Naslov: Putokazi i krikovi iz Hercegovine
Autor: dr. Salem-ef. Dedović
Izdavač: Muftijstvo mostarsko, Medžlis IZ Mostar 2024.
Žanr: Publicistika, teološko-društveni eseji
Uvod
Knjiga Putokazi i krikovi iz Hercegovine autora dr. Salem-ef. Dedovića, muftije mostarskog, predstavlja djelo u kojem se na interdisciplinaran način prepliću teološka razmatranja, društvena analiza, historijska perspektiva i aktuelni izazovi Bošnjaka u Hercegovini. Obuhvata period od 2019. do 2024. godine i donosi autorova promišljanja kroz hutbe, kolumne, govore, intervjue i eseje. Knjiga je koncipirana kao dokument vremena i hronika borbe za vjerska, kulturna i društvena prava bošnjačko-muslimanske zajednice u Hercegovini.
Sadržaj knjige
Strukturom knjiga obuhvata nekoliko tematskih cjelina:
- Hutbe i duhovna promišljanja – Autor donosi niz hutbi u kojima se bavi značajem vjerske pouke, ramazanskih vrijednosti, moralnog usavršavanja i društvenih izazova.
- Društveno-politički eseji i kolumne – Osvrće se na ključna pitanja bošnjačke zajednice u Hercegovini, posebno na političku kratkovidnost koja otežava ostvarenje ravnopravnog položaja u Mostaru i šire.
- Intervjui i javni istupi – Prikazuje autorovu angažiranost u borbi za vjerska i kulturna prava kroz intervjue u različitim medijima.
- Borba za vakufsku imovinu – Ključna tema knjige je dugogodišnja borba za Lakišića vakuf, kao simbol ne samo vjerskog već i kulturnog identiteta Bošnjaka u Mostaru.
- Opstrukcije u Neumu i napadi na Islamsku zajednicu – Dokumentira izazove poput zabrane izgradnje džamije u Neumu i drugih pokušaja marginalizacije muslimanske zajednice.
Stil i pristup
Muftija Dedović piše angažovano, kombinujući akademsku analizu s emotivnim apelima na kolektivnu svijest. Knjiga odiše autentičnom zabrinutošću za sudbinu Bošnjaka u Hercegovini, ali i optimizmom da se kroz upornost i istrajnost mogu ostvariti promjene. Stil je jasan, precizan i bogat referencama iz islamske tradicije, historije i savremene društvene problematike.
Ključne poruke
- Očuvanje vakufske imovine nije samo vjersko pitanje, već borba za dostojanstvo i ravnopravnost Bošnjaka u Mostaru.
- Islamska zajednica ima važnu društvenu ulogu u očuvanju identiteta i izgradnji međureligijskog dijaloga.
- Mostar nije samo grad, već simbol opstanka Bošnjaka u Hercegovini.
- Bošnjačka politička elita često zanemaruje ključna nacionalna pitanja, što dodatno otežava položaj zajednice.
Putokazi i krikovi iz Hercegovine je knjiga koja ima dokumentarnu i analitičku vrijednost, istovremeno služeći kao poziv na buđenje svijesti bošnjačke zajednice. Ona pruža dubok uvid u izazove s kojima se Islamska zajednica i bošnjački narod u Hercegovini suočavaju, istovremeno nudeći smjernice i rješenja. Zbog svoje ozbiljnosti, angažiranosti i vrijednih historijskih svjedočanstava, ova knjiga je nezaobilazno štivo za sve koji žele razumjeti savremenu bošnjačku stvarnost u Hercegovini.
Napomena: Kompletan autorski honorar od knjige “Putokazi i krikovi iz Hercegovine” i sav prihod od prodaje knjige u cijelosti je usmjeren u Fond za izgradnju Interkulturnog centra “Mevlana” na Lakišića vakufu u centru Mostara.
IZ RECENZIJE:
… Pozamašan dio ove knjige posvećen je borbi za očuvanje Lakišića vakufa u središnjoj zoni grada Mostara, nakon što je sam autor pripremio vrlo dokumentiranu knjigu sa popratnim crtežima, mapama i skicama povijesnog razvoja ovog dijela grada na dva jezika, bosanskom i engleskom, vjerovatno životnom projektu samog muftije. Snaga i upornost kao i gradnja argumentacije o ovim pitanjima te uzurpaciji neotuđivog vakufa, zaklade, da se izrazimo jezikom ‘evropskih vrijednosti’, nešto je što impresionira. Godinama traje ova rovovska borba, a puzajući okrutni ataci ne jenjavaju sa hrvatske strane tako da će ova tema zadugo još biti u fokusu.
(prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić)
… Pred nama je još jedno autorsko ostvarenje muftije mostarskog, dr. Salema Dedovića, „Putokazi i krikovi iz Hercegovine“ koje bismo s obzirom na vremenski okvir koji obuhvata (2019-2024) i glavnu temu koju dotiče, mogli slobodno dopuniti podnaslovom: U sjenama Lakišića harema. Zapravo, posljednjih godina ovaj problem jedne bjesomučne pravno-političke sile i agresivne uzurpacije najbolje oslikava stanje i odnose u Mostaru, odnosno, pokušaje hrvatskih centara moći da svojevrsnim pravno-imovinskim nasiljem ostvare dominaciju u ovom dijelu naše domovine.
(dr. sc. Mirnes Kovač)
* * *
Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Salema Dedovića poznajem mnogo godina unazad. Znam ga sa ahmedijom i bez ahmedije, što će reći, kao Čovjeka, velike i nemjerljive snage.
Ali, prije toga da kažem kako smo se upoznali, pod kakvim okolnostima je došlo do našeg prijateljstva koje traje godinama. Bio je topao julski dan u vrućoj Hercegovini 2010. godine. Tih dana se u Lastvi, kod Trebinja, otvarala po treći put za minulih 200 godina navoizgrađena džamija koju sam podigao i kao vakif poklonio Bošnjacima ovog kraja. Među gostima koji su svjedočili o „Džamiji Adamir Jerković“ bio je upravo Salem Dedović, tada glavni mostarski imam. Kada sam deset godina potom sagradio i munaru kompletirajući džamiju ponovo sam se susreo sa Salemom Dedovićem koji je ovoga puta došao da otvori dograđenu bogomolju, taj mali „islamski centar“ o kojem sam kasnije kao generalni sekretar BANU-a napisao knjigu „Proviđenje…“ (nažalost ta knjiga je zasada u rafovima BANU-a i tek čeka da bude predstavljena čitalačkoj publici). Tada je već Salem Dedović bio muftija mostarski, još nije bio doktor nauka, a to će postati nedugo zatim.
BORBA ZA CIRKULACIJU ZRAKA: Dakle, prof. dr. Salem Dedović, taj neumorni tragalac za pravdom, za moralom i etikom, skoro potpuno politički usamljen u Mostaru izuzev par mladih prijatelja, danas se bori sa hrvatskim vjetrenjačama koje su „zauzdale“ cirkulaciju zraka, što je najgore, na prostoru Lakšića vakufa, koji se nalazi u središnjoj zoni Mostara. Napisao je dr. Dedović knjigu o Lakšića haremu uz koju je dao crteže, karte i skice, knjiga je prevedena na engleski jezik. Nije se zaustavio na tome već je ovih dana Muftijsko mostarsko izdalo knjigu zanimljivog i provokativnog naslova „Putokazi i krikovi iz Hercegovine“ u kojoj autor na 396 stranica obrađuje teško vrijeme u Mostaru od 2019. do 2024. godine, što je Dedovićev drugi petogodišnji mandat na poziciji muftije mostarskog. Riječ je o burnom periodu života u Mostaru, u kojem se stalno pojavljuju olovni bremeniti oblaci nad gradom koji je u ratu preživio tako tešku kalvariju. Ovaj period određuje nepovoljna društveno-politička situacija koja ugrožava dostojanstvo Bošnjaka a kao glavna stvar u tom teškom bitisanju Mostara je Lakišića harem, koji je izložen hrvatskoj otimačini i prisvajanju. Lakišića vakuf je u srži borbe Islamske zajednice i njenom istrajavanju na opravdanom zahtjevu za uvođenje u posjed izgradnjom Interkulturnog centra Mevlana, kojim bi se sačuvala supstanca tog vakufa. Ovim se, kako kaže dr. Salem Dedović, „osigurava novi most spasa multietničkog karaktera Mostara i time onemogućava svekolika hrvatsko-katolička dominacija nad Bošnjacima u Gradu, gdje to nikada kroz njegovu višestoljetnu povijest nije bilo ostvarivo“. Iz ove knjige je bjelodano vidljiva borba dr. Salema Dedovića sa hrvatskim vjetrenjačama potpomognuta i nekim bošnjačkim koje nisu razumijevali duh Mostara, a kada su se dozvali pameti bilo je kasno. O