-
Autor: Rijad Kamber
-
Naslov: San crnog kima
-
Izdavač: Naklada Uliks, Rijeka
-
Godina izdanja: 2018.
Zbirka priča San crnog kima Rijada Kambera duboko zadire u teme identiteta, prolaznosti, ljudskih odnosa i društvenih promjena. Kroz različite narative, autor istražuje unutrašnja previranja svojih junaka i njihov odnos prema prošlosti, vjeri i moralnim dilemama. Kamber vješto balansira između ličnih priča, historijskih refleksija i filozofskih promišljanja, stvarajući djelo koje nije samo skup pripovijedaka, već cjelovita tapiserija ljudskih sudbina.
Kamberove priče nisu puki zapisi događaja, već introspektivna putovanja likova koji se suočavaju s pitanjima postojanja, pripadnosti i sudbinskih izazova. Motivi prolaznosti, smrti, gubitka, ali i prijateljstva, nade i traganja za smislom utkane su u svaku od njih.
Pregled priča
11 Priča čini ovu knjigu. Počnimo redom:
1. San crnog kima – pripovijeda o sudbini Madždija, Kopta iz Egipta, i njegove nećakinje Nilufer, koji napuštaju dom u pokušaju da pronađu novi život u Evropi. Priča obuhvata njihovo putovanje preko Sredozemlja, Krete, Turske, Grčke i Balkana do Njemačke, suočavajući ih s krijumčarima, birokratskim preprekama, vjerskim podjelama i moralnim kompromisima. Ovo je priča o migraciji, ali ne u klasičnom političkom ili aktivističkom smislu. Kamber prikazuje egzil kao psihološko i egzistencijalno stanje – ne samo fizičko napuštanje domovine, već i postupni gubitak identiteta i pripadnosti. Priča se bavi i međureligijskim i međukulturnim odnosima. Madždi je Kopt, ali odrastao među muslimanima i Arapima. Njegov svjetonazor se oblikovao u sredini u kojoj se vjera nerijetko koristi kao oruđe moći, što postaje očito u njegovim susretima s ljudima koji islam interpretiraju na različite načine – od sufijske duhovnosti do radikalnog fundamentalizma. Posebno su upečatljive epizode u kojima Kamber tematizira licemjerje, nepravdu i paradokse savremenog svijeta. Primjer je lik krijumčara Harona, koji paradira kao zaštitnik izbjeglica, ali zapravo zloupotrebljava njihovu ranjivost. Ili scena u kojoj Madždi s olakšanjem shvata da će mu pomoći bogati Židov Jonatan, dok su ga sunarodnici odbacili. Ova priča ima veliki potencijal da se razvije u roman.
Mongolska glina: . Ovo je priča o Shang Tzuu, čuvaru tajanstvene vaze izrađene od mongolske gline, donesene iz Takla Makana i oblikovane uz mističnu alkemiju majstora Changa. Ta vaza nije običan predmet – ona je simbol nečega svetog, tajne skrivene između Neba i Zemlje, nešto toliko dragocjeno da se čuva strože od svih blaga Zabranjenog grada. Tzu, zarobljen u vlastitoj ulozi čuvara, sve više postaje opsjednut njenom ljepotom, do te mjere da prestaje razlikovati sebe od onoga što štiti. Njegova fascinacija prerasta u ekstazu, u gotovo religijsku odanost, sve dok, u trenutku potpunog sjedinjavanja s predmetom obožavanja, ne učini nezamislivo – razbije vazu. Njegova percepcija ljepote postaje toliko intenzivna da se on identificira s njom, u potpunosti joj se predaje. Njegova posljednja misao – “Nitko mi te neće uzeti!” – ukazuje na to da ljepotu ne može posjedovati, ali može se u njoj izgubiti. Akt razbijanja vaze je čin ekstatičnog uništenja, nešto između žrtve i oslobođenja. No, kada stražari ulaze u prostoriju, ne pronalaze ni njega ni krhotine, već samo savršenu, netaknutu vazu na postolju. Tzuov doživljaj svijeta je duboko meditativan, s naglaskom na prolaznost i iluziju realnosti. U jednom trenutku, on postaje “posuda”, sjedinjuje se s Ljepotom, a zatim nestaje, što podsjeća na budistički koncept nirvane – prestanak individualnog ega i stapanje sa sveopštim postojanjem. Priča se poigrava pitanjem granice između opčinjenosti i samouništenja, iluzije i stvarnosti, umjetnosti i onoga tko je stvara – jer ljepota, u svom najvišem obliku, ne može biti posjedovana, samo doživljena, čak i po cijenu vlastitog nestanka. Tekst uvodi ideju cikličnosti, kako kroz Tzuovu misao da “vrijeme ide iznutra” tako i kroz njegovu rečenicu: “Moj kotač se ne okreće, moja mandala je dovršena.” To sugerira završetak jednog životnog ili karmičkog ciklusa – trenutak spoznaje, nakon kojeg više nema potrebe za daljnjim postojanjem.
