PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVI“ RAZIJE MAKSUMIĆ
Knjiga „TRAGOVI“ duboko je lično i refleksivno djelo Razije Maksumić, koje je objavila Narodna biblioteka Mostar 2024. godine. U njemu je prikazan njen spisateljski put, oblikovan bolešću i tragičnim ratnim okolnostima te njeni poetski i prozni zapisi. Kroz ovu knjigu autorica dijeli ljubav prema pisanju kao sredstvu preživljavanja i izražavanja, uprkos izazovima njenog fizičkog stanja. Njena razmišljanja otkrivaju kako joj je pisanje pomoglo da se nosi sa svojom nepokretnošću i traumom bosanskog rata, naglašavajući terapeutsku moć riječi.
Knjiga sadrži njenu poeziju, dnevničke zapise i kratke priče, često se dotiču tema rata, gubitka, preživljavanja i duhovnosti. Maksumić dirljivo piše o svojim ličnim borbama, poput borbe protiv yuvenilnog reumatoidnog artritisa zbog kojeg u osamnaestoj godini života ostaje potpuno nepokretna.
Osvrt na knjigu napisale su dr. Lejla Žujo-Marić i Irma Međedović.
Dr. Lejla Žujo-Marić opisuje TRAGOVE kao svjedočanstvo kreativne snage Razije Maksumić i njenog duhovnog oslonca u pisanju. Prema njoj, tekstovi Razije Maksumić nisu samo zbirka pjesama, dnevničkih zapisa i priča, nego su oni izraz njene unutarnje borbe sa zdravstvenim problemima i traumama rata. Ona ističe kako je pisanje za Maksumić bilo način preživljavanja kroz godine nepokretnosti i ratnih nevolja, što se očituje u svakom retku knjige.
Ona posebno naglašava proznu formu uvodnih dijelova, u kojima Maksumić detaljno govori o svom životu, bolesti i ratnim iskustvima. Lejla Žujo-Marić uočava kako su prvi dijelovi knjige protkani stihovima posvećenim ratu, uništavanju Mostara, smrti i patnji majki koje su izgubile djecu. Pjesme odražavaju strah, bol i nadu za mir. Ipak, i u najtežim trenucima, Maksumić pokazuje snagu da se odupre zlu, moleći Boga za dolazak mira.
Žujo-Marić takođe ističe Maksumićinu sposobnost da svakodnevne stvari i sitnice oblikuje u umjetničke slike, dajući im dušu i emotivni naboj, te se divi tome kako autorica svakom biću i događaju daje posebno mjesto u svojoj knjizi
Irma Međedović knjigu TRAGOVI naziva “neobičnom”, naglašavajući njen emotivni karakter i ispovjedni ton. Opisuje Raziju Maksumić kao osobu krhkog tijela, ali snažnog duha, s neobičnom životnom pričom koja se proteže između bolesti i ratnih trauma. Prema Međedović, Razija nije samo pjesnikinja, već i pripovjedačica, koja svoju životnu borbu prikazuje bez lažnog morala, senzacionalizma ili marketinga.
Međedović piše da je TRAGOVI djelo koje poziva čitatelja da zastane, uspori i razmisli o svakodnevnim stvarima, ljudima i prirodi, prepoznajući milost i zahvalnost u svakom trenutku života. U njenom pogledu na život, piše Međedović, Razija vidi ljepotu u onome što mnogi ne primijete—u oblaku, kapljici kiše, ptici i snovima.
Posebno snažno odjekuje Međedovićina misao da je Razijina poezija “prijeko potreban zdrav glas” koji promovira autentičnu, duboku i sudbinsku priču. Ona smatra da je Razijin stil pun istinskog osjećaja i snage, što čini njene pjesme ne samo poetskim izrazom, nego i njenom ličnom kartom.
Međedović se također divi kako Maksumić u svakodnevnim radnjama prepoznaje dublje značenje, i kako kroz svoju poeziju i zapise prenosi emocije koje su, kako kaže, “pitanja koja se preobražavaju u nova pitanja”
Oba osvrta naglašavaju autentičnost i emocionalnu snagu Razijinih tekstova. Dr. Lejla Žujo-Marić vidi knjigu kao svjedočanstvo o neuništivoj snazi duha, dok Irma Međedović prepoznaje knjigu kao glas koji inspiriše, pozivajući čitatelja da u svakodnevnim stvarima prepozna ljepotu i značenje. U oba osvrta, TRAGOVI su prepoznati kao djelo koje donosi svježinu, emotivnu iskrenost i duboko duhovno značenje.
