Prva ramazanska hutba
Osman-paše Resulbegovića džamija u Starom Gradu u Trebinju, 7. ramazan 1446. / 7. mart 2025.
Hvala Allahu na blagodati dini-islama, mubarek mjeseca ramazana i džume-namaza. Neka su najljepši Allahovi blagoslovi na prvaka svih ljudi i vjerovjesnika, poslanika Muhammeda, njegov časni ehli-l-bejt i časne ashabe. Allahova Milost neka je na sve čestite insane u ovome najboljem danu. Amin.
Draga braćo,
Allahova milost prema nama velika je. On nam je dao život i ono što nam treba da dostojanstveno živimo kao Njemu pokorna bića. Na Njegovim blagodatima ne možemo se nikada dovoljno nazahvaljivati. Iz Milosti Svoje poklonio nam je i mjesec Ramazan, blagodat i duši, i srcu i (raz)umu.
Ramazanski mir i spokoj osjećamo u srcu, um razboritije gleda i sagledava stvari i pojave, a tijelo odmara od svakodnevnice i pomame za hranom, pićem i drugim tjelesnim užitcima. Post kao i svi drugi ibadeti propisani su s plemenitim ciljem i visokim smislom da čovjeku bude lakše iznijeti povjerenu mu časnu ovozemaljsku zadaću Allahovog namjesnika na Zemlji (halife).
يُرِيدُ اللَّـهُ بِكُمُ الْيُسْرَ وَلَا يُرِيدُ بِكُمُ الْعُسْرَ وَلِتُكْمِلُوا الْعِدَّةَ وَلِتُكَبِّرُوا اللَّـهَ عَلَىٰ مَا هَدَاكُمْ وَلَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ
“…Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate – da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete.” [1]
Dakako da bez Allahove milosti, mi, ova krhka, slabašna ljudska bića, ne bismo mogli iznijeti pred nas postavljenu ovozemaljsku zadaću. Allah nam je u Kur’anu kazao da je Njegova Milost dokučiva i tu je, samo se treba potruditi.
إِنَّ رَحْمَتَ اللَّهِ قَرِيبٌ مِّنَ الْمُحْسِنِينَ
“…milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine.“ [2]
Stoga nam, draga braćo, valja dobro znati i prokrčiti puteve kojima se prikučujemo u okrilje Allahove milosti, Njegove zaštite i podrške. Jesu li lahki ili teški ti putevi koji vode Allahovoj Milosti? Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan i glasi da je sve do čovjeka, njegove volje i htijenja. I evo kako treba! Da bismo stigli do Allahove Milosti moramo prvo zaimati milost u svome srcu, pa ju onda prenijeti i svjedočiti na djelu, tako što ćemo jedni prema drugima biti milostivi, pažljivi, saosjećajni… Budemo li tako činili onda smo na Pravome putu i na pravoj vjerničkoj deredži. A ne budemo li tako činili, onda kako da očekujemo da nam se Milost ukaže od Onoga Koji je Milostivi i Samilosni.
Upravo nas toj praksi i djelu poučava Poslanik, a.s. kazujući nam:
مَنْ لَا يَرْحَمُ لَا يُرْحَمُ
“Ko nije samilostan prema drugima – neće se ni prema njemu biti samilosno.“ [3]
Dakle, Milosti Božijoj možemo se nadati preko zemaljskih puteva milosti koje mi pokrećemo i otvaramo, a oni su u našem lijepom ophođenju i empatiji prema drugima, u razumijevanju i podršci koju trebamo iskazati gdje god možemo i kad god nam se ukaže prilika. To je najsigurniji put da će nam se ukazati Božija milost i da će nas ona pratiti u našim dunjalučkim poslovima.
Draga braćo!
Mala i jednostavna djela život čine vrijednim i lijepim. Moramo više cijeniti vrijednost života, vremena koje imamo na raspolaganju i koje se više nikada neće vratiti.
Protokom svakoga dana našeg života, iscurio je jedan dio našeg zemaljskog postojanja. Prolaskom mubarek mjeseca ramazana odlazi nepovratno vrijednost jednog svetog i blagoslovljenog vremena u našim životima. Ko zna hoće li biti sudbine da dočekamo drugi! Naše vrijeme je ovo danas, koje živimo danas, generacije prije nas imale su svoje vrijeme i sasvim drukčije okolnosti u kojima su živjele. Mi nećemo biti pitani za ono što su oni radili, ali ćemo biti pitani za to kako smo to mi, u ovom vremenu, našli način, mjeru i balans, da zadovoljimo i svoje materijalne i duhovne potrebe.
