Knjiga “Sjena jednog Taiba” autora Esada Bajića prati glavnog lika, Taiba, koji se bori s traumama iz rata i životom u poslijeratnom društvu. Taib, čovjek sviknut na život u maloj čaršiji, osjeća nelagodu u gužvi, suočava se s prošlošću, sjećanjima iz rata, i pokušava pronaći mir u svakodnevici.
Kroz priču o Taibovim susretima i unutarnjim previranjima, autor oslikava postratne emocionalne borbe, traume, nostalgiju i želju za promjenom. Taibov lik simbolizira potragu za identitetom i pomirenjem s prošlošću, dok istovremeno osjeća prazninu i potrebu za ljubavlju i bliskošću. Njegova iskustva iz rata, kao i odnosi koje gradi sa ženama i prijateljima, oblikuju njegov svijet.
Knjiga kombinuje introspektivne dijelove o ljubavi, sjećanju i životnim iskušenjima, dok duboko uranja u psihološke aspekte poslijeratnog života. Tekstovi ispunjeni melankolijom i refleksijom daju ton priči, a kroz Taibove oči sagledavamo svijet prožet prošlim bolom, ali i nadom za budućnost
Glavni likovi romana “Sjena jednog Taiba” su:
Taib – centralni lik romana, osoba koja se suočava sa svojim prošlim ratnim iskustvima i traži unutrašnji mir kroz vjeru i introspekciju. Taib prolazi kroz proces pokajanja i analize svog životnog puta, pri čemu se često preispituje i traži balans između svojih postupaka i ideala.
Azra – Taibova partnerica, žena koja unosi smirenost u njegov život, ali se i sama bori s vlastitim dilemama i izazovima. Azra je simbol vjere i nade, predstavljajući emotivni oslonac u Taibovom životu. Azra simbolizira ljubav, nadu, emocionalnu podršku i mogućnost promjene, igrajući ključnu ulogu u Taibovom putu prema samorazumijevanju i ozdravljenju.
Roman se također dotiče likova iz prošlih generacija, a njihovi odnosi i priče povezani su s temama pokajanja, vjere i ljubavi. Glavne teme u romanu “Sjena jednog Taiba” uključuju:
- Rat i trauma: Roman se bavi iskustvima rata, a naročito posljedicama koje on ostavlja na ljude, uključujući psihološke traume, gubitke i stalnu borbu s prošlošću. Taib se suočava s emocionalnim teretom ratnih godina, pokušavajući pronaći mir u poslijeratnom životu.
- Ljubav i bliskost: U priči se istražuju različite vrste ljubavi – romantična, prijateljska i porodična. Taibova veza s Azrom simbolizira potragu za ljubavlju i stabilnošću, dok se kroz prijateljstvo s Mustafom naglašava važnost ljudskih veza u teškim vremenima.
- Vjera i pokajanje: Vjera igra ključnu ulogu u Taibovom životu. On traži duhovno utočište, nastojeći pronaći oprost i smirenje kroz religiju, posebno u situacijama kada se suočava sa moralnim dilemama i osjećajem krivnje.
- Sjećanje i identitet: Taibov odnos prema prošlosti i sjećanju odražava težak proces pomirenja sa sobom. On se bori sa sjećanjima na izgubljene voljene osobe i razmišlja o tome kako ta iskustva oblikuju njegov identitet.
- Poslijeratno društvo: Roman prikazuje život u poslijeratnom društvu, gdje su rane rata još uvijek prisutne, a ljudi pokušavaju izgraditi novi smisao i normalnost u svijetu prepunom promjena.
Sve ove teme su međusobno isprepletene kroz Taibove misli, odnose i unutarnje borbe
Roman se bavi složenim emocijama i pitanjima identiteta, čime oslikava duboku ljudsku borbu za prihvatanje i razumijevanje vlastite prošlosti i budućnosti
Razvoj lika Taiba u romanu “Sjena jednog Taiba” prikazan je kroz njegovu unutarnju borbu, emocionalnu evoluciju i transformaciju tokom priče. Evo kako se Taib razvija:
- Suočavanje s traumama: Na početku romana, Taib je opterećen sjećanjima na rat i gubitke koje je pretrpio. Njegova emocionalna povučenost i osjećaj krivnje čine ga izoliranim. Kroz susrete s drugim likovima, posebno s Azrom, on počinje da se suočava s vlastitim traumama, prepoznajući potrebu za promjenom.
