Esad Bajić
U sjeni pamćenja – fragmenti sjećanja i potrage za identitetom u romanu ‘Minka’ Zinete Subašić
Roman „Minka„ Zinete Subašić izašao je iz štampe 2024.godine u izdanju Karađozbegove medrese u Mostaru. Ukoričen tvrdim koricama, u A5 formatu štampe, ispisan na 262 stranice. Recenzije potpisuju akademik Ferid Muhć i prof.dr. Džemaludin Latić.
Po žanrovskoj i rodnoj pripadnosti ovaj roman je po Latiću psihološki roman, sa elementima detektivskog romana i jedan je od najimpresivnijih romana toka ljudske svijesti u bosanskoj i bošnjačkoj književnosti. Prema tipu monološko asocijativne proze je blizak modernom romanu toka ljudske svijesti, ili vrsti književnosti koja se imenuje kao roman s tezom.( Alija Pirić)
Po meni ovaj roman donekle koristi elemente „toka svijesti“, jer autorica kroz introspektivne prikaze istražuje unutrašnji svijet glavne junakinje, Minke, prikazujući njene misli i emocionalne reakcije na traume koje doživljava. Ipak, on se ne može u potpunosti svrstati u žanr romana toka svijesti, jer struktura narativa više slijedi klasičan pripovjedački tok nego potpuno slobodan i fragmentiran prikaz svijesti kakav karakterizira taj žanr. Roman Minka sadrži i snažne elemente drame kroz konfliktne odnose među likovima i njihova suočavanja s prošlim događajima. Minka kroz likove, religijska pitanja i moralne dileme istražuje duboke teme rata, identiteta, traume i vjere. Autorica suptilno nameće teze o ljudskoj patnji, unutrašnjoj borbi i značenju religije, pri čemu djelo postavlja filozofska i etička pitanja, čineći ga romanom s jasnim teznim aspektom.
Roman nema tradicionalnu, jasno definisanu i linearnu radnju. Umjesto toga, radnja je više fragmentarna i isprepletena sjećanjima, unutrašnjim monolozima i refleksijama glavnog lika, Aziza. Priča se razvija kroz njegova sjećanja na prošlost, introspektivne misli i emocionalne borbe, što stvara složen, psihološki dubok tok radnje.
Roman počinje refleksivnim monologom o prirodi života, sjećanju i ljudskoj sklonosti da zadrži kontrolu i posjed, čak i kada zna da ništa ne može ponijeti sa sobom nakon smrti.
Roman je nazvan po Minki, ali fokus radnje i introspektivni dijelovi pripadaju najvećim dijelom liku imama Aziza. Osnovna fabula romana prati Azizovo staranje o bolesnoj supruzi Nazi i potragu za Minkom, djevojčicom koju su njeni roditelji da bi je spasili stradanja u Bosni predali španskim vojnicima da je odvedu i spase.( Minka je inače žensko ime arapsko-perzijskog porijekla. Nastalo prema perzijskoj riječi za cvijet Jasmin, u ovom romanu upareno sa imenom Sol- Sunce, sunčica i Monika, redovnica)
Aziz, tražeći Minku, ne zna da je ona zapravo već u njegovom životu. Njeno neznanje i nemogućnost da se sjeti svoje prošlosti reflektuje širi motiv romana o gubitku identiteta uslijed ratnih trauma ili preciznije rečeno uslijed silovanja kojem je bila izložena od onih koji su je uzeli da je zaštite. Don Augustin u suočenju sa Azizom opisuje da je Minka nakon dovođenja u Španiju bila silovana kao dio šireg pokušaja da se djevojčici izbrišu sjećanja na prethodni život, što ima direktan utjecaj na njen identitet. Silovanje djevojčice Minke prikazano je kao dio sistematske metode kojom su vojnici tokom rata željeli traumatizirati i psihološki slomiti djecu. Ovaj čin nije samo fizičko nasilje, već i sredstvo kojim se namjerava izbrisati ili potisnuti dječije sjećanje, identitet i osjećaj pripadnosti.
Pored Aziza i Minke čiji stvarni lik u romanu saznajete tek pred kraj romana, jednako je značajan lik Fra San Hosea. Odnos lika Aziza koji je bošnjački imam i San Hosea koji je katolički fratar u mom doživljaju ovog romana igraju glavnu ulogu. /San Hose – od hebrejskog “yōsēf” – Bog dodaje, daje)
Minka doživljava Aziza kao osobu opterećenu tamnim aspektima vjere i dubokom patnjom zbog svog teškog životnog puta. Ona primjećuje da Aziz djeluje ljutito, opterećen patnjom, i često okrenut smrti i gubitku, što ga čini kontrastnim njenom shvaćanju duhovnosti i života. Ovaj stav prema Azizu ona objašnjava kroz osjećaj prokletstva i tjeskobe koji se budi kada je u njegovom društvu. U jednom trenutku, ona izražava misao: „U njegovoj blizini Sol se osjećala prokleto,“ naglašavajući jaz između njihove duhovne prirode i shvatanja religije. Za nju, Aziz je u snažnom kontrastu s fra San Hoseom, toplim i suosjećajnim svećenikom koji joj pruža podršku i s kojim osjeća duboku emocionalnu povezanost. Ovaj kontrast osvjetljava Soulino poimanje Aziza kao osobe koja ju, svojom ozbiljnošću i težinom prošlosti, udaljava od radosti i svjetlosti kojima teži.