tome svjedoči i njegov zapis u kolumni da „niko ne spori pravo hrvatskom narodu da afirmira svoju kulturu…“ ali osporavaju da se na lokalitetu Lakišića vakufa (kojem je austrougarska vlast otela 19 dunuma bez ikakve naknade i napravila uskotračnu prugu Mostar‒Metković i svu infrastrukturu), „podižu objekti mimo regulacionog plana i važećih dozvola, a što se neistinitim tvrdnjama vješto pokušava opravdati“… pri čemu federalni nivoi vlasti, i zakonodavni i izvršni, doznačavaju pare (2 miliona KM za gradnju hrvatskog kazališta) ustanovi koja godinama najavljuje nastavak potpuno nelegalne gradnje, a tako se šalje poruka o dominaciji jedne strane nad drugom. Bošnjaci koji sjede u organima vlasti „predali“ su se tiho i danas aminuju odluke koje su u interesu velikohrvatskih političkih projekata. U principu oni dijele Grad stvarajući repetitio Berlina, u kojem su Nijemci devedestih srušili sramni zid podjela, dok se u Mostaru podjela uzdiže sve do samog Huma na kojem stoji veliki križ kao opomenom onim drugim (Bošnjacima) da se zna ko je glavni. Očigledno, nema druge nego neotuđivo pravo tražiti u inostranim sudskim institucijama, baš kao Fata Orlović u Rs-u.
USAMLJENIK U BORBI ZA DOSTOJANSTVO BOŠNJAKA: On se zajedno sa manjim brojem mladih ljudi, stameno isprsio čvrsto se držeći stava da je to paradigma ravnopravnosti i slobode Bošnjaka kao političkog naroda koji je opstao unatoč zločinima nad njim i nagovještajima terora danas. Cijelo poglavlje govori o tome. Slična situacija je i u Neumu. Znam to dobro jer sam pisao kolumne u Oslobođenju na temu ugroženosti prava muslimana na duhovnost. U tekstu Neum i apartheid iz septembra 2022. pitam čitaoca da li ima apartheida u BiH i odmah odgovaram „ima svakako“, uz obrazloženje da se segregacija pojavila nakon demokratskih promjena 1990. godine. U Južnoj Africi je na sreću došlo do sloma te duboko nakaradne ideje i projekta… a takav primjer apartheida nalazimo danas u Neumu. Ostali su uzaludni napori sa najvišeg nivoa iz Islamske zajednice u BiH. Sve do danas nema pomaka. Hrvati ne daju da se tamo gradi džamija koja je postojala do 1927. godine kada je uništena u zemljotresu a danas je tu parking i kafana. Ali, to nije sve. Opstrukcija je i u Rabranima, čistokrvnom muslimanskom mjestu koje je 20 kilometara od Neuma uvučeno u unutrašnjost. Poslije natezanja i nemuštih tvrdnji hrvatskih vlasti iz Neuma da nisu doneseni planski dokumenti, mještani su ipak podigli munaru. O Rabranima i Neumu piše Salem Dedović. On se stvarno lavovski borio, no vlast u Neumu nije htjela ni da čuje za muslimanska ustavna prava koja su zagarantovana u ustavu zemlje. Prave se gluhi što postoje džamije u Madridu ili Rimu, Njemačkoj ili Švedskoj i drugim zapadnim zemljama. Knjiga je podijeljena na još nekoliko poglavlja. Jedno su hutbe koje govore o aktuelnim događajima iz života muslimana, tu su i aktuelne kolumne u novinama koje je dr. Dedović objavljivao, kao npr. „Da li Mostar može biti nada“, „Za otvoreni Mostar, bez zidova i barijera“… pa razne crtice, pa onda bilješke koje ukazuju na velikohrvatske igre, npr. o postavljanju katoličkih vjerskih simbola u dvorištu Osnovne škole na Hodovu, o brutalnoj zloupotrebi bošnjačke djece na maškarama u Livnu, izgradnji križeva u zaštitnom pojasu utvrđenog Starog grada – nacionalnog spomenika BiH (nešto slično što ovih dana rade Srbi na šehidskom mezarju u mjestu Kraljeva voda kod Srebrenice). Prava je šteta što je iz knjige „ispala“ njegova hutba 24. 7. 2021. na proklanjavanju munare i turbeta u Lastvi kada je nadahnuto govorio o neophodnosti zajedničkog života svih naroda.
