Hadžet, knjiga autorice Melihe Hebibović, predstavlja zbir putopisnih refleksija prožetih filozofskim, duhovnim i osobnim iskustvima. Naziv “Hadžet” dolazi iz sufijskog izraza, koji se prevodi kao “potreba, želja, nevolja”. Autorica se oslanja na dublje značenje tog pojma, prepletenog s mudrostima islamske tradicije i filozofije, i koristi ga kao okvir za svoja putovanja kroz život.

Knjiga je zbirka autentičnih priča i zapažanja o destinacijama koje su ostavile trag na autoricu, među kojima su Dubrovnik, Libija, Trpanj, Korčula i druge. Putovanja nisu samo fizički prelazak iz jednog mjesta u drugo, nego duhovna putovanja kroz život i iskustva, gdje svaki korak donosi novo sazrijevanje i spoznaju.

Teme i motivi Jedan od glavnih motiva knjige je koncept duhovnog i tjelesnog putovanja. Kroz sufijski pristup, Hebibović istražuje pojam “sefer”, koji označava putovanje kao sredstvo upoznavanja vlastitog “nefsa” (ega) i približavanja Bogu. Ova putovanja predstavljaju potragu za unutarnjim mirom, smirenjem, te svojevrsni oblik čišćenja duše i uma. Autorica citira mudre sufijske misli i hadise, posebno vezane uz smisao putovanja, kako bi čitateljima prenijela dublje značenje svakog putničkog koraka.

Stil pisanja Autorica koristi intiman, refleksivan ton, često se obraćajući čitatelju izravno i dijeleći svoje osobne misli, strahove i dileme. Knjiga je puna slikovitih opisa gradova, prirode i ljudi, no ona ide dublje od običnog putopisnog izvještaja. Hebibović, kroz svaki opis, donosi introspektivna razmišljanja o životu, vjeri, ljudskim odnosima i prolaznosti.

Putovanje i duhovnost Poseban naglasak stavljen je na duhovnu komponentu putovanja, gdje svaki posjet nekoj destinaciji, bilo to kulturno bogat grad poput Dubrovnika ili egzotična Libija, donosi nove uvide i dublje razumijevanje svijeta i samog sebe. Autorica koristi putovanja kao priliku za preispitivanje vlastitih emocija, unutarnjih strahova, ali i radosti.

Knjiga Hadžet ima refleksivni karakter, gdje autorica koristi iskustva s putovanja kako bi čitatelju prenijela poruku o važnosti učenja iz svakog trenutka i susreta, bilo s ljudima ili mjestima. Hebibović se oslanja na islamsku tradiciju i mudrost, povezujući prošlost i sadašnjost kroz prizmu vlastitog života.

Zaključak Meliha Hebibović kroz knjigu Hadžet donosi svojevrsni duhovni vodič, gdje putovanje nije samo fizičko kretanje već dublji proces unutarnje spoznaje. U knjizi, čitatelji će naći mudrost, mir i razumijevanje kroz prizmu osobnih priča i zapažanja autorice. Njen stil pisanja je topao i osoban, prepun mudrosti, što knjigu čini inspirativnim čitanjem za sve one koji traže više od putovanja – put prema unutarnjem miru i spoznaji.

RECENZIJE

Knjiga putopisa i sjećanja

Doktorica Meliha Hebibović je jedan od najboljih stomatologa protektičara u Bosni i Hercegovini. Uz predani profesionalni rad u zdravstvu ona je nalazila vremena za knjigu. Budući da je još kao učenica osjetila dar za pisanjem počela je sa objavljivanjem svojih pisanih uradaka. Neretva, Glavatičevo, Konjic, bili su inspiracija za njen literarni izražaj. Kao praktična vjernica i odličan poznavalac stomatologije, kao grane medicinskih nauka, svojom prvom knjigom Miris misvaka u mojoj stomatološkoj praksi, željela je stručno, popularnim jezikom, potvrditi islamsku tradiciju redovnog pranja i održavanja zuba i približiti je, uslovno kazano, – običnom čovjeku. Dedina singerica je njena druga knjiga koja u samom naslovu čitaocu sugerira da je riječ o literarnom žanru. Sad kad je otišla u penziju, ali ne i u mirovinu, doktorica Hebibović je odlučila da svoje putopisne tekstove situira u knjigu pod naslovom Hadžet (Potreba, želja, nevolja). Ako gledamo slojevitost sadržaja ove knjige ona je i više od toga. Ona je i sjećanje. Ona ima i golemi edukativno-odgojni karakter.

