Piše: Aziz Kadribegović
Prije sedamdesetak godina u jednoj kući u Pljevljima Dječak je, sasvim nenadno, uplovio u more veselja i radosti. Najednom ga je prekrila neka vrsta koprene satkane od stotine blistavih glasova, od stotine ushićenih lica, žena, djece i muškaraca, svečano obučenih i pretvorenih gotovo u jedan glas, u jedan ushit, u nešto što plijeni, što uznosi i odzvanja nečim što Dječak nikada prije nije vidio niti čuo. A zatim se iz tog talasa ipak izdvoje sasvim umilni glasovi a sam ljudski talas se podiže na noge i dječak čuje, mada potpuno ne razabire to što vidi i čuje, osim što osjeća kako se ljepota širi svuda oko njega:
Dobro nan doš’o, najveći sine
Arapskog roda i domovine!
Dobro nam doš’o, stari plemiću,
Hašimoviću, Kurejševiću,
Koji će slabe dići na noge
I lišit ropstva narode mnoge.
Dobro nam doš’o, prosvjetitelju,
Zagovorniče i spasitelju.
Suri-israfil kada zapuše,
U te se naše uzdaće duše.
Ti nesretniku blažićeš muke,
Ti griješniku pružaćeš ruke.
Kasnije, mnogo godina kasnije, ovaj dječak (naravno, sada kao odrastao čovjek) nakon pokretanja lista Preporod u Sarajevu, u Carevoj džamiji, zajedno sa grupom mladića i djevojaka, pokušat će vratiti dio mevludskog sjaja iz djetinjstva, kao i iskustva iz mladosti organizirajući mevlud (1971) od tekstova naših književnika koji su u svome djelu, pored ostalog, imali ovu vrstu književnog izražavanja. Tim mevludom su, nešto kasnije, gostujući u brojnim našim gradovima, nastojali pokazati ono što je, nažalost, bilo umnogome zaboravljeno ili sasvim nepoznato.
II
Proslavljajući rođendan Muhammeda, a. s., odnosno slaveći Allaha, dž. š., što je, pored ostalog, i kroz ovu iznimnu ličnost ukazao svoju neizmjernu milost i blagoslov, a istovremeno se identificirati s milionima muslimana širom Zemljine kugle i osjećajući snagu takvog jedinstva, naš čovjek je od davnih vremena prihvatao mevlud kao neku vrstu vjerske obaveze, potvrđujući time svoju odanost islamu, i na djelu pokazujući ljubav prema krunskom realizatoru njegovih idejnih premisa Muhammedu, a. s. Tako se proslava mevluda spominje još 1531. godine u Gazi Husrev-begovoj vakufnami a, kako mnogi smatraju, njeni korijeni sežu još dalje u prošlost.
Izvjesno je da se mevlud u našim krajevima dugo godina učio na turskom jeziku, i to uglavnom u džamijama, tekijama i musalama, a da je tek kasnije učenje mevluda preneseno i u privatne kuće. Mevlud je, takoreći, postao sastavni dio vjerskog učenja i života naših muslimana, bez obzira na to gdje oni živjeli: u manjem ili većem mjestu, gradu ili selu, dobivši tako osebujne dimenzije i uzvišenost temeljnog moralnog čina u ravni najvišeg dobra. Stoga, sjećanje na rođenje posljednjeg Allahovog poslanika nije ostalo locirano na isključivo 12. rebiu-l-evvel, već se ono maksimalno univerzaliziralo tako da se kod mnogih vjernika praktično svaki veći radostan i značajan događaj obilježavao (i obilježava) učenjem mevluda bez obzira na to kada se to odvijalo ili odvija – od rođenja djeteta, akike, useljenja u novi stan ili kuću, a da se i ne govori o svečanosti otvorenja džamija, zatim tradicionalnih mevluda u centralnim džamijama, na vrelu Bune i dugim sličnim lokalitetima.
Neosporno prihvaćena vrijednost mevluda i njegova egzistencijalna obojenost ostavile su svoje karakteristične tragove na literarnom planu u mevludskim ostvarenjma. Naravno, ovaj kratki osvrt nam ne dozvoljava da šire govorimo o mevludu kao književnom ostvarenju, te ćemo se zadovoljiti samo osnovnim naznakama.
Bez dvojbe, najprisutniji su stihovi (odnosno razlozi) koje je hafiz Salih Gašević ovako formulirao:
Od Allaha koji traži pomoći,
Neka Mevlud Pejgamberu prouči!
Daljnji razlozi su u domenu razumijevanja onoga što se u mevludu govori. Slušajući mevlud na turskom, a ne poznavajući dobro taj jezik, naš čovjek je zaželio da mu mevlud posluži kao saznanje, o čemu govori Arif Sarajlija:
Nije fajda samo slušat sam avaz
A šta Mevlud kaže neznat mu dokaz.
