Knjiga “Bjelimići na vjetrometini povijesti” Ahmeta Bibera bavi se historijom područja Bjelimića, koje se nalazi u općini Konjic. Autor detaljno opisuje ovaj kraj od neolita do savremenog doba, s posebnim naglaskom na period Prvog i Drugog svjetskog rata, kao i na rat u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine.
Biber se osvrće na lažnu propagandu iz komunističkog perioda, gdje je ovaj kraj bio oklevetan kao “ustaško leglo”, što je rezultiralo zapostavljanjem ovog prostora. Autor opisuje geografiju, značajne historijske događaje i kulturne spomenike, uključujući stećke i šehitluke. Naglašava se i hrabrost lokalnog stanovništva koje se kroz stoljeća odupiralo raznim osvajačima, uključujući Rimljane, Osmanlije i kasnije agresore u XX stoljeću.
Ova knjiga je važno svjedočanstvo o historiji Bjelimića, ali i o širem bošnjačko-muslimanskom kontekstu unutar Bosne i Hercegovine.
Knjiga Bjelimići nastala je iz želje i potrebe da se popuni praznina u našoj historiografskoj literaturi vezanoj za ovaj kraj i da se koliko-toliko otrgnu od zaborava i osvijetle najvažniji historijski procesi i događaji koji su se zbivali na ovom prostoru od prve naseobine naših predaka Ilira do danas. Osim toga, neophodno je ukazati na iskrivljenu sliku o ovom kraju koju su nekorektno predočavali oni koji su ga u Drugom svjetskom ratu žestoko napadali, ali ga nisu mogli pokoriti. U komunističkoj propagandnoj literaturi Bjelimići se pominju kao „ustaški osinjak“ i „ustaško leglo“ što je, bezbeli, očita neistina. Upravo zbog takve politike komunističkoga režima, taj slobodarski kraj desetljećima je trpio i ispaštao po svim životnim pitanjima. Zahvaljujući takvoj propagandi, vlasti su se prema njemu maćehinski odnosile i konstantno ga zapostavljale.
Bjelimići do danas nisu objektivno istraživani niti prikazani, osim od strane nekih koji su kraće boravili u ovom kraju. Bjelimićki kraj je naseljen još od neolita i antike, a kroz stoljeća i kroz sve faze agresija, invazija i nasrtaja autohtoni bošnjački narod Bjelimića uspio se održati kao svoj i na svome. On i danas ima šta pokazati, ima se čime ponositi, a nema se čega stidjeti. Sa svojim pejzažom, kulturnohistorijskim spomenicima (stećcima, šehitlucima, gradinama, gromilama), rijekama, planinama, šumama i nadasve hrabrim i darežljivim ljudima, Bjelimići zaslužuju da se o njima napiše istina i da se tako skine ljaga s njihovog imena. Vrijeme je da prestanu biti „crna rupa“ i „ustaški osinjak“, kako su ih tretirali udruženi četnici i partizani, a samo zato što su branili i odbranili svoj zavičaj i zaštitili vlastiti narod od pokolja koji su doživjela sela iz susjedstva (Zagorja i Ulog).
Pisati o Bjelimićima nije nimalo lahko ni jednostavno, jer kako pjesnik reče: Oni pamte mnogo čuda i oluja i Neretvu kad mutna nabuja.
Gornji tok Nereteve je postojbina ilirskog plemena Ardejaca, jednog od najstarijih naroda na Balkanu. Oni su bili poprište sporenja dvaju ilirskih plemena Ardijejaca i Autarijata oko nekretnina u okolini Konjica. Oni su svjedoci mnogih bitaka još od najstarijih vremena, kao i nasrtaja stranih pljačkaških hordi i zavojevača. Narod Bjelimića je sudionik u odbrani svoje zemlje i svoga zavičaja od prvog nasrtaja Rimljana u antičkom dobu do posljednje agresije 1992 – 1995. godine. Uprkos neprijateljskim snagama, nikad se nisu dali pokoriti. Na kraju, zar ne bi bilo neoprostivo da ostanemo nijemi i da ništa ne zabilježimo o ovom hrabrom i ponosnom slobodarskom kraju. Kako poznati Bašeskija reče: „Ono što se pamti zaboravlja se, što se napiše ostaje da se pamti“, tako i Bjelimići neosporno zaslužuju da se o njima i piše i govori.Nažalost, moramo naglasiti da nam nisu dostupni mnogi relevantni pisani tragovi iz bliže i dalje prošlosti ovoga kraja, pa ćemo pokušati tu manjkavost koliko-toliko nadomjestiti usmenom predajom o onome što se zbivalo u prohujalom vremenu na ovim prostorima.
Činjenica je da je administrativni i upravni centar ovoga kraja stoljećima bio u istočnoj Bosni, grad Foča (Hoča), kako za vrijeme Srednjovjekovne Bosne i njenih kraljeva, tako i za vrijeme vladavine Osmanskog carstva. Dolaskom Omer-paše Latasa (1851.g.), poznatog upravitelja Bosanskim vilajetom, koji je vršeći reforme Bosanskog sandžaka (administrativne, vojne i upravne), bjelimićku nahiju Zagorje, kadiluk Foča, priključio župi Neretvi, kadiluku Konjic.