Stoga tu nema odugovlačenja i iščekivanja, do nas je hoćemo li činiti da bude više lijepog ophođenja i pažnje među nama, hoće li biti više aktivnog sudjelovanja u javnom i općem dobru, hoće li biti težnje da u našim kućama, porodicama i džematima bude više reda, rada, vjerske živosti i aktivizma. U ramazanu posebno, ali i tokom čitave godine treba voditi računa da ne podlegnemo pred stalnom opsesivnom potragom i istraživanjem mahana i slabosti kod ljudi. Božiji Poslanik, a.s. lijepo nas je posavjetovao:
يُبصِرُ أحَدُكُم القَذَاةَ في عَينِ أخِيهِ، وَيَنْسَى الْجِذْعَ فِي عَيْنه
“Neki od vas vide i trun u oku svoga brata, a previđaju (zaboravljaju) gredu u svome oku.”
Ovim hadisom Poslanik, a.s. nas usmjerava na to da se usmjerimo prema onome što je korisno za naš vlastiti duhovni rast i razvoj, i da na tom putu trebamo savladati puno prepreka i izazova, odn. da se jednostavno okrenemo od onoga što nije naš posao i obaveza.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ عَلَيْكُمْ أَنفُسَكُمْ لاَ يَضُرُّكُم مَّن ضَلَّ إِذَا اهْتَدَيْتُمْ إِلَى اللَّهِ مَرْجِعُكُمْ جَمِيعًا فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ
“O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili.“ [4]
Draga braćo,
Na svakom koraku naše Hercegovine, naši su korijeni, korijeni našeg postojanja, našeg života, u svakom mjestu su naše džamije, nacionalni spomenici, vrijedna kulturna baština, koju treba oživljavati i afirmisati! Treba da imamo vidike koji su dalji od onoga šta je danas, da se ti vidici šire i na ono što je sutra, i na ono što će biti u budućnosti, i što je od koristi za generacije koje dolaze. Nemar, nebriga, nezainteresovanost nisu vjerničke odlike. To su bolesti srca i duše na koje je Poslanik, a.s., vrlo često upozoravao u svojim porukama. Prisjetimo se kako je poslanik Muhammed, poučio ashaba Ebu Umameta, kojeg su nemir i brige okupirali pa se požalio svome Poslaniku, a on ga naputio na dovu i djelovanje u kojima se očituje suštinski put islama i muslimana:
اللَّهُمَّ إِنِّي أَعُوذُ بِكَ مِنَ الْعَجْزِ، وَالْكَسَلِ، وَالْجُبْنِ، وَالْبُخْلِ، وَالْهَرَمِ، وَعَذَابِ الْقَبْرِ
“Gospodaru moj, utječem Ti se od nemoći i ljenosti, utječem Ti se od kukavičluka i tvrdičluka, od staračke nemoći i od kaburske patnje.“ [5]
Poslanik, a.s. je ovdje u prvi plan stavio čovjeka, tebe, mene, tvoj svijet, tvoje ponašanje, tvoj rad i nerad, tvoje zalaganje i nezalaganje, tvoje pregalaštvo ili tvoje ljenčarenje i bavljenje tričavim stvarima! To ne donosi prosperiteta niti napretka! Treba više zalaganja, treba više rada, treba više truda, treba više čitanja, treba više mudrosti, takta, odmjerenosti, i valja raditi na izgradnji vjernosti i povjerenja! Treba više edeba i duhovnog odgoja. Više kulture. Kulture slušanja. Kulture respekta. Kulture čitanja. Da podignemo nivo opće pismenosti, obrazovanja, informiranosti, nauke i znanja.
Vrijednost blagodati spoznamo tek onda kada ih izgubimo ili kada nam budu uskraćene; pa tako vrijednost zdravlja spoznamo tek u bolesti, vrijednost slobodnog vremena tek u vremenu opće zauzetosti kao što je današnji prebrzi ritam života, vrijednost mladosti i snage, tek u starosti i stanju nemoći, vrijednost imetka i novca, tek u kušnji neimaštine, vrijednost života uopće tek kada se treba rastati s Ovim svijetom!
Svemogući Allahu sačuvaj nas kušnje koju ne možemo podnijeti, nadahni nas istrajavanjem u dobru, i strpljenjem u tegobama, i budi nam uvijek Pomagač i Zaštitnik.
Amin!
[1] Kur’an, El-Bekare, 185.
[2] Kur’an, El-A’raf, 56.
[3] Buhari (El-) Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa, prijevod: Hasan Škapur, Hasan Makić, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008, IV, 353.
[4] Kur’an, El-Ma’ide, 105.
[5] Kušejri (El-) Muslim b. Hadždžadž, Muslimova zbirka hadisa s komentarom, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, Zenica – N.Pazar, 2015, VIII, 111.