Džemat Prkanjske džamije čini naselje Prkanj.
Imam u ovoj džamiji je Numan ef. Ćosić, a prije njega dužnost imama obavljao je Redžo ef. Muhibić.
Džamija
Džamija u Prkanju[1], danas poznata kao Prkanjska džamija, izgrađena je prije 1585. godine. U predaji nalazimo da ju je podigao izvjesni Hadži-Zulfikar[2], odnosno, Zulfikar-čauš.[3] Prvi podatak o vjerskom objektu u Mahali Sulejman-bega nalazi se u opširnom popisu Hercegovačkog sandžaka iz 1585. godine, iz kojeg vidimo da je džamija tada imala svog imama Hasana. Da li se radilo o objektu s munarom (džamija) ili ne – ne može se zaključiti. Kako se vakuf ove džamije u dokumentima navodi kao vakuf Sulejman-bega, dr. Jusuf Mulić je izveo zaključak da je on i sagradio ovu džamiju, pa je po njemu nazvana Sulejmanbegova (Sulejmanpašina) džamija.
Prkanjska džamija je prvobitno bila pokrivena pločom da bi, nakon ponovnog vraćanja Islamskoj zajednici, krov zbog trošnosti bio izmijenjen i umjesto ploča pokriven ciglom. Od pisanih dokumenata vezanih za ovu džamiju pored navedenog popisa Hercegovačkog sandžaka postoji jedan datiran 25. maja 1788. godine o imenovanju izvjesnog Saliha na mjesto imama „džamije koju je sagradio i obnovio umrli Sulejman-beg u kasabi Belgraddžik“.
Hivzija Hasandedić navodi da je uz džamiju postojao i ženski mekteb, koji je sagrađen oko 1819. godine.
Opis:
Objekt je kvadratnog oblika s unutrašnjim prostorom 8,25 x 8,25 m. Zidovi su građeni od kamena, debljine 75 cm. Krov je na četiri vode bio prekriven pločom. Pod je bio od kamenih ploča. Tavanica je od drveta, a njena sredina i pervaz su rezbareni, što vrlo lijepo djeluje. Visina od poda do stropa iznosi 4,7 m. Ulazna vrata su drvena, a okvir obložen kamenom. Prozori su drveni, a okviri od kamena. Unutrašnjost džamije je prostrana i dobro osvijetljena. Mihrab je uklesan u zidu, izveden vrlo kvalitetno i dekorisan. Minber je od kamene miljevine, a na njegovom vrhu nalazio se kameni alem duboko uvučen u strop. Dodatni mihrab bio je na sofi. Munara je visoka 26 m, građena od sedre. Ispred džamije je bio trijem s krovom na tri vode, prekriven pločom. Uz džamiju je harem u kojem je, navodno, bio zakopan Hadži-Zulfikar, zvani Hadži-Zuka. Tokom vremena džamija je imala više oštećenja. To se posebno odnosi na harem, u kojemu više nema vidljivih mezara ni bašluka.
I ova džamija je, kao i mnoge druge u gradu Konjicu, oštećena u agresiji na BiH 1992-1995, a oštećenja su otklonjena po završetku agresije. Potrebno je napomenuti da je džamija gotovo dvadeset i pet godina nakon rata bila zatvorena i služila kao magacin. Uz džamiju je 1998. godine urađena i mala abdesthana.
Imam u ovoj džamiji je Numan ef. Ćosić, a prije njega dužnost imama obavljao je Redžo ef. Muhibić.
Husein Đogo u „Novom Beharu“ iz 1934. godine, pišući o prošlosti Konjica, u kojem je službovao kao učitelj početkom XX stoljeća, govori o Ahmetagi Hadžizukiću. Budući da se tekst tiče i moguće prošlosti Prkanjske džamije donosim jedan dio: „O svome rodu pričao mi je r. Ahmetaga da su Hadžizukići rodom iz Medine od roda h. Hasana ili Husejna i da je takih plemena došlo u Bosnu svega 18. Hadžizukići su bili oprošteni od poreza, vlast ih nije smjela zatvoriti, oni nisu smjeli prositi i svake bi godine slali darove u Medinu službenicima Haremejna.
Rahmetli h. Ali ef. Džabić, veliki borac za našu vjerskoprosvjetnu auto-nomiju, često je za života pričao o Hadžizukićima i njihovom porjenu. Prvi Hadžizukić koji se doselio u Hercegovinu zvao se kudvetul-kudat umdetul-vulat es-sejjid mevlana el-hadži Zulfikar bin Mustafa Muzejjen-zade. On je došao iz Stanbola u Hercegovinu morem na Klek kao munla nad svim kadijama. Došavši u Počitelj, sagradi mali mesdžid i ujedno zamoli pismom sina Ibrahim-pašu, koji je bio vezir u Misiru, da u Počitelju sagradi dobru džamiju. Ibrahim-paša, čiji je dajdža bio veliki vezir u Stanbolu, posluša oca i u Počitelju sagradi džamiju, koja i danas nosi njegovo ime. Zulfikar se stalno naselio u Konjicu, koji se do 1850. zvao Belgraddžik. Dopalo mu se to mjesto zbog prirodnih ljepota i zdrave klime. U Konjicu načini džamiju u mahali Oprkanju, kod koje je i zakopan. To je groblje Hadžizukića.“ Husein Đogo prati porodicu Hadžizukića do smrti Ahmetage, 1914. godine.
[1] Mulić navodi kako je riječ Prkanj (oprkanj) mogla nastati od riječi prhanj, što dolazi od staroslavenske riječi prhno – daska, odnosno, naselje sagrađeno od dasaka.
[2] Husein Đogo: Prilog povijesti Konjica i Gornje Hercegovine, NB, VIII (1934-1935), 1935.
[3] Hivzija Hasandedić: Hercegovački vakufi i vakifi, Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, IX-X, 1982, 68.