Ovo je kompleksan, simboličan tekst koji spaja filozofiju, umjetnost, religiju i metafiziku. Kroz motiv Mongolske gline, autor istražuje odnos između ljepote i opsesije, prolaznosti i vječnosti, znanja i tajne, materijalnog i duhovnog. Tzu nije samo čuvar nečeg svetog – on postaje dio tog svetog, gubeći sebe u onome što obožava.
Zemlja Israilova: Ova priča prikazuje emotivno napetu i duboko tragičnu svakodnevicu likova čiji životi i sudbine nisu samo oblikovani osobnim izborima, nego i širim, političkim i povijesnim okolnostima u kojima žive. Kroz narativ se provlači snažna tema sukoba, identiteta, obiteljske ljubavi i tragedije, gdje likovi suočavaju svoje osobne dileme, ali i neizbježne posljedice kolektivnih povijesnih nemira.
Početak priče donosi scene: Profesor Yoel Gaon, ljut zbog političkih događanja u Izraelu, dolazi kući, ogorčen zbog prosvjeda i političkih nesuglasica. Njegov otac, djed Uriel, pokušava smiriti situaciju, razmatrajući povijesne i kulturne aspekte sukoba. Yoel, ustrajan u svom uvjerenju, ne vidi prostor za kompromis, smatrajući Palestince prijetnjom opstanku Izraela. Djed Uriel, pak, podsjeća ga na mirnu suživotu između Židova i muslimana kroz povijest. Ovaj razgovor se sve više usmjerava na personalne napetosti unutar obitelji, uključujući sina Arija, koji se nalazi u romantičnoj vezi s palestinskom djevojkom Sarom, što dodatno komplicira situaciju unutar obitelji.Sara je trudna.
Drugi dio priče prikazuje Hasana koji doživljava tragediju koja je na neki način univerzalna, a opet duboko specifična za njegove okolnosti. On je suočen s gubitkom žene i djeteta u bolnici pod napetim uvjetima izraelske okupacije, što čini njegovu patnju još teže podnošljivom. Kroz ovu situaciju, Hasan proživljava nemogućnost da se bori protiv autoriteta koji ga guši, što otvara prostor za razmišljanje o sudbini i vjeri. Suočen s vlastitim osjećajem nemoći, on je prisiljen suočiti se s pitanjima vjere, identiteta i egzistencijalne tjeskobe, sve u kontekstu opresivnih okolnosti.
Zatim priča prikazuje Ari i Saru, mladi par čiji je život također oblikovan kroz povijest sukoba i obiteljskih tradicija. Sara, iako je modernistički orijentirana, suočava se s brigama o svojoj trudnoći i onim što će njezini roditelji reći na njezinu vezu s Arijem. Ari, sin jedne židovske obitelji, pokušava pronaći put kroz vlastite obiteljske tradicije, dok istovremeno izražava svoju ljubav prema Sari, usprkos svemu što bi ih moglo razdvojiti. Iako se kroz razgovore pojavljuje humorno oklijevanje, duboka zabrinutost i strah od odbacivanja od strane obitelji također oblikuju njihove odluke.
Na kraju, priča se okrene tragediji koja pogađa sve likove. U autobusu, u kojem su Ari i Sara, dolazi do napada, a Ari je ubijen. Ovo je trenutak kulminacije priče, gdje nasilje koje je prethodno oblikovalo živote likova dolazi do punog izražaja. Djed Uriel, koji je živio kroz vlastite ratne traume, svjestan je kako povijest neprestano ponavlja iste tragedije, iako se likovi pokušavaju izboriti za svoju ljubav i vlastite živote.