Citat: „Za Aziza – ona je bila jedna kršćanska djevojka, a on njoj muslimanski monah koji je mrzio sebe i sve oko sebe u ime Boga. U njenom poimanju njega, ovaj svijet je proklet i sve na njemu. U njegovoj blizini Sol se osjećala prokleto. Aziz je bio sve što fra San Hose nije. Fra San Hose je bio topal, nježan čovjek. Pri svakoj pomisli na njega sjetila bi se i duga prema njenim pokojnim roditeljima koji su znali kome je najbolje da je povjere, ali i zaostavštine od njih koju nikad nije uspjela riješiti. „
U liku Aziza, autorica prikazuje osobu koja vjeru doživljava vrlo ozbiljno, ali često opterećeno prošlošću i gubicima, što ga čini sklonim razmišljanjima o smrti i gubitku. Njegov konzervativni stav prema vjeri očituje se kroz način na koji često interpretira religiju u kontekstu pravde i boli, djelujući time emocionalno distanciran i opterećen odgovornostima. Na ovaj način lik Aziza predstavlja kruti pristup islamu, koji je karakterističan za mnoge od nas kojima nedostaje ne samo fleksibilnosti u tumačenju vjere nego i isijavanju u stvarnosti onoga što je u tumačenju pozitivno. Nasuprot Azizu, San Hose, katolički svećenik, djeluje kao lik sa širokom perspektivom i razumijevanjem za sve ljude, bez obzira na njihovu vjeru. Njegova otvorenost i sposobnost da suosjeća s različitim sudbinama i vjerovanjima suprotstavljaju ga Azizu, koji često vidi svijet kroz prizmu patnje i iskušenja. Autorica tako, kao da između redova, koristi San Hosea kao kontrast, pokazujući čitateljima kakva bi vjerska figura mogla biti unutar islamskog konteksta – svećenik, imam, hodža koji nudi podršku i utjehu, a ne samo upute i pravila. Ovaj kontrast može biti namjera autorice da tradicionalnim interpretatorima islama prikaže kako se njihova krutost može činiti udaljenom od suštine vjere, gotovo kao „druga“ religija onima koji traže dublje razumijevanje i humanost. Dok Aziz svoje vjerske poglede temelji na konceptima straha i discipline, San Hose spaja različite religijske i kulturne perspektive, pokazujući kako vjera može pružiti podršku kroz suosjećanje i prihvatanje. Time se autorica suptilno osvrće na islam u Evropi, poručujući kako tradicionalni pristupi možda ne zadovoljavaju potrebe muslimana u dijaspori, suočenih s izazovima identiteta i integracije.
-Autorica efektno koristi religijske likove (muslimanskog imama Aziza i katoličkog svećenika San Hosea) za propitivanje moralnih granica i za prikazivanje kako različite religijske perspektive pokušavaju odgovoriti na patnju i gubitak.
Zanimljivo je da se na kraju romana i jedan i drugi nude Minki za životnog saputnika. Ona njih ne odbaca, ne prekida veze s njima, ali ih ne vidi, uslovno kazano, kao dio rješenja. Nije neutralisala te likove, u životu su, nije ih anatemisala, ali, nudi Minku bez njih kao alternativu, novi put, novi pravac, nešto što želi slobodu. Kraj romana po meni je poziv na nužno mijenjanje i nužne promjene koje ne mogu poći ni od Aziza ni od Hosea, makar i jedna i drugi odustali od sebe, jer su „previše“ zakasnili da bi mogli nositi život u budućnosti.
Autorica nam pušta da naslutimo da ponekad oni koji traže bivaju podjednako izgubljeni kao i oni koje traže. Rečenicama koje zorno svjedoče da su pisane i brušene pod mentorstvom rahmetli Hadžema Hajdarevića, i da je svaka od njih prošla period od nicanja do zrenja.
Roman može poslužiti kao osnova za mnoge razgovore koje moramo povesti u sebi i sa sobom, pojedinačno ali još više kao društvo suočeno s pitanjem gdje i kako? U kontekstu našeg puta u Evropsku uniju bitno je naglasiti da je njegova radnja smještena, ne slučajno u Španiju, i da iz poveznice sa prošlošću Španije autorica skreće pažnju da pored propitivanja kako je nestao „muslimanski zlatni Andaluz“ počnemo razmišljati na čemu je nastao, na kojim vrijednostima i obostranim koristima, jer u tom je „rješenje“ našeg problema. Kao da negdje podsvjesno autorica referira na riječi Tarik ibn Zijada kada se iskrcao u Španiju i kako predaje govore spalio brodove kojima je došao da bi ukazao na to da povratka „u prošlost“ nema i da imamo samo budućnost kao prostor za razvijanje. Ta dimenzija kritičkog prema „zakočenosti“ u prošlosti je jako izražena u ovom romanu. Roman snažno surađuje sa romanima „Sjena narova drveta“ Tarika Alija, „Samarknad“ Amina Maloufa, „Noćnim vijećem“ Dževada Karahasana, „Otrovno mlijeko maslačka“ Irfana Horozovića, romanima Enesa Karića, posebno njegovim romanom „Isti čovjek“ ali i sa mnogim djelima savremenih islamskih mislilaca koji nastoje oživjeti zamrlu i prošlošću zaključanu interpretaciju božanske riječi.
Neki od mogućih nedostataka romana “Minka” Zinete Subašić mogu se identificirati kroz: Fragmentirana radnja i spori tempo: Naglašena filozofska promišljanja: Nedovoljno razrađeni sporedni likovi. Iako introspektivni dijelovi donose emocionalnu dubinu, povremeno narušavaju ritam i usporavaju radnju. Tok misli likova, osobito Aziza, ponekad može djelovati zamorno ili ponavljajuće, čime se gubi napetost ili fokus, posebno za čitatelje koji preferiraju dinamičniji stil pripovijedanja.
Valja pri tom posvijestiti da Minka jeste roman „toka, struje svijesti“, bosanski da to nazovem romanom hala pa i traži poseban hal da se u njemu iščita.
Želim naglasiti da, po meni, ovaj roman jeste u svojoj suštini duboko muslimanski roman. Ispisala ga je autorica koja ima visoku teološku naobrazbu i zavidno iskustvo života vjere u okolnostima Evrope i okruženjima koja postavljaju puno više pitanja i traže puno više odgovora nego, ova naša bosanskohercegovačka. To što je muslimanski nimalo ga ne čini manje katoličkim, pravoslavnim, jevrejskim ili budističkim. Što je zapadnjački nimalo ga ne čini manjem istočnjačkim i obrnuto. Propituje univerzalne teme zajedničke svima i pažljivo dozirano nudi svoja rješenja ne pristajući na zaključana stanja, neslobodu i beznađe, te svojom cjelokupnošću zavrjeđuje da bude u vrhu naše postrartne književnosti.