Kroz Bjelmiće su proputovali značajni putopisci iako nisu ostavili neke značajnije informacije o ovom kraju. Evlija Čelebija je kroz Bjelimiće prošao 1664. godine i zabilježio: „To je veliki odžak (saray) koji ima čvrstu kulu, a oko odžaka (handan) su bedemi kao tvrđava…U tom odžaku prenoćili smo jednu noć, uzeli druge ljude za pratnju i idući jedan sat prema istoku došli u selo Košili (misli se na današnja Tušila), a odatle za tri sata u selo Rakitnicu…“[1]
Zahvaljujući nekim otkrićima naših arheologa, antropologa i historičara, te tradicionalim predanjima, možemo nešto više saznati o Bjelimićima, kao i o velikom slobodarskom duhu njegovih stanovnika. Smatram da govoriti samo o Bjelimićima i izdvojiti ih iz općeg okruženja, odnosno iz cjelokupnih sudbonosnih prilika bošnjačko-muslimanskog naroda i države Bosne i Hercegovine, u najmanju ruku bilo bi manjkavo, nepris-tojno, nekorektno i nemoguće. Pošto su oni neotuđivi kutak zemlje Bosne u kojoj su se svi historijski događaji, dobri ili loši, te svi uzroci i posljedice proživljavali istovjetno, neophodno se bar ukratko osvrnuti na one značajne historijske događaje koji su ostavili duboke tragove u svim segmentima života i rada, u oblasti vjere, kulture, politike, ekonomije, ali i drugih društvenih djelatnosti.
Ako bismo davali neku podrobniju historiografiju o njima, možemo kazati da su nastanjeni još od doba neolita o čemu nam svjedoče vidni tragovi tih drevnih civilizacija: Ilira, Rimljana, istočnih Gota i drugih. Bjelimići su jedan relativno mali, ali vrlo impresivan krajolik. U njima su zime dosta hladne i duge, a ljeta kratka. Po mom mišljenju spadaju u onaj ljepši dio Bosne i Hercegovine u svakom pogledu, ali su zbog svoje udaljenosti i geografskog položaja, uvijek ostajali na marginama svih važnijih događaja.
Bez namjere da ikog omalovažavam, možemo slobodno reći da se rijetko gdje u Bosni i Hercegovini tako ozbiljno i trezveno sloboda cijenila i shvatala kao ovdje. Njihovo urođeno pravilo od pamtivijeka je: „Ovdje se treba boriti da bi se živjelo.“
Ova knjiga temeljena je na historijskim knjigama i argumentima zname-nitih historičara, pisaca i hroničara zbivanja u ovom kraju, naročito u vezi s događajima oko Prvog i Drugog svjetskog rata koji su ostavili krvav i tragičan trag u Bosni i Hercegovini, a time i u Bjelimićima.
Osim ovim izvorima, koristio sam se i izjavama živih svjedoka koje se u mnogočemu razlikuju od onog što se u ranijim knjigama pisalo o Bjelimićima i Bjelimićanima. Samim tim može se desiti da se neko neće složiti sa činjenicama i zaključcima koje sam predočio u ovoj knjizi. Iako sam pokušao da objektivno iznesem sve dokaze, ostaje mogućnost da se dosta toga i previdjelo, te se nadam da će mi oni, koji tim previdima eventulano budu oštećeni, halaliti.
Korisitim ovu priliku i da se zahvalim onima čije sam informacije koristio u ovoj knjizi, posebice da zazovem rahmet na duše onih koji više nisu živi: Zejnil ef. Biber, Duran Mujan, Nurko Biber, Osman Biber, Alija Mujan, kao i onima koji su još među živima: Haso Biber, Alija Brkan, Hamdija Daut, Himzo Šurković, Salko Šurković, Ševko Šurković, Šemo Šurković, Vejsil Pintol, Duran Kamiš, Hamdo Dževlan, Zahir Trnka, Ševko Trnka, Juso Tinjak, te Ibrica Poljak.
Posebnu zahvalnost za izdavanje ove knjige dugujem svojoj porodici, sinovima i snahama, kćerci i supruzi koji su mi, svak na svoj način, aktivno pomagali u pisanju ove knjige od samog početka i podržavali u radu do samog kraja.
Svakako da tu ubrajam i mnoge druge koji su na različite načine dopri-nijeli tome da ova knjiga ugleda svjetlost dana, ali bi ih teško bilo sve poimenično nabrojati, te želim bar ovako da im se zahvalim.
[1] Evlija Čelebija, Putopis, str. 478., Sarajevo publishing 1996.
