Ramazan je prošao. Iftarske sofre su sklonjene, top je utihnuo, džamije se ponovo prorijedile. Bajramski prijemi i outfiti su prošetani i ispraćeni na društvenim mrežama, a vjerski žar koji je, barem privremeno, tinjao u dušama, sada će polahko da se povlači pred svakodnevnim navikama.
I svake godine isto pitanje lebdi u zraku: Jesmo li se promijenili ili smo samo gladovali? Jesmo li u ovom mjesecu postili samo svojim stomacima ili i svojim srcima? Jesmo li se odrekli hrane, ali ne i licemjerja?
Post je, između ostalog, trebao biti podsjetnik. Na gladne, na nemoćne, na one čiji iftari ne dolaze. Trebao je biti iskušenje, duhovni trening, kolektivni reset. Ali, za mnoge od nas, post se sveo na sezonsku naviku, ritualnu glad koja završava spektakularnim iftarima. Jesmo li prošli kroz ramazan ili je ramazan samo prošao kroz nas, ostavljajući nas iste, nepromijenjene, zatvorene u iluziju vlastite pobožnosti?
Svaki ibadet ima svoju svrhu, svoju esenciju koja nadilazi puku formu. Kada Uzvišeni Allah naređuje namaz, On kaže: „Zaista, namaz odvraća od razvrata i ružnih djela“ (El-Ankebut, 45). Kada propisuje zekat, On ističe: „Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš“ (Et-Tevbe, 103). A kada govori o postu, jasno naglašava: „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni“ (El-Bekare, 183). Svrha – takvaluk, bogobojaznost – nikad nije bila samo fizička disciplina već duboka transformacija duše i karaktera. No, da li posvećujemo dovoljno pažnje toj svrsi? Koliko nas je svjesno da je forma bez suštine poput tijela bez duše? Post bez unutarnje promjene, bez povećanja bogobojaznosti, bez rasta u svjesnosti i odgovornosti, postaje samo kalendarska rutina, godišnji ritual čija se suština gubi u obilju iftarskih sofri i bajramskih čestitki. Treba nam, naravno i to, ali bogobojaznost se ne iskazuje samo u tom vanjskom – javnom već i dubinom saosjećanja i spremnošću da živimo prema principima vjere – i onda kada nema publike, i kada nas to košta, i kada je nepopularno.
Postoje oni koji ramazan ne shvataju kao formu, već kao suštinu. Postoje oni koji su kroz ovaj mjesec pronašli dublju svijest, koji su ispružili ruke prema drugima, koji su nastojali biti bolji. I ramazan je u njima ostavio trag koji će svijetliti i u postramazanskom vaktu, valja nam se zapitati ne bi li sobom omasovili njihovu broj i ojačali njihovu snagu.
Dva svijeta, jedno licemjerje
U jednom dijelu muslimanskog svijeta, ramazan je mjesec duhovnosti i marketinga. Bilbordi blješte ramazanskim popustima. Luksuzni restorani nude “posebne iftarske menije”. Modne kuće lansiraju limitirane kolekcije za Bajram. Influenseri se utrkuju ko će ljepše urediti svoju kuhinju za sehurske fotografije. Post je privremeni izazov, glad je tek preduvod u gozbu, a vjera je proizvod koji se može stilizirati, brendirati i prodati.
U drugom dijelu muslimanskog svijeta, ramazan je mjesec u kojem post nema sehura. Post u kojem ne znaš hoćeš li imati šta iftariti kad iftar stigne. Post u kojem čovjek ne izgovara dove pred bogatom sofrom, već pred praznim tanjirom.
U Gazi, iftar ne prekida hurma i voda, već eksplozija. U Jemenu, roditelji gledaju svoju djecu kako usnulu nadjačava iscrpljenost od gladi. U mnogim mjestima gdje žive muslimani molitva je, nažalost, jedini siguran obrok. Ovdje ramazan nije ništa drugačiji od ostalih mjeseci – jer post nikada ne prestaje.
Ali, među njima, vjera ne slabi. Možda upravo u tom postu – postu bez sehura, postu bez sigurnosti da će s akšamom biti hurma i voda – leži najčistija vjera od svih. Vjera koja ne kalkuliše, ne traži nagradu u izobilju, ne mjeri pobožnost količinom doniranog, već strpljenjem, zahvalnošću i predanošću, uprkos svemu.
