Jedno od stalno prisutnih i stalno nametnutih pitanja jeste ono o našem vremenu – sadašnjem i prošlom. I pored stalnog bavljenja njime, sve nam govori da mu ne može biti kraja, niti razgovor o njemu može biti zaključen.
I sadašnjost i prošlost su rastegljive kategorije, usklađene s prostorom i vremenom. One se uvlače jedna u drugu: u našem životu, našem jeziku, našoj običajnosti, duhovnosti i tradiciji. Sadašnjost, sama za sebe, bez povezanosti s tradicijom, pokazuje bespomoćnost i usamljenost pred pitanjem smisla svog postojanja. Ipak, ni tradicijsko ne može zadobiti smisao bez postojanja savremenog, koje se javlja iz sadašnjosti, jer se nema kome obratiti. Razlike koje su se pojavile između našeg sadašnjeg i prošlog (savremenog i tradicijskog) bile su više u traganju i zapitanosti o smislu života nego u odgovorima koji su ponuđeni; više u putevima kojima se kretao naš duh nego u odredištu do kojeg je stigao. Različite percepcije našeg sadašnjeg i prošlog povezane su sa složenošću i bogatstvom problema, koji, poput krijesnica, uskaču iz prošlosti u sadašnjost.
Savremeno je, za razliku od tradicijskog, više okrenuto fenomenu novuma, koji odražava sadašnji domet u razvoju. Tradicionalno, pak, još uvijek u sebi nosi svijest o ljudskom duhovnom sadržaju i govori nam da je tajna ipak u ljudima, odnosno u njihovoj tradiciji koja traje, a ne u novumu kao čovjekovom trenutnom postignuću. Naša savremenost ishodi iz trena u kojem se još uvijek ne može u potpunosti potvrditi, jer joj nedostaje distanca po kojoj bi postala svjesna sebe. Tu svijest može zadobiti tek u tradiciji.
Pitanje sadašnjeg i prošlog različito se poima na Istoku i na Zapadu. Na Istoku novum dobiva značaj tek kada zadobije vrijednost s onu stranu prošlog, gdje se savremenost iskušava zagonetkom ljudskog trajanja. Na Zapadu, u tradiciji kao povijesnoj činjenici, obitava duh naroda. Ali, tradicija tu nije okamenjena prošlost – ona je živi narodni duh, koji živi svoju sadašnjost. Odnosno, to je proživljeno stanje duha koje je zadobilo svoj značaj u sadašnjosti, zarad svoje vrijednosti. Novum se rađa u boli, u drami čovjeka koji se muči s onim što je prošlo u ime ovoga sada. Zbog toga savremenost ne može imati konačne crte lica, jer se ona stalno grči u ubrzanom ritmu promjena.
Čovjek na muslimanskom Istoku, čini se, kao da je pošteđen toga. Njegov duh iz sadašnjosti uskače u prošlost, koju iznova oponaša kao jedini mogući i sveobuhvatni oblik svog postojanja. Na drugoj strani, zapadni muslimani razumiju da novum, iako dolazi naprasito, dolazi u pojavni svijet u stanju rizika, nepoznatog ishoda. Savremeno predstavlja vječitu promjenljivost – ali promjenljivost koja ipak otkriva boju svog postojanja.
Prošlo je sabijeno u zbirke koje se čuvaju u bibliotekama, muzejima i galerijama. Ono služi kao inspiracija, a ne kao kreacija. Sadašnjost se živi na univerzitetima, u galerijama savremene umjetnosti, laboratorijama, bankama i tvornicama.
Muslimanski duh Istoka je omađijan dogmom i zbog toga se zapliće u priviđanju pojava i ponavljanju primjera bez ikakve kritike ili inovacije. No, poznato je da dogmatično nasljeđe, ma koliko bilo vrijedno, samo po sebi osiromašuje u trenutku kada postane podloga za samo jednu mogućnost. „Ni u jednoj dogmi,“ kako kaže M. Krleža, „nema ni mrve neposredne, žive i ljudske istine same po sebi.“
Za muslimane Istoka svijet se ne događa. Sadašnjost je ponovljena prošlost, davno proživljeni oblici nekog minulog vremena. Propadanje nastaje onda kada duh izgubi sposobnost da se preobrazi, da napusti jedan oblik i potraži i prihvati drugi. Muslimani o trošku prošlosti žive već decenijama i stoljećima. Žive na račun minulih epoha i historijskih likova.
No, ukoliko bismo željeli živjeti životom ljudi, trebali bismo biti svjesni da živimo svoje, a ne tuđe vrijeme. Sada je, skoro sasvim jasno, da se pokret revivalizma pretvorio u potpunosti u pokret za mitologizaciju prošlosti i zbog toga mora biti odbačen. Bio je to izvor slane vode, koja je samo pojačala našu žeđ i našu patnju.
„Pa, zaista, uz teškoću je olakšanje; zaista, uz teškoću je olakšanje!“ (Kur’an, 94:5-6)
Na drugoj strani, renesansa (iṣlāḥ) nije ponavljanje, već preporod i preobražaj životnih i tradicijskih oblika prema saznanjima našeg vremena. Propitivanje svijeta je, po sebi, najkontroverzniji renesansni (iṣlāḥī) zahtjev genija – misli i stvaranja. Savremenost daje umjetnosti novi umjetnički lik, historiji novo značenje, a njihovim stvaraocima slobodu i posebnost.
U strahu da izgubimo autentičnost postoji detalj kojeg često ne primjećujemo, a to je da savremeno u isto vrijeme znači i stalnu obnovu tradicijskog. Djela minulih generacija mijenjaju se s nama u kretanju, tako da utječu na našu svijest i mijenjaju nas – čak i onda kada nas upućuju različitim smjerovima u odnosu na pravac na kojem su nastala.
S početka XXI stoljeća, kao da ponovo čujemo zov i jeku riječi koje odzvanjaju iz usta Rifa’ah Tahtawija i Muhammeda Abduhua: da se obnovom (taǧdīd) i renesansom (iṣlāḥ) otkriju klasične ljepote prohujalog vremena, koje će biti odskočna daska i krajnja instanca savremenog. Naša sadašnjost će biti blagorodna tek kada se udalji od ostvarene prošlosti, kada pokaže novi lik i preobrati klasično u moderno – ono koje će činiti srce i dušu našeg čovjeka. Naše vrijeme zahtijeva da se iz prošlosti uskoči u sadašnjost, u kojoj ćemo preobraziti tradicijske oblike prema zahtjevima našeg vremena.
Život treba živjeti unaprijed, ali ga razumijevati unazad – kao što nas je savjetovao h. Alija bin Ebi Talib.
Ovaj ramazan dočekujemo u promijenjenim okolnostima, kakve do sada nismo iskusili. Pandemija bolesti, koja napada tijela, širi se poput požara. Uplašili smo se temperature kojoj nismo u stanju stati u kraj, a požar u našim dušama već odavno niko ne gasi. Ostaje nam još dova Tebi, Uzvišeni Bože, da održiš nas ljude do časa određenog.
dr. Husein ef. Kavazović (iz knjige: Ramazan – najdraži gost u našem domu
Poklon Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini