Župe čija su naselja u sastavu današnjeg područja općine Konjic, bile su u okviru tri feudalne oblasti:
- a) u feudalnoj oblasti: Podgorje od sredine XII do početka XIV stoljeća i
- b) u dvije feudalne oblasti: Kraljeva zemlja i Zemlja Kosača (od kraja 1448. do 1454. godine Hercegova zemlja, a nakon toga Hercegovina.[1]) od početka XV stoljeća do osmanskog zaposjedanja.
Prema navodu u Ljetopisu popu Dukljanina, navodni kralj Predimir je polovinom XII stoljeća svoju državu razdijelio na četiri feudalne oblasti, koje su dobili njegova četiri sina: Hvalimir Zetu, Bolislav Travuniju, Dragislav Hum i Svevlad Podgorje.U sastavu ove oblasti bile su župe Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Gacko, Nevesinje, Viševa, Kom, Debreka, Neretva i Rama. [2]
Prema tome, u okviru feudalne oblasti Podgorje, nalazile se župe čija su naselja danas u sastavu općine Konjic:
Debreka, Kom, Neretva (s obje strane istoimene rijeke), Viševa i Zagorje, Feudalna oblast Podgorje je mijenjala gospodare, da bi 1366.godine došla u vlast Nikole Altomanovića.[3]
Početkom XIV stoljeća, pripadnici dvaju vlasteoskih naslijednih županskih rodova, držali su slijedeće župe: Purčića, Viševa, Zagorje i Nevesinje, a imali su i neki neutvrđeni utjecaj u neutvrđenom obliku zavisnosti od Sankovića, u župama Debreka i Kom; Bogopanci, potonji Draživojevići, Miltenovići i, pod najpoznatijim prezimenom od početka druge polovine XIV stoljeća, Sankovići; župe Debreka i Kom, a u neutvrđenom obliku zavisnosti od Purčića, imali su i neki utjecaj u župi Nevesinje.
Ostalo je nepoznato koji je vlasteoski rod držao župu Neretva. Sudeći po smislu nenavedenog dubrovačkog izvora, oblasti Sankovića pripadao je i njen dio na lijevoj strani istoimene rijeke, uključujući i trg Biograd. [4] Postoji i predpostavka da su dio župe na desnoj strani istoimene rijeke držali pripadnici vlasteoskog roda Obrinovići. Ni jedna ni druga predpostavka nije mogla biti potvrđena navodima u vjerodostojnim pisanim spomenicima.
Prije 1321. godine, iz župe Viševa je izdvojen jedan broj naselja i od njih obrazovana župa Zagorje, [5] u čijem se sastavu nalazila knežija tvrđave Veletin, odnosno današnje područje Bjelimića u općini Konjic, pa su od tada na tom prostoru bile dvije župe:: Viševa i Zagorje. Time je bila utemeljena nova feudalna oblast u historiografiji poznata pod nazivom Zagorje.
Historijat župa, čija su naselja u sastavu današnjeg područja općine Konjic, koja su držali pripadnici vlasteoskih rodova Purčići i Sankovići, odvijao se ovim vremenskim slijedom:
Iza 1332. godine, Sankovići su potisnuli Purčiće iz župa Viševa i Zagorje prema Nevesinju, a nakon njihovog nestanka s historijske pozornice iza 1335. godine, došli su u posjed župe Nevesinje. Tada su svoj dvor iz sela Biskup u župi Kom premjestili u selo Zaborani.[6] Od tada su u svome posjedu držali župe Debreka, Kom, Viševa, i Zagorje i Nevesinje.
U posjed Sankovića došle su župa Dabar 1368.,[7] Trusina,[8] Zažablje i Popovo 1371., [9] te Primorje[10] 1373. godine.[11]
Krajem 1376. godine, kralj Tvrtko I Kotromanić je od gospodara Zete Balšića preoteo župe Dračevica, Konavle i Trebinje i razdijelio ih među svoje feudalne gospodare. Sankovićima je pripala župa Konavle. [12]
Sankovići su 15. /aprila 1391. godine izdali Dubrovčanima povelju kojom joj župu Konavle ustupaju u trajni posjed, pozivom na njihovo historijsko pravo na to područje,[13] čime se učinjena im nepravda ispravlja.[14] U mjesecu decembru 1391. godine, župu Konavle su od Sankovića preoteli vitez vojvoda Vlatko Vuković[15] i vojvoda Pavle Radenović, njenu teritoriju, uključujući i tvrđavu Soko, međusobno podijelili i priključili svojim feudalnim oblastima. Tako su Sankovići ostali bez ove izuetno važne župe na samoj obali Jadranskog mora.
Sankovići su izgubili župu Primorje, kad ju je kralj Stjepan Ostoja prodao Dubrovačkoj republici i o tome im 15. siječnja/januara 1399. godine izdao Povelju, na kojoj su kao svjedoci potpisani veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, veliki vojvoda Sandalj Hranić i vojvoda Pavle Radenović.[16] Pošto su Dubrovčani htjeli izbjeći svaki sukob s Radičem Sankovićem, koji se otvoreno suprostavio prodaji Primorja, uz saglasnost kralja Stjepana Ostoje s njime su zaključili ugovor kojim se saglašava s prodajom Primorja i Dubrovačkoj Republici ustupa selo Lisac iz župe Zažablje uz naknadu od 1.500 perpera. O tome je Dubrovčanima 25. kolovoza/augusta 1399. godine izdao Povelju.[17]
Nakon svih dobitaka i gubitaka, početkom XV stoljeća u posjedu Sankovića bila je, još uvijek, prostrana i međusobno povezana teritorija, u čijem sastavu su bile župe: Debreka, Kom, Viševa, Zagorje, Nevesinje, Dabar, Zažablje i Popovo.