Mi za sve ovo znamo. Kliknemo na video iz Gaze. Pročitamo vijest o bombardovanju. Podijelimo sliku gladnog djeteta, uz emotikon slomljenog srca. Dovimo. I onda se vratimo na naše pune sofre, naš post, našu udobnu glad. I nije to problem ako to čemu se vratimo poveća našu zahvalnost Uzvišnenom, ako poveća naš osjećaj sreće, zadovoljstva, ako shvatimo koliko je tih blagodati pri nama, oko nas, ako time odagnamo nezadovoljstvo, depresiju, učmalost i sve ono na što se tako kontinuirano i brojno žalimo. Ako ne možemo pomoći potlačenima, gladnim, obespravljenima, prognanima – daj da oni pomognu nama da postanemo svjesni blagodati koje uživamo i da nas to podstakne na veći angažman, odgovornost u očuvanju tih blagodati..
Bošnjačka šutnja kao modus operandi
Bošnjaci bi trebali bolje razumjeti ovu podjelu. Jer, ne tako davno, mi smo postili bez izbora. Naša ramazanska dova nije bila “Bože, učini nas boljima”, nego “Bože, daj da preživimo.” Opsada Sarajeva. Srebrenica. Goražde. Mostar. Bihać… Kolone izbjeglica. Redovi za hljeb. Trebali bismo znati kako izgleda kada glad nije samo duhovna praksa, već sudbina.
Ali, vremenom, kako su stomaci postajali puni, sjećanja su postajala prazna. Glad je iščezla, ali nepravda je ostala. Samo smo naučili da je probavljamo bolje.
Danas volimo pričati o vjeri. Volimo organizovati javne iftare. Volimo spominjati ummet. Ali manje volimo kada vjera podrazumijeva odgovornost. Postiti? Može. Razmišljati? Ne, hvala. Podnositi nepravdu? Da. Biti taj koji nepravdu proziva? To već nije dio našeg rituala. Ne pitati zašto imamo političare koji su nedorasli svojim pozicijama, ali su dorasli raskošnim kabinetima dok korupcija jede i posljednje ostatke povjerenja.
Šutnja spram ovih pojava nije duhovnost.
Kao da smo narod koji se boji glasno postiti. Kao da se bojimo gladovati za pravdom. Radije bismo ostali siti u šutnji.
Ummet stomaka i ummet srca
Muslimanski svijet ima novac. I to mnogo novca. To je općepoznata stvar. Ali, gdje ide taj novac?
Dok se u nekim dijelovima muslimanskog svijeta troše basnoslovne cifre na banalne stvari, samo nekoliko stotina kilometara dalje, djeca umiru od gladi. Dok se na jednoj strani organizuju grandiozni vjerski samiti, vrlo blizu na drugoj strani, ljudi, pa i muslimani pješače danima da bi pronašli hranu i vodu. Muslimani nisu siromašni. Siromašna je samo njihova solidarnost. Stoga bismo mogli kazati da danas prepoznajemo, pa i među nama, dva tipa muslimana: muslimani stomaka i muslimani srca. I testiranje ko kome pripada je jednostavno: muslimani stomaka post vide kao test volje koji završava spektakularnim iftarom, a muslimani srca post vide kao priliku da osjete glad onih koji nemaju izbora, da se solidarišu s njima, osvijeste njihovim stanjem i prilikama.
Zemlja pamti
Možemo nastaviti ovako još neko vrijeme. Možemo se pretvarati da je sve uredu. Možemo se uvjeravati da je dovoljno postiti, klanjati, doviti. Možemo ignorisati Gazu, Jemen, Sudan… Možemo ignorisati probleme koji nam se natkučuju iz budućnosti, strahove koji nas opominju iz bliske prošlosti. Možemo čekati da neko drugi riješi stvari.
Ali, zemlja pamti.
Jednog dana, mogli bi ponovo biti gladni i sjetiti se svega što smo zaboravili.
A, onda će biti kasno.
IIN PREPOROD, 1.arpil 2025