ZAKLJUČAK AUTORA
Tema knjige su prešućene istine o mom zavičaju Bjelimićima. O istini i njenom značaju u životu ljudi saznavao sam iz knjiga svjetovnog i vjerskog sadržaja, a najviše iz narodnih umotvorina: poslovica, bajki, basni, zagonetki, epskih i lirskih pjesama. Put do istine nikad nije bio lahak, ali je dostižan, pa je zbog toga istina uvijek i pobjeđivala. Istinoljubivi ljudi u svim vremenima i prilikama bili su uvažavani i postavljani na visoke društvene položaje.
Pisati i govoriti o istini je zahvalna tema. Tu, dakle, nema problema. Pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što se ne radi o običnoj, već o prešućenoj istini o zavičaju. Istini koja se, ustvari, doživljavala kao tabu-tema, a to nije isto.
Sve što je prešućeno, nepotpuno i pogrešno interpretirano ili čak falsificirano historiografija bi trebala objektivno utvrditi i reći istinu, koliko zbog prošlosti, toliko i radi budućnosti. To se može učiniti redefiniranjem nekih pojmova, sudova i zaključaka o događajima i ličnostima. Poznati perzijski filozof i pripovjedač Zaratustra rekao je da sve istine koje se prešute postaju opasne i otrovne. Sve što je doprinosilo progresu naših naroda i čovječanstva u cjelini trebalo je zadržavati u svojoj svijesti, a ako nije prevaziđeno, primjenjivati u praksi. Takvo ponašanje u našim krajevima nije dosljedno primjenjivano. Da je to tako, govorile su mi činjenice koje sam sticao perceptivnim putem, čitanjem knjiga i slušanjem predavanja. Drugim riječima kazano, stekao sam znanje u vidu generalizacija ili apstrakcija, a prije njih su: principi, metode, zakoni, definicije, hipoteze, teorije, ideje, simboli itd.
Pišući ovu knjigu, uvidio sam da mi je tema po svojoj prirodi historijska pa je kao takva neograničena. Sjetio sam se njemačkog književnika B. Brechta, koji je ukazao na značaj poznavanja prošlosti za predviđanje budućnosti: „Onaj koji želi učiniti veliki skok, mora poći nekoliko koraka unatrag. Današnjica opskrbljena jučerašnjicom kreće u sutra.“
Nakon dužeg razmišljanja o prešućenoj istini, zaključio sam da istina ne dolazi sama, za istinu se treba boriti, a za prešućenu istinu posebno. Nije bez valjanih razloga toliko puta izgovorena i napisana rečenica da je historija učiteljica života. O značaju ove rečenice konstatovano je da ko ne zna svoju prošlost, nema svoju sadašnjost ni budućnost.
Pročitao sam nekoliko knjiga koje su pisali Safvet-beg Bašagić, hafiz Mahmud Traljić, Mehmed Džemaludin Čaušević, Hamdija Kreševlja-ković, Mustafa Busuladžić, Muhamed Filipović, Mensur Seferović, Mustafa Imamović, Ferdo Hauptman, Dubravko Lovrenović, Nijaz Duraković, Jusuf Mulić, Adnan Velagić i drugi. U knjigama navedenih pisaca našao sam razmišljanja o značaju istine i pravde. Kod većine pisaca ima mnogo više konstatacija nego prijedloga kako se treba suprostaviti falsificiranju historije, kritički rasvijetliti prošlost i objektivno valorizirati stanje.
Na osnovu saznanja iz više izvora, bez kolebanja izjavljujem da su rukovodstva susjednih nam država Srbije i Hrvatske u posljednjih 150 godina u ratu i u miru radila na razgradnji države Bosne i Hercegovine. Od početka konstituiranja nacija u Evropi Srbija i Hrvatska ispoljavaju težnje za prisvajanjem tuđih teritorija. U tim planovima o proširenju našla se teritorija današnje Bosne i Hercegovine. Ideolozi vladajućih struktura u ovim državama iznalazili su ideje, planove, metode i sredstva djelovanja. Ideolozi, pored ostalih, bile su dinastije ili predstavnici Karađorđevića, Obrenovića, Cvetkovića, Mačeka, Radića i drugih. Dugoročno planiranje proširivanja Srbije sadržano je u „Načertaniju“ Ilije Garašanina iz 1844. godine i kratkoročniji, konkretniji plan Moljevića i Draže Mihailovića o istrebljivanju muslimana u Sandžaku i Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini u toku Drugog svjetskog rata.
O tome kada, kako i zašto su se dešavali neki slučajevi u Bjelimićima i širem njegovom okruženju, naučna i šira javnost posjeduje samo nepouzdana i nepotpuna znanja. Da li su u pitanju neke enigme ili su te teme s razlogom sklonjene od javnosti? Bilo kako bilo, odlučio sam da prikupim građu radi stvaranja jedne knjige o prešućenim istinama o svome zavičaju. Neopterećen svrstavanjem knjige u književnu vrstu – monografiju, historiografiju ili nešto drugo, usmjerio sam svoju aktivnost ka procjenjivanju svojih mogućnosti, odnosno hoću li, smijem li i znam li adekvatno dati odgovore, ne samo na uzroke, već i posljedice prešućiva-nja istine o zavičaju.
