Djelo “Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530.” napisano je na njemačkom jeziku, a prvi put je objavljeno 1531. godine pod naslovom “Itinerarium”. Kasnije je prevedeno na bosanski/srpski/hrvatski jezik; jedan od poznatih prijevoda je onaj Đorđa Pejanovića, objavljen 1950. godine u Sarajevu.
Kuripešićev putopis pruža detaljan opis njegovog putovanja kroz balkanske zemlje u prvoj polovini 16. stoljeća. Kao član diplomatske misije, zabilježio je geografske, kulturne i društvene aspekte regija kroz koje je prolazio, uključujući opise gradova, običaja lokalnog stanovništva i političkih prilika tog vremena. Njegovi zapisi predstavljaju vrijedan izvor za proučavanje historije i kulture Balkana u doba Osmanskog Carstva.
O djelu i autoru:
Godine 1530-te posla Ferdinand, kralj Austrije, Češke i Ugarske poslanstvo u Carigrad sultanu Sulejmanu II da s njime zaključi, ako ne potpun mir, a ono barem duže primirje. Osim toga, trebalo je poslanstvo da izradi kod sultana da se iz Hrvatske i Ugarske povuku Turci. Time je Ferdinand htio da od zemlje otkloni opasnost od Turaka, koji su poslije bitke na Mohaču (1526) plavili i pustošili Hrvatsku i Ugarsku.
Poslanstvo se sastojalo od 37 lica: 23 plemića (“gospodina”) i 14-toro posluge i ostale pratnje. Kao tumač latinskog jezika pridodat je poslanstvu Benedikt Kuripešić. Gospoda plemići su bila iz austrijskog, štajerskog, njemačkog i hrvatskog plemstva. Vođe poslanstva su bila dva poznata i učenjaka plemića: Josip Lamberg, vitezi i namesnik Kranjske, i Nikola Jurišić, vitez i nasljedni komornik u Hrvatskoj.
Poslanstvo je krenulo iz Ljubljane 22 avgusta 1530. godine i stiglo u Carigrad 17 oktobra te iste godine. Iz Carigrada je krenulo natrag 22 decembra 1530. godine i stiglo u Ljubljanu 9 februara 1531. godine.
Putopisi, u kojima je poslanstvo išlo preko Hrvatske, Bosne, Srbije, Bugarske i Rumelije je put kojim su se kretale turske vojske u osvojenim pokrajinama Bosne i Hrvatske. Poklapa se uglavnom sa starim rimskim putem koji je išao iz Beča preko Štajerske i Kranjske. To je bio tzv. južni put ili drum koji je od Beograda išao na Sofiju, Filibe, Edirne (Adrijanopolj) i završavao u Carigradu. Taj put u današnje vrijeme zove se Balkanski Drum, drugim imenom Carigradski Drum.
Putovanje je bilo bez uspjeha, jer sultan nije htio sa Ferdinandom da pregovara.
Zahvaljujući ovome putu poslanstva u Carigrad Benediktu Kuripešiću, tumaču za latinski jezik, koji je vodio bilješke o putovanju, dobio se prvi opis putovanja preko Balkanskog pouostrva u Carigrad u XVI-om vijeku.
O osobi Kuripešića se zna vrlo malo. Iz putopisa se zna da je rodom iz Obernburga (grad u južnoj Štajerskoj, u blizini Kranjske), da je poznavao njemački i latinski jezik, a pošto je bio iz slovenskog kraja, jasno je sigurno znao slovenski jezik. Njegovo poznavanje latinskog jezika upućuje na to da je bio humanistički obrazovan. Iz ovoga putopisa i iz drugoga njegovoga spisa pod imenom „Eine Disputation der Besprech zwayer Stallbüben“ može se zaključiti da je stekao i opšte obrazovanje i dobro poznavao onovremene političke, vjerske, kulturne i historijske prilike raznih država i naroda. (Matković, Rad Jugoslovenske akademije, knjiga 56). Putopis pokazuje pismena čovjeka, koji onovremenim očima gleda i posmatra stvari svoga vijeka kojom umije da zapaža bitne stvari i karakteristike pojedine sredine i prilike. Opisi su mu živi i jedri, bez mnogo kićenja i nepotrebnog opisivanja i nejasnoće. Stiči mu je lapidaran i odan od uobičajenog njemačkog teškog, dugog perioda u širok.