Kroz sve ove poveznice, priča ilustrira kako ljudi, iako nastoje upravljati svojim sudbinama, često nalaze svoje živote oblikovane ne samo njihovim osobnim odlukama, već i širim, političkim i kulturnim kontekstima koji ih okružuju. Tragika se ogleda u tome što, iako se likovi bore za osobnu slobodu i ljubav, njihove sudbine neizbježno postaju dijelom šireg kruga nasilja, mržnje i nesigurnosti, što ih na kraju vodi u neizbježnu tragediju.
Nečisti: Ibrahim je odrastao u specifičnom okruženju, na granici između religijskih i kulturnih tradicija. Proveo je djetinjstvo u samostanu, gdje su se spajali zvuci gregorijanskih lauda i islamskog mujezina. Iako su mu roditelji imali obrazovne ambicije za njega, Ibrahim je imao umjetnički i senzibilni duh, sanjajući o muzici i poeziji. Iako je bio suočen s različitim utjecajima – francuskim školama, obiteljskim naslijeđem, te vjerskim učenjima majke – osjećao se nesklapljivim u društvu i svijetu koji ga je okruživao. Maštao je o prošlim civilizacijama i kulturnim naslijeđima, a sanjao je i o drugačijim životima, kao što je primjer Rajendre iz Bengala, čije su sudbine bile predodređene od rođenja. Sanja njegov život i u njegoovm životu zamišlja naratora s neobičnim crnim psom koji se pojavljuje na njegovim vratima i nakon toga počinje svakodnevno dolaziti. Pas, iako star i ofucan, izaziva neugodu kod naratora jer je u njegovoj kulturi pas smatran nečistim, povezanim s dušama koje su kažnjene. Narator ga nekoliko puta tjera, a pas se, unatoč tome, vraća, gledajući ga s uvelim očima. Narator ga smatra zlom duhovnom pojavom, možda demonkom ili asurom, te počinje osjećati njegovu prisutnost svaki dan. Jednog dana odlučuje ga pratiti, a pas ga vodi prema čudnom mjestu s kolibom, sugerirajući da postoji veza između njega i nečeg mističnog ili nadnaravnog.
Pas, koji ga prati i ostavlja pogačicu, simbolizira nečistu prisutnost koja ga vodi kroz duhovni test. Unutar kolibe, narator doživljava mističnu situaciju s ženom, koja predstavlja Kalu, demonicu požude, što simbolizira iskušenja i unutarnje borbe. U završnoj fazi, narator kroz obredni ritual i meditaciju ulazi u proces pročišćenja i vječne duhovne transformacije, no na kraju shvaća da je pas, koji ga je pratio, simbol njegovih vlastitih nesvjesnih sklonosti i unutarnjih demona.
Simbolika priče uključuje teme duhovnog čišćenja, unutarnjih borbi, iskušenja, reinkarnacije, karme i mokše (oslobođenja). Pas simbolizira tamnu, nečistu silu koja naratora vodi kroz vlastita iskušenja, a scena s Kali i žena u sari prikazuje borbu između želje i duhovnog uzdizanja. Na kraju, narator spoznaje da je pas, kao simbol njegovih nesvjesnih nagona, zapravo ključ njegovog duhovnog putovanja
Ove tri priče odražavaju širi tematski spektar zbirke, koja kombinira istoriju, mistiku i filozofiju. “Zemlja Israilova” istražuje savremene konflikte i egzistencijalne dileme, “Mongolska glina” zaranja u ezoterične motive i vječnu potragu za znanjem, dok “Nečisti” preispituje duhovne i simboličke kodove unutar različitih tradicija. Kamberova proza u ovim pričama nije linearna; ona često igra sa simbolima, povijesnim naslagama i unutrašnjim previranjima likova, čineći ih intrigantnim i višeslojnim književnim iskustvom.
Sljedeća priča je Tarik: Tarik se budi u tamnoj i hladnoj prostoriji, potpuno osjetljiv na bolove u tijelu i nesvjestan kako je dospio tamo. Osjeća tjeskobu i nesigurnost, a prisjeća se svog prošlog života i religioznih učenja. Dani prolaze, a on preživljava u okrutnim uvjetima, osjećajući se kao da je zakopan živ. Nakon što nekoliko dana nije znao što se događa, konačno upoznaje čovjeka, Marojicu, koji mu otkriva da je zatvoren u venecijanskoj tamnici. Marojica objašnjava da su Tarik i drugi hadžije napadnuti na moru od strane vitezova, a Tarik je preživio i prodan Mlečanima. Marojica, član dubrovačke gospode, obećava pomoći Tariku, jer je saznao za njegovu situaciju i želi ga izvući iz zatvora. U nastavku priče, Tarik, koji je iz Egipta i sin slavnog Muhameda Alija, dolazi u Dubrovnik, gdje ga Maro, dubrovački plemić i trgovac, iznenađuje svojim vezama i detaljima o njegovom životu. Kroz razgovor, Tarik saznaje da su dubrovačke vlasti i Maro pomogli u njegovom oslobađanju iz venecijanskog zatvora, koristeći diplomaciju, novac i intrige. Razgovaraju o vjerskim i političkim temama: Tarik objašnjava stanje u svom carstvu, opisujući vjerske i političke probleme, kao i osobne dileme vezane za vjeru i služenje u vojsci. Maro, s druge strane, govori o dubrovačkoj političkoj situaciji i svojoj slobodi, naglašavajući kako je sve više prisutan osjećaj nesigurnosti u svijetu. Kroz razgovor, obojica izražavaju tugu i razočaranje u trenutne političke i vjerske okolnosti, govoreći o propadanju kulture, znanosti i duha u svijetu. Međutim, unatoč svemu, odlučuju uživati u trenutku, dolazeći u Dubrovnik, grad koji fascinira Tarika svojom povijesti, zakonima i samoodržanjem. U ovoj interakciji, duboko je prisutna tema identiteta, borbe za slobodu i sudbine ljudi koji žive u nemirnim vremenima…. Tu susreće Rahelu, mladu Židovku koja mu je donijela vodu, čije su oči govorile više nego njene riječi. No, Dubrovnik nije bio mjesto za ljubavne priče. Bio je to grad trgovine, diplomacije i tihe borbe za prevlast.Prava istina čekala ga je u Bosni, u šumama punim hajduka i vojnika, na putu prema onima koji su ga stvarno tražili. Kada su ga odveli u šatorski logor razbojnika Hasana, shvatio je koliko je njegova glava bila skupa. „Deset tisuća dukata“, rekao je Hasan. „Vrijediš više nego što sam mislio.“Ali, tko je bio taj koji je spreman toliko platiti? Njegov otac? Sultan? Ili netko iz sjene, neko tko je znao nešto što ni sam Tarik još nije otkrio?Na konju, dok je prašina puta ostajala iza njega, znao je samo jedno: ovo nije bio kraj. Bio je to tek početak priče koju još nije razumio.U noći bez mjesečine, pod sjenama što su se lomile pod titravom svjetlošću baklji, Tarik je shvatio istinu. Hasan nije bio razbojnik. Bio je izaslanik. Njegovo ime bilo je tek paravan, a iza njega se krila duga ruka vlasti – ne osmanske, ne venecijanske, već one što je vladala među zavjerama, podzemnim putevima i sporazumima ispisanim ne tintom, već krvlju.
„Vrijeme je, Tarik“, rekao mu je Hasan. „Vrijeme je da shvatiš.“
I tada, u šatoru u kojem su se miris tamjana i hladna oštrica noža stapali u jedno, Tarik je ugledao čovjeka koji je krojio njegovu sudbinu. Njegovo lice bilo mu je poznato, a oči su mu govorile ono što riječi nisu mogle – bio je to njegov brat, davno izgubljen, sada gospodar sjenki.„Dobro došao kući“, rekao je glas koji nije pripadao neprijatelju, ali ni prijatelju. I tada je shvatio – priča nije imala kraj, samo novo poglavlje.
“Signore Inferno” priča je o Radu, mladom sportašu čiji život je oblikovan strastima, obiteljskim tragedijama i nesigurnostima. Odrastao je u Rumunjskoj, gdje je kao dječak briljirao u nogometu i stekao nadimak “Mali Hagi”. Međutim, obiteljski život mu nije bio lagan, jer je otac, iako alkoholičar, ulagao napor u njegov razvoj, no situacija se pogoršavala. Nakon preseljenja u Rim, Radu se suočava s različitim izazovima, uključujući život u stranoj zemlji, sklonost prema sportu i eskapizmima, a istovremeno se mora nositi s obiteljskim problemima, ovisnostima i društvenim pritiscima.
Njegov otac pokušava se držati i raditi, no padanje u destruktivne navike Danielovog brata, uzimanje droge i uključivanje u kriminalnu sferu sve više udaljavaju obitelj. Radu se suočava s dilemama i traženjima smislova u svom životu, želeći zadržati vezu s nogometom i obrazovanjem, ali istovremeno bježeći od stvarnosti koja ga opterećuje.