U sadržaju teme nalaze se događaji od starog vijeka do savremenog doba. Knjiga ima dva dijela:
I dio: PODACI O ZAVIČAJU
II dio: BILJEŠKE UZ TEKST
Prvi dio ima šest poglavlja i to:
- ZAVIČAJ – STALNI STANOVNIK PAMĆENJA
- BIH POD OSMANSKOM UPRAVOM
- AUSTROUGARSKA OKUPACIJA BiH
- STVARANJE KRALJEVINE SHS I KRALJEVINE JUGOSLAVIJE
- DRUGI SVJETSKI RAT I NJEGOVE REFLEKSIJE NA BiH
- PORATNI PERIOD
- Rat 1992-1995.
Drugi dio knjige su BILJEŠKE UZ TEKST
Svrha bilješki jeste da u vidu priloga objasne i dopune tekst radi lakšeg razumijevanja nekih događaja. Bilješke obuhvataju opise prirodnih ljepota, život ljudi, običaje, zabave, obrazovanje, institucije, književne priloge, popise stanovništva od 1879. do 1991. godine, fotografije i literaturu.
Zavičaj je stalni stanovnik pamćenja.
Čudno je kako se ljudi kada ih starost stigne bolje sjećaju onoga što je bilo davno, prije pedeset godina, nego onoga što se desilo prije nekoliko mjeseci. Dokazano je da su događaji koji se ne zaboravljaju uvijek vezani za zavičaj. Događaji koji su bili lijepi, trajniji su od onih koji izazivaju negativne emocije. Sada su prisutne neke teorije da je ljudsko pamćenje generacijsko i da je najviše slučajeva ograničeno na dvadeset pet godina. Po ovoj teoriji bi se događaji iz ratnih zbivanja zaboravili ako ne bi bili zapisani.
Možda nije slučajno što se odgađa pisanje udžbenika za historiju čak i poslije sedamnaest godina od Dejtonskog sporazuma i prestanka rata. U školama je bilo zabranjeno govoriti o četnicima, ustašama, agresiji ili genocidu na časovima historije. Na to se ne reagira. Na ovu pojavu na adekvatan način ne reagira inteligencija, a ni šira javnost. Ako se do sada u praksi nije ovo promijenilo, onda bi u vezi s ovom pojavom trebalo zatražiti objašnjenje od nadležnih organa vlasti, dok ne bude kasno. U ovom slučaju u igri je istina. Uvjeren sam da bez istine nema nastanka suživota i da oni koji prikrivaju istinu i krivotvore historiju ne zaslužuju ni najmanje poštovanje.
Dobro se sjećam da smo u toku školovanja upućivani da upoznajemo domovinu kako bismo ju više voljeli. Sve ovo što navodim je u kontekstu moje teme i moga nastojanja da prikažem prirodne ljepote zavičaja, njegov geografski položaj, porijeklo imena „Bjelimići“, tragove antičkog doba, prisutnosti starih naroda Ilira, Gala, Rimljana, Arijanskih Gota, Varvara i Slavena. Saznali smo ponešto o tragovima ovih naroda koje su ostavili iza sebe. Susreli smo se s ranim hrišćanstvom iz XI stoljeća i pripremama za stvaranje bosanske države, Crkvom bosanskom, Poveljom Kulina bana, jezikom bosanskim i pismom bosančicom, bosanskim banovima i bosanskim kraljevima.
Ko zna koji sam po redu da traži pisanje etnogeneze Bosne i da se već jednom stavi tačka na stalno negiranje postojanja bosanske državnosti. Služenje neistinom uspješno je dovelo do ostvarivanja ciljeva i to po nekom pravilu: ako se deset puta kaže neistina, ona jedanaesti put postaje istina. Ovakvom ponašanju mora se naći adekvatan odgovor.
Osmanska carevina je vladala u Bosni i Hercegovini od 1463. do 1878. godine. Osvajanje bosanskog kraljevstva bio je značajan historijski događaj. Nova vlast zahtijevala je promjene koje su izazivale određene posljedice. Promijenila se uprava u oblasti organiziranja vjerskih, prosvjetnih, kulturnih, vojnih i privrednih djelatnosti. Vrhovnu vlast imao je sultan koji je bio i vjerski i vojni poglavar države. Vjerske i šerijatske propise tumačio je šejhul-islam koji je bio vrhovni muftija. Timarski sistem borio se ekonomskim i feudalnim posjedima. U sistemu vladanja postojala je hijerarhija. Funkcionisala je upravna, sudska i izvršna vlast. U kadiluku kajmekam je na čelu i ima upravnu vlast, kadija sudsku i muselim izvršnu vlast. U organiziranju upravnih jedinica vladao je red, znalo se ko koga bira, postavlja i smjenjuje. Najviša upravna jedinica bio je ejalet ili pašaluk na čelu sa beglerbegom koga je predlagao veliki vezir i postavljao carski divan. Pašaluci su se dijelili na sandžake, a sandžaci na nahije, a više nahija sačinjavalo je kadiluk ili mudriluk kao administrativnu upravnu jedinicu. Hercegovački sandžak je 1833. godine odvojen od Bosanskog pašaluka i dobio status pašaluka, a Ali-paša Rizvanbegović postao vezir novoformiranog pašaluka. Tada su i Bjelimići pripadali ovom pašaluku.
