika vjeruje.
Draga braćo i poštovane sestre!
Sutra je 20. juli, simbol stradanja muslimana Bosanske krajine, u gradovima i mjestima doline Sane.
Od Biljana, preko Prijedora, Kozarca pa sve do Bosanskog Novog, svaki dan u ovom mjesecu 1992. godine vršeno je ubijanje, protjerivanje i uništavanje nesrpskog stanovništva. Bošnjaci Prijedora pripremali su se tih dana za žetvu rodne pšenice po prijedorskim poljima, a kao većinski narod, u ovom dijelu Bosne i Hercegovine živjeli su u skladnim međukomšijskim odnosima. Prema njihovom svjedočenju, često su prema nemuslimanima bili čak i bolji nego prema svojim komšijama muslimanima. Zajedno su obilježavali praznike, družili se i bili prijatelji, sve do tog tragičnog jula 1992. godine. Naivno su vjerovali da će biti pošteđeni i spašeni ako nikom ništa loše nisu učinili. Svi zločini koji su izvršeni nad njima bili su učinjeni od onih koje su najbolje poznavali. Teško je naći grad u kojem je na jednom mjestu vršeno izdvajanje i obilježavanje stanovništva, kao što je to učinjeno sa nesrpskim stanovništvom u Prijedoru koje je obilježeno bijelim trakama. Ubijani su Bošnjaci na kućnim pragovima, transportirani u veliki broj zloglasnih logora i na kraju zatrpavani u najveću masovnu grobnicu poslije Drugog svjetskog rata – u Tomašicu.
Oni koji su planirali, a zatim realizirali genocid nad Bošnjacima bili su svjesni da to nije samo zločin s ciljem uništenja jedne skupine i jednog naroda u jednom vremenu. Znali su da će to ostaviti teške posljedice na sve preživjele, pa i na cijelu zajednicu. Izdvajanjem muškaraca i njihovim svirepim ubijanjem, zatim silovanjem i zlostavljanjem žena nanijeli su težak gubitak i bol ne samo njima nego i njihovim najbližima, a u konačnici i cijelom bošnjačkom narodu.
Kur’an nas uči da je faraon ubijao sinove Benu Israila a ostavljao žensku djecu. Cilj Faraona bio je da uništi potomstvo Izraelćana tako što su ostavljana samo ženska djeca, a sva muška pa i ona tek rođena djeca su ubijena. U takvom stanju žene nisu mogle opstati same i ne bi se nastavilo potomstvo naroda Israilovog. Drugi cilj faraona bio je – fizičko, emocionalno i duhovno slamanje žene. Poseban je bol majke koja je s mukom i nadom nosi svoje dijete u trudnoći da bi nakon rođenja dijete bilo ubijeno.
Između tog faraonskog genocida i genocida devedesetih godina gotovo da nema razlike. Ubijanje golorukih muškaraca i dječaka diljem Bosne i Hercegovine bio je samo početak stvarne namjere. Cilj je bio jasan – da se više ne rađaju muslimanska djeca, a oni koji ostanu živi će cijeli svoj život nositi teret sjećanja i bit će traumatizirani jer će više puta biti emocionalno ubijani.
Konstantno vršenje strašnih zločina od 1992. godine u Prijedoru do 1995. u Srebrenici govori nam da genocidne namjere neprijatelja nisu jenjavale, već suprotno, one su se pojačavale. Zašto bismo danas vjerovali da se nešto promijenilo!? Zločinci su uvijek isti u svojim zločinačkim namjerama, a uz to nastoje sebe i sve druge obmanuti da nikakvo zlo nije počinjeno. Međutim, od toga je teže i opasnije kada pripadnici naroda od kojih potječu zločinci nastoje skrivati i negirati očiti zločin. Mnogi među njima još su živi i znaju nešto o kolektivnim grobnicama i mjestima stratišta naše braće i sestara, ali ne žele to obznaniti. Svojom šutnjom ne dozvoljavaju da se ekshumiraju mrtva tijela i da se srca i duše njihovih najbližih smire. A najviše ih u tome podstiču oni koji javno i brutalno negiraju da je počinjen genocid.