Alija Pirić:
Nada i iluzija na životnoj stazi
Minka bavi se temom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini i sudbinama ljudi, onih koji su uspjeli preživjeti rat, odnosno onih koje naknadno rat ubija svojim nehumanim i neljudskim posljedicama. Rat je u ovoj knjizi samo užasni okvir koji obilježava sve posljedice i psihološke traume što ih ostavlja jedna takva ljudska kataklizma. Knjiga je komponovana od mnoštva kratkih priča koje povezuje sudbina bosanske djevojčice Minke, koju kao četverogodišnjakinju odvode španski vojnici da je spase od smrti, praktično kao ratni plijen, od njezinih roditelja iz Novog Travnika.
Ta se veza i nit Minkine teške životne sudbine pokazuje kao kompozitna, sintetička mreža, koja knjizi osigurava romanesknu agendu, cjelinu zaokruženu poput kosmičkog kruga sa sretnim završetkom, ako se tako može reći, gledano s našeg malog ljudskog, zemnog prijestolja. Paralelno s Minkinim likom, odnosno likom djevojčice Sol, kako glasi njeno novo špansko ime, romaneskna priča prati zbivanja unatražnim naratorskim sjećanjem imama Aziza i otkriva njegovu duboku ljudsku prirodu, koja se ogleda u obećanju Minkinom ocu da će pronaći njegovu kćerku. Otuda se radnja romana događa u Granadi (Španija) i snažno sugeriše na događaje iz 15. vijeka, kada je u Španiji izvršen genocid nad muslimanima i Jevrejima, a što se onda asocijativno vezuje za drugi topos u romanu – N. Travnik, gdje se ponovo događaju slične stvari protiv muslimana, uz “asistiranje” ponovo španskih vojnika.
Autorica Zineta Subašić u ovoj se knjizi uhvatila ukoštac s jednom teškom i neželjenom temom, o kojoj bi najveći broj ljudi i žrtava najradije šutjelo. Možda je šutnja i najbolji odgovor na te užasne i čovjeku nedolične postupke: silovanje djevojčica, genocid, pokrštavanje, ali psihologija odašilje drugačije poruke. Rekonstruisati zlo opisivanjem i razgovorom ili općenito umjetnošću (slikarstvom, filmom, muzikom), uz punu svijest i mobilizaciju te svijesti, jeste izraz hrabrosti ponovnog suočenja sa zlom, a time i njegovo djelimično arhiviranje u stanicama sjećanja te značajnog prevladavanja negativnog iskustva, odnosno traume, jer se sa zlom ne može računati na kakvu-takvu egzistenciju. Kada se zlo podijeli s drugim, dakle kada se naše lično, negativno iskustvo podijeli s kolektivom, ono biva manjim, kao da se teret podijeli na više ramena, a kada se dobro podijeli na isti način, ono biva većim i intenzivnijim. Minkina životna drama može se čitati na barem dva nivoa razumijevanja; individualnom, u kojem se ogleda zla kob života jedne bošnjačke djevojčice, kojoj je ratom oduzeto djetinjstvo i stvari otišle u posve neočekivanom smjeru, što bi bilo sasvim reducirano i nedostatno, i drugom univerzalnom, koji otvara drevnu i općeprisutnu temu žene kao ratnog plijena otkako je ratova, što bi bio civilizacijski širi i potpuniji horizont čitanja ovog romana. Etički prostor ove drevne teme ne čita se samo od historijskog do metafizičkog niti od nacionalnog do ideološkog. On se ogleda, prije svega, u nizanju užasnih priča i groznih događaja, kojemu su izložene ove krhke heroine, u trenucima kada postaju plijenom epskih “junaka”, koji svoje junaštvo legitimiraju dragocjenim plijenom u sedlu iza sebe, maloljetnom djevojčicom. U pjesmi Mravi ovu temu epski intoniranog “junaštva” Dučić je učinio besmrtnom:
“Sve putem koji vodi slavi,/ Krenuše kao vojske mraka/ Biće se danas kao lavi / U noći tuđeg mravinjaka/ Učiniće ga opštim grobom,/ Svud ostavivši smrt i senke; / Poneće svoje mrtve sobom,/ I novo blago, i sve ženke.” (Jovan Dučić, Iz ciklusa Sunčane pesme)
U ovoj Dučićevoj pjesmi, isto kao u romanu Zinete Subašić, rat je samo mizanscena za užasnu, tamnu stranu ljudskog bića iz kojega povremeno progovori zlo, izbije na vidjelo mračna psiha čovjekova bića, koja se vremenom vješto skriva ispod hinjene uljuđenosti, bogobojaznosti, empatije i solidarnosti, a zapravo cilj je uvijek isti: opljačkati tuđe, ono što je neko godinama gradio i izgradio. Otuda je ova književnost svojevrsna demistifikacija i demitizacija čovjekovog vječnog mita o slavnim pohodima i osvajanjima, o njegovoj epski kodiranoj svijesti kako on zločine čini u ime više etičke doktrine, iza koje, što je najgore moguće bogohuljenje, stoji sam Bog, neki njihov patron, koga su oni mobilizirali za tu priliku da potvrdi njihovu nevinost i slavu. Bog je s nama – uzvikuju svi oni koji kreću u napad na nevine i nemoćne jer je samo tako moguće nositi se s grijehom, koji će, kada sve to zlo bude juče, pokucati na vrata čovjekove savjesti. Ta se drama savjesti čita u liku španskog vojnika i onog svećenika, koji sve što je ružno učinjeno Minki prebacuju na božiju volju, amnestirajući tako čovjekovu zlu stranu i utičući se božijoj volji čiste vlastiti zločin i traže spasenje. Pokazujući sve to kao božije proviđenje, krivnja se adresira pogrešno i nanovo optužuje nevini i onaj koji se ljudskim, zemnim načinima ne može opravdati i opovrći objede, pa tako zločinac čini dva grijeha: prvi čovjeku, a drugi Bogu. Sličnu stvar čine vjerski službenici kada ispred stradajućeg naroda, kažu kako je njihova žrtva božija volja, jer nisu, po njihovoj ocjeni, a za takvu ocjenu niko ih nije ovlastio, bili dovoljno predani i bogobojazni. Ako je to zaista stvar božije volje, kako oni tvrde, onda je svaka borba protiv njihovih dželata uzaludna i bespredmetna, čak smrtni grijeh, jer ih štiti sami Bog, a na drugoj strani oni nesvjesno amnestiraju zločince i potvrđuju njihovu ideološku tezu kako je zbilja Bog njihov saveznik i, što je najužasnije, njihove žrtve ih legitimiraju kao kosmički izabrane izvršitelje božije volje, da se unište oni koji nisu na njegovom putu. I jedni i drugi, žrtve i dželati, manipuliraju s Bogom, zapravo vraćaju se u politeistično vjerovanje u više bogova, sve s ciljem da opravdaju svoje postupke višom voljom i izgrade siguran alibi za vlastito djelanje ili nedjelanje.