Na osnovu pouzdanih izvora, prije konačnog pada Bosne pod osmansku vlast, na ovim prostorima počeo se širiti islam. Širenje islama nije se vršilo samo u skladu s islamskim učenjem da u vjeri nema prisile, što neprijatelji islama zlonamjerno negiraju. Za ovaj problem ima veliki broj dokaza. Kao primjer može nam poslužiti sačuvana ahdnama Mehmeda II Fatiha, odnosno kada je predstavnik bosanskih franjevaca, fra Anđeo Zvizdović izašao 28. maja 1463. godine pred sultana na Milodraževo polje kod Fojnice, priznao ga za novog gospodara, a sultan njemu usmeno i pismeno ahdnamom jamčio slobodu i nesmetan rad franjevaca u Bosni.
Osmansko carstvo zaštitilo je vjeru, imovinu, život, ekonomski i kulturni razvitak. Primanje islama brzo se širilo, naročito među bogumilima i pripadnicima Crkve bosanske. Feudalci prihvatanjem islama kao timari dobivali su svoje stare baštine i tako zadržavali svoje ranije posjede, a seljaci koji su ranije bili u teškom položaju dobivali su izvjesne povlastice. Dakle, i feudalci i seljaci radi povoljnijih položaja prihvatali su islam. Islam se brže širio u plodnim krajevima, na mjestima gdje su se podizali gradovi, razvijali zanati, pravljene džamije, otvarali mektebi, medrese, biblioteke, musafirhane, mesdžidi, tekije, hamami, česme i to najviše kao hajrati paša, vezira, begova, vojskovođa. Ti dobrotvori zvali su se vakifi, a institucije koje su se formirale vakufi.
Prvi muslimani u Bjelimićima bili su timarska porodica Šurković, srodstvo vlasteli Čemerovića iz uprave Kosača. Važno je kazati da na području Bjelimića do dolaska Turaka nije bilo pripadnika drugih vjeroispovijesti osim bogumila, odnosno pripadnika Crkve bosanske, osim Vlaha i Arbanasa koji su kao stočari povremeno dolazili iz Srbije i Crne Gore. Sve do XX stoljeća na ovom području živjelo je islamsko stanovništvo izuzev nekoliko katoličkih i pravoslavnih porodica uglavnom bezemljaša kmetova. Podaci o starosjedilačkim porodicama koje su zatekli Turci prikazani su u sadržaju knjige kako bi se znalo ko je stariji, a ko mlađi stanovnik u ovom kraju. O izgradnji džamije i radu mekteba dati su nepotpuni podaci.
Osmanska uprava je uspostavila podnošljive odnose prema katoličkoj i pravoslavnoj crkvi. Poslije obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, Srbi su pomoću patrijarha Makarija, brata velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, masovnije počeli da otvaraju crkve i manastire. S vremenom došlo je do provođenja reformi koje nisu uvijek prihvatane bez negodovanja. Nekad s razlogom, a više bez razloga jer su iz susjednih država Srbije i Hrvatske podsticani da se bune. Poznate su Tahir-pašine mjere o agrarnim reformama. Uvođenje jedne trećine za cijeli ejalet izvršeno Ramazanskim zakonom 1858. godine i Seferskom naredbom 1859. godine, ukidanje harača i umjesto njega uvođenje bedela i askerije za nesluženje hrišćana u osmanskoj vojsci, zatim reforme Selima III (1761-1806) te sultanov hatišerif od Gilhane 1839. godine, rješavali su niz problema koji su bili od koristi svima u carevini. Nastavljene su bune protiv reformi. Porta je opominjala, ali uzalud, otpor je jačao pa je stupio na scenu Omer-paša Latas da snagom sile provede reforme. Latas je bio surov i nemilosrdan i prema muslimanima i kršćanima bez razlike. Silom je spriječio pobune i omogućio provođenje reformi. Tada je poznati Ivan Franjo Jukić izjavio: „Turčin i kršćanin na ništa je dotjeran i u prosjake otjeran. Proći će stotine godina a rane im neće zarasti niti će ono što su izgubili više stići.“
Da se ne bi stekao utisak da u posljednjim desetljećima osmanske vladavine nije bilo važnih dokumenata koji su od značajne za funkcioniranje vlasti, treba spomenuti Hatihuma – jun 1856., Ustavni zakon 1865., Školski zakon 1869., Školska uredba 1874., Uputstvo „Talimat“ 1875. Većina ovih dokumenata tada je bila na nivou evropskih dostignuća, ali je to prešućivano i sklonjeno od javnosti. Tako se moglo pročitati da za vrijeme osmanske vlasti nije bilo školskog sistema, da mektebi nisu škole, da nije bilo svjetovnih škola, da su učitelji imali samo vjersko obrazovanje, da djeca dorasla za školu nisu bila obavezna da idu u školu. Ovo su sve neistine na koje je ukazivano pisanjem knjiga i razmatranjima na naučnim skupovima, ali se i dalje negira sve što je imalo bilo kakve veze sa orijentalnim dostignućima. Uvjeren sam da će istina pobijediti neistinu pa se neću umoriti i odustati od borbe do konačne pobjede.