Osim što je mjesec juli simbol stradanja Bošnjaka, on je ove godine i početak 1446. godine po Hidžri.
Naš narod je, nažalost, najbolje razumio Hidžru u vremenu svog kolektivnog stradanja. Sve poruke Hidžre su usmjerene da se blagovremeno pripremimo za moguće izazove i opasnosti. Kao i svaka hidžretska godina, i ova nas podsjeća na dvije dimenzije Hidžre – historijsku i duhovnu. Ispravno razumijevanje Hidžre muslimane usmjerava kroz stoljeća: daje nam smjernice kako i na koji način razumjeti svoj dom i svoju domovinu. Poslanik, a.s., je rekao da nakon oslobođenja Mekke nema hidžre već slijedi borba i namjera da se sačuvaju najvažnije vrijednosti svakog čovjeka, univerzalne vrijednosti, a to su: njegov život, vjera, čast, imetak i razum. I da ništa drugo nismo uzimali iz Kur’ana osim ajete koji nam govore o Hidžri, znali bismo kako sačuvati te vrijednosti.
Allah, dž.š., kaže:
إِلاَّ تَنصُرُوهُ فَقَدْ نَصَرَهُ اللّهُ
„Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah.“ (Et-Tevbe, 40)
Ove riječi nas usmjeravaju da i kada budemo ostavljeni od drugih da je s nama Allah, koji je najbolji Pomagač.
U 214. ajetu sure El-Bekare stoji: „Allahova pomoć je blizu.“
Ova pomoć rezervirana je za one koji je zaslužuju, a nju zaslužuju oni koji su izdržljivi i strpljivi u nevoljama, koji su uvjereni da pomoć dolazi samo od Allaha i to onda kada Allah hoće. Biti svjestan ovih riječi daje nam snagu da se ne osvrćemo i ne gledamo uvijek ni prema Istoku ni prema Zapadu, pitajući se kada će pomoć stići, već da sami učinimo napor, da predstavimo istinu istinom, a suzbijemo negiranje i laž. Drugi često neće pomoći iako im je istina potpuno jasna.
Jednu majku Bošnjakinju koja je ostala bez muža i tri sina, koje su zločinci odveli i svirepo ubili, pitali su zašto se vratila svojoj kući, a ona je odgovorila: „Da gledam zemlju po kojoj su moja djeca hodila“. Naša zemlja je emanet svih nas i naša je obaveza da se vratimo zemlji i mjestima na kojima su naša braća i sestre živjeli, prenoseći istinu budućim generacijama o svemu onome što se u njoj dešavalo. To što nikada na ovom svijetu nećemo saznati cijelu istinu, ne smije nas obeshrabriti da se za istinu borimo i da o njoj stalno govorimo. Zato nam ostaje onaj svijet kada će se otvoriti knjiga istine i gdje će svakom biti kazano:
„Čitaj svoju knjigu, dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati.“ (El-Isrā, 14)
Svako će od nas čitati knjigu svojih djela, i mi i oni. U toj knjizi je zapisano ko je ubio majci tri sina i njenog muža, ali u toj knjizi će biti zapisano i ono što mi, ali i cijeli svijet, danas činimo da se istina o genocidu u našoj domovini ne zaboravi. Jer, zamagljivanjem i zaboravljanjem istine o genocidu u Bosni, današnji svijet se iznova susreće sa velikim izazovima i krizama kakva je, nažalost, ona u Gazi.
Draga braćo, sutra 20. jula na musalli budućeg Memorijalnog centra u Kamičanima kod Kozarca klanjat ćemo dženazu četverici naših šehida. Pozivam vas da ih dženazom i dovom ispratimo sa ovog svijeta, te da svojim dolaskom iskažemo podršku i pružimo utjehu njihovim porodicama.
Molim Allaha Svevišnjeg da svim ubijenim Bošnjacima i Bošnjakinjama podari Svoju milost, a mi da ih se sjećamo do Sudnjega dana!