Ova knjiga bi se mogla podijeliti u tri cjeline. U prvom dijelu autorica piše o svojim putovanjima u neke gradove u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Albaniji, Libiji. U drugom dijelu knjige zastupljeni su tekstovi sa dva putovanja u Iran, a u trećem, ponajdužem i, po mom mišljenju, najljepšem dijelu autoričinih impresija sa puta, su njena dva putovanja na hadž i jedan odlazak na Umru. Autorica u svoj putopis unosi sve ono lijepo što vidi njeno izoštreno oko i osjeća srce puno empatije i ljubavi. Ne robuje činjenici da svoj putopis markira datumima putovanja i drugim hronološkim detaljima. Međutim, širok je spektar onog što ona tretira u svom putopisu. U prvom planu je njena ljubav prema Bogu, Stvoritelju, potom čovjek kao razumno biće Božijeg stvaranja, te prirodne dobrote i ljepote u kojima taj čovjek ima priliku da pokaže svoje kreativnosti, empatiju, insanluk. Otuda bi svaka od ove tri cjeline mogla biti i zasebna knjiga, a naročito treći dio- hodočašća. U knjizi je autorica sublimirala putopise sa putovanja koja su se desila u vremenskom rasponu od nekoliko desetljeća.

Jedno od njenih ranih putovanja bilo je ono u Dubrovnik. Tamo je imala rodbinu i preko ljetnih ferija odlazila bi im u posjetu. U jednom odlasku zabilježila je i ovo:

Prelijep pogled bijaše dolje na luku punu brodova, brodova teretnih i onih drugih, malo luksuznijih, koji su razbuktavali moju maštu. Razmišljala sam o životu kojim živi, ne samo brod, nego i obična barka, i manja i veća jahta, o moreplovcima i neizvjesnosti njihovog uzbudljivog putovanja. Mirno more nudi sve ljepote u kojim se uživa.

Zanimljiv je i njen opis Stoca, jednog od najljepših bh. gradova:

Stočanska džamija posebnog ruha, sufijski obojenog, kaldrma, česme, šadrvan, sofe. Sve kao da je svojim izgledom zaustavilo prošlo vrijeme i kao da želi reći koliko se ponosi njime. Imala sam osjećaj, kad bih tu duže ostala da bih morala sličiti na taj kamen, da bih počela mirisati tim mirisom bezvremenske čistoće, mirisom koji sluti vrijednost svog postojanja.

Budući da sam i sam boravio u Iranu uvjerio sam se koliko je realno donijela sliku ove geografski, populacijski, civilizacijski i kulturološki velike zemlje. Slijedeći citat u dijelu putopisa kojim opisuje njeno putovanje vozom na relaciji Mešhed – Kom to jasno svjedoči:

Naselja su podsjećala na naše gradiće i nešto urbanija sela, s ljudima i pokrivenim ženama u hodu, kao ukrasima. Osjećala sam se kao da sam negdje beskrajno daleko, ali i u rijetkim momentima negdje u mojoj domovini. Pronalazila sam toliko mnogo sličnosti, pa čak i u fizionomiji ljudi, ne samo sada i ovdje, gledajući ih iz daljine, nego i do tada, u hotelima, robnim kućama, džamijama. Ipak je to narod drugačiji i poseban, narod koji baš kao i mi jako voli svoju zemlju, iako nije ni kod njih mnogo toga potaman.

Posebno se osjeti njeno nadahnuće doko opisuje svojja hodočašća u svete gradove Mekku i Medinu. Imala je sreću i čast dva puta putuje na hadž. Koliko detaljno opisuje svoj boravak u Mekki i Medini pokazuju nam ovi inserti iz Medine:

Ovo je grad koji je odabran da bude krajnja stanica hidžre Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, grad prve islamske države, grad u kojem nema skoro ni pedlja zemlje, a da njom nije hodila mubarek noga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih pravednih halifa, ashaba i njihovih ispravnih sljedbenika. Medina je grad islamskih znamenitosti: Poslanikove džamije, džamija Kibletejn i Kuba, Uhuda, mjesto Bitke na Hendeku.

