Tokom jula mjeseca iz štampe je izašla knjiga našeg uposlenika Esada Bajića pod nazivom “Ja sam priča, ti si pjesma”. Izdavač knjige je fondacija “Lijepa riječ” Konjic a recenzije potpisuju Nezim Halilović Muderris, Safet Pozder i Aldina Medija koji su o knjizi napisali sljedeće:
Nezim Halilović Muderris: Knjiga “Ja sam priča, ti si pjesma”, autora Esada Bajića, naslovljena sa jednom od autorovih pjesama je bolje reći knjiga sjećanja u koju je vješto i vjerodostojno smjestio svoje djetinjstvo, koje je proveo sa svojim dedom i nenom i nakratko sa tetkom, u kojem se znalo za red i rad i u istu je sa puno emocija unio sebe i sve dileme, koje su kolale u njegovoj dječijoj mašti.
Djetinjstvo i odrastanje uz dedu i nenu i njihovi mudri dinski i životni savjeti koje su mu davali su ga snažili i bezrezervno ih je prihvatao i oni su mu kroz život ostali kao jasan putokaz.
Pohađanje Osnovne škole mu je kao bezgriješnom djetetu otvorilo nove dileme i strahove i pokazalo nakaradnost društvenog sistema, koji se temeljio na jasnom kufru. Dedo ga je učio vjeri i vjerskim vrijednostima, a vjera se u Školi spominjala samo u negativnom. Tamo se mogla čuti najteža psovka, a lik Tita čije su slike bile okačene u učionicama se morao poštovati. Pjevale su mu se pjesme i niko ga nije smio psovati. U Školi su ga učili da je insan postao od majmuna, te da je to naučno dokazano i on je baš iz tih lekcija dobijao petice, ali se sa time nikako nije mogao složiti.
Mekteb mu je, jer su mu dedo i nena tako htjeli bio obavezniji od škole, a efendija mu je mogao pojasniti sve što su ga u Školi krivo učili i iz Mekteba si se zadovoljan vraćao kući.
Medresanski dani su mu bili poticaj da pretoči u život sve što je naučio u svome djetinjstvu i kratkom školovanju u Medresi, koje je prekinuo kako bi se kao maloljetni borac borio u redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Nakon babinog šehadeta odmah na početku Oružane agresije na našu Domovinu, baš kada je napunio 18 godina osjetio se još snažnijim i odlučnijim i svoju vjeru svjedoči kao pripadnik Muderrisove jedinice, a potom 4. muslimanske slavne brigade. Priznaje da je o junaštvu mnogo lakše pričati i spominjati imena velikih junaka iz naše povijesti, nego junaštvo svjedočiti na djelu.
Autora se dobro sjećam iz tog vakta, kao jednog od boraca na kojeg se moglo u potpunosti pouzdati, ali i kao buntovnika koji ne bi prešutio ono što mu nije bilo po volji i po pravdi, kako je on razumijevao. I zbog toga mi je, a mora se priznati da je malo tako otvorenih insana, ostao posebno drag.
I raduje me svaka nova autorova inspiracija i nova knjiga, koje svjedoče raskošan duh Župskog dječaka na kojeg su Župa i Visočica, ali i Treskavica, Prenj i Vlašić ostavili neizbrisive tragove.
I ne bez razloga autor svoja prozna sjećanja zaustavlja na odbrani od Oružane agresije na našu Domovinu, isto kao da nam želi poručiti „To je bio vakat našeg uspravljanja, hrabrosti i dostojanstva, a ovo poslije je samo sjećanje na te dane i prilika da se ponešto od toga zabilježi, ne zbog nas, već zbog naših potomaka.“
Siguran sam da je autor baš tada imao na umu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uči: „Rani izlazak i kasni povratak sa Allahovog puta su bolji od neprekidnog ibadeta šezdeset godina!“
Pjesme koje krase završetak knjige su kao struka bisera, koja se ne tako davno čuvala u seharama naših nena i majki i ista se pokazivala samo u pobaška prilikama i ne pred svakom sortom.
Sarajevo; juni 2018. god.
Nezim Halilović Muderris
Safet Pozder:Knjiga o neMIRu u sveMIRu
Hrabro je pisati/pjevati o sebi, otvoreno i bez kalkulacija. A hrabrost uglavnom treba za nešto što je teško ili što, u najmanju ruku nije lahko. Ipak, kada je neko, poput autora pređašnjih redova, čista i nepatvoreno potvrda Riječi koja bijaše na početku i po kojoj sve biva, nastaje i nestaje, onda je sve to druga priča.