Našeg pejgambera mi hajemo znat
Ne žalimo mal i dušu za to dat.
A Safvet-beg Bašagić će to do kraja pojednostaviti i zavičajno obojiti:
U jeziku koji naš Mujo razumi,
Jer mu kao Bosna u ušima šumi.
Jezik je jedan od bitnih uvjeta koji ne samo da doprinosi razumijevanju predmetnog sadržaja, nego mnogo više govori o osvještavanju narodnom i njegovom konstituiranju, o nepresahloj žeđi za korijenom svog bića, svog pravog ispoljavanja i identificiranja s jezikom i u jeziku. Tu je zatim i komponenta poučavanja i podučavanja, odnosno formiranja vjerskih nazora koji se trebaju djetetu usađivati još od najmlađeg doba i dr.
Prvi tekst mevluda na našem jeziku jeste onaj hafiza Saliha Gaševića, nazvan od nekih autora Srpska pesma o Muhamedovu rođenju, pa čak i “srpski” (!) mevlud (dr. Fehim Bajraktarević). To je ustvari prijevod ili prepjev poznatog djela Vasilet-un-nedžat glasovitog turskog pjesnika Sulejmana Čelebije litografisan 1296. hidžretske godine, na kojem će Mehmed Džemaludin Čaušević 1909. godine izvršiti redakciju i objaviti ga na arebici, a nešto kasnije Mehmed Handžić, uz neke jezičke korekcije, objaviti ga u izdanju Vakufskog ravnateljstva u Sarajevu, dodavši mu na kraju i opširnu dovu. Taj mevlud je toliko puta preštampavan i imao je takvu popularnost u narodu da ga u broju izdanja nijedan kasniji mevlud ne samo da nije dostigao nego mu se čak nije mogao ni približiti.
Sličnim postupkom služio se Muharem Dizdarević (Muharem Ruždi), no ne u maniru prepisivača već samosvojne pjesničke ličnosti, s naprednim nazorima i pogledima na svijet. Tako, Ruždijin Mevlud, zapravo mevludi (jer ih je napisao dva), posjeduju veliki broj stihova kojih uopće nema ni kod Čelebije, ni kod Gaševića, pa je i po tome izuzetna pjesnička pojava, kojeg neki autori nazivaju posljednjim velikim pjesnikom naše alhamijado književnosti.
Jedan od najznačajnijih naših pjesnika Musa Ćazim Ćatić objavio je 1904. godine pjesmu “Lejlei-mevlud”, koja ima svega 92 stiha, no koja poetski osmišljava samo rođenje našeg Poslanika, a. s., bez Miradža ili nekih drugih važnih događaja iz njegovog života, a kako je pisana u šesnaestercu nije doživjela neku popularnost, mada se neke strofe mogu mjeriti s najuspjelijim ostvarenjima ovog pjesnika.
Mevlud Safvet-bega Bašagića pojavio se 1924. godine i bio izvanredna novost i u sadržajnom i u formalnom obliku. U prvom izdanju nije imao Miradža, pa je na savjet reisul-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića dopisao i Miradž i objavio ga iste godine, kada je i izvođen. Iako ne spada u sami vrh Bašagićeve poetske produkcije, on svakako pokazuje vrline u građenju stiha, mehkoću pjeva, izvanrednu ritmičnost, te posebnu muzikalnost, pa je odmah pronašao put do slušaoca, odnosno čitaoca. Za ilustraciju navodim stihove:
Tude je Muhamed izvan sebe stao –
I Bogu na sedždu u zanosu pao
I dušom slušao riječi bez glasa
I dušom gledao u ideal spasa.
Idući hronološki po mevludskim izdanjima, dolazimo do Mevluda hafiza Seida Zenunovića, koji opjeva samo rođenje posljednjeg Božijeg poslanika, zatim Mevlud Mahmuda Džaferovića (gotovo doslovno prepisan Gaševićev Mevlud), zatim Mevlud Muhameda Spužića, Šemsudina Sarajlića, Vehbije Hodžića, te, na kraju, Mevludi Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića i Džemaludina Latića. I dok se o Mevludu Džemaludina Latića još nije uspostavio kritički diskurs, Mevludi Kadića i Kovačevića su nešto najbolje što imamo u posljednjih nekoliko decenija. U njima je sretan spoj jednostavnih poetskih formulacija i himničkog govora, koji osobito na sceni, daje impozantne efekte. Oni svakako zaslužuju mnogo podrobnije osvrte, ali kako su trenutno “među nama”, živi i aktuelni, govore i sami za sebe i sami po sebi.