- Otvaranje prema ljubavi: Taibova veza s Azrom igra ključnu ulogu u njegovom razvoju. Njegova sposobnost da se otvori prema ljubavi i bliskosti pomaže mu da prevaziđe osjećaj usamljenosti. Kroz njihov odnos, Taib uči o povjerenju i emotivnoj povezanosti, što ga dovodi do dubljeg razumijevanja svojih potreba.
- Unutrašnja refleksija: Kroz dijaloge i unutarnje monologe, Taib se suočava s vlastitim uvjerenjima i vrijednostima. On preispituje svoje odluke iz prošlosti i traži smisao u svojim iskustvima. Ova introspekcija mu pomaže da izgradi jači identitet i bolje razumije svoje emocije.
- Duhovna potraga: Taibova potraga za duhovnim smirenjem dovodi ga do novih uvjerenja i načina gledanja na svijet. Kroz vjeru, on pronalazi nadu i unutrašnji mir, što je ključno za njegov proces ozdravljenja. Taib uči kako vjera može biti oslonac u teškim trenucima.
- Razvoj empatije: Kako Taib postaje otvoreniji prema svojim osjećajima, on također razvija empatiju prema drugim ljudima. Njegova prijateljska veza s Mustafom i odnos s Azrom omogućavaju mu da bolje razumije patnje drugih i da se poveže s njima na dubljem nivou.
- Prihvatanje sebe: Na kraju romana, Taib postaje svjestan vlastitih snaga i slabosti. On uči da prihvati svoju prošlost kao dio svog identiteta, ali ne dozvoljava da ga ona definiše. Taibov razvoj završava s osjećajem nade i spremnošću za budućnost, gdje prepoznaje važnost ljubavi, prijateljstva i samoprihvatanja.
Taibova transformacija kroz roman predstavlja univerzalnu potragu za smirenjem, ljubavlju i identitetom, dok se bori s posljedicama rata i traži svoje mjesto u svijetu.
Religijska misao u romanu “Sjena jednog Taiba” igra ključnu ulogu u oblikovanju glavnog lika i njegove unutarnje borbe, te nudi dublje uvide u duhovni aspekt ljudske egzistencije. Evo kako je ona prikazana:
- Vjera kao izvor smirenja: Taib traži smirenje i oprost kroz vjeru. Kroz molitve i vjerske rituale, on nastoji pronaći unutrašnji mir i odgovor na moralne dileme koje ga prate. Vjera mu pruža oslonac u trenucima krize i pomaže mu da prebrodi emocionalne i psihološke teškoće.
- Pokajanje i iskupljenje: Kroz Taibov lik, roman istražuje teme pokajanja i oprosta. Taib se suočava sa svojim prošlim greškama i traži iskupljenje kroz vjeru, vjerujući da će mu Bog oprostiti i pomoći mu da pronađe novi put u životu. Ova misao se provlači kroz njegove unutarnje dijaloge, u kojima se preispituje i traži smisao kroz vjerska učenja.
- Božija volja i sudbina: Taib često prepoznaje važnost sudbine i Božije volje u svojim životnim iskustvima. Kroz svoje ratne traume i svakodnevne borbe, on vjeruje da su mnogi događaji u njegovom životu vođeni Božijom rukom, a ne isključivo njegovim postupcima. Taibova vjera u sudbinu pomaže mu da prihvati prošlost i usmjeri se na budućnost.
- Moralne i etičke vrijednosti: Vjera mu daje moralni kompas, vodeći ga kroz teške odluke i dileme. On pokušava živjeti u skladu s islamskim vrijednostima, što se ogleda u njegovim odnosima s drugim ljudima, posebno s Azrom i Mustafom. Taibova vjera ga potiče na suosjećanje, iskrenost i poštovanje prema drugima.
- Vjera kao put do samospoznaje: Kroz vjersku refleksiju, Taib dolazi do dubljeg razumijevanja sebe i svog mjesta u svijetu. Vjera mu pomaže da se nosi sa životnim izazovima, dajući mu snagu da se suoči s vlastitim slabostima i pronađe duhovno zadovoljstvo.