Nakon osmodnevnog boravka u Medini bosanske hadžije putuju u Mekku. Tamo se dešavaju gotovo svi obredi hadža. Doktorica Hebibović sve detaljno opisuje da ovaj dio njene knjige može biti i vodič budućim hadžijama koji prvi put obavljaju ovu petu islamsku dužnost. Evo jednog fragmenta:

Kabu i prostor oko nje doživljavate s empatijom spram prošlosti, ali i sadašnjosti. Ne znam koje je ljepše osjećanje, da li ono kad nema velike gužve dok tavafiš oko Kabe ili si nešto dalje od nje, te je pogledom miluješ, upućujući dovu Allahu, dželle dželaluhu; ili kad je oko tebe puno hodočasnika, toliko puno da ti se čini da su svi živi i mrtvi tu, a u mnogima kao da prepoznaješ svoje najdraže i najbliže. Još i tad sam imala bolove u nogama i zamor. Često sam zaostajala za grupom te bih čučnula da se malo odmorim, uzela Kur’an iz džepa na prsluku, otvorila ga i učila.

Ovu recenziju završit ću citatom autorice doktorice Hebibović iz teksta koji govori o njenom postkoronarnom putovanju na Umru, a koje joj je bila nagrada od sina mr. Benjamina Mušinovića.

Veličanstven je taj pogled iz aviona. Vidite harem ćabenski, vidite Bejtullah baš kao na fotografijama. Svjesni ste trenutka kojim vas je Allah počastio. Isprepliću se emocije zahvalnosti i dove. San istvarnost se suočavaju apostrofirajući svoje vrijednosti. Uzbuđenje, suze, telbija… Mnogima je ovo prvi put obavljanja umre.

Ova će knjiga biti značajno osvježenje u našoj izdavačkoj djelatnosti.

Bajro PERVA

Sarajevo, 4. 1. 2024. godine

Ramiza Tibo

Recenzija rukopisa Melihe Hebibović Hadžet (potreba, želja, nevolja)

Rukopis doktorice Melihe Hebibović igrom slučaja, iako sam sigurna da slučajnosti ne postoje, postao je najčitanije djelo u mom cjelokupnom opusu pročitanih djela, jer sam imala to zadovoljstvo i čast da ga lektorišem i čitam mnogo puta prije štampanja. Shodno tome uhvatila sam se kako mi je ovo bila najteža recenzija koju sam uradila, jer mi je nekako bilo teško da budem objektivna i kao da sam se vezala za djelo čiji nisam autor. Radeći lekturu posmatrala sam sebe kako mijenjam mišljenje i stavove, rušim vlastite predrasude koje su nam suptilno nametnute kao stanovnicima onoga, kako ga vole zvati, Zapada. Mada, istini na volju, mi na Balkanu niti smo Zapad, niti Istok, a opet smo sve to odjednom.

Knjiga je napisana u vidu putopisa, ali ne u momentu dok autorica putuje pa hronološki zapisuje mjesta kroz koja prolazi i znamenitosti koje vidi, dajući nam suhoparne dokumenta-rističke podatke, već evocirajući sjećanja na ono što je davno vidjela i proživjela i što joj se urezalo u sjećanje kao gravura umjetnika pomno osmišljena, pretvarajući je u ono što sada jeste.

Kao što rekoh, nije to samo skup informacija ispisanih na papiru, koji bi mogao pomoći nekome ko ima želju proći istim putevima, već je skup emocija i dojmova, ispisanih lirskom rečenicom, koje istinski zaljubljenik u pisanu riječ može osjetiti, na koje se, na momente, može naježiti te kroz vjerne opise, čini mi se, skupa sa autoricom i proputovati i proživjeti.

O ne, nije samo nabrajanje onog što je autorica vidjela, već se u njemu očituje i njena umjetnička sklonost, stav prema životu, osjećajni svijet, ukus, kultura one koja piše, ne samo onih o kojima piše. Ali da, vjerujte, iz nje ćete svakako da naučite mnogo i postanete znatno bogatiji te da se divite šarolikosti opisanih predjela i kultura.