U mome zavičaju mogli su se susresti ljudi koji su završavali mektebe, medrese, višu islamsku sudačku školu, Darul-muallimin namijenjene za učitelje u mektebima. Ovo se sve institucije koje je bila uspostavila osmanska vlast.
Osmanska carevina u posljednjim godinama svoje vladavine počela je trpjeti poraze kao „bolesnik na Bosforu“ i sklapajući mirovne sporazume i ustupajući neke svoje teritorije neprijateljima bez borbe. Tako je neke nahije ustupila Srbiji što je Husein-kapetana Gradaščevića strašno iritiralo pa je krenuo u sukob s osmanskom vojskom na Kosovu polju radi traženja autonomije Bosne.
Pripreme za okupaciju Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske trajale su dugo. Stalno su organizirane pobune naroda u Bosni i Hercegovini da bi se svjetskoj javnosti prikazalo kako su kršćani ugroženi i da bi bilo nužno da se svjetske sile uključe u zaštitu nemuslimana. Pomoću vješte diplomatije austrougarske vlade i licemjerstva evropskih sila, Austro-Ugarska je na Berlinskom kongresu, održanom 28. juna 1878. godine dobila odobrenje da upravlja Bosnom i Hercegovinom dok se ne zaustave pobune i ne uvede normalno funcioniranje vlasti. Austrougarska vojska je krenula da okupira Bosnu i Hercegovinu. Narod nije dočekao austrougarsku vojsku muzikom, već naprotiv, žilavim otporom.
Berlinski kongres izmijenio je sliku Balkana: Rumunija, Bugarska, Srbija i Crna Gora dobile su samostalnost, Rusija je dobila Basarabiju, Engleska Kipar, a Austro-Ugarska upravu u Bosni i Hercegovini. Odmah je Austro-Ugarska, 28. jula 1878. godine objavila Proklamaciju o svrsi okupacije, ističući da car austrijski i kralj ugarski, uz dozvolu sultanovu, dolaze kao prijatelji da uspostave trajni mir i slobodu. Većina muslimanskog i nešto srpskog stanovništva ustalo je protiv okupacije s opredjeljenjem za autonomiju Bosne i Hercegovine. Bez oklijevanja protivnici okupacije 28. jula 1878. godine formirali su Narodnu vladu koja je preuzela vlast u Sarajevu i Hafiz-pašu primorali da uđe u vladu koja je isključivala tursku upravu. Okupacija je počela 29. jula, a završila se koncem oktobra 1878. godine. Komadant svih okupacionih snaga bio je Josip general-barun Filipović, a komadant ustanika Smajil-beg Selmanović Teslidžak. Austrougarski gubici bili su oko 6.000 vojnika i oficira, a ustanici su svoje gubitke tajili. Poznati heroji i gazije tog otpora bili su Hadžijamaković, Hadži Lojo u Sarajevu i muftija Šemsekadić iz Sandžaka. Austrougarska vlada nastojala je što prije okupaciju pretvoriti u trajnu amnestiju Bosne i Hercegovine.
Nakon tri mjeseca ustanak je završen. Austro-Ugarska je odmah počela da uvodi svoj sistem vlasti, na redu je bio novi poreski sistem, rješavanje agrara, uspostavljanje sudstva, uspostavljanje školskog sistema, donošenje vojnog zakona 4. novembra 1881.godine, po kome se uvodi vojna obaveza za sve, bez ikakvih izuzetaka (za vrijeme Osmanskog carstva katolici i pravoslavci nisu služili vojsku). U ustanku su učestvovali dio srpskog i muslimanskog stanovništva. Na čelu muslimanskih ustanika bio je serdar Salko Forta iz sela Sopilja, područje Nevesinja, koji je ostao centralna ličnost i među muslimanima i među Srbima. Iz Bjelimića i okolnih mjesta bilo je istaknutih ustanika, naročito iz porodica Šurković, Čengić, Ljubović, Bešlagić, Jažić i td. Naročito je značajno spomenuti Sulejman-bega Šurkovića koji je pregovarao s austrougarskim predstavnicima odmah prilikom odustajanja od daljeg učešća u borbi protiv austrougarskih snaga. Sulejman-beg je obećao da neće pružati pomoć ustanicima, da će poštovati sve odluke nove vlasti, ali i da ta vlast učini nešto za Bjelimiće. Predstavnik austrougarske vlasti se složio da je kraj pasivan, ali atraktivan, da treba sagraditi školu, uvesti telefon, popraviti puteve, mostove i ćuprije preko rijeka i potoka, te da država ovom kraju treba posvetiti puno veću pažnju. Sulejman-beg je odmah odredio parcelu za gradnju škole. Škola je sagrađena 1826. godine i druga je po redu u konjičkom srezu koju je austrougarska vlast sagradila. Proveden je telefon iz Mostara preko Zijemalja i Glavatičeva, do Odžaka, popravljeni su putevi, izgrađeno je nekoliko vodopojilišta, mostova preko rijeka i mostova.
