Govor, jezik i pismo su „Božiji dar i milost“ čovjeku. U prva četiri ajeta sure Rahman Uzvišeni objavljuje: „Milostivi, poučava Kur’anu, stvara čovjeka, uči ga govoru…“ Uz blagodat govora vezane su četiri radnje ili tehnike koje su zapravo četiri temelja ljudske civilizacije: govor, pisanje, slušanje i čitanje.
Ljudska bića međusobno se sporazumijevaju uz pomoć riječi koje izgovaraju ili ih pišu. Riječ predstavlja osnovnu graditeljsku jedinicu u izgradnji odnosa među ljudima.
Riječi su blagodat ukoliko ih koristimo na pravi način: “Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu.” (Ibrahim, 24.)
U islamskom načinu življenja, koji treba u potpunosti biti izgrađen na vjeri i moralu, ukazuje se čovjeku na koji način komunicirati s drugim ljudima, kako izgrađivati bolje sutra, te poboljšati prirodu i slično. No pri tome je vrlo važna komunikacija i lijepa riječ, istinita i plemenita riječ upućena drugom ljudskom stvorenju. Islamski izvori podcrtavaju čak i neverbalnu, a ne samo verbalnu komunikaciju. Naime, u jednoj Predaji Božjeg poslanika Muhammeda, a. s., stoji da je kazao: Osmijeh svom bratu dobro je djelo!
I sama šutnja predstavlja jedan vid komunikacije.
U našem vremenu, vremenu poremećenih mjerila vrijednosti, riječ kao neizmjerna Allahova blagodat izgubila je svoju vrijednost. Ponajprije zbog toga što je danas riječ, vrlo rijetko, istinita, lijepa i korisna, što okolina u kojoj živimo ne podstiče, ne afirmira i ne nagrađuje lijepu riječ. U našem vremenu rasprostranjen je bezvrijedni govor, lažni govor, neprovjereni govor, govor rekla-kazala. Umjesto lijepih, ljudi jedni drugima govore ružne riječi, umjesto iskrenog savjeta i nasihata vrlo često čujemo uvrede, ponižavanja, omalovažavanja, ogovaranje, potvore, laži, tajna došaptavanja u kojima, kao što Kur’an veli, nema nikakvog hajra.
Kazali smo na prošlim hutbama da se vjera islam temelji na veličanstvenoj božanskoj riječi ”Uči!” Lijepa riječ, lijep govor je svojstvo Allahovih poslanika. Allahovi poslanici nisu došli sa velikim naučnim izumima, već sa riječju koja upućuje na Pravi put, koja donosi sreću na oba svijeta.
Dobro djelo potvrđuje se lijepom, plemenitom, iskrenom i odgovornom riječju, koja kao takva predstavlja osnovnu građevnu jedinicu u komunikaciji. Plemenita namjera, praćena lijepom i istinitom riječju veoma je bitna značajka dobrih djela. Uzvišeno Bog o lijepoj i istinitoj riječi kaže: Lijepa riječ i isprika vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje… (Al-Baqara, 263) Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravome putu. (An-Nahl, 125) Ti sa svakim – lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni! (Al-A’raf, 199). Božji poslanik Muhammed, a. s., kazao je: “Istinski predana osoba (musliman) jeste onaj od čijeg jezika i ruku ne strepe drugi muslimani, a stvarna izbjeglica (muhadžir) je onaj koji napusti ono što ne valja”
Još jedna mudra i poučna izreka veže se uz iskrenog druga Božjeg poslanika Muhammeda, a. s, Alija, r. a., koji je rekao: Riječ dok ne izgovoriš vladaš njom, a kada je izgovorena ona vlada tobom.
Od Abdullah ibn Omera se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”U Džennetu postoje odaje čija se vanjština vidi iznutra, a unutrašnjost s vana.” Ebu Malik el-Eš’ari je upitao: ”Za koga su one pripremljene, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: ”Za one koji govore lijepe riječi, koji dijele hranu drugima, i koji klanjaju noću dok drugi spavaju.” Lijepa riječ neprijatelja pretvara u prijatelja, zlobu u grudima pretvara u ljubav, diže se u nebesa i otvaraju joj se nebeske kapije, kao što dolazi u ajetu: ”K Njemu se dižu lijepe riječi, a dobro djelo ih diže. A one koji imaju hrđave namjere čeka patnja nesnosna, i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna.” (Fatir, 10.)
A ružna riječ donosi čovjeku propast i na dunjaluku i na Ahiretu. U Ebu Davudovom Sunenu zabilježen je hadis od Ebu Hurejre u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Među Benu Izraelćanima živjela su dvojica ljudi koji su bili bliski prijatelji. Jedan je bio veliki griješnik, a drugi veliki pobožnjak. I kad god bi pobožnjak vidio svog prijatelja u grijehu govorio bi mu: ‘Ostavi grijeh, okani se toga!’ Griješni prijatelj mu je odgovarao: ‘Ostavi ti mene i mog Gospodara! Jesi li ti poslat da meni budeš čuvar?!’ Pobožnjak nije više mogao trpiti njegovo griješenje, pa mu je rekao: ‘Allaha mi, Allah ti neće nikada oprostiti!’ Nakon što su obojica preselili na Ahiret, Allah je pitao pobožnjaka: ‘Jesi li ti bio od onih koji Me poznaju ili si bio od onih koji raspolažu sa onim što je u Mojoj ruci?’ Zatim je rekao griješniku: ‘Uđi u Džennet, Mojom milošću!”, a za pobožnjaka je kazao: ‘Bacite ga u vatru!”’
Ebu Hurejre, r.a., je o ovom slučaju rekao: ”Tako mi Boga, onaj pobožnjak je izgovorio riječ koja mu je upropastila dunjaluk i Ahiret.”
Iskreni vjernici, a pogotovo oni koji posjeduju islamsko znanje, ne smiju sebi dozvoliti da budu od onih čiji jezici pretiču razum, i uvijek moraju imati na umu Allahovu naredbu u Kur’anu: ”Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi, – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.” (El-Isra’, 53.)
Prenosi se da je Ibn Abbas rekao: ”Pet osobina bolje su od svakog bogatstva: ne govori o onome što te se ne tiče, jer je to ”višak” za koji nisi siguran da nećeš biti kažnjen; ne govori o onome što te se ne tiče dok se za to ne ukaže potreba, jer možda čovjek govori i o onome što ga se tiče, ali kad ne treba i gdje ne treba, pa se osramoti; ne raspravljaj se sa plemenitim i blagim čovjekom niti sa ahmakom, jer će te plemeniti čovjek zamrziti, a ahmak će te uvrijediti; odsutnog brata spominji po onome po čemu bi volio da te drugi spominju, oprosti bratu muslimanu ono što bi volio da on tebi oprosti; ponašaj se poput čovjeka koji zna i svjestan je da će biti nagrađen za dobročinstvo, a kažnjen za zlodjelo.”
ESAD BAJIĆ, 03.11.2017.G. ČARŠIJSKA DŽAMIJA KONJIC