Nekako bih je podijelila u dva dijela. Prva polovina su sjećanja, na djetinjstvo i doživljaj djevojčice i djevojke željne svjetskih saznanja, kroz koji čak suptilno možemo osjetiti i život u bivšoj državi, zatim i sjećanja na neke poslijeratne dane, seminare i obavljene poslovne zadatke koji su postali sastavni dio autorice, a samo Sveznajući zna zašto su baš oni vrijedni da se čuvaju od zaborava i kako nas, naizgled sasvim obični, oblikuju u ličnosti koje postajemo.

U drugi dio bih svrstala Hodočašća koja imaju više duhovnu svrhu i karakter te u njima osjetim i vidim svrhu autoričinog života, pa zbog toga i kao neku dozu straha da se ono što je uzvišeno za svakog vjernika opiše kako treba, mora i jedino zaslužuje. Rekla bih samo, misija uspješno završena.

Da biste bolje doživjeli opisane predjele knjiga obiluje i fotografskim zapisima koji će vas očarati i, sigurna sam, u vama probuditi makar želju da prođete istim putem i sami doživite ove predjele, kulture i običaje. Moje svakako jesu, tvrdim to s potpunom moralnom odgovornošću, a ako Bog da, kad mi jednog dana mogućnosti to budu dozvolile, znam sigurno šta ću ponijeti sa sobom dok se, kao i autorica, budem mučila sa selekcijom stvari koje trebam ponijeti. Da, pogodili ste! Sa mnom će na putovanje i Hadžet.

Esad Bajić

Recenzija rukopisa Melihe Hebibović Hadžet

Knjiga „Hadžet“, uvažene Melihe Hebibović, objedinjuje njena sjećanja i zapažanja nastala tokom njenih putovanja.

Po strukturi tekst bi se mogao predstaviti kao putopis, no, on to jeste koliko i nije. Jest, jer opisuje putovanja, mjesta, gradove, države – a nije, jer primarno, po mom doživljaju, opisuje autoricu, njen život i životnu filozofiju.

Možda je najbolje ustvrditi da jeste i jedno i drugo, ali i treće.

Putovanje kao potraga za predjelima, zemaljskim ljepotama, ali i potraga za spoznajom sebe, svijeta, života, vjere, Boga, kosmološkog i eshatološkog.

Pored doživljaja mnogih gradova u Bosni i Hercegovini i susjednim državama autorica nas vodi u svoja putovanja u Iran, Mekku, Medinu, Libiju, Austriju, ali i u svoje čežnje za putovanjem u Irak, Jerusalem…

Autoričin stil mi je poznat iz njene knjige „Dedina singerica“. Iznimno zanimljiv način primjećivanja i opisivanja detalja, ali i svojih misli koje prate viđeno.

Tekstovi su prožeti teološkim promišljanjima, a kako se dobar dio knjige odnosi na putovanja na hadž i umru, i savjetima i iskustvima koja mogu biti od koristi onima koji tek namjeravaju učiniti hodočašće svetih mjesta islama.

Autorica knjigu ispisuje, kako sama kaže, i s tim nijetom, ali prvenstveno kao svoju potrebu, želja, svoj hadžet. Smatram da je i jedno i drugo učinila na način da zavrjeđuje štampanje i čitanje. Tim više što nemamo dostupnu literaturu ovog tipa koju su napisale žene.

BIOGRAFIJA

Meliha Hebibović rođena je 04.01.1956. godine u Glavatičevu, gdje je završila osnovnu školu. Zubotehničku školu je završila 1974.godine u Sarajevu, gdje je diplomirala na Stomatološkom fakultetu 19.10.1997.godine, te specijalizirala stomatološku protetiku 1997. Godine.

Nakon 40 godina rada u struci u konjičkom zdravstvu u mirnodopskim i ratnim uslovima je penzionisana 2019.godine kao primarijus.

Napisala je dvije knjige:

Miris misvaka u mojoj stomatološkoj praksi i njeno prošireno izdanje

DEDINA SINGERICA, ratna sjećanja i uspomene

Budućnost je u mladima. Moj unuk Davud koji mi je puno pomagao oko „kompjuterskih“ pitanja vezanih za knjigu.

SADRŽAJ

Hadžet (potreba, želja, nevolja) 3

Putovanja oživljena sjećanjem.. 6

Dubrovnik. 8

LIBIJA.. 14

Povratak iz Libije. 21

Trpanj i Korčula. 24