Organizacija vlasti, njeni organi i ličnosti su bitni, ali za moju temu nisu najbitniji. Funkcioniranje vlasti i posljedice njenih odluka su najbitnije za sagledavanje prešućivanja istine.
Događaji koji su se dešavali u Prvom svjetskom ratu bili su naročito nepovoljni za Bosnu i Bošnjake: negiranje Bosne i Bošnjaka, političko organiziranje i pitanje bosanskog jezika, te agrarno pitanje. Međunarodna politička kriza s početka XX stoljeća dovela je velike sile do nove podjele svijeta. Našla su se dva vojnopolitička bloka, sile Atante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) i centralne sile (Njemačka, Austro-Ugarska i Italija).
Odmah poslije atentata na Gavrila Principa, prijestolonasljednika Ferdinanda 28. jula 1914. godine, Austro-Ugarska je Srbiji objavila rat koji je trajao do 1918. godine. Izvršena je mobilizacija. Oko sedamdeset Bjelimićana uključeno je u austrougarsku vojsku i upućeni na razna ratišta. Nakon četverogodišnjeg rata, neki su se živi vratili, a mnogi su zarobljeni ili poginuli. Među poginulima koji su se hrabro borili i poginuli za austrougarske interese bila su dvojica Bibera (Hasan i Arif) čiji se grobovi nalaze na groblju Lebring kod Graca i svima poginulim na svake godine sadašnje austrijske vlasti obilježavaju godišnjicu smrti. Ima zanimljivih događaja iz tog rata, a jedan treba posebno pamtiti: Džafer-beg Šurković i Cvjetko Đogić iz Bjelimića zajedno su mobilisani i otišli na front. Đogić se u jednoj borbi predao srpskim jedinicama. U daljim borbama bio je zarobljen Džafer-beg. Osuđen je na smrt. Prepoznao ga je komšija Đogić i zauzeo se kod srpske vojske da ga ne strijeljaju. Ponudili su mu da se uključi u srpsku vojsku kako bi mu poštedjeli život. Džafer-beg je rekao da ne može to učiniti, jer je pod zakletvom austrijskoj vojsci. Ovo je izazvalo divljenje kod srpskih oficira pa su postrojili tu jedinicu i upoznali vojsku s ovim slučajem. Ukazano mu je poštovanje za takvo držanje i pustili su ga kući. Eto kakvi su ljudi koji drže do svoje zakletve i do svoje riječi. U takve se treba pouzdati u svim situacijama.
Bez obzira na to što su odvažni, hrabri i pouzdani u ratnim situacijama, to im se nije priznavalo i uvažavalo. Kako se može objasniti takvim ljudima da nisu ono što jesu, da im ime jezika određuje drugi, da su nepismeni ako ne znaju latinicu ili ćirilicu bez obzira što znaju arapsko pismo i arebicu.
Srbi nisu bili za to da Bošnjaci ravnopravno učestvuju u raspravi o pitanju jezika. Jedan od srpskih vođa Milan Skršić je govorio da to pitanje mogu riješiti samo Srbi i Hrvati, a da se muslimani dok se ne izjasne jesu li Srbi ili Hrvati u to pitanje ne smiju miješati.
Tokom austrougarskog perioda Benjamin Kalay bio je protiv toga da se Bošnjacima ne ukida nacija i ime jezika. Poslije njegove smrti, umjesto imena Bošnjak uveden je naziv musliman i muhamedanac, a umjesto naziva bosanski jezik uveden je naziv srpskohrvatski jezik u službenoj upotrebi.
U raspravu o ovim problemima uključio se veliki broj naučnih radnika na naučnim skupovima, u štampi i časopisima. Akademik Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci i to tokom cijele naše historije, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19. stoljeća, nije počela unosti srpsku odnosno hrvatsku nacionalnu historiju u naše pravoslavce i katolike.
Istaknuti intelektualac Adil Zulfikarpašić piše da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda „i katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito Franjevci u 16., 17. i 18. stoljeću pisali bosanskim jezikom i sebe nazivali Bošnjacima.“
Prof. dr. Mustafa Imamović ističe: „Od sredine 19. stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanske teritorije i da se bosanski jezik ukine.“ Od tada katolici i pravoslavci postadoše Hrvati i Srbi, a do tada su i jedni i drugi bili Bošnjaci.