Pored toga, historijsku vrijednost bilješka Kuripešićeva je opravdavana da ne bi uzaludno propao njegov vrijedni rad. To su tipični dnevnici bilo je to onovremen običaj da se vode putopisni dnevnici i njegovo djelo.
Njegov putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju štampan je prvi put 1531. godine pod naslovom: „Itinerarium, Wegrays Kunig. Maj. potschaft gen Constantinopel zu dem Türkischen Keiser Soleyman. Anno XXX—MDXXX am“.
Od toga izdanja sačuvano je samo nekoliko primjeraka. (Jedan primjerak nalazi se u biblioteci Muzeja u Sarajevu). Za originalan tekst se ne zna ništa. Skoro istodobni prepis prvobitnog teksta putopisa nalazi se u grofovskom Lamberškom dvorcu Otenštajnu u Donjoj Austriji. Po tome Otenštajnskom rukopisu izdala je 1910. godine grofica Eleonora Lamberg-Švarcenberg ovaj putopis pod naslovom: „Benedict Couripesitch: Itinerarium der Botschaftsreise des Josef von Lamberg und Nicolas Jurisschitz durch Bosnien, Serbien, Bulgarien nach Constantinopel 1530.“. Ova teksta poklapaju se uglavnom u pogledu samih podataka i događaja. Razlika je samo u nekim detaljima i u različitom pisanju imena rijeka, mjesta, planina, brda, tvrdava i osobnih imena. Osim toga tekst od 1531. godine ima predgovor, a onaj od 1910. nema, dok izdanja od 1910. godine ima milojkaz puta od Raba do Carigrada, a tekst od 1531. nema.
U Kuripešićevom putopisu nalaze se ne samo njegova zapažanja nego i zapažanja obrazovanijih članova poslanstva, a na prvom mjestu vijeta Nikole Jurišića, jednog od vođe poslanika i nasljednog komornika u Hrvatskoj, koji je dobro poznavao prilike ne samo u Hrvatskoj, nego i u susjednoj Bosni.
Kuripešićev putopis je jedan od najstarijih putopisa po Balkanu u XVI vijeku, a najstariji putopis kroz Bosnu sa turskog doba. Njegovi opisi su živi i plastični, a njegova zapažanja antina, jer pokazuju sliku tudašnjih običaja, društvenih odnosa. Ovaj putopis je zvučno dokument jedno djelo.
Vrijednost i značaj ovoga rukopisa je velika. On je vrlo važan izvor i dragocjen prilog za etnografiju, folklor, sociologiju, topografiju, geografiju i hidrografiju pojedinih balkanskih zemalja. Njegovi podaci o prilikama, stanju i narodima, kao i podaci o vjeri, običajima, jeziku i odnosu Turaka prema raji, vrlo su značajni s obzirom na mnoga pitanja koja u istoriji naroda na Balkanu, a osobito u Bosni i Hercegovini, još uvijek nisu definitivno riješena.
Kuripešić je vjerno bilježio imena mjesta, gora, brda, rijeka i ravnica kroz koje je prolazio i preko kojih je prelazio. Veći dio putopisa odnosi se na Bosnu, prema turskoj teritorijalnoj podjeli (od Une do Mitrovice). Bosna je u njegovom opisu i iscrpno opisana kao jedna od tri turske zemlje: Srbija, Bugarska i Rumelija.
Putopis ima 32 strane, veličine 15 x 13,5 cm, ima 10 slika: 6 bosanskih gradova (Krupe, Kamengrada, Ključa, Sokola, Višegrada i Srebrenice), 2 slike audiencije u Carigradu, sliku karavansaraja i sliku audiencije kod Usre-age u Slavoniji. Knjiga je paginirana i bez mjesta gdje je štampana. Kao godina izdanja označena je MDXXXI.
Prvi prevod na srpskohrvatskom ovoga putopisa otisnuo je Čedo Mijatović, koji ga je pronašao u biblioteci u Vidovdanskoj crkvi 1863. godine. Prevod je štampan u Sarajevu (jednoreda). Petar Matković, član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti u Zagrebu, prvi je obradio Kuripešića i njegov putopis u Radu Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti. On je uporedio dvije verzije rukopisa: originalni tekst (koji se smatra izgubljenim) i tekst Lamberške verzije. Oba su prevedena sa štampanog izdanja od 1531. godine. Ovaj naš prevod se temelji na izdanju iz 1531. godine. Ovo je prvi potpuni prevod Kuripešićeva putopisa.
Prevodilac: Đ.P.
.