PERJANICA MEĐURELIGIJSKOG DIJALOGA:Ostanimo još malo zagnjureni u knjigu Putokazi i krikovi iz Hercegovine gdje na stranicama čitamo poglavlje koje nosi naziv „Dijalog i saradnja“. Ovdje možemo pronaći tekstove o izvanrednoj saradnji muftije sa episkopom Zahumsko-hercegovačkim i Primorskim Dimitrijem, koji su zajedno posjetili jamu Čavkaricu i Korićku jamu gdje su stradali Bošnjaci i Srbi 1941. godine. Dvojica velikodostojnika su održali molitve za žrtve kada su izjavili da „sve žrtve zločinā zaslužuju vjerničko i ljudsko saosjećanje, dostojnu sahranu i ovozemni smiraj“. Zbog snažne poruke koju su uputili bh. javnosti prenijeću još samo jednu rečenicu iz zajedničkog saopštenja: „Ovu našu zajedničku posjetu mjestima gdje su ubijani život i nada u budućnost naše voljene zemlje, realizujemo u čistoj namjeri da mlade generacije osvijestimo i ohrabrimo da žive u miru, poštovanju i toleranciji s pripadnicima drugih nacija i vjera s kojima dijele zajednički prostor i sudbinu života u različitosti.“
Muftija Dedović spada u perjanice međureligijskog dijaloga i to daleko ispred svih unutar muslimanskog kruga. O njegovom zalaganju za dobre odnose između različitih vjera govori priča vladike diseldorfskog i njemačkog Grigorija da su znali odmah šta im je činiti – miriti ljude. Vladika Grigorije kaže: „Znali smo i muftija i ja da su mir i pomirenje kod nas najčešće svedeni na zamorne i lažljive floskule koje izlaze iz usta onih koji bi najradije da do mira nikada ne dođe i koji kroz mirenje najčešće nude toksičnu zluradost“.
Sve je tako zapisano da služi istini, miru i suživotu, kao platforma za ravnopravan i dostojanstven položaj ljudi u Hercegovini, da se manjina ne osjeća podređenom i manje vrijednom.
* * *
Piše: Nusret Abdibegović
Ovih dana u izdanju Muftijstva i Medžlisa mostarskog izašla je iz štampe knjiga pod naslovom „Putokazi i krikovi iz Hercegovine“, (Mostar, 2024), autora dr. Salema Dedovića, mostarskog, čitaj – hercegovačkog, muftije. Značajnije od vizuelnog izgleda, grafičkog dizajna te tehničke opremljenosti i uređenosti knjige, za što iskazujem pohvalu, je saznanje da je recenziju za knjigu napisala prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić, profesorica komunikologije/žurnalista, na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, te dr. sc. Mirnes Kovač, novinar IIN Preporod, publicista i analitičar.
Recenzenti su svojom stručnom ocjenom i akademskom pohvalom postavili, ugradili jarbol i razvili jedra ovoj knjizi, da lakše može ploviti uzburkanima talasima društvene stvarnosti „uzvodno“, suprotno svakodnevnim izazovima te tako se predstaviti naučnoj radoznalosti i ljudskoj znatiželji.
Knjiga muftije Dedovića svjedoči da nisu presušili i presahli izvori znanja, (ilma) i mudrosti (hikmeta), znamenitih i učenih mostarskih muftija i velikana. Svoju misao muftija osvježava i kalemi na izvornim korjenima markantnog, glasovitog, pobožnog, učenog muderisa i muftije Mustafe Ejubovića, Šejh Juje, te na mudrosti, racionalnog pristupa životnoj svakodnevnice, čitanju i tumačenju znakova vremena, neshvaćenog i na bi gajri-hak usmrćenog muftije Mustafe Sidki Karabega, kao i na učenosti, viziji i strategiji, prognanog predvodnika i lidera muftije Ali Fehmi Džabića, i na decenijskoj strpljivosti, odlučnosti, odvažnosti, potvrđenom i dokazanom patriotizmu muftije Seida Smajkića.