Ako bismo ocjenjivali žanrovsku i rodnu pripadnost ove literature, onda bismo mogli reći kako je roman Minka, prema tipu monološko asocijativne proze, blizak modernom romanu toka ljudske svijesti, kakve su na početku dvadesetog stoljeća pisali Dž. Džojs, V. Vulf, V. Fokner, možda Prust i dr., ali se vrlo često ukazuje i jedna druga vrsta, koja se u književnosti imenuje kao roman s tezom. Roman toka svijesti definira se prema usresređenosti pisca na “tok svijesti”, kojim se pojmom (Bergson, Jung) želi obilježiti shvatanje mentalnog života kao neprekinutog toka “totalnog iskustva”, kao i prema postupcima umjetničkog komuniciranja neartikulisanih procesa i stanja, pri čemu se unutrašnjem monologu daje najveća važnost. Čovjekov se psihički život, prema psihologu Viliamu Džejmsu (William James), ne odvija samo pod uticajem svjesnih uzročno-posljedičnih zakonitosti, već se čovjekov unutarnji život zbiva na nesvjesnoj, afektivnoj razini, na kojoj se misli, dojmovi, osjećaji sklapaju u mozaičku cjelinu. Roman toka svijesti pisan je u ja (ich) formi, s nužnim isključenjem pripovjedača, koliko je god to moguće kako bi se pred čitaocem zadržala iluzija svijesti u pokretu. Sve ono što je nekada tumačio pisac, bilo kao sveznajući pripovijedač ili kroz govor njegovog favorita – lika, u ovakvom se romanu neposredno prikazuje i pokazuje. Po tome principu većina priča u ovom romanu prolazi kroz svijest jednog pripovijedača. Tomas Man će za ovaj tip romana reći: “Roman će biti uzvišeniji i plemenitiji što više prikazuje unutrašnji a manje vanjski svijet.. Nije zadatak romanopisca da nam pripovijeda velike događaje, već da nam neznatne učini zanimljivim.”
Kao i u romanu toka svijesti, ni u ovome o kome govorimo nema fabule u klasičnom smislu riječi. Radnja se retardira i premješta iz izvanjskog u unutrašnji svijet likova (Sol i Aziz), pri čemu su u centru pažnje unutrašnji, psihički procesi lika, sadržaj svijesti, pa je kao, recimo kao kod Selimovića u Dervišu i smrti, roman zapravo više zbir podataka, činjenica i elemenata psihičkog stanja negoli vanjskih zbivanja. Ponekad se pripovijeda u trećem licu, ali je to treće lice oslobođeno obaveze da objašnjava i tumači, već njegova svijest služi kao medij neposrednog prikazivanja.
Upravo ovakvu mozaičnu kompozicionu šemu slijedi ovaj roman Zinete Subašić, s tim da unatoč protivljenju književne nauke svakom utilitarizmu ili ideološkom nastojanju u umjetničkoj književnosti angažirani tip literature opstaje u obliku romana s tezom, kao roman s kojim autor dokazuje valjanost nekog učenja, shvatanja slike svijeta ili nekog političkog načela. Literatura s takvim nastojanjem nije problem sama po sebi ako je prati uvjerljiv i adekvatan nivo argumentiranog dokazivanja. Evo tome potvrde:
“U kojeg Boga ti vjeruješ Sol?!
– Moj Bog nema straha od onih koji Ga ne shvaćaju, on ne kažnjava na svakom koraku kao što mu pripisuju imami i sveštenici, niti se bori da Ga svi spoznaju. On je Stvoritrlj kosmosa i Stvoritelj nas koji Njega ne poznajemo. On je podastro svjetove, a nama dao svjetiljku u umu da ih istražujemo. Do nas je. On je izazvao, a mi se dokazujemo. On je pokazao, a mi pamtimo. On je tu, a mi ne dolazimo. To je moj Bog, pun ljubavi, pun ljubavi.” (Minka, str. 237)
U ovoj spoznaji Svemogućeg Apsoluta, koja je intonirana moderno, kritički, autorica nudi spas, lijek psihološkoj traumi koja se utapa u Njegovu bezgraničnu ljubav, na kojoj Zineta Subašić, stilistički uvjerljivo, insistira dva puta: pun ljubavi, pun ljubavi. Dakle u romanesknoj priči o potrazi za Minkom autorica pokreće doktrinarna teološka pitanja i fokus pripovijedanja stalno usmjerava na duhovne teme, ne samo islama i katoličanstva nego univerzalnog razumijevanja vjere, pokazujući stalno sklonost ka filozofijskom dijalogu i stalnim refleksijama ljudske zbilje. Kako se radi o književnim razumijevanju stvarnosti, a što se realizuje stilističkim i književno-estetskim sredstvima, u romanu se snažno ukazuje medij preko koga se spoznaje stvarnosna zbilja, najprije kao vrt i cvijeće, a potom Alhambra i zalasci sunca.