Teofil (Bogoljub) Petranović bio je utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni, a utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti bio je plaćenik hrvatske vlade Stjepan Radić. Sve do dolaska braće Radića u BiH nijedan bosanski katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat.
Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, dr. Nada Klaić u svome djelu „Srednjovjekovna Bosna – politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe“ piše o projekcijama Srba i Hrvata kako treba negirati Bosnu u svakom pogledu i ističe da Bosna nikad nije bila ni hrvatska ni srpska, ona je od pamtivijeka pa sve do polovine 19. stoljeća bila zemlja Bošnjaka različitih vjera, zemlja Bosanaca.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata političko organiziranje muslimana nije bilo adekvatno, pa je bilo razdora među muslimanskom inteligencijom. U borbi za samostalnost vjerskih institucija došlo je do podjele, oni koji su htjeli da vjersku borbu prošire na političku nazvani su koštunima, a oni koji su se blago odnosili prema aktuelnoj vlasti dobili su ime mehkiši.
Agrarno pitanje, odnos begova i kmetova bilo je ipak u skladu sa tadašnjim zakonima. Po završteku Prvog svjetskog rata došlo je do formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, a 6. januara 1929. godine ukinuta je Narodna skupština i uvedena poznata šestojanuarska diktatura, a država je dobila ime Kraljevina Jugoslavija. Muslimani su došli u vrlo težak položaj, zemlja bogatijih muslimana dodjeljivana je bez naknade Srbima, ukinuta je vjersko-prosvjetna i vakufsko-mearifska autonomija, muslimanska kultura postala je sastavni dio srpske, „Gajret“ je preimenovan u „Srpsko-muslimansko društvo Gajret“ i učlanjeno u Savez srpskih društava, narodne umotvorine muslimana proglašavane su srpskim, a muslimani se ubijaju bez ikakvog suđenja. Za Srbe je to najbolje vrijeme, jer su mogli ubiti Turčina a da nikom ne odgovaraju. Tada je i nastala izreka da je nekoga „popila noć kao crnogorskog Turčina“. Svi koji bi se protivili nepravdama bili bi kažnjeni. Takav je bio slučaj sa reisul-ulemom Čauševićem, kad nije pristao na saradnju, bio je penzionisan. Činjenica je da je postojala čista diskriminacija muslimana u oblasti školstva, policije, vojske i drugih djelatnosti.
Drugi svjetski rat muslimani su dočekali nepripremljeni pa su to skupo platili. Bjelimićki kraj se koliko-toliko bio pripremio i tako izbjegao veliko stradanje, prvo od četnika i udruženih četnika i partizana pod nazivom Narodnooslobodilačka vojska. Tada i poslije završetka rata Bjelimići su nazivani „ustaškim leglom“ što nije bilo tačno, jer Bjelimićani nikad nisu bili u ustaškim jedinicama. Oni su imali svoju miliciju, koja je samo branila svoj toprak. U toku Drugog svjetskog rata i partizani su griješili prema Bjelimićanima, što je izjavio general Ćemalović, ali i Bjelimićani prema partizanima, kao što je slučaj ubistva dr. Latifića. Postoji niz dokaza da su Bjelimićani pomagali partizanske ranjenike, povratnike sa Sutjeske i ostale. U vrtlogu rata bilo je neke saradnje sa njemačkim snagama (učešće u Handžar diviziji) i sa četničkim jedinicama u cilju naoružavanja i zaštite svoga zavičaja.
U poratnom periodu Bjelimići su doživljavali razne nepravde: OZNA i ubijanje bez suđenja, vršenja otkupa preko važećih propisa, zatvaranje i prebijanje nedužnih ljudi u stanici milicije a da se o tome nije smjelo govoriti – samo bi se ponekad kazalo „ubilo ga“ i ništa više. Ko je to radio i zašto? To su radili oni koji su iz četnika pred sam kraj rata prešli u partizane, pa im je tada pružena prilika da postignu u miru što nisu uspjeli u ratu. Mnogi partizanski terenci i politički radnici slobodno su se kretali u Bjelimićima, niko ih nije ometao, a poslije rata nisu priskočili u pomoć da kažu da Bjelimići nisu ono što se o njima govori i da prema njima treba postupati kao i prema ostalim krajevima. Za vjekovna stradanja i poniženja bošnjački narod treba izlaz tražiti, ne samo vjerovati u istinu i pravdu, već u posjedovanje snage za borbu i pobjedu nad zlom. Drugim riječima, kao slobodni ljudi i kao vjernici dužni su obezbjediti sopstvene snage za odbranu života, vjere, kulture, tradicije, običaja i identiteta. Pri tome treba težiti uspostavljanju takve države u kojoj će svi njeni stanovnici u svim oblastima biti ravnopravni. Na kraju bi se moglo zaključiti da neprijatelji Bosne i Hercegovine još nisu odustali od njene podjele i razgradnje, pa sve progresivne snage trebaju istinom ustati protiv neistine i to smatrati stalnim zadatkom.
O AUTORU: