Mubarek dani i noći predstavljaju odabrane vremenske periode koji, prema islamskom učenju, imaju značajniju vrijednost od drugih vremena. Za neke dane i noći i njihove izuzetne vrijednosti postoji izravna potvrda u Kur’anu i vjerodostojnim Poslanikovim a.s. hadisima, neki su ukorjenjeni kroz tradiciju i sl.
Ti dani i noći su usko vezani za značajne događaje u povijesti islama i odraz su velike Božije milosti ljudima. Vrata Božije milosti su uvijek otvorena, a posebno u tim danima i noćima. U većini mubarek dana i noći preporučuje se dobrovoljni ibadet (namazi, post, dove, zikr, učenje Kur’ana).
Prenosi se da je Božiji poslanik Muhammed, a.s., rekao: “Najbolji dan, u kome se sunce rodilo, jeste petak. Tog dana je stvoren Adem, tog dana je uveden u Džennet i toga dana je izašao iz njega.” (Muslim, Ebu Davud, Tirmizi))
Pored noći uoči petka, u vjerodostojnim hadisima pominje se kao posebno vrijedna i noć uoči ponedjeljka. Pored ovih “sedmičnih” odabranih noći, svaka noć opet u sebi ima posebno odabrano vrijeme, a to je zadnja trećina njihova: „Naš Gospodar se spušta svake noći na dunjalučko Nebo u zadnjoj trećini noći te kaže: Ko će da me zamoli (pozove) pa da mu se odazovem, ko će da zatraži pa da mu dam, ko će da zatraži oprosta pa da mu oprostim.“ (Sahih Muslim 2/175)
Pored vrijednih, kako mi kažemo, mubarek vremena imamo i mubarek mjesta: Meku, Medinu, Jerusalem gdje se ibadeti posebno vrjednuju. Među mjesecima imamo 4 koja nazivmao svetim (kada je zabranjeno ratovati i sl.) Među njima opet, mjesec ramazan je posebno odabran, a u samom mjesecu ramazanu je Noć Kadra- koja je sama bolja od hiljadu mjeseci.
Mi se trenutno nalazimo u jednom od svetih mjeseci. Mi smo u mjesecu redžebu: “Allahumme barik lena fi redžebe, ve ša’bane, ve beligna ramadan!” je dova Muhammed a. s. kojom mu’mini ulaze u ovaj mjesec.
“Allahu nas, podari nam bereket u redžebu i šabanu i podari nam da dočekamo ramazan.” Da nema nikakvih drugih predaja o fadiletima ovog mjeseca ova dova bi bila dovoljna.
Ibrahim, a.s., je učio ovu dovu moleći Allaha, dž.š., da arapskom narodu pošalje poslanika između njih. Dova Ibrahim, a. s. je pomenuta u Kur’anu i glasi:
“Gospodaru naš, pošalji im Poslanika jednog od njih koji će im čitati Tvoje ajete, podučavati ih Knjizi i mudrosti i oplemenjivati ih. Zaista si Ti jak i mudar.” Suretul-Bekare, ajet 130.
U noći koju mi označavamo imenom “Lejletu-r-regaib”, Allah dž. š. se odazvao dovi Ibrahima a. s. i poslao Poslanika iz arapskog naroda, koji će im ajete kazivati i kojeg treba slijediti. Muhammed a. s. je ispunjenje dove našeg praoca Ibrahim a. s. – tako je dova Ibrahim a. s. bila sahih – primljena. Kada se to desilo Allah zna. Naša tradicija u želji da obilježi i taj segment Poslanikovog, a.s., života uzela je da je to prva noć uoči petka u mjesecu redžebu. Jasno je da mi ne znamo kada je to bilo kao i činjenica da je obilježavanje ovog događaja više simboličke, tradicijske naravi, ustanovljeno kao praksa kojom će se srca vjernika još više vezati za Poslanika, a.s. Stoga kada govorimo o ovoj noći trebamo imati na umu da ona ne prati neki historijski događaj niti u sebi objedinjuje neku historijsku posebnost, tu je, da bude odabrana ukoliko je mi svojom čistoćom srca i iskrenošću nijetova obilježimo posebnošću iskrenog sjećanja na našeg Poslanika, Muhammeda, a.s. Ukoliko joj pripišemo svetost koja nema utemeljenja u islamu onda smo je utoliko “oskrnavili”. Ukoliko neko pomisli da prisustvom ovom predavanju večeras može obaviti sve svoje ibadete u ovom mjesecu, taj je na krivoj predodžbi. Posebnost ove noći vezana je za posebnost osjećaja u našim srcima. Ko je odabrao ovu noć da ojača svoju vezu s Gospodarom, Poslanikom, Kur’anom, svoje uže sa našom zajednicom, džematom, onda je ona za nj mubarek, ko mimo toga traži neku specijalnost i “bingo” po meni je pogriješio.