Razija Maksumić u svojoj knjizi TRAGOVI prikazuje pisanje kao sredstvo za preživljavanje. Njeno pisanje nije samo kreativni izraz, već način da preživi i nosi se sa bolnom stvarnošću, uključujući svoju fizičku nepokretnost i traumatične ratne okolnosti. Pisanje za nju postaje način da ostane duhovno živa, kao što sama kaže:
„Pisanje je način na koji ja potvrđujem svoje postojanje” (citat)
Kroz ovu misao, Maksumić ističe da je pisanje njena životna nit koja joj pomaže da prevaziđe granice svog tijela i suoči se sa životnim izazovima. Kroz pisanje, ona održava svoj duh živim, što posebno dolazi do izražaja u trenucima fizičke nepokretnosti.
Njena borba sa juvenilnim reumatoidnim artritisom dodatno je oblikovala njenu ličnost i njen pisani izraz. Maksumić prikazuje bolest ne samo kao ograničenje, nego kao pokretač njenog kreativnog izraza. Iako je bolest spriječila njenu fizičku pokretljivost, dala joj je priliku da se još dublje posveti čitanju i pisanju:
Iako je fizički vezana za postelju, njena mašta i snovi su ostali neograničeni, a pisanje je postalo njezin kanal za izražavanje. Maksumić posebno naglašava da je desna ruka ostala „malo komotnija”, što je omogućilo da nastavi pisati. Ovaj fizički simbol daje dublju poruku o kreativnoj slobodi, unatoč fizičkim ograničenjima.
Rat u Bosni i Hercegovini, posebno uništenje Mostara, značajno je oblikovao njen doživljaj pisanja i kreativnosti. Ratne traume, uništavanje doma, gubitak rukopisa i knjiga ostavile su dubok trag na nju. Gubitak doma i kulturnih vrijednosti čini da Razija u jednom trenutku počne preispitivati vrijednost poezije i pisanja u vrijeme tolikog stradanja:
„Mislila sam i ako preživim rat—više neću pisati pjesme!” (citat)
Iako je rat na početku ugušio njenu kreativnu snagu, kasnije se vraća pisanju, prepoznajući ga kao sredstvo opstanka, protest protiv destrukcije i način da ostavi trag iza sebe.
Vjera igra ključnu ulogu u Razijinim tekstovima. Kroz cijelu knjigu, njena duhovna povezanost sa islamom pruža joj nadu i snagu da izdrži iskušenja. Njena vjera joj pruža smirenost i daje smisao u trenucima kada su svi odgovori nedostupni:
„Vjera mi je davala odgovor tamo gdje bih ostala bez riječi” (citat)
Ova duhovna veza s Bogom daje joj snagu i kroz njen fizički bol i kroz ratne traume. Kur’an i molitve postaju temelj njenog psihičkog opstanka, a pisanje je još jedan način na koji izražava tu duhovnu borbu.
Sraz fizičke ograničenosti i kreativne slobode: Iako je njeno tijelo fizički ograničeno, njena kreativnost ostaje slobodna. Ona detaljno opisuje kako se prilagođavala da bi mogla pisati, koristeći specifične tehnike—prilagođavanje jastuka, biranje odgovarajućih olovaka i sveski koje joj olakšavaju pisanje. Ova prilagodba njenoj fizičkoj stvarnosti prikazuje koliko je odlučna da nastavi pisati uprkos svim preprekama:
„Biram lijepu, lahku i odgovarajuću olovku i svesku… tanje olovke bolje pristaju mojim artritičnim prstima” (citat)
Ovaj opis tehničkih detalja pokazuje njenu iznimnu pažnju prema svakom koraku u procesu pisanja, što odražava koliko joj je pisanje važno.
Iako je u ratu nakratko odlučila da se više neće baviti poezijom, nakon rata, Maksumić se ponovo vraća pisanju. Shvata da je pisanje njen način izražavanja, ali i preživljavanja. Njen povratak pisanju, posebno kroz objavljivanje TRAGOVA, odražava njezin duhovni i emocionalni rast. U njenim ranim fazama, Maksumić je bila protiv objavljivanja svojih radova bez njenog prisustva, ali sada prepoznaje važnost ostavljanja pisanih tragova za buduće generacije
Maksumić piše u veoma ličnom i ispovjednom tonu. Čitalac osjeća njenu bol, radost i duhovne borbe kroz jednostavan, ali emotivno snažan jezik. Ona vješto prelazi između proze i poezije, što daje dinamiku njenom pisanju i omogućava duboku povezanost sa čitateljem.
Zaključak
Knjiga TRAGOVI Razije Maksumić snažno svjedoči o sposobnosti ljudskog duha da izdrži najteža iskušenja kroz vjeru, kreativnost i odlučnost. Kroz refleksije o ratu, bolesti i pisanju, Maksumić daje uvid u unutrašnju borbu osobe koja je fizički ograničena, ali čiji um i kreativnost ostaju slobodni. TRAGOVI su duboko dirljiv podsjetnik na moć umjetnosti i pisanja u suočavanju sa traumama i životnim nedaćama.
Priredio: Esad Bajić