U eseju Žena kao vrt (Šeherzadina škola ljubavi) Dževad Karahasan opservira ženu iz rakursa islamske tradicije, islamske književnosti, Kur´ana, i konačno projicira vlastiti odnos prema ženi. Na samom početku promišljanja autor baca pred nas jednu smjelu i zanimljivu spekulaciju: kako ne zna ili nije sasvim siguran da li je Hiljadu i jednu noć napisala ili čak više njih, ali nešto kasnije tvrdi da “znam da je Hiljadu i jedna noć toliko ženska knjiga da ju je mogla napisati jedino i samo žena” i tako prevaljuje put od sumnje do pouzdane tvrdnje. Odmah potom nastoji potkrijepiti svoju tvrdnju jednom zrelom poetičkom analizom kako tok priče u Hiljadu i jednoj noći “meandrira, pravi toliko jezeraca, rukavaca i vodenih mrtvaja i paralelnih tokova da svakome živome upravo ta knjiga prva pada naum kao primjer za takozvano žensko meandrirajuće pripovijedanje kao alternativa ‘muškom’ pripovijedanju koje se koncentrira oko jedne dominantne sižejne linije i progresivno se odvija prema logici te jedne linije”. Ovakav narativni postupak o kome govori Karahasan mogao bi se primijeniti i na pripovijedanje Zinete Subašić u ovome romanu, ali samo gledajući specifičnu tehničku izvedbu, mapu puta, rekli bismo, sve ostalo u ovom književnom djelu je drugačije i primjerenije modernom, savremenom pripovijedaču i priči.
Ohrabrujem vas i nagovaram da posredovanjem ovog romana o Minki uđete u Zinetin vrt/vrtove ljubavi, kao žive slike dženneta, ali i džehenema na zemlji, pa meandrirajući u mašti prođete put koji su prošli njezini likovi. Žene kao plijen i žrtve rata.
Meadin Mrnđić
Roman „Minka“
Roman Minka, autorice Zinete Subašić, novo je djelo pod književnim bosanskohercegovačkim nebom, u izdavaštvu Karađoz-begove medrese.
Pojavila se Minka pod ovim našim nebom baš u onim mjesecima u kojima se planski sprovela agresija na Bosnu i Hercegovinu, kao roman podsjetnik na teški usud žene Bošnjakinje, njenog naroda i njene domovine. Pojavila se Minka da progovori o agresiji na Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992-1996. godina, o teškoj sudbini Bošnjakinje koja je rođena u vezirskom Travniku, a sa samo četiri godine – da bi ostala živa – što je bila namjera i želja njenih roditelja – dospjela na tlo Španije, u Granadu.
Minka je izraz zahvalnosti svakoj ženi koja je dala ogroman doprinos borbi i opstanku Bosne i Hercegovine tokom agresije, ali i čuvar našeg jezika, vjerskog i nacionalnog identiteta, baš kao što stoji i u samoj posveti na početku knjige i baš kao što su to i svi Bošnjaci razasuti diljem svijeta: … ženama, tim nježnim, a hrabrim bićima što su pružile čeličan otpor u borbi za opstanak u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hamzi i svim vjerskim službenicima koji mukotrpno uspostavljaju i grade džemate, čuvaju jezik od zaborava, jačaju vjerski i nacionalni identitet, ali i pružaju značajan doprinos u međureligijskom dijalogu…
Sudbina Minke je od samog njenog rođenja, pa do perioda do kojeg je autorica prati kao glavnu protagonistkinju (do tridesetih godina života) romana teška i bolna. Njeno samo rođenje, odnosno rano djetinjstvo obilježeno je ratom, agresijom, granatama, pucanjem, vojnicima… U toj agresiji poginula je njena sestra, a roditelji – da bi spasili bar jedno svoje dijete – Minku daju španskim vojnicima.
Onaj dan kad sam je dao španskim vojnicima, znao sam da je posljednji put vidim. Ali dao sam je kao što je i Musaova majka dala njega u divlje i goropadne talase rijeke Nil. Sedmerica vojnika je Minku odvelo. Dao sam je iako im ne vjerujem, ali vjerujem Allahu. Jedan od njih se zvao Augusto, on je Minku uzeo u naručje kad su pošli.
Zapravo, glavni protagonist romana jeste imam Aziz, ali i on i svi ostali likovi: Naza, fra San Hose, don Augusto, Ibn Ammar, Adolf i drugi, samo su tu da bi usmjerili radnju na Minku/Moniku (ime koje je dobila od španskog vojnika) i njenu tešku sudbinu. Fabula je upravo podređena Minki, u svakom smislu i u svakoj situaciji. Prostor u kojem se odvija njen život jeste prostor Travnika (do četvrte godine) i prostor Granade (od četvrte godine, pa do dvadeset i osme godine, dokle roman prati njen život).
Pomislili bismo da Travnik i Granada nemaju ništa zajedničko. Pri prvoj pomisli kazali bismo kakve to veze imaju vezirski Travnik u jednoj “ratom pogođenoj Bosni” i Granada u grandioznoj Španiji, kakve to veze imaju protagonisti romana sa ta dva prostora i kakvu to sudbinu žena Bošnjakinja može (do)živjeti na ulicama jednog španskog grada. Baš ta dva prostora, ta dva grada i te dvije zemlje povezuje rat, protjerivanje, ubijanje, silovanje i uništavanje jednog naroda – muslimanskog ( u Španiji prije preko 500 godina, a u Bosni i Hercegovini – ako brojimo sve ratove i genocide – više puta, a posebno tokom agresije 1992-1996. godina). Baš ta dva prostora povezuje Minka/Sol (ime koje će dobiti pokrštavanjem od strane Crkve svojim dolaskom u Španiju), djevojka koja će propitivati sebe cio svoj život o tome ko je ona i šta je to čini drugačijom od ostalih.
Propitivat će Minka svoju ličnost, svoj život, svoju prirodu i temperament. Propitivat će svoje poimanje Boga, svoje vjerovanje. Otkrivat će neke nove svjetove u ljudima, za koje do određenog trenutka nije ni znala da postoje. Otkrivat će zapretene tajne historije Granade i Španije, baš kao što će to činiti i imam Aziz u potrazi za Minkom.