Religijska misao u romanu je intimno povezana s Taibovim razvojem, jer mu vjera pomaže da pronađe unutrašnji mir i svrhu u svijetu koji je oblikovan traumama i izazovima. Ona predstavlja način kako se suočiti sa prošlošću, prihvatiti sudbinu i težiti ka moralnom i duhovnom napretku.
Roman “Sjena jednog Taiba” ima specifičan stil koji doprinosi dubini i emocionalnoj složenosti priče. Evo nekoliko ključnih karakteristika stilskog izraza:
- Introspektivan ton: Autor koristi introspektivni pristup, često se fokusirajući na unutarnje misli i emocije glavnog lika, Taiba. Ovaj ton omogućava čitatelju da duboko zaviri u Taibovu psihu, razumije njegove sumnje, strahove i težnje.
- Opisni jezik: Kroz bogate opise, autor oslikava ambijent, likove i emocije. Opisi su često slikoviti, stvarajući osjećaj mjesta i vremena. Kroz detalje o okruženju, autor prenosi atmosferu Sarajeva i poslijeratnog društva.
- Dijalog: Dijalozi između likova su prirodni i dinamični, često otkrivajući unutarnje sukobe i međusobne odnose. Kroz razgovore, autor istražuje teme ljubavi, prijateljstva, gubitka i vjere, čime se produbljuju karakterizacije likova.
- Simbolizam: Roman je bogat simbolikom, gdje elementi poput sebilja, vjerskih motiva i likova nose dublja značenja. Ova simbolika doprinosi filozofskim pitanjima o identitetu, duhovnosti i moralu.
- Flashback tehnika: Autor koristi retrospektivne tehnike kako bi čitatelju omogućio uvid u Taibovu prošlost, posebno njegove ratne doživljaje. Ovi flashbackovi pomažu u razumijevanju njegovih emocionalnih trauma i formiraju osnovu za njegovu trenutnu potragu za smirenjem.
- Emocionalna dubina: Autor se fokusira na emocionalnu dubinu likova, posebno Taiba, prikazujući njegove borbe s identitetom, krivnjom i potragom za ljubavlju. Ova emocionalna složenost omogućava čitatelju da se poveže s likovima na dubljem nivou.
- Filozofske refleksije: Kroz likove i njihove dijaloge, roman istražuje filozofske teme o postojanju, duhovnosti i ljudskoj prirodi. Ove refleksije dodaju slojevitost priči, potičući čitatelja na razmišljanje o vlastitim uvjerenjima i vrijednostima.
Sve ove karakteristike doprinose stvaranju bogatog i kompleksnog narativa koji istražuje ljudsku psihologiju i emocionalne borbe, čime se stvara snažna povezanost s čitateljima.
O ROMANU SU KAZALI:
U BAJIĆEVOM AZILU – Sevret Mehmedćehajić
Sjena jednog Taiba je posve čitljiva priča. Ona je skromnih namjera, jer skromno pretendira na to da bude samo ispričana, a dalekih dometa, jer ostavlja utisak na čitaoca i drži ga u potrebnom stanju radoznalosti prema njezinu toku.
Na samome početku ovog kazivanja, glavnoga lika nalazimo u bezimenom sarajevskom kafiću, kako, kao i svi oni koji inače idu u kafiće, – sjedi. Kao da je u nekome svom odunluku. Početak obećava fabulu nekoga popularnog roto romana: kratka kahva, cigareta, pogledi odmjeravanja izmijenjeni s usamljenom konobaricom… Taib (pokajnik) u kafiću susreće Azru (djevicu). Simbolika toga susreta je jedan od stožernih motiva romana: glavni lik je u stalnoj svojevrsnoj katarzi i samopropitivanju, makar ga, iz sasma ljudske perspektive, i ne vidimo kao naročita griješnika, i u stalnome je dozivanju nevinosti, makar nam i nije najjasnije gdje ju je to izgubio, jer ga vazda zatičemo u „čistim“ i neiskvarenim situacijama. Istovremeno, taj susret je i simbolika životne dobi glavnoga lika: susret s mogućnošću doživljaja plotnog (kojeg priželjkuje), ali i istovremena čežnja za zadržavanjem nevinosti i njezine čistote, koja je na iskušenju. Otuda je ovaj roman i tinejdžerski, ma koliko se otrgavao od toga, zato što njegov glavni lik predstavlja nazor i preko noći uzrelu generaciju golobradih mladića i djevojaka koje je ratno moranje takvima načinilo. Pokajnik, ustvari, traga za nevinošću, koja je ovdje u funkciji mirnoga azila za napaćenu dušu prerano sazrelog ratnika i izmoreno tijelo dječaka. Bezmalo, i roman prođe u tome traganju.