Bez obzira na nerazumijevanje političara, okruženja u kom djeluje i radi, muftija Dedović ostaje postojan, odlučan, stamenit, energičan i odgovoran. Dok god postoji i posljednja iskra nade, on ne posustaje i ne odustaje. Naravno, svjestan je svoje ostavljenosti, „usamljenosti“ i zato diže glas istine, želi da ga čuju svi akteri koji, zbog koketiranja i političke zamršenosti, „zavrzlame“, na mostarskoj pozornici, „tepi“ se hrane uglađenim licemjerstvom radi očuvanja stečene pozicije na vlasti. Kroz rad, njega u konkretnom slučaju, prate tri izazova ili fenomena: prvi, stoljetna i višedecenijska devastiranost, porušenost, zanemarenost, opustošenost velikog prostora Hercegovine, drugi, nepostojanje strategije kao odgovora na stanje u kom se Bošnjaci nalaze te odsustvo iskrene, prave, konkretne brige i borbe političkih predstavnika (o partijama da ne govorim) za svoj narod i treći, nedonošenje, bolje kazano, odbijanje i opstruiranje da se donese i usvaji Zakon o restituciji i povratu vakufske imovine.
Stoga, profesorica Fejzić-Čengić znanstveno i opravdano zapaža, kada konstatuje, da je ponuđeni tekst govor o „teškom rovovskom boju s vjetrenjačama vremena, te naglašava potrebu trajnog sjećanja na muke opstanka na krševitom tlu, pelina, smilja i bosilja, kao i pogrešno učinjenim koracima, te potrebnim smjernicama i pitanjem kako dalje“. Ako se već odbija od hercegovački kamen, nužno je i za opravdano očekivati da će glas istine, vapaj i krik obespravljenog, potlačenog, prodrijeti, dosegnuti do neba i da će se vremenom na zemlji ugnijezditi u čistim vjerničkm srcima.
Kontinuirani angažman i briga za povratnike, organizacija povratničkih džemata, medžlisa, te zebnja i odgovornost za njihovu slobodu, fizičku egzistenciju, socijalni i drušveni status, te nužnu potrebu međureligijskog dijaloga, a posebno, aktuelna briga za Lakišića harem je muftiju Dedovića, ne samo u Hercegovini nego i šire, učinila prepoznatljivim i dostojnim dužnosti koju obnaša.
Hutbi, koju redovno predvodi, muftija Dedović daje ibadetsku suštinu koju oblikuje kroz pojavnu formu, znajući da je Allah počastio hatiba, čovjeka, da tokom džumanskog farza, govori ljudima svojim riječima. Zato se na hutbi kroz govor (iršad) ukazuje i poziva svetom, a ne profanom, vječnom, a ne prolaznom, duhovnom, a ne materijalnom, istini, a ne laži, ljubavi, a ne mržnji, dobru, a ne zlu. Vidljivo je iz samog Uvodu da mu politički predstavnici zamjeraju zalaganje za „Božansku univerzalnu poruku“ ljudima, jer misle da muftija Dedović ne slijedi njihov narativ pa, navodno, tako zanemaruje duh vremena i potrebu svog naroda. Knjiga, o kojoj govorim svjedoči, da njega vodi odgovornost pred Bogom, očekivanja onih koje predvodi, lična savjest i zadovoljstvo da je svim ljudima na usluzi.
Nažalost, kao i on, slična iskušenja i spletke sam kušao. Zna muftija da je važno biti slobodan i živjeti odgovornu slobodu. Tu čast Allah daruje i kao svoju milost je poklanja onima koji Ga vjeruju i samo Njemu robuju, a ne ljudima.
U toj slobodi, ličnoj sposobnosti i kreativnosti, recenzent Mirnes Kovač, prepoznaje narav muftije Dedovića kao intelektualca. Zato on kao intelektualac govori, kazuje, predvodi i vodi otvorenog uma i očiju. Njega se ne vodi, nije copy-paste, niti lice i naličje nekog drugog. On je to što jeste, tu gdje jeste. Kovač odaje priznanje autoru knjige na njegovom odvažnom, hrabrom i smjelom držanju, pa kaže: „Dakako, odgovoriti, svjedočiti i hrabro se boriti! I upravo zbog ovog sam stavio ovu kratku raspravu o važnosti intelektualca kao „klerika znanja“ prije osvrta na epilog knjige muftije dr. Dedovića u kojemu dolazi poglavlje naslovljeno „Borba za čast i dostojanstvo Bošnjaka muslimana Hercegovine“.
Njenim objavljivanjem, knjiga postaje svjedok jednog vremena, prostora, ljudi i izazova koji su se nizali i stajali na putu života poput prepreka.
(Preporod.info)