Začudno je koliko ove generacije ne mare za historijom Španije, a možda je začudnije što ona još misli o tome, što se često pita jesu li zidovi crkvi zaboravili glas ezana ako je zvono stoljećima prisutno. Je li kamen granadski zna onaj što je ugrađen u temelj života, kome je pripadao, šta ako je i njena crkva nosila jedan takav pečat, možda se zato odbijala njena duša koja svakako nije od ostalih, možda je Bog nju predodredio da se pobuni protiv uzurpiranja? – pitala se Sol/Minka dok je tragala za životom, dok je tragala za pravdom, dok je tragala za čistotom, kako svojom tako i ljudi oko nje.
Njena sudbina je bila da doživi tragediju i traumu rata u Bosni i Hercegovini kao dijete, a kasnije i mnoge druge tragedije i traume na tlu Španije. Ona će, da bi joj se izbrisala iz sjećanja tragedija agresije i rata, biti silovana dolaskom u Španiju, i to u Crkvi od strane sveštenog lica (njenog najboljeg prijatelja fra San Hosea), a što je bilo planski rađeno od strane “Kristovih jaganjaca”. Ta namjera bila je “plemenita”, jer su smatrali da će se time iz Minkinog sjećanja izbrisati trauma rata i svega onoga što je doživjela u Bosni i Hercegovini. Uz to je i pokrštena u Crkvi “Svetog trojstva”, gdje je i dobila ime Sol (Sunčana).
Upravo tim i takvim traumama progovaraju likovi romana. To su traume rata, silovanja, unutarnjih i vanjskih monologa koje vode likovi u romanu, a koji ne daju mira njihovoj savijesti, koji ne daju mira njihovoj duši, jer su od Boga obilježeni tim teškim, preteškim sudbinama.
Zato je roman Minka glas svih onih žena koje su doživjele tešku traumu silovanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Minka je glas koji se čuje umjesto svih njih, dok one u tišinama svojih života ćute svoju bol i tešku sudbinu. Ćute svoje traume i nose se sa životom onako kako znaju i umiju. Takve priče pratimo kroz likove Minke, Amele, Zibe u ovom romanu.
…nego moja Ziba, nakon što ju je on silovao u njihovoj kući u našem selu ne može više da živi u Bosni… Pa sam došao da pitam ima li kakva zemlja da nas primi, gdje su ljudi mali, gdje ne nose karirane košulje, gdje ne pričaju našim jezikom, ne bismo li ovo preživjeli?
Roman je i glas i svih onih muškaraca koji su doživjeli ratne traume i danas se, godinama poslije završene agresije – bar one pucanjem i granatama – bore sa svim onim što su proživjeli ili sa emanetima koje su preuzeli, a kakav je i emanet imama Aziza, kada je obećao svom komšiji Osmanu da će, kada agresija završi, pronaći njegovu Minku i reći joj “da joj je babo”. Jer, “volio bih da ima babu, a ne da čitav život bude siroče” – emanetom riječi ga zadužuje komšija Osman.
Zato će imam Aziz, nakon svih traganja za Minkom, nakon svih tegoba i iskušenja koja je prošao, u određenom trenutku, od tog preteškog tereta i emaneta – pitajući se je li ga ispunio, zavapiti da nikad više ne bude nerođene djece, velikih emaneta i dugog traženja. Neka ne bude izgubljenih ljubavi, prostranstava nevena bez mirisa, lokvi krvi po Balkanu, komšija koji ubijaju nerođene živote u nama, rovova u kojima truhnu mišići najboljih momaka, neka nikad više ne bude gladi i straha, neeksplodirane granate u mom dvorištu i ljudi što sjede u nevladinim organizacijama dok im prođe radno vrijeme. Neka nikad više ne bude rata…
Autorica romana iznosi pred čitaoca i propitivanja likova o Bogu, njihovoj vjeri, životu, o naivnosti našeg naroda i zaluđenosti neprijateljom čim ga taj isti neprijatelj prestane ubijati, granatirati. Čitajući roman, osnažimo se autoricinim promišljanjima o Bogu, Njegovoj milosti nad nama, bez obzira kakva i koliko teška bila naša sudbina. Osnažimo se tim riječima vjere i s nadom u dobro koračamo uz Minku dok iščitavamo djelo. Koračamo uz tu stamenu Bošnjakinju, silovanu, ubijenu u dušu, siroče od malehna, nadajući se da će njena sudbina u određenom trenutku biti sudbina svijetlih i mirisnih cvjetova koje gaji, kao vrtlarka, u bašči imama Aziza.
Strepimo nad njenom sudbinom, kao što bismo to trebali činiti nad sudbinama svih Bošnjakinja i Bošnjaka, ma gdje oni bili. Propitujemo se, putujući s Minkom, o sudbini našeg naroda, o hrabrim borcima koji žive među nama, a koje smo tamo negdje zametnuli, o emanetu plemenitih šehida – koji, Bog zna, jesmo li i hoćemo li ispuniti, o ženama koje nose svoje traume života i životare među nama, a i ne znamo koliko su olovni i teški njihovi usudi, o našoj naivnosti da svima i svakome budemo dobri, pa makar poda se podastrli bošnjački ponos i bošnjačko dostojanstvo… Strepimo i pitamo se hoćemo li se ikada dozvati i hoćemo li imati crvenu granicu/liniju dostojanstva i ponosa, ispod koje više nikada neće ići sve gore navedeno.
Kako smo mi muslimani iz Bosne naivan narod?! Mi smo toliko željni da istina bude na našoj strani, toliko smo željni oprosta koji nam nikad nije došao ni s jedne strane; mi smo toliko željni pravde, da smatramo pravednim i najveće krvnike; mi smo toliko povrijeđeni da bismo najradije da više niko nikad ne doživi bol, zato propisujemo lijek i kome nije potreban.