Prvim susretom Taiba i Azre pisac poručuje da se nevinost može pronaći, i to i kao rečeni azil i kao oda ljubavi:
Ono što je svima zajedničko jeste čežnja za tim da budu voljeni i da nekom pripadaju. Sve priče, bajke, mitovi i legende, iskustvo ljudi svih vremena i svih naroda pokazuje da ne postoji ništa ljudima tako potrebno kao što je ljubav.
Od te tačke u romanu, od, dakle, pobjede ljubavi u bračnom udruživanju Taiba i Azre, priča se usložnjava. Bajić je postepeno razvija i proširuje novim i kompleksnijim epizodama, a galerija likova se uvećava. Istovremeno, uza sve digresije koje prate glavni tok radnje, nalazimo i neke unutrašnje „ratove“, koji se uporedo odvijaju sa stvarnim ratom junaka:
Daleko sam od svojih ideala, al’ sam sretan što ih imam i što sam ih usvojio svojim promišljanjem, a ne nečijim nametanjem.
Predanost vlastitim idealima iskušana je i u situaciji:
Ostali borci ustadoše i odvedoše mladića u stranu koreći ga za te riječi, no, on, efendija, osjeti žaoku bola u svom srcu, osjeti žeravicu stvarnosti. Ma koliko on nije govorio ništa što tačno nije, ipak, mladić je u pravu. Učen je da riječ bez djela ne vrijedi.
Borba riječi i djela kod efendije ipak nije bila dugotrajna. Nema tu ni dramatičnosti, kakvu nalazimo, recimo, u borbi identiteta, kao čestom motivu u našoj književnosti. Već sljedećega dana efendija je dobrovoljac, predani kušač slasti borbe za domovinu, vjeru, istinu…, borbe o kojoj je toliko čitao i o kojoj je drugima govorio. Trebalo je samo malo fitilja da se potpali taj žar. Već je u svojoj prvoj pravoj borbi prešao tu liniju i iz nje izašao kao pobjednik – sam u sebi:
Nešto neopisivo kolalo mu je venama, osjećao se lahak, ono nešto što ga je čitav život sputavalo kao da je nestalo iz njega. Dokopavši se ravnijeg terena, poče pucati ispred sebe…
Pisac je ne samo ove unutrašnje borbe prikazao kao dobivene, nego i neke druge. Postupkom vještoga pripovjedača je uveo neke zaplete u romanu, koje bismo za nekoliko stranica haman i zaboravili, da bi nas on iznenadno, ali logično, obradovao happy-endom (slučaj preživljavanja ropstva Šemsudina Šestog).
U storijama u Taibovoj knjizi pratimo živote i sudbine četiriju generacija Azrine porodice, čiji je centralni simbol Šemsin šadrvan s četiri česme. Baš kao što voda iz tih česama izvire i otiče, tako se i životna kolotečina pred čitaocem odmotava, odveć bistro i vidljivo i odveć po jednostavnom receptu – naprosto teče. Tu negdje, u metafori toga toka, naznake su i osnovne ideje ovoga romana: svojim sudbinskim određenjem, život teče, kao voda iz šadrvana.
Taib je vjernik. I Azra je na svoj način vjernica. I komandir koji je počinio grijeh u jedinici. I mnogi drugi likovi. Cijeli roman je, ustvari, iskreno ispovijedanje iskrene i duboke vjere, nebrojeno puta potvrđene krijepošću i borbom protiv neprijatelja u ratu i neznanja u sebi, izvanrednim opisima pobožnosti i žrtve i nade u svemilost Svemilosnog. To je vjera iskrenih, koji su stamena karaktera, koji su na brojnim kušnjama, ali su na kraju obradovani optimizmom, baš kao što su Taib i Azra svojim djetetom. Ovaj roman nije misijski, davetski, niti je pisan s takvom intencijom, ali je izvanredan poziv ka putevima vjere i smirenosti koju ona daruje.