Ima ljudi danas koji, po meni, nepromišljeno dovode u pitanje i ovu mubarek noć i naše mevlude kojiam mi uglavnom ispunjamo program obilježavanja mubarek noći. Osnova ove noći je prisjećanje na dovu Ibrahima,a .s., na njenu veličinu i na njeno ispunjenje. Po meni je ovo “noć spomena i podsjećanja” vjernika na dar dove od dragog Boga, na tu neraskidivu trajnu vezu roba i Rabba. Dove kao znaka naše ovisnosti o Gospodaru, naše potčinjenosti Njemu, naše poniznosti i Njegove Milosti kojoj dova biva uzrok lijep. Ne vidim u ovakvom poimanju mubareka ove noći nikakav problem, naravno ako se ovoj noći daju prerogativi koji nemaju utemeljenje u islamskim izvorima onda stoji i negacija onih koji je negiraju. Takva mogućnost krivog poimanja može se prenijeti i na sve druge mubarek dane i noći kao i na mubarek mjesta,bez obzira imali utemeljenje u islamskim izvorima ili ne. To je stvar našeg ispravnog shvatanja ili neshavatanja.
U jednoj predaji koja se veže za Poslanika.a., kaže se da je mumin poput nježna stablaili nježne grane, vjetar ga obara čas lijevo čas desno. Kad malo bolje pogledamo a i Allah nas u Kur’anu poziva da gledamo znakove oko nas mi kao društvo dosta ličimo na stabla. Imamo stabla visoka prava, od njih se da radit svakojak namještaj i alatke, ima ga malog zakržljalog, ima ka krivog, ima ga kvrgavog, ima ga što plod daje i što ne daje, ima ga što otrovan plod daje, ima ga glatkog a ima ga bodljama obraslog. Takvi smo i mi ljudi, takva su i naša ljudska društva. Imate negdje cijele šume koje su njegovane a imate one što su posve zakržljale, uništene pesticidima ovim onim. Imate drvo koje kod nas ne može ni rast a kamo li plodove dat dok u vrućim krajevima samo raste i ukusan plod daje. Allah nas na gledanje znakova poziva i svjedoči nam da nije sve isto.
“O ljudi, Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili da biste se upoznali. Najugledniji od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji; Allah, uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.”/Al-Hudžurat-13/
Ovaj kur’anski ajet nas jasno obavještava da postoje različitosti po plemenu i naciji a da je svrha takvog božanskog rasporeda da se upoznajemo, nadopunjujemo. E maloprije kad spomenuh da ima ljudi i učenjaka danas koji negiraju i ovu mubarek noć, naše mevlude i slično, mislim, onoliko pametno koliko ja mogu mislit, da ti ljudi jesu alimi, botaničari određenih krajeva ali im botanika drugih krajeva nije uvijek jača strana.
Vidite u nas se u Bosni ikindija ne kaže „salatul asr“ kao kod arapa iako tako nijetimo kad je klanjamo. U običnom govoru mi kažemo ikindija, od turskog iki što znači dva i označava drugi dnevni namaz u toku dana. U nas se ni pranje prije namaza ne zove wudu kao kod arapa nego abdest. od Ab (āb) perzijska riječ za vodu i dest, ruka.
U preporukama našeg pravnika Ebu Hanife tako stoji da nije dobro sjeći šumu na haremima, jer je živio u područjima gdje tlo više pjeksovito pa kad nema šume vjetar zna odnijet zemlju s mezara, no u nas u Bosni su učeni ljudi gledali u razlog njegove preporuke a ne u suhe riječi pa zaključili da u nas nema te opasnosti pa stoga treba uredit hareme a ne zapuštat ga da zaraste. Itd….
Vratimo se drvetu. Bila je kod naših učitelja izreka : Sjedi drvo na drvo! Htjeli su reć kad nismo naučili kad nismo vrijedni u školi da smo jednaki onoj drvenoj klupi ispod nas. No Uzvišeni Gospodar u Kur’anu lijepu riječ KELMITEN TAJIBETEN poredi s primjerom drveta.
“Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa je riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu.” /24/ “Ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi – a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili”, /25/ “a ružna je riječ kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.” /26/ (sura Ibrahim)
Najopasnija je stvar dozvoliti šejtanu da te prevari pa da ti dunjaluk i njegove ljepote pričini vječnim. Ne zaboravimo na riječi Resulullaha, a.s.,: Dunjaluk je njiva ahiretska! Na Dunjaluku se sije, a na Ahiretu se žanje i ubira plod.
Treba imati na umu da se i vrijeme mjenja isto tako i naše bosansko vrijeme, ima svoje specifične potrebe naspram onog bosanskog vremena prije 50 ili 500 godina. I mi trebamo biti spremni na promjene. Vidjeli smo sigurno šta tzv. nevrjeme uradi od šume, kako vjetar iskrči ona stabla što im je korjen plitak, račve duge, nekad baš nastradaju ona najviša itd… Dakle promjene su nepobitne i potrebne. Gospodar od nas u Kur’anu traži da razmišljamo o promjenama, da razmišljamo o zahtjevima vremena i da im odgovorimo. Bez promjena u prirodi ne bi bilo sunca i kiše ne bi bilo proljeća, ljeta, jeseni i zima. Kakva korist od stalnog proljeća ako nema ljeta da u njemu beremo što smo u proljeće sadili, ako nema jeseni da uberemo plodve voćaka, ako nema zime da mrazevi i snijeg obogate zemlju, očiste je itd…
Tako je i u ljudskom životu.
Bude bolesti al i lijeka u njoj. Bude nevolja al i dobra u njima, bude iskušenja kao neminovnosti na putu rasta kako čovjeka tako i zajednice.
Jedna od promjena koju moramo činiti tiče se onog što me posebno brine.
Zabrinjava me negiranje rada i kvaliteta istog. Kad čovjek kaže da i on može biti hodža a ne zna harfa proučit, kad kaže da može bit gradonačelnik a stariji mu sin vodi kuću, kad čujem onu čestu: Mogu i ja napisat knjigu, a nije pročito ni onu čijeg autora kudi, kad jedan zida a dvadeset ih gleda i tvrdi da mogu bolje do njeg samo kad bi htjeli, kad se citira hadis o važnosti nijeta da bi se oslobodilo od odgovornosti djelovanja, kad se mijenjaju teze, kad se omalovažavaju autoriteti i blistavi učinci nečijeg rada i truda kad ovo “kad bih htio” postaje i prihvata se kao dokaz skromnosti i nečije veličine a ne dokaz lijenosti što istinski jeste!
Zabrinjava me kad sve češće gledam kako se veličina određenih vjerskih pokreta propagira kroz prikazivanje loših strana drugih a ne dobrih strana sebe. Zabrinjava me što nam revidiraju historijska i vjerska djela. Zabrinjava me što se ne kritikuju greške, što se suze liju radi pobijene paščadi u nekim gradovima a zaboravlja 200.000 ubijenih Bošnjaka. Zabrinjava me što na govornicama obilježavanja Dana Armije ne vidim one što sam ih u ratu gledao u prvim jurišnim redovima i što se krv iz njihovih junačkih prsa izjednjačava s tešnoću iz žuljeva onih koji su po kancelarijima tog istog doba peglali zadnjice…
Allah nas savjetuje i kaže: “Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj…” (El-Isra’, 53.)
“…Njemu se uzdižu sve lijepe riječi, a dobra djela ih uzdižu.” (Fatir, 10.)
Dakle i lijepa riječ treba djelo, dobro djelo, da je uzdigne i šehadet i naš zikr treba da sazrije djelom da bi se uzdigao.
Nama se desila ova ružna promjena koju navedoh govoreći šta me zabrinjava. Nije vako bilo vazda, i ja pamtim kad se znalo ko se pita, ko je pametniji, ko se sluša. Mora postojati red, uređenje, vlast, znat ko naredjuje ko sluša itd.
Muškarac mora znat da ne može bit žena a žena da ne može bit muškarac. Jednako kako trebamo znat da odolimo onim nepotrebnim korekcijama sa istoka još više trebamo znat da odolimo ovim korekcijama sa zapada.
Vidite mi u našim džamijama imamo po tradiciji postavljene ove natpise imena 4 hulefai rašidina, a često su im dodata i imena Hazreti Hasana i Husejna.
Šta to govori o nama.
Ova imena spadaju u uski krug poslanikovih drugova. Ali pito bi se čovjek treba li još tu imena ako je razlog njihovog stavljanja to što su bliski Poslanikovi drugovi. Po toj logici bilo bi mejsta za Hamzu, za mnoge druge odabrane ashabe.