Minka je lijek nama. Bošnjakinjama i Bošnjacima. Lijek koji treba da probudi našu svijest i trzne nas iz učmalosti. Zarad čiste i jedine istine. Zarad usuda kojeg nosimo… Zato je autorica i piše!
prof.dr. Džemaludin Latić
Recenzija romana Minka – Zinete Subašić
Dosad skoro anonimni prozni pisac, Zineta Subašić, na velika vrata ulazi u savremenu bosanskohercegovačku književnost svojim romanom Minka, i to ne toliko po tome što se uhvatila ukoštac s najvećom temom koja se može zamisliti danas u našoj nacionalnoj literaturi: genocidom koga su nad bošnjačkim narodom počinile četnička i ustaška vojska u posljednjoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), nego po književnoumjetničkom postupku, njegovoj originalnosti i širini.
Radnja romana dešava se u Granadi (Španija), i već time, tim znakovitim toposom, autorica je sugerisala i kojim će se svijetom baviti -jer je Španija zemlja u kojoj su se, tačno prije pet stotina godina od genocida nad bosanskim muslimanima, dogodili istovrsni zločini nad sljedbenicima iste vjere, a to su ubijanja nedužnog, nekršćanskog stanovništva, muslimana i jevreja, silovanja, otmice, pokrštavanja…
U čemu se ogleda originalnost autoričinog književnoumjetničkog postupka? Prije svega, u retrospektivnom vraćanju unazad, vraćanju koje se najvećim dijelom „događa” u sjećanju glavnog lika i naratora, imama Aziza, stoje, onda, otvorilo puteve mozaičnoj kompoziciji ovog romana. Ovo je jedan od najimpresivnijih romana toka ljudske svijesti u bosanskoj i bošnjačkoj književnosti, ostvaren spontano i skladno kako na svojoj motivsko-tematskoj, tako i na kompozicionoj ravni. Zatim, ovo je psihološki roman, sa elementima detektivskog romana: imam Aziz, bosanski muhadžir, porijeklom iz Travnika, u Španiji traži djevojčicu Minku koju je njezin otac, nakon što su mu ustaše ubile jednu kćer, Aminu, dragovoljno, silom neprilika, predao španskom bataljonu koga su Ujedinjeni narodi u Bosnu poslali da osigurava mir među „zaraćenim stranama,” a taj otac, Osman, veliki je ahbab imama Aziza, koji je u svome testamentu zadužio imama da pronađe Minku.
Zineta, dakle, ne opisuje genocid realističkom tehnikom: izravno, po uzročno-posljedičnom rasporedu kazivanja, nego to čini neizravno, dopuštajući da genocid tutnji u njezinom romanu: u sjećanju i ponovnom proživljavanju njezinih junaka. To je zaista dramatično proživljavanje, proživljavanje u svijesti, a onda i u neposrednom kontaktu sa vojnikom Augustinom u čijoj duši je također godinama tutnjio i nije prestao da tutnji genocid nad Minkinim narodom. Iako podsjeća na tipičnog inkvizicijskog vojnika, koji je prije pet-šest stoljeća vršio najteže zločine nad španskim muslimanima (pogrdno nazivanim Maurima), autorica, vještim vođenjem radnje, iznenadi čitaoca Augustinovom hamartijom i otvara tešku temu koja se nije mogla zaobići: ulogu Crkve u pokrštavanju bosanskih muslimana (Minka je pokrštena u crkvi „Svetog trojstva”, u Granadi, gdje je dobila katoličko ime Sol), a onda i u šokantnom činu silovanja koja vrše „Kristovi jaganjci” navodno u plemenitoj namjeri kako bi iz Minkine svijesti, dok je ona još maloljetna, izbrisali traume koje je ponijela iz svoje Bosne. Strašno, strašno, strašno! Uz Minku, tu je i potresni lik Zibe, koju su silovali četnici u istočnoj Bosni i koja ne može da živi u vlastitoj zemlji od pritiska sjećanja na tu najstrašniju, iblisovsku dimenziju genocida.
Tu su i drugi likovi: djevojka Sol sa svojom tužnom sudbinom, zarobljena u intrigama Crkve i fra San Hosea, Amigo Leo, zatim Adolf, konvertit u islam itd. Autorica ih oblikuje više kroz dijalog i duge monologe u kojima teku njihovi strahovi, nedoumice, zapitanosti, sumnjičenja… Na koncu, oni najplemenitiji od njih traže „istinu o Bosni”, istinu o jednom evropskom narodu čija ih vjerovanja, dobrina i plemenitost iznenađuju u svijetu koji je davno izgubio sve apsolutne vrijednosti i koji živi u sjeni evropskih zločinačkih ideologija i beskrajne hipokrizije…
Sarajevo, 6.3.2024.
Akademik Ferid Muhić
ROMAN O SAVJESTI
Uz roman Minka, Zinete Subašić
U životu postoje trenuci koji čovjeku neočekivano i neopozivo promijene cijeli život. Trenuci u kojima neki nevidljvi skretničar prebaci njegov život na sasvim drugi kolosijek od onog kojim je do tada putovao. Umjesto odredišta do kog je planirao da stigne, taj kolosijek odvede čovjeka gdje mu nikada ne bi palo na pamet. Na primjer u Granadu. Iz Travnika. To su trenuci u kojima čovjek odluči da podredi cijeli život nekoj do tada potpuno nezamislivoj obavezi. Jedan takav trenutak je pri-hvatanje obaveze ostavljene u amanet u pismu čovjeka koji će poginuti istog dana kada je napisao to pismo. Taj čovjek nije ni rod, ni pomozi Bog onome kome je ostavio amanet. Čovjek dobar, u svakom pogledu na svom mjestu, ali ipak samo – komšija. Amanet je da primatelj pisma čuva njegovu četvorogodišnju kćerkicu Minku, kad njega, autora pisma, više ne bude na ovom svijetu. „Jer sluti da će se to neizostavno desiti. To, da ga ne bude. Vrlo brzo – možda već danas.” I upravo tako se desilo. Istog dana kada je napisao pismo. Bilo je adresirano na imama Aziza. Tako je bračni par imam Aziz i Naza hanuma, tragajući za četvorogodišnjom Minkom poginulog komšije Osmana, krenuo iz rodnog Travnika i stigao u Granadu.