Sve to kulminira neuspjelim pokušajem bijega u bolji život, a priča se završava tragičnom vijesti o terorističkom napadu u Rimu, gdje je useljenik napravio masakr, dovodeći do pomračenja svih radosti i nade koje su bile prisutne u Raduovom životu.
Diego. Priča prati obitelj Ortega kroz nekoliko generacija, počevši od Juana, vođe s problematičnim životom i ljubavnim vezama, ali s velikom posvećenošću svojoj kćeri Veronici. Veronica, koja je odrasla uz najvrednije knjige i znanje, postaje žena koja se posvećuje obrazovanju i pomaganju siromašnima. Umire mlada, ostavljajući sina Hectora. Hector odrasta u revolucionara koji se bori za neovisnost Južne Amerike, a njegov sin, Adam, ulazi u opasan svijet narkotika. Adamov život završava tragično, a njegov sin, Rodrigo, odlučuje živjeti drugačije, vodeći obiteljski biznis. Sredinom 21. stoljeća, njihov je svijet pod prijetnjom mafije i nasilja, dok Rodrigo pokušava zaštititi svoju obitelj od prošlih grijeha.
Lutajući: Profesor Schuman, učitelj filozofije i književnosti u Teksasu, potiče učenike da istraže povijest svojih obitelji, koristeći humor i ironiju kako bi im pomogao da probude kreativnost. Jedan od njegovih učenika, Benjamin, piše sastav o svojoj obitelji, a priča ga vodi do djeda Haima, koji iznosi povijest židovskog naroda. Djed objašnjava dugu povijest patnje, progona i nade, te povezanost Židova kroz raznolike zajednice i sjećanja na prošlost. Priča se završava cikličnosti povijesti i borbom za opstanak.
Obitelj Jehudi doživljava progone tijekom Drugog svjetskog rata. Šejh Mehmed ef. Bistrigi hrabro pokušava zaštititi mladog Jošuu Jehudija od ustaša. U priči se prikazuje i antisemitizam, poput masakra u Babinom Jaru, te migracije Židova u Palestinu. Jehudi i Aron, pripadnici različitih jevrejskih zajednica, sanjaju o nezavisnom Izraelu, dok Arapi vide Židove kao kolonijalne doseljenike.
U Izraelu, Jehuda, koji je svjedočio nasilju, pokušava izgraditi mirne odnose, usvajajući muslimanske dječake, Ibrahim i Halila, unatoč protivljenju zajednice. Njegov unuk Benjamin kasnije piše obiteljsku priču, dok njegov otac David napušta Izrael i seli u Ameriku. Benjamin, iako suočen s teškoćama, ostaje odlučan uspjeti.
Knjiga se nastavlja pričom Hadžija: Ova priča donosi refleksivni portret starog hadžije, čovjeka koji osjeća teret godina, prošlih odluka i bremenite historije koja se prelamala preko njegovih leđa. Nekada ponosan, čvrst i nepokolebljiv, sada se suočava s vlastitom slabošću, s promjenama koje ne može razumjeti i s prošlošću koja mu se vraća u mislima dok klanja sabah, pije kafu i sprema skromni obrok.
Hadžija je odrastao uz oca koji je poginuo na strani gubitnika u Prvom svjetskom ratu, što je odredilo njegov život. U mladosti je prigrlio ideologiju bratstva i jedinstva, vjerujući da može pripadati nekom većem idealu, ali s godinama, nakon Drugog svjetskog rata, shvatio je da je to samo iluzija. Iako je imao činove, priznanja i status, nikada nije pronašao pravo mjesto za sebe.
Sada, u starosti, razmišlja o svojim sinovima Enesu i Adnanu, dvojici mladića koji su na različitim putevima – jedan prema dunjalučkom uspjehu, a drugi prema propasti. On, kao otac, osjeća odgovornost, ali i nemoć da ih usmjeri. Dok sjedi sam, guli krompir i sprema obrok, misli mu se vraćaju na njegovu hanumu Safu, koja mu sada, kada je nema, nedostaje više nego ikada.
Hadžija je simbol čovjeka uhvaćenog između prošlosti i sadašnjosti, između ideala i razočaranja, između želje da bude vođa svojoj djeci i spoznaje da je sve manje toga u njegovim rukama.