Po svojoj, dakle, strukturi, idejnosti, karakteru glavnih likova i simbolici njihovih sudbina i odnosa, Sjena jednog Taiba je muslimanski roman. Koji nije namijenjen za čitanje samo muslimanima nego i svima drugima koji vole pročitati dobro štivo.
SJENA JEDNOG TAIBA – Mustafa Prljača
Esad Bajić prihvatio se kompleksnog zadatka: da u jednom širokom vremenskom rasponu od četiri generacije prikaže čitav niz međusobno isprepletenih događaja, koji se na kraju stapaju u divnu ljubav dvoje mladih ljudi – Taiba i Azre. Njih dvoje zapravo su postvarenje neostvarene ljubavi Meše i Fatime iz vremena kad su se smjenjivale dvije velike carevine: Osmanska i Austro-Ugarska, tri generacije prije njih. Ali, roman u osnovi nije ljubavna priča, Bajić pokušava prodrijeti u unutrašnjost događaja, uhvatiti za onu nevidljivu nit – odnosno niti – i ukazati na onu nevidljivu Ruku koja upravlja time, koja u sve njih utkiva mudrost i čini ih svrhovitim.
Roman je slojevit i zahtijeva permanentnu prisutnost duha, pamćenje onog pročitanog. Pisac iz drugog plana ukazuje i na teškoće, izazove, progone i ubistva s kojima su se od najstarijih vremena u svojim životima susretali Božiji poslanici i njihovi neposredni potomci i sljedbenici i, sljedstveno, svi iskreni vjernici do dana današnjeg. Pa ipak, on to ne prikazuje kao tragičan usud tih ljudi, na to da je neprihvatljiva i nesvrsishodna ta njihova muka; on prije želi kazati da to u konačnici donosi divne plodove i biva krunisano pozitivnim rezultatima, nakon uloženih napora i podnesene žrtve. Žeđ kojom su bili kažnjeni članovi Poslanikove porodice na Kerbeli – u tom možda i najtragičnijem događaju u ranom periodu islama – prije nego su bili smaknuti, rezultirala je, naprimjer, zaživljavanjem tradicije kod muslimana da se pored puta grade javne česme/sebilji, u znak sjećanja na tu njihovu žeđ, koje grade i neki junaci u romanu, dok se imenima koja su odabrana: Jakub, Jusuf, Mustafa, Omer…, održava uspomena na simbole onog najuzvišenijeg s čime su se ljudi susreli u svojoj povijesti i što su iskusili u svom duhovnom i moralnom uzdizanju – na živu, objavljenu vjeru, koja je neumorno podsjećala čovjeka da iza svih događaja stoji nevidljiva i moćna Ruka koja ih pokreće i upravlja kuda želi.
Treći sloj romana otkriva tragične posljedice bošnjačkog odstupanja od duhovnih istina koje su preuzeli od baštinika vjerovjesničkih učenja i koje su u svoj duh upili poput majčina mlijeka. Ali, Bajić ni tu nije pesimističan – kroz nekoliko portretiranih likova i situacija on ukazuje kako na određene deformacije i plitkost u poimanju objavljenih istina, tako i na duboku mudrost i pritajenu snagu tog duha, koji se najsnažnije ispoljava upravo onda kada je i potreba za njim najveća.
Konačno, u četvrtom planu romana je herojska borba tog naroda u zadnjem, najsnažnijem i najopakijem nasrtaju na njega na kraju dvadesetog stoljeća – uspomena na to nastavlja se čuvati kroz obnovljena imena jedne izvanredne petorke u sinovima šestog, pridruženog člana, koji umire u stranoj zemlji a čiji potomci nastavljaju živjeti u mjestu njegova rođenja.
Roman je pisan lahkim i pitkim jezikom, moglo bi se kazati i „mladalačkim“. Kratki i efektni dijalozi, emocijama nabijeni događaji, dramatični obrti i sitni, usputni detalji podaruju mu uzbudljivost i čitaoca drže dokraja vezanog za njega. Bajić se u nekim pasažima uzdiže na iznimno visok nivo kao pisac i uspijeva postići kvalitet stila kojim se odlikuje samo istinska literatura. Budući da se radi o mladom autoru opravdano se može očekivati da će njegovo pero ispisati još vrijednih knjiga, na radost čitalaca.
Izvor: Esad Bajić, Sjena jednog taiba, Fondacija „Baština duhovnosti“ Mostar, Mostar, 2011., str. 222-226.