Razumije se, takvi trenuci postoje samo u životu određene vrste ljudi: kod onih moralnih i saosjećajnih. Ukratko – u životu ljudi koji imaju savjest. Ljude bez savjesti nikakav amanet ne obavezuje na ništa. Ovo je roman o ljudima koji su imali savjest i koje je njihova saosjećajnost imperativno usmjerila da svoj život usklade sa zadatkom ispunjenja amaneta ostavljenog od njihovog komšije. Žanrovski, književno djelo Minka je po svemu punokrvni roman – sa čvrstom fabulom, dinamičnom pričom i vrlo tenzičnom dramom. Uz to, kao poseban kvalitet, roman odlikuje naglašena slojevitost u recepciji i višeznačnost u alternativnim tumačenjima.
Originalno i temeljito koncipiran scenario, otvara inspirativne perspektive čitanja i recepcije ovog romana.
Dramatičnost pojačava činjenica da se radnja romana zbiva u dva kulturno i religijski notorno kontradiktorna evropska grada; sjedne strane u Travniku, sa dugom tradicijom autentično islamske Bosne kao nenadmašne paradigme tolerantnog duha Evrope; s druge strane, najvećim dijelom u Granadi, središtu tradicionalno religijske isključivosti i resantimana tvrdokorne katoličke Španije, paradigme netolerantne kršćanske Evrope. Pa ipak, koliko god suprotni, Travnik i Granada su istovremeno po mnogo čemu veoma slični – može se reći, čak i duhovno srodni gradovi. Savremena katolička Granada je stoljećima bila srce islamske Španije; s druge strane, savremeni, dominatno muslimanski Travnik je, odredbama Ahd-name sultana Mehmeda Fatiha, bio sjedište katolika franjevaca još od 1463. godine, dakle duže od 550 godina!
Budući da smo, u skladu sa klasičnom Aristotelovom formulom o jedinstvu tri bitna elementa svakog dramskog teksta (Mjesto; Vrijeme; Radnja), već odredili faktore „radnju” i “mjesto”, u odnosu na treći element, roman mahom pokriva vrijeme oko 2010. godine, sa hronološkim digresijama na period agresije na BiH 1992- 95, dok reminiscencije centralnih likova romana, sežu do 70′ godina prošlog vijeka. Imajući u vidu da dolaze iz dijametralno različitih kulturnih sredina, razumljivo je da su i likovi determinirani na isti način: jedan od dva centralna muška lika, musliman Aziz, po profesiji je imam, dok je drugi, katolik San Hoze, po profesiji svećenik – fratar. Centralni lik je djevojka Sol (u prijevodu sa španskog Sunčica, Sunca), alias Monika, rođena – Minka, koja je, eksplicite i inplicite, osnovna tema romana, lajt motiv i potka za tkanje svih filozofskih, psiholoških, socioloških i teološko-kulturoloških interpetacija cijelog narativa. Minka je daleko najkompleksniji i za analizu izuzetno inspirativan lik. Njena prisjećanja su sasvim blijeda i intuitivna dok su uticaji koji su je od četvrte godine formirali i kojima je bila sistematski izložena, ostavili u njoj duboke, iako čak i njoj samoj, nejasne tragove konfuzije i revolta.
Naime, priča o potrazi za Minkom, posebno događaji koje je proživjela i pritisci kojima je bila izložena od svoje četvrte do 20 godine života, adresira kapitalna teološka pitanja, otvara horizonte u odnosu na aktuelne doktrinarne konfrontacije, ali ipak, fokus primarno usmjerava na suptilne teme duhovnosti u islamu i katoličanstvu.
Činjenica da su ove teme proslijeđene naglašeno književnim sredstvima, mahom kroz uvjerljive i inspirativne dijaloge centralnih likova ili njihove meditacije izložene u monolozima, daje romanu izrazit pečat autentičnog umjetničkog književnog djela. Na isti način, nenametljivo, kroz aluzije i preko postupaka književnih likova, roman Minka efektno profilira neke osnovne crte ljudske prirode ali i različitosti karaktera konkretnih pojedinaca.
Veoma značajne psihoanalitičke opservacije, koliko god diskretne, ipak nedvosmislene i nezaobilazne, sugeriše odnos fra San Hozea i djevojke Sol (Minke), kojoj je on duhovnik, a naziru se i u ambivalentnim osjećajima koje ona izaziva u imamu Azizu.
Dramaturški originalno i izrazito atraktivno, filozofski i psihološki duboko utemeljeno, književno i estetski realizovano na visokom nivou, ovo djelo Zinete Subašić je iznad svega roman o onome što je danas najpotrebnije i čovjeku pojedincu i savremenom svijetu – roman o savjesti. Danas, dok pred očima ravnodušnih pojedinaca i ravnodušnog svijeta mjesecima traju nezapamćeni masovni zločini nad ženama i djecom, dok pod ruševinama bolnica svakodnevno ginu i doktori i medicinsko osoblje i pacijenti, dok se milioni ljudi sistematski izlažu gladi, žeđi i bolestima, roman Minka je baklja savjesti u tami bešćutnosti.
Na kraju, treba dodati da veoma složena, ali logično povezana i dinamična radnja čini čitanje romana Minka izuzetno uzbudljivim, dok je uvjerljivost opisa i snaga vizuelizacije realizovana u romanu na tako visokom nivou da ga čini veoma podatnim za filmsku ekranizaciju. Dramatika i tragičnost rata u Bosni 1992- 95. godine, univerzalne humanističke vrijednosti snažno afirmisane u romanu, aktulenist interreligijskih tenzija u svjetlu opasnosti i negativnih posljedica sve naglašenije islamofobije, uz fascinantne prirodne i spektakularne kulturne osobitosti Bosne i Španije, Travnika i Granade, bili bi neprocjenjivo vrijedan ‘bonus’ filmskoj verziji romana Minka.