Tucakovića džamija, Džemat Neum-Rabrani, Medžlis Islamske zajednice Stolac, 28. ramazan 1446.H./ 28. mart 2025.
Hvala Allahu na blagodatima ramazana u kojemu se dobra djela mnogostruko uvećavaju i u kojemu se milost, oprost i selamet (spas od Vatre) dostižu. Neka su blagoslovi i mir na našeg poslanika Muhammeda, koji je poslan kao milost čitavome ljudskom rodu. Bože, blagoslovi čestiti ehli-l-bejt Poslanikov, njegove vrle drugove ashabe. Bože, podari nam svjetlo Upute i snagu da istrajavamo i slijedimo je. Amin!
Draga braćo,
Četvrta je i posljednja džuma u mubarek mjesecu ramazanu. U njegovoj posljednoj smo trećini koja se imenuje svekolikim spasom (selametom) i zaštitom od Vatre. Mubarek ramazan otvarao nam je zamagljene vidike, pa smo mogli čisto i bistro raspoznavati šta su to prave vrijednosti. Ramazan nas je učio da težimo tome da ne gubimo vrijeme u onome što nije vrijedno i što opterećuje naše živote. Ramazan nas je usmjerio da budemo zagledani u svoju nutrinu (dušu), da budemo predani činjenju dobročinstva, da nam misli budu čiste, duše oslobođene od svake zlobe i zavisti, a da jezikom ne progovaramo ono što nije lijepo i što vrijeđa čast i dostojanstvo čovjeka. Ramazan nam je izoštrio i spoznaju da je vrijedno istrajavati u dobru i biti predan činjenju dobra gdje god i koliko god nam se ukaže prilika:
وَأَقِيمُواْ الصَّلاةَ وَآتُواْ الزَّكَاةَ وَمَا تُقَدِّمُواْ لأَنفُسِكُم مِّنْ خَيْرٍ تَجِدُوهُ عِندَ اللَّهِ إِنَّ اللَّهَ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ
„ …a ono što sebi od dobra pripremite, kod Boga ćete naći. Uistinu, Bog dobro vidi ono što radite.“ [1]
U ramazanu smo pokazali predanost, čvrst karakter i volju da istrajavamo, ali ramazan je samo jedna stepenica, jedna etapa. Ona jeste važna, ali život i borba se nastavljaju. Jedna mudra misao poručuje nam da nikada ne zaboravimo da čovjeka ne odgajaju trenuci radosti, već periodi iskušenja!
Put prema uspjehu jeste konstantno putovanje koje se ne završava i ne dopušta nezainteresiranost, apatiju i predah.
Najvažnije je da ne klonemo duhom i ne posustanemo. I zato je važno da bodrimo i hrabrimo jedni druge te unosimo pozitivnu energiju u naše međuljudske odnose. To je dragocjeno, na tome se gradi i povjerenje među ljudima kojeg moramo imati i izgrađivati. Ljudi moraju imati oslonac jedni u drugima. U vremenu kojeg živimo, život se predstavlja i nudi kao pozornica igre, zabave i provoda. Ramazan kao mjesec Božije riječi, Kur’ana Mudroga, upute koja se nudi čovjeku kao spas, podsjeća nas da čovjek nije bez cilja i svrhe spušten na ovaj svijet.
أَفَحَسِبْتُمْ أَنَّمَا خَلَقْنَاكُمْ عَبَثًا وَأَنَّكُمْ إِلَيْنَا لا تُرْجَعُونَ
„Pa zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam nećete biti vraćeni?“ [2]
Čovjekov spas je u vraćanju, okretanju svome Gospodaru, jer samo tako ćemo postići harmoniju i spas u sebi, sa ljudima oko nas i sa prirodom koja nam je data kao blagodat, a prema toj golemoj blagodati insan se mora savjesnije i odgovornije odnositi, a ne pohlepno i uzurpatorski.
Draga braćo,
Kur’an časni jasno podcrtava da je čovjekovo ono što svojim radom, trudom i znanjem realizira i ostvari, kazujući nam:
وَأَنْ لَيْسَ لِلْإِنْسَانِ إِلَّا مَا سَعَى
“I da je čovjekovo samo ono što sam uradi.” [3]
Božiji Poslanik, Muhammed, a.s., je rekao:
إِنْ قَامَتِ السَّاعَةُ وَفِي يَدِ أَحَدِكُمْ فَسِيلَةٌ ، فَإِنِ اسْتَطَاعَ أَنْ لا تَقُومَ حَتَّى يَغْرِسَهَا فَلْيَغْرِسْهَا
“Ako u ruci nekog od vas, kada nastupi Sudnji dan, bude sadnica palme te bude u stanju da je zasadi prije nego nastupi, neka to učini!”[4]
Na taj način čovjek se potvrđuje i na taj način ostavlja lijepe i pozitivne tragove na Zemlji. To je naša zemaljska misija; ostavljati lijepe tragove, lijepa djela po kojima će nas generacije, koje će poslije nas hoditi Zemljom, spominjati. Naša je obaveza – emanet, o kojem se u citiranom ajetu hutbe govori, da prenesemo vrijednosti vjere generaciji koja će doći poslije nas. Musliman živi da iza sebe ostavlja vrijednosti trajne naravi; jedna od najvažnijih vrijednosti jeste da formira porodicu i da podiže potomstvo koje će usmjeravati islamskom stilu života te da razvija i uspostavlja harmonične međuljudske odnose, da svojim radom i djelovanjem doprinosi radu džemata i zajednice. Naša je uloga, svakog od nas pojedinačno, vrlo važna i dragocjena, u onome gdje je naše zemaljsko djelovanje i mjesto. Ona počinje od kućnog praga, od kućnog vrta, od naše džamije, džemata, zajednice, mekteba, škole, posla, malog čovjeka i njegovih potreba, od duhovnih vjerničkih potreba u našim džematima.