Teritorijalni opseg posjeda vlasteoskog roda Sankovići
početkom XV stoljeća
U periodu uprave velikog vojvode bosanskog rusaga/države bosanskog Sandalja Hranića (1395-1435),[18] došlo je do vrlo napetog stanja između kralja Stjepana Ostoje (svibanj/maj 1398-svibanj/maj 1404) i bosanske vlastele, pa je u svibnju/maju 1404. godine kralj bio svrgnut s prijestolja. Za novog kralja, Državno vijeće je izabralo sina kralja Tvrtka I Kotromanića Tvrtko II Tvrtkovića (svibanj/maj 1404-veljača/februar 1909).
U ovom metežu, nestao je posljednji Sanković vojvoda Radič.
Tom prilikom izvršene su značajne promjene u teritorijalnom opsegu i unutrašnjoj organizaciji župa u feudalnoj oblasti Podgorje, te upoložaju feudalnih oblasti u državnoj tritorijalno-upravnoj organizaciji.
P r v o, unutar župa, odigrale su se slijedeće promjene.
- a) Župa Neretva razdijeljena je na dvije: bosanska i uslovno nazvanu, hercegovačka.
Bosanska Neretva, [19] sa sjedištem u trgu Neretva/Konjic, koja se prostirala na desnoj strani Neretve, od desne strane rječice Rakitnice, desne pritoke Neretve, do granica sa župama Zagorje, Gradčac/danas područje od Zovika, preko Pazarića i Tarčina do Ivan plnine, Kreševo, Fojnica i Donja Rama. U njenom sastavu bila je knežija tvrđave Trešnjevo/lat. Crešnjevo. [20]
Hercegovačka Neretva, sa sjedištem u selu Biograd, koja se je prostirala na lijevoj strani Neretve, od lijeve strane rječice Rakitnice, do granica sa župama Kom i Mostar. U sastavu župe, kasnije poznate pod nazivom Hercegovačka Neretva, bile su knežije tvrđava Biograd, Borovac i Vrabač.[21]
- b) Župa Nevesinje podijeljena je na dvije: Nevesinje, sa sjedištem u trgu Biograd i Konac Polje, sa sjedištem u selu Zaborani.
- c) Župa Rama je podijeljena na dvije: Donju Ramu, sa sjedištem, vjerovatno, u selu Donja Vast i Gornju Ramu, sa sjedištem u trgu Prozor.
D r u g o, ukinute se dotadašnje feudalne oblasti, a čitava država je podijeljena na četiri feudalne oblasti: Kraljeva zemlja (glavnina geografskog dijela Bosne), kojom je kralj neposredno upravljao, oblast Jablania, potonjih Radenovića i Pavlovića, oblast Dinjičića, potonjih Kovačevića i oblast Kosača. kojom su do tada upravljali pripadnici vlasteoskih rodova Sankovići i Kosače,
U feudalnu oblast Kraljeva zemlja ušle su župe Bosanska Neretva, Donja Rama i Gornja Rama,. a u feudalnu oblast Kosača župe Kom, Konac Polje, Hercegovačka Neretva, Nevesinje, Viševa i Zagorje.
Takvo stanje održalo se sve do propasti Bosanskog kraljevstva 1463. godine, odnosno do pada župa i njihovih knežija tvrđava na ovom području u osmanske ruke između 1463. i 1465. godine.
[1] Feudalna oblast vlasteoskog roda Kosača, prvi put se pod nazivom Hercegovina pominje u jednom pisanom spomeniku iz 1454. godine (Nodilo,N: CHRONRAGUSINA, 297).
[2] Šišić, F.: Ljetopis popa Dukljanina, 327, 330 i 370.
[3] Dinić, M.: O Nikoli Altomanoviću, 8.
[4] Za ovaj navod, Pavo Anđelić nije podastr‘o pobliže podatke o izvoru (HSKO, 301).
[5] Anđelić, P.: HSKO, 298-302 i 306-311.
[6] Po razdvajanju župe Nevesinje na dvije župe (Nevesinje i Konac Polje) 1404. godine, selo Zaborani je postalo središte župe Konac Polje.
[7] DAD, DIVCANC, 21, 88’.
[8] Trusina je bila mala župa, koja je do te godine izdvojena iz župe Nevesinje, ali joj je ubrzo priključena.
[9] DAD, LAMDEFOR, 1, 3 i 19.
[10] Župa Primorje je ranije Zahumlje, koje se prostiralo od ranijeg sela Kurili/danas Petrovo Selo do Stona.
[11] DAD, LAMDEFOR, 1, 106’ i 129.
[12] Fermendžin, E.: ACTABOSNAE, 43 i 44.
[13] Stojanović, Lj.: SSPP 1-1, broj 129.
[14] Mijušković, Jovanka, SANKOVIĆI, 36-39.
[15] O Vlatku Vukoviću podrobnije vidjeti u radu Vladimira Ćorovića: Vlatko Vuković, vojvoda bosanski.
[16] Stojanović, Lj.: SSPP l-1, broj 428.
[17] N.dj. broj 132.
[18] Radonić, J.: Der Grossvojvode von Bosnien Sandalj Hranić-Kosača.
[19] Ova je župa kao nahija 1865. godine ponovo prikljuöena Hercegovini.
[20] Izpiisanih spomenika nije se moglo utvditi da li je postojala i knežija tvrđave Bokševac.
[21] Izpiisanih spomenika nije se moglo utvditi da li je postojala i knežija tvrđave Biograd. U prvom osmanskom katastarskom popisu iz 1468/1469. godine, još uvijek je ova tvrđava bila u upotrebi,a li se, za razliku od bivših knežija tvrđava Borovac i Vrabač, koje su bile raszrušene, nije v odila kao nahija.