Nema ih, zašto? Zato što razlog stavljanja ovih imena nije samo to što su bliski Poslanikovi drugovi, nego što su bili islamski vladari, halife, vođe. Svaka nam naša bosanska džamija zbori koliko je jedinstvo bitno a jedinstva nema bez vođstva. Uzme li nam neko vođstvo, ostanemo li bez zemlje, bez države, završimo li u poslijeratnoj Bosni u entitetu hrvatskom il srpskom, pjevaj ti borbene. Ti si izgubio.
Druga stvar koju naše džamije govore jeste da je Bosanska tradicija izbjegla raskole u islamu, zadržala rekao bih srednji put.
Vidimo danas šta se dešava u Siriji, Iraku… Nije to rat ustanika s vladarom kao u Libiji, mada ni u njoj nije bio takav, bio je to rat imeprijalista za njihove interese,u Siriji je žiža na sukobu šija i sunija i nažalost taj se sukob putem interneta tako zorno želi prenijeti i na Bosnu a to ne valja i ne treba. Mi smo priznali sve četvoricu Hulefai rašidina, naša tradicija ih prihvata i drži se njih, evo nam ih u džamijama odmah uz imena Uzvišenog Allah i Poslanika a.s., a nismo odustali ni od plemenite ostavštine Poslanikove časne porodice, Ehlul bejta koju je toliko puta spomenuo da je se držimo. Tu su i Hasan i Husejn, plemeniti vitezovi islama, prinčevi duhovnog puta preko kojih se nastavila loza poslanika, preko kojih su usahle riječi mekanskih idolopklonika koji su se vidjevši da poslaniku muška djeca umiru podsmijavali da je ebter, bez poroda.
Mi se u ovoj večeri prisjećamo začeća Poslanikova za kog Allah najbolje zna kad je bilo, početka ispunjenja Ibrahimove a.s. dove, početak dolaska na svijet mubarek bića koje je milost svim svjetovima, koje je poslano da usavrši lijepo ponašanje kod ljudi, da obveseli i putem pravim čovječanstvo povede.
Nismo svi isti, ni poslanici nisu svi isti, kruna im je Poslanik islama. Koji god trenutak svog života odvojimo da bismo se njega sjećali, salavat na nj donosili primjere i savjete nejgove slijedili, to je mubarek trenutak, mubarek noć, dan, sat, minuta, sekunda.
Ovu noć zovu i noć želja, jer se uzima da ima mubarek tog duha Ibrahimove ispunjene dove. Želja je htjenje srca, drhat grudi, iskaz čežnje za nečim što volimo i ona se Bogu odašilje dovom.
Dova je posebno potrebna današnjem čovjeku koji u brzom i dinamičnom životu često izgubi orijentaciju i ravnotežu između duhovnog i materijalnog, iskočimo iz vinkla, treba nam dova, treba nam libela da se s vremena an vrijeme dovedemo u ravan. Čovjeka treba uputiti dovi, kao vidu svakodnevne veze s njegovim Stvoriteljem, od jutarnjeg buđenja do večernjeg lijeganja; da dovom čisti svoju dušu i istraje na Allahovom putu.
A današnji čovjek, koji. nažalost, rijetko kad Boga za nešto zamoli, jer misli da svega ima pa mu nije ni potebno da Svevišnjeg moli, ali kad dođe u situaciju pa dovu uputi, onda se nestrpljivim pokaže, želi da mu se dova odmah ukabuli, da mu se sve želje ostvare. Žurba, koja je dio čovjeka, u današnji vakat najviše iz njega izlazi i na vidjelo se pokazuje. Čovjek današnjice stalno nekud žuri. Dok je dijete – žuri da odraste, dok je u školi – žuri da je što prije završi, dok radi – žuri da stigne u penziju. Čovjek današnjice bi da odmah ostvari ono što želi, ne pitajući se je li to dobro ili štetno po njega. Živi smo svjedoci te svakodnevne žurbe i trke današnjeg čovjeka. Čovjek u žurbi danas nema više vremena ni za šta, osim za svoju žurbu; nema vremena ili ga ima sve manje za porodicu, prijatelje, za odmor i smiraj. Čovjek današnjice žuri kad hoda, kad jede, kad radi, žuri čak i u namazu, ako ga stigne i obaviti.