Podsjetimo se da je naš plemeniti Poslanik po dolasku u Medinu pristupio izgradnji džamije koja će služiti da bude mjesto ibadeta, ali i mjesto koje okuplja, povezuje i zbližava zajednicu muslimana. I danas je značajan broj bosanskohercegovačkih gradova i mjesta čije su džamije i prateći vakufski objekti praktički jedina mjesta ozbiljnog organizovanja, susretanja i objedinjavanja našeg naroda. Upravo su to oni džemati i zajednice koje zovemo povratničkim, a oni su suštinski i stvarno autohtoni džemati koji čuvaju kontinuitet našeg višestoljetnog postojanja i organiziranog djelovanja i kao zajednice i kao naroda. Vjernička svijest o tome mora biti snažna i senzibilna, bez ikakvih dilema. Jedni smo drugima najpreči i jedni smo drugima najbolji oslonac. Džamija je oaza vjerničkog smiraja i pune slobode. Božija je to kuća koja u dunjalučkom vrtlogu daje smiraj i okrepu našim dušama. Ona je izraz naše slobode i prava da slobodno manifestiramo i u punini živimo svoju vjeru i tvorimo svoju kulturu. Zato te naše duhovne utvrde slobode s puno volje i ljubavi treba da razvijamo.
Zato nam je potrebna dobra organizacija i predani ljudi kakve pamtimo da su ih naše džamije uvijek imale, a koji su svu svoju energiju ulagali da u našim džamijama bude ugođaj, ljepota, red i poredak. O takvim insanima kazivao nam je Muhammed alejhi-s-selam poučavajući nas da:
إِنَّ لِلْمَسَاجِدِ أَوْتَادًا الْمَلَائِكَةُ جُلَسَاؤُهُمْ إِنْ غَابُوا يَفْتَقِدُونَهُمْ وَإِنْ مَرِضُوا عَادُوهُمْ وَإِنْ كَانُوا فِي حَاجَةٍ أَعَانُوهُمْ
„Džamije imaju domaćine s kojima se meleki druže, pa ako su odsutni, meleki se o njima raspituju, a ako su bolesni, meleki ih obilaze, ako im šta treba meleki im pomognu.“ [5]
Draga braćo,
Život je Božiji dar, na njeg treba da gledamo s pozitivne strane, kao na dragocjene trenutke koji su nam poklonjeni da u njima možemo ibadetiti, činiti dobročinstva i zahvaljivati Allahu na svim blagodatima. Na globalna pitanja, teme i procese ne možemo utjecati, kao što ne možemo utjecati i na ono što nadilazi naše mogućnosti, ali zato čovjek može utjecati i ima mogućnost da izabere Pravi put i kreposni moralni život ispunjen dobrotom, ljubavlju i pravednošću. Na današnji svijet, u kojem dominiraju nove tehnologije i predinamični ritam života, ne možemo utjecati niti zaustaviti te promjene, ali možemo sebe pozicionirati u njemu da ne postanemo robovi i zarobljenici te nove ideologije s kojom nažalost sve više gubimo društvenost, bliskost i osjećaj za ljude, prirodu i stvarnost. Postajemo nažalost samo puki konzumenti, pretvaramo se u klasično potrošačko društvo u kojem je bitno imati, kupovati i trošiti, zadovoljavajući svoje brojne želje i prohtjeve.
U suri El-Māʻūn (Korica hljeba) Svevišnji našu pažnju usmjerava upravo u tom pravcu:
أَرَأَيْتَ الَّذِي يُكَذِّبُ بِالدِّينِ . فَذَلِكَ الَّذِي يَدُعُّ الْيَتِيمَ . وَلا يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ .
فَوَيْلٌ لِّلْمُصَلِّينَ . الَّذِينَ هُمْ عَن صَلاتِهِمْ سَاهُونَ . الَّذِينَ هُمْ يُرَاؤُونَ . وَيَمْنَعُونَ الْمَاعُونَ
„Znaš li ti ko je taj da Dan suda poriče? To je onaj koji grubo odbije siroče,
i da se nahrani siromah ne podstiče, i teško se onima koji namaz klanjaju,
ali svom namazu pažnju ne poklanjaju, koji se samo pretvaraju,
i ni korice hljeba drugome ne daju!“[6]
Zato smo, draga braćo, pozvani i dužni da materijalnim stvarima koje posjedujemo, koje zarađujemo i kojima raspolažemo utisnemo tu trajnu, višu, nematerijalnu vrijednost. Dakle, da im damo smisao i da one budu odraz naše vjere u Dragoga Boga i odgovornog moralnog postupanja.
Svevišnji Allahu primi naše ibadete i dobra djelā koja činismo u mubarek ramazanu, nadahni nas da budemo istrajni i nakon njega. Daj nam da u rahatluku, miru i duševnom zadovoljstvu bajramujemo čuvajući hurmet Bajrama i zahvaljujući Allahu što smo dočekali još jednu radost.
[1] Kur’an, El-Bekare, 110.
[2] Kur’an, El-Muʼminūn 115.
[3] Kur’an, En-Nedžm, 39.
[4] Buhari (El-) Muhammed ibn Ismail, Knjiga o edebu, prijevod: Armin Abaza, 188.
[5] Albani (El-) Muhammed Nasiru-d-din, Es-Silsiletu Es-Sahihatu, Mektebetu-l-Me’arif, Rijad, 2002, VII, 1189.
[6] Kur’an, El-Māʻūn, 1-7.