Knjiga završava pričom San vrtnog patuljka: “Ibrahim nije mogao spavati. Bol od srca, fizički i duhovni grč proživljeni kroz ratne traume, tjerali su ga da ostane budan. Zrak Damaska bio je ispunjen nepoznatim svjetlom – možda raketama, možda bombama. Slušao je zvuke Suhoja koji su probijali zvučnu barijeru, ali su u njegovim mislima bili tišina i nemir. Rat ga je dotakao, iako se osjećao kao da je izvan njega, kao da je bio samo uvučen u vrtlog sudbine. Iako nije želio rat, nije ga mogao izbjeći. San je došao tek pred zoru, no nije ga mogao dočekati s osmijehom. Mislio je o svom životu, o vremenu koje je prošlo i o bolima koje je pretrpio. U njegovom umu bio je haos, noć koja je postala nesigurna stvarnost. Zatim slijedi Kenan, čiji su dani u ratnom zatvoru bili ispunjeni nasiljem i okrutnostima. Njegov pogled na prošlost, na djetinjstvo, bilo je ispunjeno ironičnim smijehom i tugom. U ovoj brutalnoj stvarnosti, Kenan je bio prisiljen gledati drugu stranu rata, gdje je, kao medicinski tehničar, bio u mogućnosti pomoći, iako je znao da je rat poput stresa i nepravde koji su se smjenjivali s vremenom i režimima. Iako su im životne okolnosti bile teške, Kenan je pronašao trenutke uzajamnog poštovanja i razumijevanja s osobama koje je liječio, čak iako su bili neprijatelji, jer su oni u tom trenutku svi bili samo ljudi pogođeni istim zlom rata. Njegov odnos prema zatvorenicima bio je duboko raznolik, izgrađen kroz zajedničke trenutke patnje. Iako su svi bili ispunjeni mržnjom i bolom, nekako je pronalazio smisao u ljudskim kontaktima i svojim medicinskim vještinama koje su im pomogle. Riječ po riječ, cigareta po cigareta, prolazile su noći, ispunjene uspomenama, potrebom za preživljavanjem i pomalo – traženjem nade, čak i u ovom okrutnom svijetu….”
Stilske odlike i značenje zbirke
Kamberov stil je bogat, refleksivan i pun lirskih elemenata. Njegov jezik nije samo sredstvo pripovijedanja, već i alat za stvaranje atmosfere i emotivne dubine. Često koristi dijalog kao način unutrašnjeg monologa svojih junaka, čime ih približava čitatelju i omogućava uvid u njihove misli.
Autor majstorski oslikava likove koji nisu puki predstavnici jedne ideologije ili pogleda na svijet, već slojevite individue sa svojim dilemama i traganjima. Posebno je zanimljivo kako kroz različite pripovijetke provlači motiv sudbinskih raskrsnica – bilo da su one lične, društvene ili historijske.
Stil je introspektivan, ali i narativan, usmjeren na izgradnju emocionalne dubine likova i postavljanja pitanja koja se odnose na sudbinu pojedinca i naroda. Autor vrsno balansira između personaliziranih priča i šire društvene analize, stvarajući tekst koji ima i književnu i filozofsku vrijednost.
Kao pisac, autor je introspektivan i duboko humanistički nastrojen. Njegov pristup je sličan stilovima autora poput Elie Wiesel-a, koji se bavio temama holokausta, identiteta i preživljavanja, ili Amos Oz-a, koji je u svojim djelima spajao osobnu povijest s političkom realnošću Izraela. Pjesnički naboj, filozofska dubina i naglasak na ljudskim vrijednostima omogućuju mu da stvori likove koji odražavaju složenost stvarnog života.
Kao pisac, mogao bi se ocijeniti kao majstor u povezivanju osobne i kolektivne povijesti, s naglaskom na introspekciju i moralnu odgovornost, te sposobnost da iznese složene ideje na način koji je istovremeno emocionalan i intelektualan.
Zbirka San crnog kima ostavlja snažan utisak, ne samo zbog raznovrsnosti tema, već i zbog autorovog umijeća da male priče učini velikim. Kamber ne nudi konačne odgovore, već otvara prostor za promišljanje, čineći ovu zbirku vrijednim štivom za sve koji traže dublje značenje u književnosti.
Ono što je moja poruka piscu jeste da tamo gdje ode u romanisijersku širinu napiše roman, priče mnogo gube baš na toj nedovoljnoj širini za roman ili prevelikoj opširnosti za priču.
Esad Bajić