Razlika je među ljudima sjećaju li se Allaha pa da se i On njih sjeća ili su na Njega zaboravili pa da i On njih zaboravi. Razlika među ljudima je koliko su Mu zahvalni i koliko Mu dove upućuju, i u dobru a i kad ih nevolja pogodi, ili se Allaha samo kod belaja sjete a kad im je dobro i nevolja prođe onda se prepuste uživanju i zaboravu.
Istinski vjernik se Boga stalno sjeća, stalno Ga priziva, dovama Ga doziva, ne požuruje ispunjenje onoga za što moli. Ako mu dova bude uslišana on se zahvali Bogu, a ako ne vidi tragove te dove onda se istinski vjernik sebi okrene i sebe preispita, zbog čega mu dova nije bila kabul. Istinski vjernik zna da Allah neke dove čovjeku ostavlja i za Ahireta, jer vjernik je svjestan da život nije vezan samo za ovaj svijet, već i za Ahiret, život nakon dunjaluka. A za taj Ahiret se na dunjaluku istinski vjernik sprema i priprema, za njega radi i nikud ne žuri i ne požuruje.
Dova nam je mnogo potrebnija nego mislimo, ona nije samo sredstvo traženja ona je sredstvo ibadeta.
Gospodar vaš je rekao: Pozovite Me Jać u vam se odazvati, Oni iz oholosti neće da Mi se klanjaju, ući će sigurno u Džehennem oniženi!“ (El-Mu’min 60)
A džine i ljude stvorio sam samo zato d ami ibadet čine (Ez Zarijat 56)
Reci: „Moj Gospodar ne bi vam nikakvu pažnju poklanjao da nije vaše dove (El Furkan 77)
“Kada čovjek umre, prestaju njegova djela, osim u tri slučaja: ako stavi (u vakufi) trajnu sadaku, ako ostavi znanje, kojim se drugi koristi i ako ostavi dobro dijete koje će za njega dovu činiti” ( Hadis, prenosi Muslim )
Na kraju, bila ovo noć za koju tradicionalno mislimo da jeste ili ne bila, svaka je naša noć lijepa za iabdet, no, svakako, želim napomenuti da u životu nema ništa preko noći, tako je i u islamu. Ne možemo se prihvatiti ideje: “E večeras je mubarek noć, njena vrijednost je takva i takva idem ja odradit svoje ibadete za godinu”. Ne! Ne može se biti vjernik od mubarek noći do mubarek noći, treba biti svaki dan pa tek onda možemo očekivati da nam mubarek dani i noći budu baš mubarek i da priskrbimo posebnosti njihove.
Dobro bi bilo da u ovim džamijama kroz sve mubarek noći, a svaka je mubarek ako iskoristimo njene blagodati, povedemo računa i o našoj zajednici, o njenom jedinstvu, da ne trčimo svaku sitnicu koja nas može podjeliti da iznosimo u javnost, nego, da sakrijemo što sakrit treba, kako bi nas ono pozitivno ujedinjavalo, jačalo i kako bi našim odnosima vladala bratska ljubav, razumijevanje i lijepa riječ. U hadisima nas Poslanik savjetuje da će Bog sakriti mahanu onome ko sakriuje mahanu bratu svom, pa hajde onda da se zamislimo, ako i u našoj tradiciji tu i tmao ima pokoja mahana, da ne letimo s njom napadno u javnost i kidamo niti našeg jedinstva, hajde da lijepom riječju ispravljamo pogreške i ka ljepšem sutra, zajednički, kao braća idemo. Meni je zaista ružno kada vidimo kako se oprečnim stavovima po internetu zbunjuje naša omladina. Kako se praksa IZ zajednice oslovljava grubim imenima… Šta se dobija time pitam? Šta se dobija ako ova džamija ostane bez svog imama, mutevelije, oni bez Medžlisa, Medžlis bez muftijstva, muftijstvo bez Reisa, reis bez Rijaseta… kome treba anarhija i gdje u islamskim izvorima uporište za izazivanje takvog stanja… Zato bih zamolio sve nas za iskrenost, promišljenost i mudrost u onom što činimo, govorimo, pišemo… Ne sjecimo stablo jedinstva za rad listića na okrajku najtanje grane.
Allaha molimo da nam dove ukabuli, da nam snage da u nevolji da osaburimo a u dobru se ne osilimo, da nam na Ahiretu Milostiv bude. Amin!
(Predavanje održano u džamiji u Parsovićima 16.05.2013.g. a povodom obilježavanja mubarek noći Lejletur-regaib. (Esad Bajić)