Nisam siguran – na koncu, nije ni bitno – ko je ovdje priča, a ko pjesma. Siguran sam da sam pročitao izuzetnu knjigu i uz nju prošetao i sveMIRom i neMIRom. Bio sam u Konjicu, gradu u kome svojevremeno provedoh nekoliko lijepih i nezaboravnih godina. Uz knjigu sam se kupao u zelenoj i studenoj Neretvi, pio kahvu za marku, klanjao po konjičkim džamijama, učio Fatihu šehidima, od kojih sam mnoge poznavao, verao se po okolnim brdima i posmatrao stada ovaca i krava.
Uz knjigu sam bio tamo i kad se zamračilo. Pucalo se, padale granate a gazije u šarenim uniformama promicale gradom. Otisnuo sam se, onda, do vezirskog Travnika, usput svrativši i u, nekada moje, Radešine. Peo sam se po Vlašiću, Igmanu, Bjelašnici… Bio sam i u medresi. Stizao sam i do Mekke, Kudsa, Teherana, Kopenhagena…
Išao sam u prošlost i plovio u budućnost.
Sve to sam, čitajući ovu knjigu, obišao, osluhnuo i protabirio, misleći i motreći ono za čim autor žudi i čezne. Razumio sam – premda ostavljam mogućnost da nisam upravu – da iz svake priče, pjesme, zgode i nezgode, rečenice i slova što ga prođoh kroz knjigu „Ja sam priča, ti si pjesma“ izbija žudnja za mirom.
O miru se sanja, mir se želi i čuva, za mir se bori, krvari i gine. Mir je ideal života. No, je li mir (ne)dostižan?
Čini mi se da se mir ponajviše promalja onda kada autor priča ili pjeva o čobanskim danima, stadama ovaca i planinskim vrletima. To bi moglo biti i logično jer nas i vjerski tekstovi napućuju da su svi pejgamberi ponajprije bili čobani jer, da bi znao sa insanom, moraš znati i sa hajvanom. Posljednji među pejgamberima, Muhammed, alejhis-selam, nas poduči da će pred kijamet najhalalniji dinar biti upravo onaj kod čobana koji čuvaju svoja stada, daleko od mase koja hrli za dinarom i gotovo da mu na sedždu pada.
Mir je ponajprije u duši. Zato se mi dušom i smijemo. Mir je u kući, među svojom čeljadi. Mir je u ljubavi prema svojoj dragoj, prema prijatelju, komšiji, bratu… „Širite mir pa ćete se voljeti“, savjetuje naš Pejgamber svoje ashabe, pa i nas današnje. Kada mir obuhvati sve, onda je to SVEMIR, a kada mira nema, pukom igrom slova to je NEMIR.
Ova knjiga je kazivanje i pjevanje o nemiru u svemiru. Budete li je pomno pratili, od riječi do riječi i od slova do slova, siguran sam da ćete dokučiti i to da ono za čim ponekad tragamo, zapravo traži nas.
Uz zahvalnost autoru na ukazanoj časti i prilici da dam svoje viđenje i doživljaj ovog, obimom kratkog, ali iznimno važnog djela, svima vama koji bijeg od sive svakodnevnice tražite u knjizi i čitanju, najiskrenije želim da pronađete ono što sam i ja – mir.
Selam/mir s vama!
Aldina Medija: KOD NENE SU SVI BILI HAZRETI, A KOD DEDE MUJO I HALIL NISU BILI HAZRETI, OSTALI JESU…
Uživala sam čitajući Bajićeve prozne ‘momente’. Proljeće je u ovom sadašnjem vremenu pa me odjednom evo na livadi, na proplanku, na travi, iznad mene nebo, Sunce, oko mene vjetar. Ne osjećam da Bajić ‘bronhitično’ diše u svom djetinjstvu. O čemu govorim kada kažem ovako saznat ćete ako uzmete da čitate njegovu prozu. I toplo je preporučujem. Sa planinskih proplanaka Bajićeva ‘ptica’ odlijeće, preko Jadranskog mora i zamišljenih gusarskih poveza, pravac u Teheran. Na tom putu autor sa sobom nosi i stripove sa kapetanom Mikijem i jednom Suzy, zajedno s Kur’anom. Scenarij. Za dobar film. Bosanskohercegovački. Izvorni. Oprostit će mi autor kada kažem i sidranovski. Posebna tematika u njegovim proznim pisanjima je vezana za ratno iskustvo. A Bajić ga ima. I čini mi se kako prolaze godine da je sve toplija i mekša i sve više osuđujuća u jednom humanom maniru, na jednom univerzalnom planu. I sve više se okreće karakternom oslikavanju drugih ljudi oko njega koji su predstavljali ljubav, blagost, sigurnost i bezuvjetnost i sve one osobine koje na koncu i predstavljaju punoću života i njegov jedini smisao.
Bajić nam je ponudio i poeziju. Ja sam uzela dvije pjesme. Jugo je druga priča i Da voda nisi.
Zbog njih su i ostale vrijedne čitanja.
Konjic, 13.4. 2018.